Sveučilište u Zadru

Pomorski fakultet u Zadru

Nautika i tehnologija pomorskog prometa

SPAŠAVANJE
UTOPLJENIKA

Studentica: Viviana Karić Mentor: mr.sc. Dajana Jašić

Lipanj 2018., Zadar

 1. UVOD

Utapanje označava prodor tekućine u dišne puteve i asfiksiju (gušenje). Može

nastati kao slučajno (neplivači, plivači zbog zamora, grčeva, panike, alkohola, infarkta,
moždanog krvarenja, povrede kralježnice i glave pri skokovima u vodu), zatim
samoubilačko (obično u kombinaciji sa trovanjem ili ustreljivanjem nad vodom) i
ubilačko. Najčešći uzrok leži u neznanju plivanja, skakanju u hladnu vodu i umoru.

Utapanje je značajan uzrok smrtnosti koji se može

spriječiti. Prema podacima Svjetske zdravstvene
organizacije, utapanje je treći vodeći uzrok nenamjernih
ozljeda u svijetu s udjelom od 7% u skupini ozljeda. U
svijetu godišnje od utapanja umre oko 359 000 osoba.
Najviše stradalih, njih 96%, je iz gospodarski slabo i
srednje razvijenih država svijeta. Djeca i muške odrasle
osobe su izložene najvećem riziku. Utapanje je u Hrvatskoj , u petogodišnjem razdoblju
(2008. – 2012.), četvrti uzrok smrtnosti od nenamjernih ozljeda poslije padova,
prometnih nesreća i trovanja s oko sto umrlih osoba godišnje i prosječnom stopom 2,3
/ 100 0001.

1
http://www.gdckbnm.hr/sigurnost-na-vodi/

2
2. ETIOLOGIJA
Utapanje može biti primarni događaj ili može biti sekundarni za događaje kao što
su sljedeći:
 Napadaji
 Trauma glave ili kralješnice
 Srčane aritmije
 Hipotermija
 Alkohol i droge
 Apnea
 Hiperventilacija
 Samoubojstvo
 Hipoglikemija

Uzroci variraju s obzirom na dob osobe.

Dojenčad

Većina dojenčadi se najčešće utopi u kadi ili u kantama vode, a takve nesreće
se najčešće događaju tijekom kraćih perioda bez nadzora odraslih osoba.

Djeca u dobi od 1 – 5 godina

Prema istraživanju provedenom u Sjedinjenim Američkim Državama, više od

70% utopljenika te dobi nesreću je doživjelo upravo u bazenima ispred obiteljskih kuća.

Mlade osobe od 15 – 19 godina

Mlade osobe se mogu utopiti u ribnjacima, jezerima, rijekam i oceanima. Vrlo

su česte ozljede glave i kralješnice koje rezultiraju utapanjem u vodi koja može biti
plitaka ili sadržavati brojne stijene ili druge opasnosti. Alkohol i opojne droge su
uključene u mnogim slučajevima. Australski, škotski i kanadski podaci pokazali su da je
30-50% starijih adolescenata i odraslih osoba bilo pod utjecajem alkohola.

3
3. UTAPANJE U SLANOJ ILI SLATKOJ VODI

Nije ispravno uobičajeno mišljenje da prilikom svih slučajeva utapljanja voda

najprije ulazi u pluća i da je gušenje vodom jedini uzrok smrti. Čim voda uđe u ždrijelo
nesvjesno (refleksno) budu stisnute glasnice i zatvori se ulaz u dušnik. Utopljenik
počinje gutati vodu. Pravovremeno spašena osoba uglavnom nema vode u plućima.
Takvih utopljenika sa »suhim plućima« vrlo je puno (oko 40%).
Često je to sretna okolnost za neplivača koji slučajno padne u vodu i bude pravodobno
spašen. Ako takvo stanje potraje duže, jer pomoć kasni, manjak kisika u krvi dovodi do
gubitka svijesti, obrambene reakcije popuste i voda ulazi u pluća. Za utopljenika je
znatno opasnije i neugodnije (jaka bol u prsima, smrtni strah) ako još pri svijesti udahne
manju količinu vode; najveći dio te vode ubrzo se (resorbira) u krv.

Grčevito zatvaranje grkljana (laringospazam), reflektorni prestanak disanja, koji

put i rada srca, uzrok su što utopljenik uopće ne reagira, ne traži pomoć i u trenutku
nestaje »pred očima«. Iako život osobe koja se utaplja može biti ugrožen vrstom vode
(slatka je opasnija), temperaturom i zagađenošću, neposredna ugroženost života
uvijek je naglo pomanjkanje kisika zbog toga što u pluća ne ulazi zrak, ili zbog nagloga
prestanka krvotoka.

4
Razlikujemo utapanje u slatkoj i slanoj vodi.

Utapanje u slanoj vodi: Kada morska voda prilikom utapanja dođe u pluća,
nastaje razlika u osmotskim tlakovima. Sol velikom brzinom dolazi u krv, a voda u pluća.
Zbog toga nastaje vrlo opasan plućni edem.

Utapanje u slatkoj vodi: Kad u pluća uđe slatka voda, poremećaj je obrnut.
Slatka voda velikom brzinom dolazi iz pluća u krv. Nastaje hipervolemija. Krv se
razrjeđuje i smanjuje se koncentracija elektrolita: natrija, klora, kalcija, magnezija, a
zbog hemolize (raspada eritrocita) povisuje se razina kalija.

Bez obzira na mehanizam utapanja dominantan fiziološki poremećaj je akutna

hipoksija (nedostatak kisika), koja s progresivnom metaboličkom acidozom (pH krvi je
nizak) i hiperkapnijom (povišeni ugljični dioksid u krvi) dovodi do zastoja srca i smrti.
Značajno je da oko 10-15% utopljenika umire sa "suhim plućima" jer reflektorno
suženje grkljana sprečava ulazak vode u pluća. To se najčešće događa kod mlađih
osoba, te u slučaju naglog ulaska u hladnu vodu kad se podražuje živac koji dovodi do
suženja grkljana (vagalni refleks).

1 Lice okrenuto
ka obali

2 Usta u razini
vode/mora
3 Glava zabačena
unazad
4 Tijelo je
vertikalno
5 Pokreti koji
imitiraju penjanje
ljestvama

5
4. PRUŽANJE PRVE POMOĆI

Način na koji će se postupiti kada se dođe u doticaj s utoppljenikom je od

životne važnosti. Vrlo je važno ostati smiren te ne oklijevati, budući da svaka sekunda
može biti presudna.

4.1. Brzo i oprezno vađenje utopljenika iz vode

Prilikom klasičnog načina utapanja žrtva u paničnom strahu izvodi
nesvrsishodne pokrete rukama kako bi se održala na površini. Pritom se mijenja težina
tijela, te povremeno nestaje ispod vode i ponovno izronjava, gutajući znatne količine
vode i zraka.
Ulazak već i minimalne količine vode izaziva refleksno suženje grkljana, a
nerijetko i suženje bronha, ukoliko voda uđe u dublje dijelove dišnih puteva. Dolazi do
vrlo jakih bolova u prsnom košu. Nastala apneja (gušenje i nedostatak zraka) dovode
do kašlja. Ponovno otvaranje dišnih puteva izaziva ponovni ulazak vode. Takva borba
može trajati i do deset minuta, a pritom valja biti oprezan.

Utopljenik će se spasiocu uhvatiti oko vrata, vukući ga ispod površine. Ako je

spasioc slabiji, treba pričekati da se utopljenik umori, pa ga tek onda izvući iz vode. Ako
je spasioc slab plivač, onda treba pokušati utopljenika izvući bacajući mu pojas za
spašavanje, ili ga izvući na plovilo ili jastuk.

6
 Uvježbani spasioc može početi sa oživljavanjem već u vodi primjenjujući
umjetno disanje usta na usta ili usta na nos. Utopljenika se izvlači hvatajući ga za ruku,
kosu, ispod pazuha.

Sumnja na ozljedu vratne kralješnice zahtijeva stavljanje ovratnika već u vodi, a

utopljenik se izvlači tek kad se stavi na dasku ili vakuum-madrac.

7
4.2. Pregled i procjena stanja utopljenika

Valja učiniti brz pregled koji je usmjeren vitalnim funkcijama. Gleda se

prohodnost dišnih puteva, poremećaji respiracije i cirkulacije. Ako vitalne
funkcije nisu prisutne, valja pristupiti standardnim metodama oživljavanja.
Utopljenik kod kojeg postoje uredne vitalne funkcije (spontani rad srca i
disanja), podvrgava se detaljnom pregledu. Prati se stanje svijesti, mjeri tlak,
temperatura. Palpira se puls nad velikim krvnim žilama.

Ako je utopljenik pri svijesti možemo očekivati potpun oporavak. Valja

isključiti bolesti ili ozljede koje su mogle biti uzrok utapanju (epilepsija, srčani
infarkt). U 15-20% slučajeva uzrok utapanja je akutno pijanstvo. Prilikom
skakanja u vodu mogu nastati tupe ozljede trbuha, ozljede glave i vratne
kralješnice.

Prema iskustvima američkih traumatologa od trojice spašenih utopljenika s

ozljedom vratne kralješnice, dvojica završavaju s kvadriplegijom (paralizom sva
četiri ekstremiteta). Valja uzeti u obzir i mogućnost ujeda ili uboda otrovnih
morskih životinja.

8
4.3. Održavanje i prohodnost dišnih puteva

Odmah nakon izvlačenja utopljenika na obalu

valja pregledati usnu šupljinu. Odstraniti iz usne
šupljine mulj, vodu, blato, zubnu protezu. Ako je
trbuh distendiran (nadut) okrećemo utopljenika na
bok i pritisnemo gornji dio trbuha ili ga obuhvatimo
rukama ispod trbuha i podignemo nekoliko puta kako bi odstranili vodu iz
trbuha.

Treba odmah pristupiti mjerama oživljavanja (masaže srca i umjetnog disanja).

9
Kod bolesnika u besvjesnom stanju obavezno se mora učiniti endotrahealna
intubacija (postavljanje cijevi u grkljan da se lakše ventilira bolesnik i da
zaštitimo dišne puteve od ulaska sadržaja iz želuca).

10
4.4. Održavanje disanja i krvotoka

Osnovni problem kod utopljenika je hipoksija (nedostatak kisika). Zato

valja odmah započeti s umjetnim disanjem usta na usta ili usta na nos.
Uvježbani spasioc će to raditi i u vodi. Kod skakača postoji sumnja na ozljedu
vratne kralješnice. Ne smijemo glavu reklinirati tj. naginjati prema nazad,
već je držimo u neutralnom položaju. Masažu srca izvodimo kad utopljenika
izvučemo van ili ga stavimo na čvrstu površinu.

Reanimaciju radimo i nakon 30 min, pogotovo kad je tijelo bilo u hladnoj

vodi (pothlađeno), jer su rezultati pokazali da i kod utopljenika kod kojih je
reanimacija započela tako kasno bilo uspješnih rezultata upravo zbog
pothlađenosti organizma. U organizmu koji je u stanju pothlađenosti (niske
temperature) usporeni su svi procesi, a mozak treba manje kisika. Zbog toga
su veliki izgledi u oporavak takvih bolesnika i nakon odgođene reanimacije.

11
 4.4.1. Postupak reanimacije:

ABC - postupak s onesviještenom osobom

"ABC" je kratica stvorena radi lakšeg pamćenja redoslijeda mjera koje provodimo kod
onesviještene osobe:

A-airway (dišni put) - otvaranje dišnog puta.

B-breathing (disanje)- provjera disanja.

C-circulation (krvotok)- masaža srca i umjetno disanje.

A - AIRWAY - DIŠNI PUT

Okrenite onesviještenog na leđa i zabacite mu glavu podižući bradu prstima jedne ruke
dok drugom rukom pritišćete čelo. Usta moraju biti otvorena. Ovim postupkom korijen jezika
se odmiče od stražnje stijenke ždrijela čime se osigurava prohodnost dišnog puta. Ponekad
ćete morati odstraniti iz usta zubnu protezu ili povraćeni sadržaj. To ćete najlakše učiniti
prstom umotanim u maramicu ili gazu.

B - BREATHING - DISANJE

Da biste provjerili postoji li normalno disanje približite svoj obraz ustima i nosu
onesviještenog držeći mu glavu u zabačenom položaju kao što je opisano.

Pokušajte osjetiti na svom licu strujanje zraka (dah). Istovremeno osluškujte zvukove disanja i
promatrajte dišne pokrete na prsima i trbuhu onesviještenog.

Provjera disanja smije trajati do deset sekundi. Povremeni kratkotrajni udasi ne smatraju se
normalnim disanjem i tada treba postupiti kao da disanja nema.

Ako onesviješteni normalno diše, okrenite ga u bočni položaj i pozovite Hitnu medicinsku
pomoć. Povremeno kontrolirajte disanje.

Ako onesviješteni ne diše, zamolite nekog da pozove hitnu medicinsku pomoć i započnite
postupak oživljavanja (točka C). Ako ste sami, pozovite hitnu medicinsku pomoć prije nego
započnete oživljavanje. Ako ste sami, a unesrećena osoba je dijete, najprije započnite

12
oživljavanje pa nakon jedne minute napravite što kraću pauzu da bi pozvali hitnu medicinsku
pomoć.

C - CIRCULATION - KRVOTOK

MASAŽA SRCA

Oživljavanje započinjemo masažom srca.

Bolesnik mora ležati na tvrdoj podlozi. Ako leži na krevetu spustite ga na pod. Odjeću
nije potrebno skidati. Stavite korijen dlana na sredinu prsnog koša. Drugi dlan položite preko
prvog. Prsti mogu biti isprepleteni ili ispruženi, ali ne smiju dodirivati stijenku prsnog koša.

Laktovi spasioca moraju biti ispruženi, a ramena iznad mjesta pritiska. Pritisak treba biti brz i
kratkotrajan, jačine prilagođene dobi i konstituciji bolesnika.

Kod odrasle osobe prsna kost se mora udubiti za 5-6 cm. Slijedi popuštanje pritiska
kako bi se prsni koš svojom elastičnošću vratio u prvobitni oblik. Pri tome ne smijemo odvajati
dlanove od stijenke prsnog koša. Tijekom čitavog ciklusa pritiskanja i popuštanja laktovi
spasioca trebaju biti ispruženi, a dlanovi u kontaktu s prsnim košem. Masaža se izvodi brzinom
od oko 100-120 pritisaka u minuti (pet pritisaka u tri sekunde). Nakon trideset pritisaka
prijeđite na umjetno disanje i primjenite dva upuha, svaki u trajanju od jedne sekunde.

4.4.2. Kisik

Davanje kisika sastavni je dio terapije. Kad je pacijent pri svijesti dajemo kisik putem
nosnog katetera. Kod apnoičnih bolesnika (onih koji su bez svijesti i ne dišu), obavezna je
endotrahealna intubacija (uvođanje
cijevi između glasnica u dušnik). Na
taj način možemo priključiti kisik i
efikasno ventilirati bolesnika.

13
4.5. Sekundarno utapanje i liječenje

Kod utopljenika koji su aspirirali vodu u 75% slučajeva dolazi do razvoja

plućnog edema. Pojava se naziva sekundarno utapanje. Češće se događa
kod aspiracije (udisanja) morske vode zbog razloga koje smo već prije
objasnili. Kašalj, ubrzano disanje, bljedilo, oznojenost, povraćanje ili
besvjesno stanje sumnjivi su simptomi. Od terapije daju se diuretici (lijekovi
koji pojačavaju mokrenje). Na taj način se odstranjuje suvišak tekućine. Daje
se i kisik.

Ovako zbrinutog utopljenika treba što hitnije prebaciti u bolnicu. U

bolnici ga treba zbrinuti i promatrati njegovo opće stanje 24 sata. Nakon
toga ako je sve u redu može se otpustiti kući. Najčešći uzrok utapanja je
neznanje plivanja. Također su česte i traume - ozljede vratne kralješnice kod
skakanja u plitku vodu. Prvu pomoć treba prepustiti uvježbanom spasiocu
ili dobrom plivaču. U protivnom, postoji opasnost da slabijeg plivača
utopljenik povuče za sobom.

14
 4.6. Principi prve pomoći

 U situacijama utapanja, potrebno je brzo procijeniti nastalu situaciju, u što bitno spada
i procjena vlastitog plivačkog umijeća i snalaženja u vodi. Što prije pozvati pomoć, ako
je to vremenski i objektivno moguće.
 Na putu prema davljeniku, stalno imati na umu ovo: potreban je krajnji oprez s
osobama koje se tope. Naime, one se koprcaju, razina svijesti snižena je zbog panike,
hvataju se za sve što im dođe pod ruku, grubo i nekontrolirano. Zbog toga je, kad god
je to moguće, potrebno izbjeći izravan kontakt s davljenikom – bolje mu je dobaciti
komad odjeće, loptu, granu ili drugo mjesno i priručno sredstvo – nego mu pružiti ruku.
Događalo se, ne mali broj puta, da davljenik povuče spasioca za sobom u dubine. Ako
je riječ o polusvjesnom davljeniku, preporučuje se primjena odgovarajućeg hvata –
hvat s leđa ili za kosu ili za ovratnik. U davljenika bez svijesti pogodan je hvat oko prsa
ili slično, jer omogućuje lakše plivanje
i izvlačenje. Još jednom se mora
naglasiti opasnost od utopljenika –
zbog toga neplivači i slabi plivači
uvijek moraju biti na oprezu. Jedan
vrlo domišljat savjet profesionalnih
spasilaca glasi, kako je pametno
pričekati u neposrednoj blizini
utopljenika sve dok se on fizički ne
iscrpi i ne izgubi svijest – tek tada mu
se smije približiti s leđa.
 Kad se utopljenika izvuče na suho,
prvo je osloboditi dišne putove i
početi s mjerama oživljavanja. Jedino
u iskusnih plivača i pribranih
spasilaca u obzir dolazi oživljavanje u
vodi.
 Primijeniti drenažni postupak u svrhu izbacivanja vode iz pluća, premda mnogi autori
upozoravaju da nema potrebe izbacivati vodu iz pluća. Naime, najveći broj utopljenika

15
 aspirira umjerenu količinu slatke ili slane vode koja se brzo apsorbira iz pluća u
cirkulaciju. Uz to, oko 10 do 15% utopljenika uopće ne aspirira vodu zbog grča glasnica
ili zadržavanja daha (tzv. „suho utapanje“). Može, međutim, biti potrebno uklanjanje
otpadaka, želučanog sadržaja ili drugih stranih tijela iz usne šupljine, pri čemu se
primjenjuje uobičajena tehnika za čišćenje i oslobađanje dišnih puteva. Ako postoji
rastezanje trubuha u području želuca ili utopljenik povraća vodu pomiješanu sa
želučanim sadržajem – da bi se spriječila aspiracija tekućine u pluća, unesrećenog se
okreće na bok i primijeni se Garouxov postupak za pomoć pri povraćanju ili ga se
prebaci preko neke krute podloge ili koljena i tako osigura izlazak tekućine iz pluća.
Ovakvi postupci drenaže tekućine iz želuca iizvode se samo ako za to postoji opravdan
razlog (opasnost od pucanja jetre ili želuca).
 Ponekad je u utopljenika teško napipati periferni puls zbog stezanja krvnih žila i slabe
punjenosti krvnog sustava. Ako se puls ne da napipati – potrebno je odmah započeti
vanjsku masažu srca. Ona se provodi tek kada se utopljenik izvuče na suho i tvrdo tlo.
 S oživljavanjem je potrebno započeti i u onih utopljenika koji su u vodi proveli i po
nekoliko desetaka minuta, pogotovo ako je bila riječ o hladnoj vodi. Naime, u svjetskoj
literaturi opisani su slučajevi uspješnog oživljavanja petogodišnjeg dječaka u Norveškoj
koji je dokazano bio u hladnoj vodi ispod leda punih 40 minuta i trogodišnje djevojčice
koja je pod vodom provela dulje od jednog sata (66 minuta). O čemu je zapravo riječ?
Potapanjem u vodu na temperaturu oko 8°C, odložen je nastanak poremećaja u krvi
jer je skupljanjem krvnih žila i laganijim i „štedljivijim“ radom srca usporen
metabolizam. Ovo omogućuje utopljeniku da preživi i nakon duljeg boravka pod
vodom. Naime, pothlađivanje ima zaštitnu ulogu samo akok postoji u trenutku
incidenta. Hipotermija daje žrtvi veće šanse za spašavanje moždane funkcije čak i ako
je proteklo dulje vrijeme od prestanka disanja i raa srca, nego što se to može očekivati
u uvjetima normalne vanjske i tjelesne temperature. Ronilački refleks ( „mammalion
diving reflex“) usporava rad srca te uzrokuje zadržavanje daha i preraspodjelu krvi kad
je lice uronjeno u hladnu vodu. Njegov zaštitni učinak na moždani oporavak nakon
duljeg boravka pod hladnom vodom nije još do kraja razjašnjen. Što je organizam
mlađi, ronilački se refleks jače aktivira.
 Početni postupak sastoji se od umjetna disanja metodom „usta na usta“ i s njim se
počinje odmah čim se dišni put oslobodi i osigura. Ovo je obično moguće već kadd je

16
 žrtva u plitkoj vodi ili izvan nje. Prilikkom incidenata pri ronjenju ili skokovima u vodu
mora se odmah posumnjati na ozljedu vratne kralješnice, odnosno ponašati se kao da
je posrijedi ozljeda vratne kralješnice u svih utopljenika bez svijesti. Vrat stoga valja
uvijek držati u neutralnom položaju, a čeljust ili bradu potiskivati nagore kako bi se
dišni put oslobodio i bez zabacivanja glave. Oslobađanje
dišnih putova i ventilacija sllični su postupku koji se izvodi i
prilikom drugih slučajeva oživljavanja.

 Pritisak na trbuh nepotrebno je činiti rutinski u svih žrtava, već samo u onih u kojih
postoji opstrukcija u dišnom putu ili kad nema odgovora na umjetno disanje tehnikom
„usta na usta“. Pritisak na trbuh može dovesti do povraćanja i udisanja želučanog
sadržaja u pluća, što dodatno komplicira kliničku sliku i može odgoditi postupak
oživljavanja.
 U slučaju ozljede vratne kralješnice ili
zdjelilce potrebno je osigurati
imobilizaciju. U slučaju ozljeda glave ili
udova – ranu previti i imobilizirati.

 Nakon uspješna oživljavanja primijeniti osnovne mjere njege, što podrazumijeva

skidanje mokre odjeće i obuće, utopljavanje suhim pokrivačima (naime, temperatura
tijela može biti snižena prilikkom utapanja u hladnoj vodi, pa je važno spriječiti daljnji
gubitak topline tijekom transporta). Osigurati stalan nadzor i unesrećenog postaviti u
bočni položaj (radi zaštite od povraćanja te mogućih poremećaja u disanju i radu srca).
17
  Osigurati transport prema 1. stupnju hitnosti, uz pratnju. Pratilac mora biti sposoban
započeti ili nastaviti oživljavanje ako bi došlo do poremećaja u disanju i rau srca tijekom
samog transporta.

4.7. Prognoza

Prognoza utapanja u osobe kojoj su bile potrebne mjere oživljavanja u izravnoj

je vezi s razinom svijesti tijekom prvih nekoliko sati nakon uspješne reanimacije.
Gotovo svi bolesnici koji su od početka bili pri svijesti – preživljavaju s odličnim
neurološkim oporavkom. Unesrećeni koji nisu odmah pri svijesti nakon uspješna
oživljavanja, preživljavaju u 82%, ali samo jedna polovina ovih preživjelih su neurološki
urednih nalaza. Ključ uspjeha je, prema tome, u osiguravanju rane i učinkovite
ventilacije – umjetnog disanja. Naime, najbolji pregled postotka preživjelih i ovisnosti
preživljavanja o vremenu kada je započelo oživljavanje, pokazuju sljedeće tvrdnje:

 95% preživi poslije 1 minute od utapanja,

 75% preživi poslije 3 minute od utapanja,
 25% preživi poslije 6 minuta od utapanja,
 3% preživi poslije 8 minuta od utapanja2.

2
Sekelj, Alen : Prva pomoć – doktrina i praksa. Medicinska naklada, str. 410

18
 4.8. Traganje i spašavanje utopljenika na moru

Pružanje pomoći osobama koje su u opasnosti na moru, u početku je bila

obveza predviđena običajnim pravom, a poslije je postala sastavvni dio nekih
međunarodnih konvencija.

Spašavanje osoba u nevolji iznimno je složena operacija tijekom koje su

nerijetko ugroženi životi pronađenih ljudi.

Podizanje čovjeka iz mora veoma je složen manevar na otvorenom moru.

Bez obzira na razloge i način zbog kojih se čovjek našao u moru, svatko uočivši
osobu u moru, mora što je brže moguće baciti pojas za spašavanje i time
označiti njegov položaj. Ovisno o okolnostima možemo razlikovati nekoliko
brodskih manevara nakon
uočavanja čovjeka na moru, a
to su neposredni zaokret,
Willliamsov zaokret i
Scharnowov zaokret3.

Pružanje pomoći osobama koje se nalaze u životnoj opasnosti, a da se time

ne izlažu opasnosti spasilac ili druge osobe, danas je opća obveza u svim
civiliziranim zemljama.

Republika Hrvatska potpisnica je Međunarodne konvencije o traganju i

spašavanju na moru, pa slijedom toga čini dio Svjetskog pomorskog sustava
pogibelji i sigurnosti. Temeljem Međunarodne konvencije, Republika je
Hrvatska u prosincu 1998. godine donijela Nacionalni plan traganja i spašavanja
na moru, kojim je ispunila obveze utvrđene Zakonom o potvrđivanju
Međunarodne konvencije o traganju i spašavanju na moru.

3
Pujo Milošević, Branka. Jurčević, Emanuel : Traganje i spašavanje na moru, stručni članak

19
LITERATURA

 Prva pomoć – priručnik , Hrvatski crveni križ, Dorling Kindersley

 Sekelj, A. : Prva pomoć – doktrina i praksa, Medicinska naklada
 Milošević Pujo, Jurčević, E. : Traganje i spašavanje na moru, Naše
more 53(1-2)/2006.
 http://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/12284/Prva-pomoc-
kod-utapanja.html
 https://e-kako.geek.hr/zdravlje/kako-pomoci-utopljeniku/

20