I PREDAVANJE

POSTANAK I RAZVOJ SOCIOLOGIJE

KAO POSEBNE ZNANOSTI

1. SAVREMENI ZNAČAJ SOCIOLOGIJE

Društvo je složen i kompleksan fenomen za nauku i ljudsku spoznaju. Razmišljati o zakonitostima
njegovoga razvoja i proučavati ga, zapravo znači razumjeti ga u njegovome totalitetu, to jest, razumjeti samu
prirodu društva, odnose ljudi u njemu, društvene snage i pokrete, uticaje i interakcije, strukturu i dinamiku,
njegovu organizaciju i institucionalizaciju. Ta pitanja su zaokupljala pažnju umnih i maštovitih ljudi od
najranijih dana nastanka ljudske civilizacije pa sve do ovih današnjih. Predmet su interesovanja i drugih
naučnih disciplina koje su težile da spoznaju prirodu, društvo, čovjekovu sredinu i opće okruženje u kojem su
ljudi egzistirali i uspostavljali međusobne, ali i društvene odnose.
Saznanje da društvo nije skup slučajnih pojava nego rezultat zakonomjernoga razvoja, opredijelilo je
veliki broj mislilaca da se bave razumijevanjem toga toka zbivanja. Društvo i pojave u njemu bili su predmet
razmatranja u toku cijele povijesti društvenih nauka. Nastojanja da se shvati priroda, nastanak i razvoj društva,
njegovo kretanje, bila su značajna za nastanak sociologije kao posebne nauke. Razvoj sociologije čvrsto je
vezan uz industrijski progres i nastojanje da se promjene koje su se zbivale u društvu potpunije spoznaju,
odnosno, naučno prate i objasne, kao i sama njihova dinamika i opći progres do koga dolazi u samome društvu i
životu čovjeka.
Sociologija, između ostaloga, ima zadaću da predvidi tok društvenih promjena, uoči dinamiku
društvenih procesa, rasvijetli njegovu povijest, kretanje i da naznači teorijske perspektive, smjerove i pravce,
kao i sam tok i dinamiku procesa i kretanja koje društvene snage sobom nose. Zato se danas s pravom može
reći da je društvo ”golema radionica”, tvorevina kulturnih i kolektivnih mentaliteta u kojoj se odvijaju
dinamični i raznovrsni procesi i odnosi, uticaji i interakcije. U toj dinamici kretanja, određeni društveni procesi
i naslijeđene kulturne tvorevine potiru i potiskuju neke od prethodno stvorenih vrijednosti, uslovljavaju kretanja
i afirmišu nove, uspostavljaju principe, generiraju nove modalitete i oblikuju ljudsku, time i društvenu
perspektivu. Dakle, radi se o neprekidnome i dinamičnome kretanju društva kroz stoljeća, nastanku određenih
pojava, pokreta i procesa koji bitno usmjeravaju ne samo povijest nego i samu poziciju i sudbinu ljudi, naroda,
država, pokreta i sistema. Upravo iz te pozicije javlja se i potreba da se spoznaju i objasne ti procesi. Otuda i
proizilazi brojnost teorija, postavki i metoda istraživanja, interpretacija i zaključaka koji na svoj način
objašnjavaju društvo, njegovo kretanje, zakonomjernosti razvoja kroz historiju. Razne sociološke škole i pravci,
na svojstven način, pokušavaju odgovoriti na tako značajna i složena pitanja. Kao zajednički imenitelj za sve
njih može se reći da predstavljaju jednu smislenu cjelinu i traganje za odgovorima vremena i određenim
pojavama i pravcima koji su se zbivali, te bitno opredjeljivali i sudbinu čovjeka i sudbinu čovječanstva. Zato bi
se moglo reći, sociologija je jedna od najprimjenjivijih nauka, nastala na razmeđu osamnaestoga i
devetnaestoga stoljeća, kada se snažno razvijaju i odvijaju društveni procesi i kada nauka i tehnologija bitno
opredjeljuju ukupne odnose i dovode do razvoja društva ne samo u znanstvenome već i u aplikativnom smislu,
u kome čovjek ovladava značajnim prirodnim procesima koji generiraju i drugačije društvene odnose i time
stvaraju novu poziciju svijeta i poretka, samoga sistema i čovjeka u njemu.
Interesovanje sociologije kao opće nauke nije samo globalno društvo, globalni procesi i odnosi, opće
teorije, već i konkretni smisleni procesi, činjenice i fenomeni koji doprinose da se takve pojave identificiraju,
uoče, objasne i predvide njihov tok i smjer kretanja. Upravo pomijeranje interesovanja sociologije ka
konkretnim procesima, činjenicama i fenomenima dovodi je u središte naučnoga interesovanja, a sociologiju
1
kao naučnu disciplinu afirmiše kao vrlo potrebnu, upotrebljivu i nezamjenjivu nauku u predviđanju toka stvari i
kretanja društva, u osmišljavanju strategijskih pravaca, u predviđanju posljedica i refleksija koje sa sobom nose
značajne društvene pojave i procese. Naravno, sociologija kao opća nauka o društvu time ne gubi svoju
teorijsku perspektivu, već zadobija veći značaj u samome osmišljavanju i uspostavljanju općih i dalekosežnih
teorijskih postavki i predviđanja, a pomoću toga ona zadobija svoju validnost kao naučna disciplina koja
društvena kretanja i procese objašnjava pomoću egzaktnih podataka. Sve to sociologiju svrstava u red
empirijskih, ali i teorijskih nauka.
Dugi niz godina sociologija je bila ideologijski opterećena i time jednostrano usmjerena. Ona je bila
vladajuća doktrina, kao osnova socijalističkoga sistema. A zapravo, to je period njene velike stagnacije kao
nauke, nasuprot njene ideologijske komponente. U tom periodu došlo je i do velike stagnacije naučnih
objašnjenja određenih procesa i odnosa u društvu. Sociologija je danas iznova aktualna i predstavlja značajnu
naučnu disciplinu. Ona ponovo dolazi u središte interesovanja društva, njegovih kretanja, procesa i odnosa.
Zapravo sociologija ima zadaću da spozna društvo, čovjeka, sistem poretka i vlasti, kulturu, tradiciju
norme i vrijednosti. Sociologija kao znanost treba se odnositi smisleno prema društvenim procesima i
odnosima, prema kretanjima i promjenama, prema teorijama i njihovim izvorima, ali i prema valjanosti
pojedinih izvora i empirijskih podataka koji joj stoje na raspolaganju i koje koristi u svojim analizama i iz kojih
izvlači svoje pouke i formulira svoje empirijske i teorijske stavove i postavke.
Interesovanje za sociologiju danas je veliko, s obzirom na zbivanja koja se odvijaju u društvu u kojem
smo i sami živjeli i bili njegovi učesnici ili sudionici, u vremenu u kome se srušio veliki socijalistički društveni
sistem i koji nestaje sa scene, iza kojeg ostaju velike refleksije, posljedice i manifestacije. Sve to traži da se
iznova afirmiraju određena stajališta i vrijednosti, da se složenost ideologije razgrne i uoči bitno od pojavnog,
suštinsko od manifestnog i da se objasni sam tok zbivanja, ali i kritički ukaže na moguće refleksije, nastanak
novog i kritički odnosi prema nametanju vrijednosti prošlosti, njihove geneze u budućnosti. Iz socijalne
filozofije je poznato da se novi društveni sistemi teško uspostavljaju, a dosta tragično ruše, da se upravo tada
dešavaju velike, a najčešće i dramatične i tragične društvene i strukturalne promjene, da nastaju veliki društveni
poremećaji, javljaju nove vrijednosti, veličaju ili umanjuju drugačiji obrasci i modeli ponašanja, kao i snage
koje te procese i odnose generiraju. Te promjene nisu samo sociologiju stavile u žižu interesovanja već i druge
društvene nauke, da na znanstven način objasne zakonitosti društvenih kretanja, same procese, modele i odnose
koji nastaju ili nestaju i koji nastavljaju da egzistiraju. Za razliku od drugih nauka, sociologija te pojave ne
objašnjava samo sa teorijske ravni i vrijednosne neutralizacije, već i sa teorijske i empirijske ravni. Pokušava
na bazi činjenica i indikatora da razumije, prije svega, socijalne procese i odnose, pritom upotrebljavajući
različite modele i metode kako bi potpunije razumjela i objasnila sve te zakonitosti i uslovljenosti.
Sociologija je danas moderna teorijska ali i empirijska nauka, koja kritički razmatra društvene odnose i
procese i sa toga stajališta ih prosuđuje. Ona je nužna i potrebna za razvoj i upravljanje procesima u
savremenome društvu. Sociološka istraživanja sve su više neophodna za uspješno funkcioniranje sistema,
njegovih demokratskih odnosa i institucija, industrije, političkoga života, administracije, masovnih
komunikacija i mnogih drugih oblika ljudskoga djelovanja. Zato je njena uloga veoma značajna, a rezultati
veoma aktualni i potrebni.

2. FILOZOFSKI KORIJENI
Društveni fenomeni su zanimali mnoge naučnike i oni su se njima bavili, a najviše filozofi, povjesničari,
ekonomisti, teolozi i drugi. Njihove ideje i preokupacije problemima društva i pozicijom čovjeka bile su
uslovljene vremenom u kome su oni živjeli i stvarali. Iz toga se da zaključiti da sociologija, kao moderna
nauka, ima svoju znamenitu i burnu povijest. Njena povijest seže u same korijene nastanka filozofije, a kasnije i
drugih nauka, gdje se ona i najdublje utemeljuje. Filozofi su, kao mislioci društva i pozicije čovjeka u njemu,
pokušavali odgovoriti na pitanje: šta je čovjek, šta je njegova ljudska priroda, odakle on dolazi, kakvo mu je
okruženje, civilizacija, tradicija, običaji, koji su oblici njegove društvenosti i pravičnosti.
Bavljenje ljudskim postojanjem i čovjekovim potrebama najsnažnije dolazi do izražaja u grčkoj
filozofiji, koja je ostavila pisane tragove i izvore svojih mislilaca. Traženje istine o svijetu i čovjeku, o društvu i
prirodi postaje temeljna preokupacija filozofa antičke Grčke. U njihovim idejama apsorbovana je povijest i
mudrost prethodnih civilizacija i društava, prethodnika grčkog društva i civilizacije. Odvajanjem filozofije od
teologije i mistike i njenim svrstavanjem u discipline koje teže spoznaji, stvara se sasvim nova situacija o
poimanju nauke, o poimanju prirodnih fenomena i društvenih pojava. Time se stvaraju pretpostavke i elementi
za razvoj i specijalizaciju raznih nauka, kako prirodnih tako i društvenih. Razvojem nauka stiču se iskustva i
znanja o prirodnim pojavama, kretanjima u prirodi i spoznajama o ljudskome društvu, čovjeku i okruženju u
2
kome on nastaje, biva, egzistira i stvara pretpostavke za svoje opstojanje. Tako se otvarao proces
specijalizacije, grananja i nastajanja pojedinih nauka u okviru same filozofije, time i njihovoga odvajanja kao
samostalnih nauka i naučnih disciplina sa posebnim sadržajem i predmetom interesiranja. Taj proces nastanka i
specijalizacije pojedinih nauka trajao je veoma dugo i povezan je sa samim procesom produbljavanja ljudskoga
znanja o pojedinim područjima prirode i društva.
Prvi filozofi u Grčkoj bili su istovremeno i prvi mislioci i učenjaci. U svojim filozofskim sistemima, oni
su razvili mnoge elemente pojedinih nauka koje su se, kasnije, specijalizirale i razvile kao zasebne nauke i bez
kojih su danas savremeni svijet i uopće civilizacija nezamislivi i neobjašnjivi. Među misliocima koji su se
najegzaktnije bavili pitanjima društva, civilizacije, čovjeka i njegove pozicije, svakako su Platon i Aristotel, ali
i njihovi sljedbenici.
Platon je svojim učenjem razvio mnoge socijalno-političke koncepcije društva, time i samo društvo,
odnosno njegov sistem i poredak, razvio smisao za smisleni i vrijednosni poredak stvari, kao što je valjano
organizirana država. Težište grčke filozofije, koja je snažno pod uticajem Sokratovih misli i Platonovih ideja,
postaje pitanje kako u polisu (dakle, i u državi koja je egzistirala) postići sreću za njegove građane, kako spasiti
državu-grad koja je tada egzistirala kao organizirana forma ljudskoga postojanja od propasti i uništenja? Kako u
njoj definirati državu (društvo) i pravo, odnosno, kako ljude učiniti jednakim ne samo pred zakonom nego kako
u takvoj državi uspostaviti pravednost i jednakost, slobodu i vladavinu prava, tj. zakona, kao regulativnoga
načela ljudskoga udruživanja. Tu su, svakako, sa svojim idejama i spoznajama nezaobilazni sofisti: Platon,
Aristotel i postaristotelovske škole koje pod zajedničkim imeniteljem označavamo kao stoičke i epikurejske.
Platon, u svome monumentalnom djelu Država, nastoji izgraditi idealni model državnoga uređenja.
Istina taj ideal je građen prema društvenim uređenjima koja je imao pred očima, a prije svega Atenu, Spartu,
Sirakuzu. Platonov ideal je uspostava koncepta države u kojoj će vladati najodgovorniji i najsposobniji
predstavnici naroda, tj. filozofi. Filozofska misao toga doba je bila zasnovana na etičkim i prirodnim idealima,
čemu nije odolio ni sam Platon. Svoj model države on zasniva na harmoniji između vladara i njegovih
podanika, radi ostvarivanja njihove sreće. Cilj države za Platona je ostvarivanje harmonijske saradnje duša.
Kao što se ljudska duša sastoji iz tri svoja osnovna dijela: uma, volje i nižih prohtjeva; tako se i država sastoji
iz kasta: kasta filozofa, kasta ratnika i kasta obrtnika i trgovaca.
Ne samo u Državi već i u drugim djelima,1 nailazimo na značajne elemente za nastanak i razvoj
sociologije. Prvo, Platon uočava veliki značaj podjele rada za društveni život, a poznato je da na bazi te podjele
nastaje sve veća zavisnost pojedinaca u društvu. Na podjeli rada uzdiže se struktura društva, tj. uređenje države
i njena staleška organizacija. Drugo, on ističe značaj ekonomskih odnosa za egzistenciju i opstanak ljudi, ali i
same države. Na osnovu toga, on uočava posjedovne nejednakosti među ljudima, a time i njihove različite
sposobnosti i uloge u državi. U djelu Politeja Platon ističe: ”U svakoj državi postoje dvije države, država
sirotinje i država bogataša, što je izvor razdora.” Treće, Platon je uočio značenje demografskoga i geografskoga
faktora, značenje psihologije ljudi i njihove svijesti, posebno religije kao značajne funkcije u ljudskome životu i
društvu uopće. Iz ovih kratkih naznaka vidi se da Platonova teorija o društvu ima za cilj, na idealistički i etički
način, dati praktične upute za svakodnevni život ljudi i tako uspostaviti model vlasti i državnoga uređenja.
Za razliku od Platona, Aristotel je pokazao veće interesiranje za objektivno promatranje društvenih
pojava i procesa, te iskazao svoje ideje i sistem odnosa u društvu pomoću kojih je naznačavao pravce
njegovoga kretanja i uopće sistem ideja u koji je smiještao čovjeka i njegovu perspektivu. Istini za volju, za
razliku od Platona, Aristotel je svoj sistem ideja društva i pozicije čovjeka promatrao pomoću empirijskih
metoda i raznovrsnih njegovih varijanti, uključujući u nauci poznatu, a u sociologiji posebno razvijenu i
afirmiranu induktivnu metodu. Kao rezultat takvoga rada, Aristotelova djela sadrže niz činjenica i podataka o
konkretnim društvenim uređenjima antike.
S obzirom na to da je on bio izuzetan analitičar i logičar, iz empirijskih činjenica znalački je uobličavao
teorijske modele i metode proučavanja društva te dao svoj neprocjenjivi doprinos razumijevanju društva kao
cjeline. To se posebno odnosi na njegova djela Politika, Ustav atenski i Nikomahova etika. Aristotel je ne samo
u teorjskom pogledu dao doprinos razumijevanju društva, već je, moglo bi se reći, i u praktičnome smislu
naznačio empirijske instrumente sociološkoga istraživanja, pomoću kojih se određene pojave mogu pratiti i
kvantitativno i kvalitativno iskazivati. Uočio je da se društvene pojave ne mogu odvojeno promatrati od
ekonomskih, kao bitnih pretpostavki čovjekovoga opstanka, i da one uslovljavaju i bitno opredjeljuju i političke
procese i odnose. Istini za volju, za njega nisu samo ekonomske činjenice bitne za oblikovanje raznih formi
političkoga uređenja, već i snažan uticaj imaju geografske i klimatske prilike, koje, opet, bitno opredjeljuju

1.Ante Fiamengo, Osnovi opće sociologije, Narodne novine, Zagreb, 1990.

3
socijalnu, psihološku, kulturološko-antropološku stranu stanovništva. Dakle, Aristotel društvo razumije u
njegovom totalitetu i ne svodi ga samo na jednu pojavu ili jedan društveni proces, odnosno uslov, već ga
razumije u njegovoj datosti sa svim faktorima koji opredjeljuju poziciju čovjeka u društvu, a time i društvo kao
cjelinu, u sklopu ukupnih prirodnih i društvenih odnosa. Zato je Aristotel i prvi mislilac, koji javno formulira
princip da je čovjek društveno biće (zoon politikon). On čovjeka razumije i kao individuu i kao biće koje živi
zajedno sa drugim ljudima i stvara uslove i pretpostavke za svoj opstanak i razvoj. Čovjek je, po njemu, istinski
čovjek samo ukoliko opstoji i djeluje kao društveno biće, tj. čovjek koji je svojim interesima povezan sa drugim
ljudima, nastojeći da te zajedničke ljudske interese ostvare. Bez društva, što bismo u današnjem smislu
kategorijalnog aparata mogli reći - države, pojedinac kao čovjek bi bio izgubljen ili usamljen i predstavljao bi
beznačajnu jedinku i u odnosima na prirodu i u odnosu na društvo. Dakle, Aristotel proučava čovjekove stvarne
individualne i kolektivne postupke, njegovo mjesto i snagu, njegove forme i oblike moći, njegovu bit i suštinu.
Zato neki sociolozi i smatraju da se pravo biće čovjeka može shvatiti ako se polazi od grupe, a ne od jedinke, u
čemu se ogleda sociološko promatranje, razumiju društveni procesi, razumije sama svrha i bit društva, razumije
smisao institucionalizacije i organizacije.
Aristotel je zastupnik prirodne teorije o porijeklu društva. Smatra da sve što se zbiva u svijetu, tj. oko
čovjeka, je prirodna datost. Idejom da država počiva na ljudskoj prirodi i da društvo postoji ne po dogovoru,
već po naravi ljudi, Aristotel je u svojim već pomenutim djelima osvijetlio poziciju čovjeka i njegove stvarne
individualne i kolektivne postupke. Čini to kroz četiri forme društvene analize, odnosno razumijevanja: 1)
putem društvenosti i solidarnosti koju on formulira kao filiju. Taj izraz za Aristotela ima mnogo značenja. Ona
se može temeljiti na ljubavi, na užitku ili na koristi, može se odnositi na rodbinske veze, na pripadnost nekome
bratstvu ili nekome prijateljstvu; 2) kroz posebne grupacije koje označava kao koinoniju, pod kojom
podrazumijeva porodicu, kućnu zajednicu, selo, grad, dobrovoljno udruživanje i, napokon, državu koja je za
njega istovjetna s društvom u cjelini. Država je, za Aristotela, koinonija politike na kojoj se uspostavlja
organizirani sistem, politički režim ili oblik vladavine; 3) putem politeje (države), koju on poistovjećuje s
globalnim društvom kao najvišim dometom edukacije. Za Aristotela, svi su režimi relativno dobri ukoliko su
prilagođeni promjenjivim prilikama, a tu, prije svega, misli na brojnost stanovništva, različite zanate i, uopće,
ekonomske aktivnosti, kao i na raspodjelu bogatstva među društvenim slojevima i broj tih slojeva; 4) putem
pravila o društvenim postupcima koje određuje kao noomes. Tu podrazumijeva, prije svega, običaje, navike,
način života, različita pravila, moral, ukratko sve ono što se danas zove socijalna situacija.
Iako je Aristotel dao veliki doprinos razumijevanju i objašnjavanju društva i društvenih procesa, a
naročito razvoju socijalne misli, ni on nije uspio prevazići Platonove ideje i koncepcije o osnovnim društvenim
i političkim odnosima i gledištima na ulogu i funkciju države i njen model opstojanja i uređenja.
Nakon Platona i Aristotela, njihovi učenici i sljedbenici nastavili su razvijati ideje i spoznaje do kojih su
oni došli. Poseban doprinos razvoju socijalnih ideja dali su stoici i epikurejci. Stoici su društvo shvatali na
racionalan način. Razvili su Aristotelovu misao po kojoj su svi ljudi društvena bića, ne samo zbog razvoja
vlastite ličnosti, već i zbog nužnog izvršavanja obaveza prema drugim ljudima. Društvo su poimali mnogo šire
od države kao modela kakav je iskazao Platon. To je doprinijelo razvoju njihove ideje o nužnosti zajedničkoga
života ljudi, bez obzira na oblike organizacije i sistem vlasti. Takvo svoje stajalište zasnivali su na etičkom i
moralnom načelu čovjeka i njegovih potreba za društvenošću i nužnošću suradnje sa drugim ljudima, pritom
naglašavajući osnovu prirodnoga prava, kao načela moralnoga ponašanja i osnovu jednakosti među ljudima,
kao individuama. Za razliku od stoika, epikurejci su isticali sasvim suprotna stajališta. Smatrali su da je interes
pojedinca jedini racionalni osnov društva i ponašanja. Njihova teorija je omogućila, kasnije, razvoj učenja o
predsocijalnom prirodnom stanju i uspostavljanju društvenih odnosa putem dobrovoljnosti pojedinaca, dakle
putem ugovora. Tako su oni prethodnica ideje društvenoga ugovora i ugovornoga odnosa koji se uspostavlja
među ljudima, ali i na osnovu koga se uspostavlja država.
Rimljani su bili skloniji praktičnijim načinima razmišljanja o svrsi i smislu društva i države, nego
filozofijskim idejama i elaboracijama svijeta i čovjeka. Njihov se doprinos ogleda, prije svega, u tome što su
praktično ostvarili neke od socijalnih ideja grčkih mislilaca i što su, primjereno svom vremenu i potrebama,
podigli na veći stepen političku organizaciju države i razvili pravo kao osnovu postojanja i funkcioniranja
vlasti, ali i osnove prava čovjeka u društvu. Jedan od značajnih mislilaca tog doba bio je pjesnik Luccretius.
Izgradio je teoriju o društvenoj evoluciji, koja je daleko prevazišla sve što je dotad stvoreno u socijalnoj
filozofiji. Opisao je, moglo bi se reći, kao sociolog koji je imao na raspolaganju razvijene istraživačke metode,
način života primitivnih naroda, odnosno porijeklo njihova jezika, vjere, radinosti, odnosa u kući i vještine
uživanja, odnosno njihove kulture življenja, kao i razvoj trgovačkih odnosa i slično. Iz toga, veoma uspjeloga
opisa i analize stanja i običaja, može se zaključiti da je Luccretius uočio bitne činjenice koje određuju poziciju
4
naroda, time i pojedinca. Da bismo razumjeli socijalnu i političku filozofiju kod Rimljana, neophodno je
spomenuti i Cicerona i njegov misaoni opus. Na tragu Platonove ideje pokušao je dati svoju viziju idealnoga
modela države. Za njega je Rimska republika bila praktično oblik savršene države, koju ugovorom legitimira
vlast. Time je Platonov idealizam zahvaljujući Ciceronu pretvoren u praksu. Prihvatio je Aristotelovo načelo da
je čovjek po prirodi društveno biće, da je društvo nastalo kao rezultat čovjekovoga osmišljenog prostora u
svijetu i prirodi. Također je anticipirao ideju po kojoj su povezanost, prijateljstvo i sličnost mišljenja osnova
udruživanja ljudi i njihovoga nastojanja da realiziraju zajedničke ideje. Tražio je odgovor na pitanje što je
pravedno, moralno i korisno za čovjeka, kako urediti život i državu i kako se suprotstaviti vlasti vladara koji se
osilio. Iz već afirmirane antičke misli Ciceron prihvata gledište o nužnosti saradnje i bratstva među ljudima, o
klasifikaciji i cikličkim promjenama oblika vladavine i o značaju kontrole i ravnoteže u društvu, državi.
Ciceron je bio svjestan čovjekovih osobina i njegove prirode, što je vidljivo iz ovoga njegovog iskaza: ”Kao što
velike koristi dobijamo od sloge i saradnje ljudi, tako, s druge strane, vidimo da nema tog zla koje čovjeku ne bi
dolazilo od čovjeka.” On je, dakle, iskustva postojećih teorija sveo u jedan koherentan sistem moralnih i
socijalnih odnosa oličenih u Rimskoj republici i njenome sistemu funkcioniranja.
Različit od Cicerona, drugi značajan mislilac toga doba je Seneka. Njegov glavni doprinos socijalnoj
misli ogleda se u afirmaciji stare grčke koncepcije o primitivnome periodu društva kao ”zlatnog doba”, što
teološka teorija uzima kao osnov svoga stajališta. Pored ovih ideja, socijalna misao toga vremena snažan
doprinos dala je razumijevanju porijekla i prirode političke vlasti. Ta je teorija imala velikoga uticaja na kasniji
razvoj društvene misli, posebno na uređenje države i suverenitet kao volju naroda. Smatralo se, da moć države
proizilazi iz prirodnoga prava i prevazilazi moć svake druge grupe u društvu. Kasnije je ova teorija poslužila
utemeljenju shvatanja da je država iznad crkve. Značajna je bila i rimska pravna teorija po kojoj ustav i zakoni
treba da štite lična prava i građanske slobode.2
Veliki uticaj i značaj za socijalnu misao, poslije rimskoga doba, imala je katolička crkva u
srednjovjekovnome životu ljudi, uprkos njenim dogmama i intelektualnoj krutosti. Shvatanjem prirode i društva
kao jedinstva i nastanka izvan čovjekovoga uticaja i moći, dakle, po duhu Božijem, osnivači kršćanstva se nisu
bitno razlikovali od stoika. Međutim, njihova misao je bila univerzalnija i dalekosežnija. Osnovne doktrine
crkvenih velikodostojnika o porijeklu, prirodi i ciljevima društva, mogle bi se grupisati na razne načine, što
zavisi, prije svega, od samoga perioda i vremena koje je, u dugom razdoblju, preovlađivalo u teološkoj
teorijskoj koncepciji i poretku vlasti koji je egzistirao. Mi ćemo prihvatiti uopćenost pristupa, koji se sastoji u
slijedećem: 1) pošto je čovječanstvo po prirodi društveno, društvo je, u skladu s Aristotelovim shvatanjem,
prirodni proizvod; 2) Senekino ”zlatno doba” prirode poistovijećeno je sa stanjem čovjeka u raju prije ”prvog
grijeha”; 3) državna uprava je potrebna zbog ”grijeha”, kao lijek protiv zločina i poroka ljudskoga roda; 4)
mada je državna vlast potrebna zbog ”grijeha”, ona je, ipak, božanska institucija za sprečavanje daljnjega zla, a
politički upravljači dobivaju vlast od Boga i, kao takvi, Božiji su predstavnici, pa je zato politička pobuna
grijeh; 5) bez obzira na praktične vrijednosti društvenih institucija koje ovozemaljski život čine snošljivim,
njihova je uloga, u ovom pogledu, samo prolazna i, u najboljem slučaju, od neizmjerno manje važnosti nego što
je priprema za institucije nebeskoga carstva; 6) društvena reforma i progres su, zato, smatrani relativno
beznačajnim, odnosno, bolje je trpjeti društvene neprilike nego rasipati energiju na poboljšavanje uslova na
zemlji i tako dovesti u pitanje svoje sopstveno spasenje. Teorija po kojoj siromasi, kao dio božanskoga poretka,
služe uvećanju duhovnoga blagostanja onih koji daju milostinju, dominirala je idealima i metodama milosrđa i
pomaganja sve do pojave engleskoga Zakona o siromasima 1603. godine.3
Eshatološki stav prema životu i društvu, uz odgovarajuće nipodaštavanje zemaljskih vrijednosti i
institucija, dobio je svoj najveći izraz u Augustinovoj “Božijoj državi”. U “Božijoj državi”, ovo učenje je
izloženo veoma snažno, a vrijednosti ljudskih institucija se procjenjuju prema tome: da li omogućavaju ili
otežavaju dostizanje nebeskoga spasenja.
Zajednička karakteristika socijalne misli srednjega vijeka utkana je u razvoj srednjovjekovne
civilizacije. Glavno pitanje i aktualni politički problem bila je podjela vlasti između crkve i države. Dakle,
problemi prevlasti i dualizma između svjetovne i duhovne vlasti bili su tema mnogobrojnih mislilaca toga
doba, što je, kasnije, kulminiralo i dovelo do značajnih promjena. Ti mislioci su oživjeli rimsko pravo i teoriju o
narodnome suverenitetu, zatim su ojačali koncepciju o potrebi jačanja političke organizacije društva, putem
koje se uspostavlja poredak u državi i održava red. Najznačajniji predstavnik te misli bio je Thomas Aquinatus,
koji je prihvatio Aristotelovo stajalište da je čovjek ”društveno biće”. To stajalište proizilazilo je iz njegovoga
shvatanja da je čovjek po prirodi društven; drugo, da u društvu postoji zajednica ciljeva i interesa, pošto samo
2
V.: Hari Elmer Barnes, Uvod u istoriju sociologije, BIGZ, Beograd, 1982, str. 39.
3
Ibidem, str. 41.
5
kroz društvene odnose čovjek može shvatiti svoje interese; treće, da je potrebna jedna viša vlast koja bi
usmjeravala društvo u pravcu općega dobra i stoga da se talenat koji ima vladalac može bolje iskoristiti za
dobrobit zajednice. Dakle, za njega je društvo izraz čovjekove potrebe i nužne društvenosti proizašle iz prirode
njegove egzistencije. Stoga društvo nije ništa drugo nego svrhovito udruživanje ljudi kako bi se nešto
zajednički postiglo. Da bi se ostvarila šira i efikasnija politička organizacija države, potrebno je državnim
ugovorom prenijeti vlast na jednoga zajedničkog gospodara. U svojim nastojanjima, on uspješno kombinira
crkvene dogme sa prirodnim pravom i društvenim bićem čovjeka. Kombinirajući teoriju sa crkvenom dogmom,
prema kojoj politička vlast dolazi jedino od Boga, mada je Bog može delegirati i preko naroda, stvara jednu
vrlo upotrebljivu i efikasnu političku teoriju vladanja koje se pridržavaju vladari dugi niz stoljeća. Posebno se
bavi pitanjem, tipovima i oblicima vlasti, njihovim prednostima i nedostacima, funkcijom vladara i ulogom
podanika, tj. građana.
Nasuprot idejama koje su dominirale u srednjem vijeku i dualizma između crkve i države, u kasnijem
periodu se uspostavlja gledište i praktični početak uspostavljanja vlasti na principima ljudskoga i
predstavničkoga oblika vladavine. Najznačajniji mislilac tog pravca i vremena, jeste Niccolo Machiavelli
(1469-1527). Tvorac je jedne od najoštroumnijih analiza praktičnih postupaka vlasti i vladara, kao i tehnika
kojima se oni koriste, u historiji rane moderne socijalne filozofije. U djelu Vladalac, raspravi o prvih deset
knjiga Tita Livija, Machiavelli iz realističkih stavova o ljudskoj prirodi izvodi metod koji bi trebao da
primjenjuje jedan upravljač monarhije, odnosno republike. Njegov polazni stav je: cilj opravdava sredstvo.
Takvim svojim gledištima, u stvarnosti je odvojio političku teoriju od etičke. Njegova analiza više liči na
priručnik o političkim metodama i uputama za sistem vladanja kojim treba da se koristi jedan vladalac, nego na
sistematičnu društvenu i političku teoriju. Međutim, on je ipak izvršio veliki uticaj na politička gledišta, na
ulogu i funkciju države i vlasti, na snagu i značaj umijeća vladanja i sposobnost vladara. I u modernoj političkoj
teoriji i praksi vladanja, njegove upute predstavljaju osnovu od koje se kreće kako bi se iznalazila sredstva i
mehanizmi pomoću kojih se uspješno realizira vlast.
Ako se malo bolje pogledaju društvene okolnosti i socijalna misao srednjega vijeka, onda se da primijetiti kako
su teorije o društvenome ugovoru bile dominantne misaone preokupacije. Teorija o ugovoru, kao porijeklu
vlasti, veoma je stara, egzistira još iz doba sofista, epikurejaca, Cicerona, rimskih pravnika i drugih mislilaca, a
afirmiralo ju je svećenstvo koje je bilo pod jakim uticajem vladajućih pravnih sistema.
Razvoj ove teorije treba promatrati u najužoj vezi s razvojem društva i ekonomskih, odnosno
proizvodnih odnosa, kao i društvenim raslojavanjima koja su nastajala kao rezultat veće pokretljivosti,
razmjene i komunikacije ljudi. Razmjena dobara, funkcioniranje kapitala i proširivanje tržišta, te načini
poslovanja zahtijevali su jaku državu, koja će im garantirati određenu sigurnost, koja se ispoljavala kroz
ugovore i njegovu obaveznost za njihove učesnike. Stoga je prirodni i društveni ugovor, kao osnova
konstituiranja države i njenoga legaliteta i moći, dobijao na značaju. Većina mislilaca, koji su se bavili teorijom
društvenoga ugovora, objasnili su njegovu osnovu kao formu putem koje nastaje i uspostavlja se država i njena
vlast. Porijeklo vlasti i uprave, odnosno njihov legalitet, po tim teorijama proizišao je iz pristanka onih kojima
ta vlast upravlja, dakle građana. Time je, na jedan praktičan i jednostavan način, približeno učenje o svrsi i
karakteru društvenoga ugovora i njegovim mističnim formama ispoljenim u nadmoći vlasti, koja legalitet ima u
pravu koji joj građani prenose putem takvoga akta. Tu se jasno vidi društvenost vlasti, njena priroda i ljudska a
ne Božija dimenzija. Država je, s obzirom na svoje funkcije koje su se granale i razvijale zavisno od stupnja
razvoja proizvodnje i općedruštvenoga i tehničkoga napretka i ovladavanja od stane čovjeka prirodnim
dobrima, zadobijala i socijalnu dimenziju i tako postajala općepotrebna i nezamjenjiva ljudska i građanska
institucija.
Dakle, već je bila poznata i donekle elaborirana ideja o porijeklu i svrsi društvenoga ugovora kod
mnogih mislilaca toga doba. Međutim, nemoguće ih je sve ovdje navesti i njihove ideje izložiti, jer to nije
moguće čak ni u jednoj kratkoj historiji sociologije. Velik je i raznovrstan sadržaj pitanja na koja su oni
pokušavali dati odgovor ili, pak, ukazati na značenje i dimenzije ugovora. Naročito su dominirala pitanja o
svrsi društvenoga ugovora i osnovama za konstituiranje države, legalitetu vlasti i njenih prava, suštini i
ciljevima zakona kao regulativnoga načela ljudskoga udruživanja, o prirodi i izvoru prirodnoga prava,
konstituciji i značaju suvereniteta itd. Navest ćemo samo neke od tako plodnih mislilaca i ideja koje su se
iskazale u to vrijeme, a koje imaju i danas aktualno značenje za sociologiju i njen razvoj.
Ako bismo sumirali i u najkraćim crtama eksplicirali sadržinu srednjovjekovne misli, onda bismo mogli
kazati da je Machiavelli anticipirao vlast građanske klase, odnosno slobodnih ljudi. Bodin je tu misao
humanizirao i čovjeka stavio u središte interesovanja i poretka i vlasti i društva, a Rousseau je društvenu misao
i stanje čovjeka, odnosno njegovih prava, u tome dobu snažno radikalizirao. To je predstavljalo snažnu potporu
6
društvenome preokretu koji se u ljudskoj povijesti zbio, a koji je označen kao društveni preporod i preokret ili
humanizam i renesansa.4
Jedan od mislilaca koji je posebno elaborirao misao o društvenome ugovoru je engleski filozof Thomas
Hobbes (1588-1679). Za njega bi mogli reći da je u klasičnome smislu shvatao i razumijevao bit društvenoga
ugovora. Smatrao je da je u ljudskome razvoju vladalo jedno "preddruštveno prirodno stanje”, koje je bilo
stanje “rata sviju protiv svih”. To je doba u kojem su ljudski život i borba za opstankom bili izuzetno surovi, ali
na sreću taj stadij je vladao dosta ktratko. Da bi ljudi prevazišli takvo jedno neprirodno stanje i surove uvjete
egzistencije, bilo je nužno, s obzirom na osobine s kojima raspolažu, dakle, na svijest i moć, da se udruže i
ujedine kako bi stvorili humanije međusobne odnose i kako bi se udruženo suprotstavili snazi prirode. A da bi
se udružili i stvorili općeprihvaćena pravila i načela međusobnoga sporazumijevanja i ponašanja, nastala je
potreba za određenom općerazumljivom i obavezujućom formom, dakle ugovorom. Ujedinjavanje i udruživanje
ljudi vodilo je obrazovanju, odnosno nastanku društva. Ugovorom su se ljudi, na uzajamni način, obavezali na
poštivanje i realizaciju zajedničkih prava i obaveza iz čega je i proizišla druga obaveznost, prenošenje
pojedinačnih prava građana na općega upravnog zastupnika ili suverena. Po Hobbesu, to je stanje dovelo i do
nastanka, odnosno konstituiranja države i njenih funkcija kako bi se ostvarili zajednički interesi, odnosno ciljevi
udruživanja ljudi. Pomoću volje građana izražene ugovorom i potrebe za njenom operacionalizacijom i
realizacijom stvorena je osnova za nastanak vlasti i njenu moć nad podanicima. Hobbes je smatrao da su
prirodno stanje i ugovor, u historijskome smislu, nužni instituti, i da ugovor može da ima svojstvo prinudne
vlasti koju je naturio osvajač u trenucima osvajanja i potčinjavanja prostora i naroda. Vlast uspostavljena
osvajanjem ima legalitet u ugovoru, kao izraz volje osvajača, a ne onih - njoj potčinjenih podanika. Ako bismo
rezimirali Hobbsovu teorijsku misao vezanu za prirodu i karakter ugovora, onda bi mogli konstatirati da je ona
ponajviše moralno opravdavanje konstitucije države i vlasti i psihološka satisfakcija jedinkama i njihovoj
poziciji u uspostavljenome sistemu moći i neslobodama, odnosno stanjima u kojima se pojedinac nalazio.
Holandski filozof Baruch de Spinoza (1632-1677) pokušao je teorijski razjasniti društveni i državni
ugovor, jer je u njima vidio veliku srodnost. Iako je prihvatio Hobbsovo stajalište o prirodi ugovora, po kojem
je nekad postojalo preddruštveno prirodno stanje i da je to bio period “općeg rata” i univerzalnoga
neprijateljstva, on je otišao dalje i osnovu društvenoga ugovora vidio i u nužnosti uzjamne pomoći na koju su
građani bili usmjereni u uspostavljanju podjele rada, koja je značajno promijenila odnose među ljudima i dovela
ih u uzajamnu ovisnost. Da bi se ljudi na bazi nužnosti podjele rada i društvenoga napretka korisno udružili,
bilo je potrebno uspostaviti, odnosno definirati te odnose ugovorom kao zajedničkom osnovom kako bi
garantirala svim građanima prirodna prava koja su oni imali kao pojedinci prije zaključivanja toga ugovora.
Upravo u tome, on vidi razliku između prirodnoga i društvenoga ugovora. Za njega je bitno da se sačuva
čovjekova indivudalna datost, obezbijedi legalnost u njegovoj uzajamnosti i ovisnosti od drugih. Spinoza je
smatrao da su vlast i vladar, koji tu vlast neposredno vrši, suvereni onoliko koliko imaju umijeća da je ostvare i
da se na njoj održe. Upravo je zato državni ugovor pogodan oblik za zaštitu slobode pojedinca, njihovih prava.
Na bazi ovlaštenja koja dobija vladar i vlada, može se procjenjivati pravičnost, korekcija vlasti, a smim tim
građani zadržavaju legalitet da se pobune protiv vladara koji te principe ne ostvaruje, shodno karakteru i duhu
državnoga ugovora. Svojim misaonim shvatanjem, on povezuje društveni i državni ugovor, između njih stavlja
znak jednakosti, smatra da su ciljevi obje vrste ugovora isti, a to je pravda, sloboda i individualnost čovjeka,
bez obzira na snagu vladara. Iz toga je on i proizveo princip odgovornosti vlasti i vladara kako za postupke i
metode koje koristi tako i za osiguravanjem prava koje čovjek ima.

Misao Johna Lockea (1632-1704), engleskoga filozofa, karakteristična je po tome što se suprotstavlja
Hobbsovom i Spinozinom stajalištu, po kome je prirodno stanje bilo stanje općeg rata i nereda, i uspostavlja
drugi princip legaliteta države i vlasti. Za njega ne postoji preddruštveno stanje, već jedno stanje u kome su
ljudi živjeli bez društvene i političke organizacije. Dakle, stanje u kome je čovjek kao jedinka mogao da
sprovede u djelo prirodno pravo i da to pravo ne bude preneseno na druge u okviru zajednice ili društva,
odnosno na vladara. Za njega je društveni ugovor sredstvo pomoću kojega se obrazuje ljudsko društvo, odnosno
zajednica u formi države. Ugovor je, po njemu, teorijski ali i pravni osnov postojanja države. Zato i konastatuje
da u osnovi svih država, koje su postojale, stoji društveni ugovor. Pravio je jasnu razliku između države koja je
uspostavljena društvenim ugovorom i vlasti koja u njoj funkcionira, odnosno moći vladara. Zastupa gledište po
kome se vlast vladara može raspustiti bez posljedica po državu, odnosno njen opstanak, ukoliko ta vlast nije
pravična i ukoliko ne ostvaruje osnove koje su joj date ugovorom. Raspuštanje uprave, odnosno vlasti,

4
V.: Nerkez Smailagić, Historija političkih doktrina, knj. I i II, Naprijed, Zagreb 1970, str. 104-1012.
7
opravdano je kad prekrši uvjete i pravila data ugovorom i kada zloupotrijebi svoju moć nad pojedincima,
odnosno građanima. Ta misao je bila veoma revolucionarna i značila je veliki prodor u shvatanju kako građani
mogu i imaju pravo ograničiti vlast vladara i smijeniti ga.

Jean Jacques Rousseau (1712- 1778) svoje ideje iznosi u vrijeme predvečerja francuske revolucije,
dakle, u vrijeme kad su se na općem društvenom planu iskristalizirale ideje i kada je društvena scena već
podložna i spremna na značajne promjene. To je, istovremeno, i doba kada su oblikovane i društvene snage
progresa i kada su već oslikavani pravci društvenih promjena, uslovljeni, prije svega, razvojem naučnih i
tehničkih dostignuća. Rousseau, za razliku od svojih prethodnika, u oštrijoj formi postavlja politička pitanja i
osvjetljava poziciju čovjeka, njegova prava i mogućnosti. Treba reći, to je vrijeme u idejnome i teorijskome
smislu mnogo jasnije. Prirodne nauke doživljavaju veliki uspjeh u spoznaji i razumijevanju prirode. Lockova
ideja prava, zamijenjena je idejom dužnosti. Sve je to doprinijelo da se uspostavi jedan novi civilizacijski odnos
razumijevanja prava čovjeka i njegove pozicije. Ideje toga doba sve više se zasnivaju na racionalizmu,
odbacivanju natprirodnoga, rušenju crkvenih dogmi, smanjenju njenih imanja i povlastica. I Rousseau se
suprotstavio Hobbsovom stajalištu o prirodi društvenoga ugovora. Hobbsovoj ideji, po kojoj je čovjek po
prirodi dobar, Rousseau suprotstavlja ideju po kojoj je društvo pokvareno. Suprotstavlja se svođenju socijalnih i
egzistencijalnih pitanja čovjeka na moralna. Zalaže se za shvatanje čovjeka u njegovoj cjelovitosti, bez obzira
na restrikcije i moći oblikovanja prava čovjeka putem ugovora. Čovjek se, po njemu, ispoljava u svojoj
prirodnoj datosti. Zato on afirmira ideju prirodnoga stanja i prirode čovjeka, i to stanje suprotstavlja
civiliziranome životu i građanskome stanju. Za njega je čovjekova neovisnost mnogo značajnija od svih drugih
značenja, koje čovjek može imati i koje može stvoriti u određenim društvenim uvjetima. Osnovna je
preokupacija, za Roussaeaua, kako da čovjek sa svojim prirodnim težnjama dođe do društvenoga života i kako
on može egzistirati kao društveno biće, a da, pri tome, trajno ne dođe u protivrječje sa samim sobom. Tezom o
prirodnome stanju doveo je do apsurda tadašnje vladajuće shvatanje o prirodnoj čovjekovoj socijalnosti. On je
time postavio temelj za dublje razumijevanje društvenoga čovjeka.5

Rousseau smatra da je društveni ugovor bio način na koji se mogla konstituirati država i vlast. Iz toga
izvodi pojam suvereniteta, koji je izraz opće volje naroda, i iz kojeg vlast izvodi svoj legitimitet. Kako sam
Rousseau kaže, prelaz iz prirodnoga građanskog stanja “dovodi čovjeka do veoma značajne promjene, budući
da zamjenjuje u njegovom ponašanju, instikt pravdom, fizički nagon glasom dužnosti, prohtjeve pravom, strasti
razumom, posjed svojinom, fizičku egzistenciju moralnom.”6 Tako Rousseau uspostavlja princip razumijevanja
društva i čovjeka, koji se iskazuje u tome da je čovjekova bit civilizirano društvo, da je ono jednako moralnoj
egzistenciji, što legalizira političku zajednicu i osnažuje je putem slobode pojedinaca koja počiva na konstituciji
narodnoga suvereniteta. Rousseauov pojam narodnoga suvereniteta postao je prihvatljiv i dugi niz godina je bio
osnov demokratskih teorija, pa i građanskoga parlamentarizma, jer je uspostavio princip suvereniteta čiji je
izvor u narodu. Suverenitet se ne može prenositi na vlast ili vladara, on se njima može povjeriti. Dakle, u
modernome smislu, to je značilo da je izvornost suvereniteta u narodu, da je on neprenosiv, bez obzira na
modalitete konstituiranja vlasti i principe vladanja. Pored obnove socijalne misli doba reformacije i renesanse je
značajno i po obnovi kulturnoga i socijalnoga radikalizma. Tada dolazi i do velikoga buđenja društvene misli,
podstaknutoga razvojem prirodnih nauka. Barnes, zato, s pravom konstatira da kada su Galilej i Newton mogli
da protumače vasionu tako jednostavnim formulama, kao što su zakoni “slobodnog pada” i “obrnutog
kvadrata”, mnogim socijalnim filozofima činilo se da je moguće naći isto tako jednostavnu formulu kojom bi se
izražavale i kontrolirale društvene i političke pojave.7* To je značilo da se i u poimanju društva mora prići na
sistematičan način, odbaciti dogme, natprirodna shvatanja, mistiku, ono što je izvanjsko, a vratiti se čovjeku,
njegovim potrebama, funkcijama, njegovoj moći i njegovoj ulozi koju ima i u prirodi i u društvu. Dakle, nužno
je bilo, na sistematičan način, izučavati društvene probleme i pojave, objasniti njihov nastanak, genezu i
strukturu, razumjeti prirodu i moć društva i društvene organizacije te za takvo objašnjenje i naučnu validnost
konstituirati posebnu nauku koja će društvo proučavati globalno ali i parcijalno.

Teoretičari toga doba sve više se okreću problemima društva, njegovome konstituiranju i razvoju,
uzrocima i posljedicama određenih procesa i pojava, kao i pravcima kretanja. Na svojstven način pokušavaju
5
N. Smailagić, o. c., str. 184.
6
Jean-Jacques Rousseau, Društveni ugovor i Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima, Prosveta, Beograd, 1949,
str. 35.
7
H. E. Barnes, o. c., str. 73.
8
opisati određene procese i pojave. Među mislioce takve orijentacije spada Charles de Secondat Montesquieu
(1689-1755). U svojim radovima on društvo razmatra analitički i opisno. Vrlo rano ga je privuklo uporedno
proučavanje društvenih institucija. Smatrao je da historija starih Rimljana predstavlja pravu labaratoriju za
proučavanje društvenih institucija. Pristupajući analitičkom proučavanju društva, mogao je uočiti osnovne
uzroke raspada Rimskoga carstva, odnosno ono je postalo suviše prostrano za svoju nerazvijenu privredu. I
mnogi drugi mislioci i historičari prihvataju u cijelosti ili djelimično njegova stajališta da određena geografska
područja i klimatski faktori značajno utiču na ljudsko društvo i poziciju čovjeka, na njihove kulturne vrijednosti
i razlike. Smatrao je da ti faktori podjednako utiču na ljudsko društvo i da je to osnova razlikovanja
vrijednosnih normi, običaja, pa i same tradicije na kojoj izrasta jedna zajednica. Proučavanje institucija društva
podigao je na visoki nivo. Podatke je crpio iz brojnih informacija o društvenim grupama, običajima i zakonima.
Tragao je za njihovim smislom, funkcijama, načinima funkcioniranja, ali i efektima koje su one ostvarivale. U
svome čuvenom djelu “Duh zakona”, Montesquieu uspostavlja osnovne principe zakonodavstva koje treba
realizirati u jednome društvu. Ti principi su: 1) prilagođavanje institucija i zakonodavstva karakteru naroda
kome su namijenjene; 2) harmonično sadejstvo raznih institucija, zakona i drugih sredstava za obezbjeđivanje
društvene kontrole koju grupa primjenjuje.8 Ovakav princip uspostavljanja zakonodavstva i njegovoga
funkcioniranja naveli su Montesquieua da istražuje i faktore koji uzrokuju različite karakteristike, osobine i
tradiciju raznih naroda. Njegova osnovna zamisao je bila da su zakoni, običaji i institucije, proizvod
geografskih faktora, posebno klimatskih uvjeta. Napušta gledište po kojima postoji apsolutna i najbolja država,
religija, oblik porodice ili moralni kodeks koji je do tada bio teorijski validan i prihvata princip da geografski,
posebno klimatski uticaj najbitnije uslovljava razlike među tipovima ljudi, kulturama, mentalitetima i formama
organiziranja. Dakle, Montesquieu ne podliježe modelima individualizma, niti drastičnim reformama. Zato
smatra da društvene institucije, odnosno svaki zakonodavac prilikom njihovoga donošenja, a naročito prilikom
procjene njihovih mogućnosti realizacije u praksi, moraju voditi računa o tome i da ih prilagode tipovima ljudi
i kulturama koje oni imaju. Taj misaoni pravac snažno se afirmirao u pravnoj teoriji, ali i u praktičnim oblicima
uređivanja određenih društvenih odnosa, putem zakona. Nisu samo opći problemi društva i čovjeka bili predmet
interesiranja filozofa socijalne orijentacije, već i konkretni problemi stanovništva i njihovo kretanje, odnosno
prirast, rasprostranjenost i predviđanje njegovoga rasta. Istini za volju, ti problemi su bili veoma stari i
zaokupljali su pažnju mislilaca stoljećima.

Najznačajniju misao o kretanju mortaliteta i nataliteta stanovništva dao je Thomas Robert Malthus
(1776-1834) u djelu “Ogledi o društvu”. Svoju teoriju o stanovništvu izrazio je matematskom formulom. Po
njemu, broj stanovnika se povećava geometrijskom progresijom (1, 2, 4, 8, 16 itd.), dok se proizvodnja hrane,
odnosno sredstava za život povećava samo u aritmetičkoj progresiji (1, 2, 3, 4 itd.). Iz te teorije proizilazi da se
priraslo stanovništvo ne može prehraniti, da to vodi velikoj bijedi stanovništva i prirodnim sukobima. Takav
prirast stanovništva ne može opstati na Zemlji. Zato Malthus i predlaže da se spriječi prirast stanovništva u
odnosu na proizvodnju hrane. To je moguće po njemu na dva načina koja definira kao: pozitivni i negativni. Za
njegovu teoriju, pozitivni načini su sprečavanje prirasta stanovništva putem ratova, zaraza i gladi, dakle, onoga
što se smatra prirodnim pojavama i na koje čovjek ili vladari ne mogu bitnije uticati. Drugi, negativni princip je
sprečavanje prirasta stanovništva putem moralnoga uzdržavanja, odnosno odlaganja braka do kasnijih godina,
dakle do perioda kada nije moguće zbog prirodnih uvjeta, odnosno čovjekove evolucije, stvoriti nova
potomstva. U svojim kasnijim radovima, Malthus je modificirao svoje stavove i prijedloge za obuzdavanje
prirasta stanovništva. U svojim istraživanjima došao je do spoznaje da uz odnose između povećavanja broja
ljudi i sredstava za život postoje i drugi uvjeti, odnosno faktori koji doprinose prirastu stanovništva i čovjekove
ekspanzije na Zemlji. Razvoj nauke i tehnologije, posebno u proizvodnji hrane, učinili su Malthusovu teoriju
više idealističkim gledištem na problem stanovništva u određenoj fazi ljudskoga razvoja. Ta teorija je bila
osnova nastanka jedne nove nauke koja se razvila, a koju nazivamo demografijom ili demografskom
sociologijom, koja ovu teoriju uzima za polazište u objašnjavanju gustoće stanovništva, njegovoga kretanja,
prirode i funkcije rata, zatim tipa i forme organiziranja države, pozicije čovjeka i njegovih sloboda, odnosno
samih vrijednosnih tradicija.

David Hume (1711-1766) u objašnajvanju društva i njegovoga kretanja najviše se približio psihološkoj
teoriji poimanja čovjeka i njegove pozicije, te time nagovijestio jedan novi pravac u objašnjavanju društva,
kasnije nazvan socijalnom psihologijom ili psihološkom sociologijom. On je potpuno razrušio filozofska i

8
H. E. Barnes, o. c., str. 75.
9
historijska učenja o društvenome ugovoru i odbacio ih kao neosnovane i društveno neutemeljene. Prema
Humeu, društvo ima svoje porijeklo u instinktima, a ne u shvaćenom samointeresu. Za tu tvrdnju je koristio
argumentaciju krvnog srodstva, odnosno krvnih veza iz kojih je izvodio osnovu konstitucije društva i države.
Teorije o društvenome ugovoru polaze, po Humeu, od nerealne pretpostavke da postoji znanje prije iskustva,
odnosno osjećajnosti. Za njega nije postojalo znanje prije nego što je društvo uopće postojalo, već je postojao
instinkt koji je upravljao i opredjeljivao čovjeka u borbi za opstankom. Hume je, dakle, ponudio psihološko
tumačenje društva i društvenih pojava. Zato je on i shvatao porijeklo društva po krvnome srodstvu i polnome
instinktu, za njega, osnovnim društvenim činiocem. Taj instinkt je održao porodicu, a u porodici se
uspostavljaju običaji i navike, tradicija i kultura, što je primarna osnova i za udruživanje, a time i uspostavljanje
šire zajednice i društva kao jedne veće cjeline. Tako organizirano društvo ne može efikasno funkcionirati bez
vlasti. Vlast se ne konstituira, po njegovome shvatanju, na osnovama ugovora, već na osnovu biološke datosti i
ljudske uzajamne povezanosti. Vlast potiče od sile, a svoj autoritet i postojanje ima u zajedničkome interesu
grupe, odnosno stanovnika određene zajednice. Društveni proces tako potiče od instinkta, razvija se kroz
osjećanje i emociju i, najzad, dolazi pod kontrolu intelekta.9 U razumijevanju društva, pored intelekta, Hume
uvodi i princip simpatije kao drugoga psihološkog činioca koji je, za njega, faktor društvene asimilacije i osnov
udruživanja pojedinaca i porodica u zajednicu. Naime, sličnosti u mišljenju, u načinu života, u uvjetima
opstanka su elementi koji privlače i zbližavaju ljude i stvaraju zajedničke potrebe, koje, opet, vode asimilaciji i
čine osnov približavanja i udruživanja. Svoje psihološko objašnjenje društva primijenio je i na tradicijske forme
ljudskoga ponašanja, a prije svega na objašnjavanje religije i religijskoga mita. Za njega religija predstavlja dio
ljudskih osjećajnosti koje čovjek prihvata kao dio svojih shvatanja i uvjerenja. Religija nema natprirodna
svojstva i nije izvanjski uslovljena, odnosno nema svoje porijeklo u natprirodnoj moći, već je dio čovjekovih
uvjerenja i shvatanja.

Immanuel Kant (1724-1804) smatrao je da progres u ljudskome razvoju nikada ne prestaje. Imajući u
vidu značajan napredak prirodnih nauka i spoznaja do kojih su one došle, Kant je smatrao da je ljudski um
mnogo veći i da čovjekova spoznaja širi horizont ljudskoga prostora i njegovoga bitisanja. Stoga je njegova
teorijska pozicija bila usmjerena ka idealizmu, pod kojim je podrazumijevao zakonomjerni razvoj spoznaje.
Dakle, to nije nešto što je čovjeku izvanjski dano, nego nešto što čovjek u svojoj svijesti proizvodi. “Svijet
postoji i za čovjeka, predmetan je samo ukoliko je uman, a uman svijet je svijet čovjekov, jer je njegovo
djelo.”10 I pored toga, što je imao idealistički pogled na svijet, na prevladavanje metafizike bitka, na prenošenje
težišta mišljenja sa objekta na subjekt, predmet njegovoga filozofskog opusa nije bio samo to. Njega zanima i
praktična dimenzija svijeta, odnosno čovjeka kojeg Kant razumijeva kroz pitanje slobode. Pod pojmom slobode
on podrazumijeva čovjeka historijski osviješćenoga, koji u ljudskome svijetu traži svoje mjesto, svoje
eminentno ljudsko područje djelovanja. Nerkez Smailagić smatra da “ Kantova pozicija formulira novi zadatak
ljudskog, svijet je djelo umnog čovjeka, a ovo djelo je moguće samo u znaku slobode.”11 Kantova praktična
filozofija proizlazi iz teorijske. Ideja kao totalitet (jedinstvo subjekta, uvjeta i predmeta), rezultira utemeljenju
slobode kao pravoga ljudskoga zavičaja. Samo iz toga izvora potječe mogućnost, određenje i granica svijeta, i u
svijetu je moguće opstati samo zato što je čovjek slobodan. Kantova filozofija je snažno doprinijela razvoju
novovjekovne misli, razvoju shvatanja čovjekove prirode, njegove slobode, njegovoga uma, granica spoznaje i
perspektive ljudskoga habitusa.

Najveći preporod socijalnoj misli i shvatanju prirode i čovjeka uslijedio je sa Hegelom (Georg Wilhelm
Fridrich Hegel, 1770-1831), odnosno njegovim filozofskim idejama. U svojoj političkoj filozofiji,
kondenzovao je povijesno iskustvo čovjeka i njegovoga kulturnog kontinuiteta, dakle jedinke i države, prava i
discipline interesa i lojalnosti. Država kao zbiljnost supstancijalne volje koju ona ima u posebnoj samosvijesti,
uzdignutoj do njene općenitosti, jeste ono po sebi i za sebe umno.12 Dakle, Hegel čovjeka shvata dijelom
cjeline, i to samo kada se ostvaruje čovjekova sloboda. Sloboda tako određuje svijest čovjeka i njegovu volju u
općoj relaciji, u odnosu na cjelinu čovjekovoga iskustva. Hegel je svoju političku filozofiju izložio kroz
problem slobode, ali slobode koja je identična s umno nužnim poretkom, dakle, sloboda čovjeka u smislu žive i
smislene cjeline njegovoga svijeta, a ne one koja je izraz samovolje, individualizma ili autoriteta, odnosno
despotizma.

9 H. E. Barnes, o. c., str. 80.

10
N. Smailagić, o. c., str. 143.
11
Ibid., str. 148.
12
G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964, str. 204.
10
 Hegelova historijska misaona orijentacija omogućila mu je da prevlada tadašnje njemačko iskustvo i da
rješenje problema čovjeka i države traži u duhu opće historijske tradicije. U njegovoj političkoj filozofiji,
država je proizvod i iskustvo antičkoga polisa, kršćanstva, stasanja građanskoga društva. Zato N. Smailagić s
pravom konstatira “da je građansko društvo ne samo bitna pretpostavka nego i bitan činilac Hegelove države,
ono radi u slobodi, a ne kreće se samo ka slobodi, ono ne izaziva državu mimo (iznad) sebe, nego je razvija iz
sebe.”13 Hegel ukazuje i na ograničavanje čovjekove slobode koja se ogleda, prije svega, u partikulaciji
jedinke, individualnoj ovisnosti pojedinaca od prirodnih potreba i njihovih društvenih suprotnosti, što bitno daje
prostor za potrebu države i njenu snagu. Zato je za njega država rezultat unutrašnje nužnosti građanskoga
društva. Dakle, dijalektika sinteze objektivno nužne egzistencije (običaj) i subjektivno slobodne egzistencije
(samosvijesti pojedinca). Bez subjektivno slobodne egzistencije pojedinaca, kao konstitutivnoga dijela države,
uopće se ne da shvatiti ni mjesto, ni određenje, ni značaj građanskoga društva u Hegelovoj političkoj
filozofiji.14

Hegel nije prihvatio teoriju o prirodi i karakteru društvenoga ugovora. Smatrao je da država nastaje iz
građanskoga društva, po unificiranoj tradiciji. Ona je za njega imanentna svrha građanskoga društva.15
Konstituiranje države odvija se pomoću volje građana iskazane kroz ustav. Ustav je pravno ali i političko
sredstvo, izraz je volje građana u društvu, na osnovu koga se uspostavljaju mehanizmi vlasti, poretka i principi
vladanja.

Dakle, socijalna misao na skoro svakom pitanju se susreće sa filozofijom, bez obzitra što se međusobno
bitno razlikuju po pristupu, pa samim tim i sadržaju i predmetu interesiranja. Sociologija, kao nauka, teži
empirijskoj verifikaciji dok to filozofiji nije potrebno. Kao što I. Kuvačić s pravom konstatira,16 sociološka
interpretacija stavlja empirijske podatke u odnosu prema teoriji, a to znači da ono što je analitički razdvojeno
“ponovo otkrije” ili “pregrupira” na razini dijalektike. Drugim riječima, to znači da sociologija nije samo
egzaktna, već je i teorijska disciplina. Kao takva ona ne može biti odvojena od svoga izvora, tj. filozofije, jer i
jedna i druga na specifičan način traže odgovor na pitanje o čovjeku i njegovom svijetu. Prema tome,
sociologija, kao i ostale humanističke nauke, postaje više filozofska, ukoliko sveobuhvatnije i preciznije
spoznaje predmet svoga istraživanja i njegovu historiju. Prema tome, sociologija ima svoje korijene u historiji
filozofije i zato bismo mogli prihvatiti gledište po kome je sociologija filozofska sinteza rezultata posebnih
društvenih nauka. U suvremenome smislu, filozofija i danas ima snažan uticaj na sociološku orijentaciju i
interpretaciju pitanja.

ŠTA JE SOCIOLOGIJA
Na jednostavna pitanja uvijek je teško odgovarati. U etimološkome smislu, sociologija je nauka o
društvu. To izgleda dosta jednostavno. Međutim, pošto je društvo složen sistem u kome se odvijaju i
uspostavljaju određeni odnosi, vrijednosti, procesi, norme, dinamika i struktura, onda se vidi da sama
etimologija govori o ozbiljnosti definiranja i složenosti predmeta sociologije. Sociologija, kao nauka, ima za
predmet svoga proučavanja globalno i parcijalno društvo, sa svim njegovim aspektima i refleksijama, kao što
su: organizacija i struktura, pojave i procesi, odnosi, grupe, institucije i pojedinci, njihova tradicija, običaji,
religija, svijest i kultura. Iz izloženoga se već naslućuje da se sociologija bavi društvom u globalnome i
parcijalnome smislu i da ima zadaću objasniti ne samo globalnu, već i unutrašnju strukturu društva i njegovu
dinamiku.
Sociologija je nauka nastala na razmeđu 18. i 19. stoljeća, dakle, u vrijeme velikih društvenih zbivanja i
promjena u ljudskoj civilizaciji, kao rezultat industrijskoga napretka i značajnijega čovjekovoga ovladavanja
13
N. Smailagić, o. c., str. 201.
14
Ibidem.
15
G. W. F. Hegel, o. c., str. 211.
16
Ivan Kuvačić, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1979, str. 11.

11
određenim prirodnim bogatstvima. Ti procesi i odnosi, koji su se tako snažno reflektirali, zahtijevali su da se da
odgovor na pitanja kao što su: šta je društvo, šta vodi njegovom nastanku a šta napretku, odnosno šta ga
uslovljava; kakva je snaga naučnih dostignuća i čovjekovoga ovladavanja određenim prirodnim procesima i
materijalnim dobrima; te odgovore u kom smjeru ide društvo, društveni sistemi; kakve su refleksije nauke i
tehnike; kakva je pozicija čovjeka i koliko je društveni sistem u funkciji ljudi kao neposrednih sudionika i
kolika je njegova moć u odnosu na individuu i samo čovječanstvo. Tim fenomenima bavile su se mnoge nauke,
prije svih socijalna filozofija, historija, psihologija, antropogeografija, fizika i dr. Pošto ni jedna od njih, uzeto
pojedinačno, nije bila u mogućnosti da na adekvatan način da kvalitetan odgovor na zbivanja koja su historija i
samo društvo postavljali, kao i procesi koji su nastajali i koji su imali snažnu refleksiju ne samo na društvo
nego na ljudsku civilizaciju uopće, nametnuli su potrebe za posebnom naukom čiji će predmet istraživanja biti
društvo u svim njegovim aspektima. Ta nauka ima svoju bogatu historiju, tradiciju i ukorijenjenost u drugim
društvenim naukama. Ona se u modernom smislu označava sociologijom. Njena je zadaća da iz prirode svoga
predmeta objasni i razumije samo društvo i njegove odnose, da odgovori na zbivanja i procese koji se dešavaju
u njemu, da spozna snage i pokrete koji te procese uslovljavaju i usmjeravaju, sa ishodima tih promjena, te,
naravno, samu poziciju čovjeka i ljudskoga društva uopće. Kao što je istakao Auguste Comte, jedan od
osnivača sociologije i utemeljitelj njenog imena 17, sociologija je kompleksna nauka. Ona nije pronalazak
jednoga čovjeka, niti rezultat proizvoda jedne nauke, ona je nužno povezana s drugim humanističkim naukama
nastalim prije nje i s kojima se ona identificira, nalazi svoje korijene i koja snažno ima zajedničke osnove i sam
sadržaj proučavanja, naravno, s različitih aspekata, a to su prije svega: filozofija, historija, književnost, pravo,
ekonomija, lingvistika, antropologija, demografija, antropogeografija, psihologija i dr.
Sociologija je nauka o sistemu odnosa koji u društvu postoje, oblicima i djelatnostima u kojima se
društveni život ispoljava i njegovim raznolikim tvorevinama, o odnosima društva prema prirodi i, konačno,
nauka o društvenome razvoju. Kao teorijska nauka ona teži da se o svim ovim iskustvenim sadržajima dođe do
teorijskog, tj. općeg i sistematskog saznanja.18
Sociologija je, dakle, bez obzira na svoje korijene i historiju nastanka kao i metode koje primjenjuje i sa
kojima se koristi u svome proučavanju društva, samostalna nauka koja, prije svega, proučava realne odnose u
društvu, ulogu pojedinca i grupa u njemu, kao i samo društvo u najopćenitijem smislu, njegovu genezu, kulturu,
tradiciju i refleksiju na čovjeka i ljudsku civilizaciju.

PREDMET SOCIOLOGIJE
Sociologiju nije lahko definirati, niti odrediti njen predmet interesiranja. Ta teškoća proizlazi iz
složenosti društva i mnogostrukosti društvenih odnosa koji se prepliću i koji su uslovljeni različitim uzrocima i
posljedicama. Već smo konstatirali da društvo i njegova povijest nije skup slučajnih pojava, nego rezultat
zakonomjernoga razvoja. Nastojanja da se shvati taj društveni razvitak, njegove zakonitosti i uslovljenosti,
doveli su do konstituiranja sociologije kao zasebne nauke koja za predmet, kao naučno polazište, ima
ispitivanje zakona društva i njihove međusobne povezanosti i zavisnosti, kao i zakone razvitka društva uopće.
U sociologiji se pod pojmom društva najčešće podrazumijeva: 1) društvo shvaćeno u svome totalitetu; 2)
društvo shvaćeno u parcijalnome smislu; 3) društvo kao institucionalna organizacija i njihova međusobna
povezanost; 4) društvene pojave, procesi i odnosi; 5) društvene grupe, slojevi i klase; 6) ponašanje ljudi u
društvu, njihove norme, običaji, tradicija i vjerovanja.
Sociologija, dakle, proučava društvo i njegovu stvarnost promatranu u svojoj specifičnosti, u općim
svojim osobenostima koje nisu svojstvene ni jednoj drugoj nauci i zato je ona teorijska, ali i empirijska nauka o
društvu u najopćenitijem smislu. Za razliku od prirodnih nauka, društveni procesi i pojave, zakonitosti kretanja
i međusobne uslovljenosti tih pojava za društvene nauke imaju svoje posebno značenje. Takve pojave traže
naučno objašnjenje. Dakle, sociologija za predmet svoga proučavanja ima konkretno društvo ili njegove
17
Termin "sociologija" nalazi se već u Comteovu pismu Valatu od 25. 12. 1824. (Lettres d'Auguste Comte a M. Valat, Paris, 1870,
str. 158). Za javnost je izraz upotrijebljen 1838. u IV tomu Comteova glavnog djela Kurs pozitivne filozofije. Do tada je znanost koju
je htio izgraditi označavao kao physique sociale. Uvođenje novoga imena on obrazlaže ovako: "Mislim da se od sada mogu usuditi da
upotrijebim novu riječ, koja potpuno odgovara izrazu socijalna fizika, što sam ga prije uveo kako bih mogao označiti jednim imenom
taj dodatni dio prirodne filozofije što se odnosi na pozitivno proučavanje pojedinih zakona na kojima počivaju društvene pojave."
(Auguste Comte, Cours de philosophie positive, tom IV, Paris, 1830-1842, str. 252).
18
Vojin Milić, Sociološki metod, Nolit, Beograd, 197 8, str. 234.

12
procese, pojave i manifestacije. Oslanja se na teorijske spoznaje, ali i racionalna mišljenja i logičke zakone, ne
prihvata emocije, volju ili nagone. Ona proučava ono što jeste i što se iskustveno može provjeriti, a teorijski
potvrditi ili osporiti.

6. SOCIOLOŠKI PRAVCI I NJENI PREDSTAVNICI

Danas postoje različite interpretacije i nesuglasice oko samoga predmeta sociologije i njenoga dosega
kao nauke. Prisutne su i različite definicije, pa i gledišta na svrhu i karakter sociologije. Ne treba zaboraviti da
se društvom ne bavi samo sociologija, već i druge društvene nauke, kao što su: političke, pravne, ekonomske,
antropološke, antropogeografske, psihološke itd. Razlike ne postoje u predmetu proučavanja, već, prije svega, u
načinu kako se problemi društva promatraju i objašnjavaju. Otuda i proističu sporovi, koji imaju za cilj da
pobliže odrede i definiraju predmet istraživanja i izučavanja sociologije. Te teorije, odnosno sporovi, mogu se
grupisati na različite načine. Najrasprostranjenije su one teorije ili pravci koji u objašnjavanju društva polaze od
jednoga faktora, koji uzimaju, kao model, za objašnjavanje društva i društvenih pojava, kao što su:
historicizam, biologizam, psihologizam, funkcionalizam, marksizam itd. Ukratko ćemo naznačiti neke od
socioloških pravaca i mislilaca koji su ih definirali da bismo potpunije razumjeli samu evoluciju i razvoj
sociologije, kao moderne nauke, a time i njen predmet i značaj koji ona danas ima među empirijskim i
teorijskim naukama.

John Stuart Mill (1806-1873) sociologiju je shvatao kao nauku u najopćenitijem i najapstraktnijem
smislu. Za njega je sociologija nauka o najopćenitijim osobinama društva. Shvata da se sadašnjost ne može
izvoditi iz prošlosti i zato je zadaća sociologije da proučava društvo i društvene odnose u stanju u kojem oni
postoje i egzistiraju. Za njega je put sociologije induktivan, od socijalnih pojava ka zakonima ili deduktivan, od
psihologije i etnologije ka pojavama. Mill je i najviše poznat po svome "sistemu deduktivne i induktivne
logike", gdje se bavi razumskim operacijama potrebnim za prosuđivanje dokaza. Svi dokazi polaze od
iskustva.19 Induktivno deduktivni postupak je dovršen kada se uspije pojava protumačiti, a to znači kada se
uspije svesti na poznate pojave.

Za Georga Simmela (1858-1918 ) društveni odnosi ne postoje u savršenom smislu i zato je zadaća
sociologije da odredi precizno svoje ciljeve i aspekte koje želi razumjeti i objasniti u društvu. On je svoj
sociološki opus izložio u formi eseja i po slobodnom izboru određenih pitanja, odnosno pojava koje je na sebi
svojstven način analizirao. Za Simmela se obično kaže da je prekinuo klasičnu tradiciju u sociologiji i započeo
preporod sociološke teorije i istraživanja. On je osnivač tzv. "formalne škole u sociologiji". U svojim spisima,
on govori o značenju "društvenih formi" i precizira pojavne oblike koji se dešavaju u društvu i koji su jako
važni za sociologiju. Za njega sociologija proučava oblike društvenoga života shvaćene kao forme, dok njihov
sadržaj predstavlja predmet proučavanja posebnih društvenih nauka. Veoma je problematično u kojoj je mjeri
Simmelova teorija formalna, a koliko zaista sadržajna, odnosno, koliko forma doprinosi razumijevanju društva i
njegovome kretanju. Naime, društvo je psihička interakcija između ljudskih bića, kako pojedinaca tako i
članova grupe. Društvo je proces zbivanja, nešto što ljudska bića rade i doživljavaju. Zato je bit sociologije, za
Simmela, u tome što se ona, za razliku od drugih društvenih nauka koje tretiraju posebne oblasti ljudskoga
života u društvu, bavi, kao svojim posebnim predmetom, saznanjima i oblicima međusobnoga djelovanja koji
se pojavljuju u svim oblastima društvenoga života i stvarno predstavljaju suštinu društva. "Ono što ‘društvo’ u
svakom do sada važećem smislu riječi čini upravo društvom, jesu očevidno ovako nagoviještene vrste
uzajamnog djelovanja. Ma koji broj ljudi, ne postaje društvo time što u svakome za sebe postoji nekakav
predmetno određen sadržaj ili životni sadržaj koji ga individualno pokreće, nego tek onda kad životnost ovih
sadržaja dobije formu uzajamnog uticanja, kad se vrši djelovanje jednoga na drugo, neposredno ili posredstvom
trećega, nastalo je društvo od čisto prostorne ili čak i vremenske neposrednosti ljudi. Prema tome, ako treba da
postoji jedna nauka čiji je predmet društvo i ništa drugo, onda ona može htjeti da ispituje samo ova uzajamna
djelovanja, ove vrste i forme zadruživanja".20
Simmel pravi pojmovnu razliku između forme i sadržaja i zato su za njega, i forme i sadržaji,
nerazdvojni elementi svakoga društvenog postojanja i procesa. Njegov krajnji cilj u shvatanju sociologije nije
19
Albert Bazala, Povijest filozofije, 1-3, Globus, Zagreb, 1988.
20
Georg Simmel, Iz djela Sociologija, Sociološka hrestomatija, Formalizam u sociologiji, Naprijed, Zagreb, 1987, str. 250-251.
(Priredio: Radomir Lukić)
13
ustanovljavanje pravilnosti (zakona) psihičkih procesa kod pojedinaca, već razumijevanje interakcije kojim se
pojedinci povezuju u grupe.21 On je smatrao da sociologiju treba dopuniti psihološkim i činjeničnim
istraživanjima kako bi se moglo objasniti društvo, i zato je naglašavao da je predmet sociologije psihička
reakcija i procesi koji se mogu obuhvatiti i objasniti psihološkim kategorijama. Te kategorije su neophodne za
opis fakata, ali ne ulaze u domen sociologije koja teži da opiše proces udruživanja. "Udruživanje je, dakle,
forma koja se ostvaruje na bezbroj različitih načina, u kojoj individue na osnovu onih čulnih ili idealnih,
trenutnih ili trajnih, svjesnih ili nesvjesnih, kauzalno neorganskih ili teološko privlačećih interesa srastaju u
jedinsvo i unutar koje se ostvaruju ti interesi."22
Simmel se ne zadovoljava općim pojmovima o tipovima društva. Nastoji definirati situacije u kojima se
pojava događa "uvijek iz općih pojmova stvara specifične tipske pojmove vrlo određenih ‘slučajeva’
proučavanog općeg fenomena."23 Simmelov metod i postupak, u analizi društvenih procesa i određivanju
predmeta sociologije, predstavlja doprinos u osamostaljivanju i afirmaciji sociologije.

Emile Durkheim (1858-1917) ostavio je snažan uticaj na teorijska strujanja u savremenoj sociologiji.
Nastojao je svoju teoriju povezati sa praktičnim istraživanjima. Otuda su sva njegova djela prepuna podataka o
raznim oblicima društvenoga života. Na praktičnoj građi je izgradio svoj obiman i jedinstven teorijski sistem.
Bogata iskustvena građa stalno ga je podsticala na teorijske analize raznih društvenih problema iz porodice,
morala, vaspitanja, prava, samoubistva, religije etc. Svaka opća teorija polazi od određenih općih filozofsko-
antropoloških pretpostavki, iz kojih crpi svoja objašnjenja ili gledišta koja želi elaborirati. Tako i Durkheim
uzdiže svoj teorijski sistem na tim osnovama. Zato i poima društvo kao realnost koja formira čovjeka, a pod
društvom podrazumijeva "prije svega skup ideja, uvjerenja, osjećanja svih vrsta koja se ostvaruju preko
pojedinaca, i u prvom redu tih ideja nalazi se moralni ideal, koji je osnovni raison d'etre". Temelji društva su,
po njemu, idejni sadržaji i etičke vrijednosti na kojima je ono izgrađeno. "Društvo se ne može ni stvoriti ni
obnoviti, a da se u isto vrijeme ne stvori ideal", jer je društvo " prije svega ideja koju samo stvara o sebi."
Durkheim je razlikovao dva osnovna tipa društva: 1) društvo zasnovano na mehaničkoj i 2) društvo
zasnovano na organskoj solidarnosti, dok podjela rada čini osnovu društva, odnosno određuje njegov tip. Pod
mehaničkom solidarnošću podrazumijeva tip društva u kojem podjela rada ne postoji i u kojem je društvena
povezanost dosta labava, a svijest o postojanju i potrebi solidarnosti slaba, dok je organska solidarnost u najužoj
vezi s razvijenom podjelom rada. Ona je s jedne strane društveni izraz podjele rada, a s druge njen neophodni
moralni preduslov. Društvena podjela rada znači diferencijaciju i specijalizaciju društvenih funkcija iz njihovog
ranijeg neraščlanjenog kolektivnog stanja. To je osnova na kojoj se zasniva razvoj ličnosti s individualiziranim
sposobnostima, znanjima i sklonostima. Dolazi do sasvim suprotnoga odnosa između individualnih i
kolektivnih svijesti. Kolektivna svijest se sužava, a individualne se šire i diferenciraju.24
Podjela društva na dva osnovna tipa, mehaničko i organsko, očito je nedovoljna za klasifikaciju
historijskih poznatih globalnih oblika društva. Jedan broj dobrih poznavalaca Durkheimove teorije, smatra da je
on time odbacio Comteovu filozofiju historije i priklonio se "socijalnopsihološkoj teoriji", koristeći glavni
pojam "kolektivna svijest", kao sintetički izraz i postupak za pojedinačne činjenice socioloških empirijskih
istraživanja.25
Durkheim pravi razliku između društvene i tehničke podjele rada. Podjelu rada veže za funkciju, a ne za
individualne potrebe. U sociološkoj analizi društvenu podjelu rada povezuje sa stvaranjem profesije i uopće
društvenih grupa. Podjela rada korespondira sa sviješću, koja čini osnov socijalne integracije jedinke u društvu.
Ta integracija se, po njemu, odvija putem "kolektivne svijesti". Kolektivnu svijest određuje kao specifičan spoj
individualističkih svijesti. Mada u različitim djelima različito određuje pojam kolektivne svijesti, da se uočiti da
za Durkheima kolektivna svijest postoji izvan i nezavisno od pojedinačne.
21
H. E. Barnes, o. c., str. 288.
22
Georg Simmel, Sociologija, n. izd., str. 250.
23
H. E. Barnes, o. c., str. 309.
24
Vojin Milić, Prilozi istoriji sociologije, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1989, str. 82.
25
O Durkheimu postoji ogromna literatura. Čim se pojavio, izazvao je veliko interesiranje koje i danas traje. O naučnoj validnosti
njegovoga djela iznesena su vrlo razovrsna i oprečna stajališta. (op. S. F.)

14
 Sociologiju je shvatao kao primijenjenu nauku u pročavanju aktualnih društvenih problema. Zbog toga
se mnogo bavio teorijskim, ali i praktičnim dimenzijama patoloških pojava u društvu. Smatrao je da sociologija
ima u tome nezamjenljivu ulogu. U predgovoru svoga djela, “O podjeli društvenog rada”, naglašava "ako
namjeravamo da prije svega proučavamo stvarnost, ne slijedi da se odričemo njenog poboljšavanja, smatrali
bismo da naša istraživanja ne zaslužuju ni jedan čas napora ako bi ona trebalo da imaju samo spekulativni
značaj. Ako mi pažljivo razdvajamo teorijske probleme od praktičnih, ne činimo to jer zanemarujemo ove
posljednje, to je zato da bismo se osposobili da ih bolje riješimo".26
U pokušaju da teorijski razgraniči normalne od patoloških pojava u društvu, Durkheim polazi od
historijskih uvjeta i stepena razvijenosti društva. Da bi neka društvena pojava bila normalna, ona mora imati
statističku srednju vrijednost, prosječnost. Sve što od te vrijednosti značajnije odstupa, može se smatrati
patološkim.

H.E.Barnes smatra da se Durkheimova teorijska misao može sumirati kroz tri misaona stajališta,
odnosno pitanja, kojima se bavio: 1) kroz sintezu pozitivizma koju je Durkheim učinio i uobličio u jednu
posebnu teoriju; 2) kroz njegova ispitivanja i analize izvjesnoga broja empirijskih problema u pozitivističkoj
teoriji i 3) putem analize doprinosa socioloških anala sociološkoj misli, njenom uticaju na grupu entuzijasta--
saradnika toga časopisa i đaka, u jednome široko zasnovanome, ali jedinstvenome programu empirijskoga
istraživanja.
Metodološke preokupacije odigrale su veoma važnu ulogu u stvaranju Durkheimove sociologije. To se
da zaključiti i po samome njegovom odnosu prema zahtjevima sociologije. Po njemu, sociologija treba da bude
potpuno neovisna od filozofije. Osnovni metodološki postulat čini tvrdnja da treba "tretirati sociološke
činjenice kao stvar." Taj postulat nije nikad bio do kraja jasan. I sam je Durkheim to svoje stajalište različito
tumačio. Iznesenoj tvrdnji se može uputiti više prigovora: prvo, da li su zaista društvene činjenice stvari, da li
se radi o terminološkoj ili suštinski shvaćenoj nejasnoći; drugo, ako su društvene činjenice stvari, moraju li one
biti empirijski promatrane na svakome stupnju njihove egzistencije ili se mogu uzeti u njihovoj nepromjenjivoj
datosti. To pitanje je i dalje otvoreno i predmet je teorijskih sporova.
Da bi se obezbijedila naučna objektivnost u proučavanju društva, sociolog mora da počne sa opipljivim
činjenicama. "Sociolog mora da pronađe neki ‘objektivni’ skup senzornih činjenica, čije će varijacije služiti za
mjerenje varijacija u internom društvu, baš kao što oscilacije na termometru obezbjeđuju objektivan indeks
kojim se zamjenjuju subjektivni čulni podaci o temperaturi." Za Durkheima postoje tri vrste činjenica koje
posjeduju objektivnost. To su pravni kodeksi, društvene statistike i vjerske dogme. Zato su i osnovna pravila
sociološkoga tumačenja pravo, pod kojim podrazumijeva da društvene činjenice treba uvijek posmatrati kao
mehanički determinizam, zatim, da treba objašnjavati terminima druge društvene činjenice, a nikad činjenicom
nižeg reda (npr. biološkim ili psihološkim uzorkom). Smatra da se funkcija jedne društvene činjenice mora
uvijek tražiti u njenoj relaciji sa nekim društvenim ciljem.27 Pošto društvene činjenice proističu iz čina
udruživanja, one po Durkheimovom shvatanju moraju varirati u saglasnosti sa oblicima ovoga udruživanja. "To
jest u saglasnosti sa načinom na koji su sastavni dijelovi društva grupisani. Tako krajnje porijeklo svih
značajnih društvenih procesa treba tražiti u konstituciji interne društvene sredine." Pod internom društvenom
sredinom, on podrazumijeva društvenu grupu i njene međusobne odnose, kao što je: gustoća, društvenost,
bliskost, rasprostranjenost etc.
Durkheim je, kao što se vidi, svoje stanovište izgrađivao u stalnoj kritici drugih, suprotnih činjenica i
pojava. Tražio je da se u proučavanju pojava sociolog, odnosno istraživač, što neposrednije poveže s pojavama
koje je istraživao kako bi njegovi instrumenti postali što egzaktniji i pouzdaniji. Smatrao je da se prema
pojavama treba odnositi kao fizičar, ili astronom, ili biolog u prirodnim naukama. To je svijest o objektivnoj
datosti predmeta istraživanja, čije osobine ne zavise od volje istraživača i koje treba iskustveno što bolje
proučavati.
Durkheim daje više definicija sociologije i u svom misaonom razvoju evoluira kada je u pitanju predmet
sociologija. Ovdje ćemo navesti samo jednu za koju smatramo da najpotpunije izražava njegovu misao.
"Sociologija je nauka koja iz aspekta cjeline, tipološki i eksplikativnim načinom, proučava različite stupnjeve
kristalizacije društvenog života čija se osnovica nalazi u stanju kolektivne svijesti nesvodljivim na pojedinačne,
individualne svijesti i nepromičnim za njih, ta se stanja očituju u prinudama, institucijama, pritiscima,
simbolima koji se mogu promatrati izvana, materijaliziraju se u preoblikovanju geografsko-demografske

26
Emile Durkheim, O podjeli društvenog rada, Prosvjeta, Beograd, 1972, str. 79.
27
O tome vidjeti iscrpno objašnjenje: H. E. Barnes, Uvodu u istoriju sociologije, n. izd., str. 553. i 558.
15
površine i u isto vrijeme prožimaju sve te elemente idejama, vrijednostima i idealima prema kojima teži
kolektivna svijest, shvaćena kao slobodno strujanje misli i aspiracija."28 Ova njegova definicija ima više
nedostataka. Iako društvo promatra u cjelini, on objašnjenje društva svodi na traženje uzročnih veza, bez
njihove zavisosti i uslovljenosti širim procesima i historijskim uvjetima. On, takođe, prenaglašava značaj
kolektivne svijesti i ideala što ih ta svijest stvara. Bez obzira na nedostatke, njegova teorija je izvršila veliki
uticaj na razvoj sociologije i njeno konstituiranje. Naročito je značajna njegova metodološka osnova i
empirijska upotrebljivost instrumenata istraživanja koje je primjenjivao. Durkheim je empirijske podatke crpio
iz zakona, običaja, religioznih dogmi i mitova. Sva njegova djela nastala su na bazi tih izvora i njihove
interpretacije. Njima je nastojao sociologiju, kao nauku, uzdići na što veći stepen objektivnosti u proučavanju
društva. Takođe je pokušao sociologiju utemeljiti što nepristrasnijom i objektivnijom spoznajnom stvarnošću.

Saint-Simon (Claude Henri, 1760-1825) anticipirao je glavne teorijske stavove koje su razvili socijalisti
utopisti, a koje je Comte kasnije razvio i sistematizirao u posebnoj nauci. Koncepciju o potrebi stvaranja jedne
posebne nauke, koja bi se bavila problemom društva, razvio je Saint-Simon i u tome se slaže najveći broj
historičara sociologije. Na to su ga usmjerile društveno-ekonomske prilike toga doba i promjene koje su se
odvijale veoma brzo i snažno u društvu. Te promjene su zahtijevale da se naučno razjasne osnove njihovoga
nastanka i da se predvide pravci njihovoga ishoda, odnosno kretanja u društvu. To je vrijeme francuske
građanske revolucije, velike krize društva u ekonomskom, moralnom i pravno-institucionalnom smislu.
Nepoznavanje uzroka tih zbivanja i želja ljudi toga doba da se utiče na promjenu stanja u koje je društvo
dospjelo, tražili su da se objasne uzroci pojava, njihova uslovljenost u društvu. Saint-Simon je tada pisao
"Ljudski rod je obuhvaćen jednom od najvećih kriza koje je iskusio od početka svog postojanja. (...) Kriza u
koju su uvučeni politički staleži prije trideset godina ima za temeljnu posljedicu totalnu promjenu socijalnog
sistema." Skicirao je jedan program "socijalne fizike" ili "socijalne fiziologije" sa zadatkom da iznalazi "nužne"
zakone društvenoga razvitka putem metoda ili šema prirodnih nauka. Takođe, postavio je osnovu za jednu
sociološku teoriju morala, tretirajući moral kao nešto relativno za strukturu grupe i ukazujući na analogiju
između primijenjene etike i medicine ili higijene.
Svoju nauku o društvu, Saint-Simon je nazvao socijalnom fiziologijom. Nauka o društvu treba da bude
prirodno naučna, i to pozitivistička, tj. zasnovana na činjenicama, na poznavanju konkretnih pojava i reda
činjenica, s jedne strane, i filozofska, tj. znanstvena, s druge. Po njemu, socijalna fiziologija treba da stoji
"iznad individua koje su za nju samo organi socijalnog tijela čije organske funkcije on treba da studira, kao što
specijalna fiziologija studira funkcioniranje individue. Jer društvo nije nikakva jednostavna aglomeracija živih
bića čije akcije, nezavisno od svake krajnje svrhe, nemaju drugi uzrok do samovolju individualnih volja, ni
drugi rezultat do događaja efemernog ili bez važnosti." "Društvo je, naprotiv, pravi organizirani stroj u kojem
svi dijelovi pridonose na različit način kretanju cjeline. Sjedinjenje ljudi čini, dakle, pravo biće čija je
egzistencija više ili manje jaka ili slaba, prema tome obavljaju li njegovi organi više ili manje pravilno funkciju,
koja im je povjerena."29
Saint-Simon je, vidi se, društvo promatrao u njegovoj evoluciji, dakle, u kretanju. Tok kretanja društva
nije jednostavan i pravolinijski, već je uvjetovan njegovim zakonomjernim razvojem. Zato je zadaća društvenih
nauka, da otkriju složenost zakona koji dovodi do društvenoga razvitka. Smatrao je da za društvo vrijede
posebni zakoni razvitka, da se oni razlikuju od onih koji uslovljavaju ponašanje pojedinca. Za njega je
historijsko kretanje društva uslovljeno intelektualnim razvojem i spoznavanjem odnosa u društvu i prirodi i
razvojem proizvodnje, odnosno imovinskim odnosima koji su postali jasni i u funkciji ljudi.

Dobar poznavalac i kritičar Saint-Simonovih djela, Frenk Elengri rezimira na sljedeći način njegovo
učenje: 1) nauke moraju biti odvojene od umjetnosti u svome području znanja; 2) nauke mogu biti klasificirane
po stepenu kompleksnosti, a nova nauka (koju on naziva politička nauka) 30 treba da bude na čelu ove
hijerarhije nauka; 3) ova politička nauka treba da se zasniva na solidnim historijskim indukcijama i opažanju, i
mora biti prožeta koncepcijom razvoja i progresa; 4) opći zakon progresa je onaj koji su formulirali Tirgo i

28
Navedneo prema: Georges Gurvitch, Sociologija, Naprijed, Zagreb, 1960, str. 19.

29
Navedeno prema: Ante Fiamengo, Saint-Simon i August Comte, Sociološka hrestomatija, Naprijed, Zagreb, 1987, str. 28.
30
U prevodu je upotrijebljen termin politička nauka, mada je bliže terminu socijalna fiziologija. (op. S. F.)

16
Burden, tj. zakon o tri stupnja psihičke evolucije ljudskoga roda: naslućeni, polunaslućeni i pozitivni; 5) sve
sociološke teorije progresa moraju biti zasnovane na ovim fundementalnim zakonima; 6) novi moral treba da se
zasniva na političkim uslovima života u društvu, a ne na natprirodnim sankcijama u društvu, dok sreća
ljudskoga roda mora da se ostvari preobražajem sadašnjega društvenog poretka, a ne na nebu; 7) ovaj
preobražaj zahtijeva novu organizaciju proizvodnje, novi društveni i politički sistem i ujedinjenje Evrope u
novo bratstvo, novo hrišćansvo."31 Comteu je ostalo samo da proširi i sistematizira osnovne ideje do kojih je
došao Saint-Simon u svome učenju.

Auguste Comte (1798-1857) je sistematizirao i razvio stavove do kojih su došli Saint-Simon i drugi
mislioci krajem 18. i početkom 19. stoljeća, s tim se slažu mnogi analitičari i kritičari. On je te stavove
sistematizirao i proširio, dao im formu i oblik u smislu jedne nove nauke. Comte je poznat matematičar, čovjek
širokoga enciklopedijskog obrazovanja. Izgradio je jedan sociološki sistem koji je kasnije nazvan pozitivizam.
U svom teorijskom sistemu, Comte je obuhvatio najvažnije aktualne društvene teorije toga vremena. Njegova
pozitivna filozofija predstavljala je, ustvari, sintezu nauke.
Nauke je sistematizirao sljedećim redom: matematika, astronomija, fizika, hemija, biologija i, najzad,
društvena fizika, koju je kasnije nazvao sociologijom. Dakle, Comte je sociologiju sistematizirao kao zasebnu
nauku i svrstao ju je u red značajnih nauka. Razvijajući Saint-Simonove ideje, on je sociologiju smatrao
elementarnom i osnovnom naukom o društvu, koja ima zadaću da istražuje društvo, njegove najšire i
najosnovnije pojave. Sve pojave u društvu su, po Comteu, međusobno zavisne, pa se stoga one mogu samo
saznati u uzajamnome odnosu, a te odnose proučava nauka koju je on nazvao sociologijom.
Po Comteu, posebne društvene nauke, bez obzira na njihov razvoj i historijsku utemeljenost, kao što su
politička ekonomija, historija, socijalna filozofija, psihologija ne mogu potpuno i cjelovito objasniti pojave koje
proučavaju. One se mogu objasniti, po Comteovom shvatanju, samo u cjelovitome sklopu društvenih odnosa.
Takav pristup ima jedino sociologija, kao opća društvena nauka, koja pojave proučava u njihovoj cjelovitosti.
Ne treba zaboraviti da su u društvenim naukama toga vremena preovladavali i dominirali iracionalni,
spekulativni i metafizički metodi, uz relativno male izuzetke u objašnjavanju društva i njegovih pojava.
Sociologija je imala namjeru i zadaću po Comteu, da društvenu spoznaju oslobodi religijskoga vjerovanja i
metafizičke spekulacije, držeći se strogo činjenica. Vjerovao je da se može postići objektivnost u proučavanju
društva, slično prirodnim znanostima. Zato Comte shvata sociologiju i njene metode, bez obzira na sve
nedostatke i moguće prigovore, kao nauku koja treba da proučava društvo, polazeći od činjenica i da se
suprotstavi spekulativnome i metafizičkome promišljanju.
Kao pozitivna nauka, sociologija treba da primjenjuje pozitivne metode. Time Comte uspostavlja,
odnosno nastavlja misaoni pravac koji se naziva pozitivizmom i koji je svojim učenjem snažno afirmirao. Taj
pravac, u istraživanju društva, smatra validnim samo činjenice koje su iskustvene i koje se mogu empirijski
provjeriti, odnosno egzaktno iskazati. Takve činjenice se u međusobnome odnosu objašnjavaju, dajući tako
iskustveno provjerljive zakone društvenoga razvoja, što potvrđuje historija društva. Da bi se činjenice saznale,
najvažnije je promatranje, kao sastavni i glavni dio pozitivnoga metoda, kojim se sociologija služi. Zato
odbacuje spekulaciju, čisto umovanje bez činjenica. Za njega je metoda posmatranja veoma važna i pridavao joj
je veliki značaj. Pri tome se nije ograničavao samo na posmatranje u užem smislu, tj. neposredno posmatranje
pojava i procesa, već je veoma važnim smatrao i metod upoređivanja posmatrane pojave s drugim pojavama,
iste ili bliske vrste. Osobito je pridavao značaj historijskome metodu, koji je, ustvari, poređenje odnosnih
pojava u sadašnjosti i prošlosti,
kako bi se utvrdio njihov razvoj.32
Za Comtea su društvene pojave najsloženije i najdinamičnije. One su nastale najkasnije u razvoju
prirode i zato je najteže saznati i objasniti njihove korijene, uzroke i refleksije. Društvo je, za njega, određeno
pojavama nastalim ranije u historiji, ali se ne može svesti samo na njih. Zato se sociologija služi rezultatima do
kojih su došle nauke u prethodnome periodu, a koje su se bavile problemima društva i njegovim pojavama.
Odatle i proizlazi Comteova podjela sociologije na dva dijela, kojima se proučava društvena statika i društvena
dinamika.
Društvena statika ispituje "uzajamne akcije i reakcije koje neprekidno vrše jedni na druge svi razni bilo
koji dijelovi društvenog sistema." Ovim Comte izražava svoj osnovni stav, po kome su svi sastavni dijelovi
31
Navedeno prema: H. E. Barnes, o. c., str. 102.
32
Auguste Comte, Kurs pozitivne filozofije, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989, str. 8. (Preveo ipriredio: Radomir Lukić)
Četvrto izdanje prošireno predgovorom jednoga učenika i proučavanjem razvoja pozitivizma. (op. S. F.)
17
društva u neprekidnoj uzajamnoj vezi i skladu i duboko utiču jedni na druge. Činjenica je, da su sve društvene
pojave međusobno povezane i da se istovremeno razlikuju od društva do društva, čime je i određen opći tip
datoga društva, različitog od ostalih. U različitim tipovima društva, pored postojanja različitih vrsta pojava,
razvijaju se i javljaju nove pojave, kao što nestaju stare. Ovo Comteovo načelo potvrđuje i činjenicu da su i
pojave, u suštini, iste vrste različite u raznim tipovima društva, jer tip društva prožima sve pojave i ujednačava
ih u crtama osobenim za sebe.33
Društvena dinamika se bavi problemom razvoja društva, odnosno njegovih zakonitosti. Društveni razvoj
počiva na mišljenju. S razvojem razuma razvija se i društvo, koje, kao i razum, prolazi kroz tri razvojna stupnja.
Prvi je teološki stupanj. Na tome stupnju, svijest oblikuju i najsnažije na nju utiču religija i mitologija. Drugi
stupanj je metafizičko stanje. Na ovome stupnju se društva objašnjavju filozofskim i pravnim načelima, uz
suzbijanje teološko-monističkoga shvatanja svijeta. Treći stupanj je naučno-pozitivno doba. U njemu se društvo
objašnjava pomoću nauke zasnovane na pozitivno utvrđenim činjenicama. Taj stupanj, Comte smatra krajnjim,
posljednjim u razvoju društva i čovjeka. On se dalje može samo razvijati, a ne može biti zamijenjen drugim,
suštinski različitim stupnjom.
Comtea prvenstveno interesira razvoj ljudskoga društva i njegovo kretanje, odnosno činjenice koje se
mogu razvijati i pomoću kojih se može objasniti kretanje društva. I zato bismo mogli prihvatiti stajalište da je i
njegova teorija, ustvari, nastavak filozofske i socijalne misli koja se do tada razvila i afirmirala. Bez obzira na
sve prigovore koje su upućene njegovoj teoriji, Comte je ukazao na potrebu zasnivanja posebne nauke koja se
bavi proučavanjem društva i dao joj je ime sociologija. Dakle, uspostavio je vlastiti metodološki osnov te
nauke, u odnosu na metode kojima su se koristile druge društvene nauke. Sociologiju je svrstao u red nauka i,
dobrim dijelom, odredio njen predmet izučavanja.

Herbert Spencer (1820-1903), engleski filozof, Comtea je smatrao svojim prethodnikom u nauci, iako
je njegovo djelo “Društvena statika” objavljeno prije nego što je upoznao Comteove ideje. Spencer je odbacio
metafizičku teologiju, prebacivši je u domen krajnjega nesaznajnog, uspostavio je osnovu svoje teorije
univerzalne evolucije i ukazao na glavne oblike njene primjene na cjelokupno ljudsko znanje.34 U svome
shvatanju društva primijenio je svoju sopstvenu teoriju evolucije, koja je bila izgrađena na potpuno drugačijim,
mada odgovarajućim osnovnim tvrdnjama. Sam termin evolucija podrazumijeva određenu zakonitost, a opći
zakon evolucije odvija se po određenim pravilima. Za Spencera, prvo načelo je zakon o održanju energije, što
znači postojanje i trajanje nekoga krajnjeg uzroka koji prevazilazi mogućnosti saznanja. Druga dva načela su
neuništivost materije i kontinuitet kretanja, a oba potiču od načela održanja energije. "Postoji i četvrti princip,
to je princip sekundarnih pravila. Prvo je trajnost odnosa među silama ili uniformnost zakona, drugo je
transformacija i ekvivalentnost energije, što znači da se energija nikad ne gubi, već samo transformiše. Treće
pravilo je zakon koji kaže da se sve kreće linijom najmanjeg otpora ili najvećeg privlačenja. Četvrti, posljednji
je zakon ritma ili promjene kretanja."35 Da bi svoj misaoni sistem upotpunio, Spencer je uspostavio zakon koji
ove faktore ujedinjuje. To je zakon po kome se sa integracijom materije troši kretanje, a sa diferencijacijom
materije apsorbuje kretanje. Zato je on i u svome djelu, “Prvi principi”, rezimirao svoj zakon evolucije.
Evolucija je integracija materije, uz istovremeno trošenje kretanja, za koje vrijeme matrija prelazi iz jedne,
relativno neodređene, inkoherentne homogenosti u relativno koherentnu heterogenost i za koje vrijeme
zadržano kretanje prolazi kroz paralelnu transformaciju. Obrnuti tok evolucije je disolucija. Ovu formulu
Spencer je primjenjivao na društvene procese i na tome je uspostavio svoj sociološki sistem. On nije izložio na
jezgrovit način svoje sociološke teorije, već se one mogu dokučiti iz njegovih mnogobrojnih djela i teorijskih
stavova. U polaznome stajalištu za njega su društva organizmi ili super organske skupine. Analogiju između
društva i organizma Spencer uspostavlja na osnovu sličnosti između njih i njihovoga načina nastanka i
funkcioniranja, ali i na osnovu njihove razlike. Sličnosti vidi, prije svega, u tome da društvo i organizam
povećavaju svoju masu i pokazuju vidljiv porast u toku svoga postojanja. Drugo, povećanjem veličine povećava
se i kompleksnost njihove strukture; treće, progresivnu diferencijaciju strukture i u društvu i u organizmu prati
slična diferencijacija funkcija. Četvrto, evolucija uspostavlja u društvu i živome organizmu ne samo razlike već
i konačno povezane razlike koje su takve prirode da omogućavaju i jedno i drugo. Peto, analogija između
društva i organizma postaje još očiglednija kada se prihvati da je i obrnuto, svaki organizam društvo. Najzad i u

33
V. šire: A. Comte, o. c., str. 5-8.
34
H. E. Barnes, o. c., str. 138.
35 Ibidem, str. 140-141.

18
društvu i u organizmu život cjeline može biti uništen, ali jedinke će nastaviti da žive još izvjesno vrijeme.36
Razlike se ogledaju u tome: što su dijelovi u društvu odvojeni dok organizam djeluje kao cjelina; u društvu ne
postoje centri osjećanja i misli kao kod organizma; i na koncu, što u organizmu dijelovi postoje radi dobrobiti
cjeline, u društvu cjelina postoji radi dobrobiti članova društva.
Spencer, također, pravi razliku između pojma društva i pojma države. Državu shvata kao svjesnu
organizaciju kooperativne djelatnosti u jednome društvu, koja obuhvata grupu kao cjelinu, dok je društvo šira
cjelina koja apsorbuje pored države i političku organizaciju jednoga društva i individualna prava ljudi u njemu.
Porijeklo države i vlasti razmatra i analitički i historijski.37 Društvo bez države i vlasti ne može funkcionirati.
Ne čini državu gomila pojedinaca, već uspostavljeni sistem saradnji među ljudima. Na isti način Spencer
analizira i strukturu državne vlasti, dijeleći je na tri kategorije: 1) vođa; 2) manjina sposobnih i uglednih i 3)
velika masa neiskusnih i osrednjih građana koji prihvataju ili ne prihvataju akte vođe, tj. predstavničkoga tijela.
Despotizam, oligarhija ili demokratija ukazuju koji tip vlasti ima prevagu u državi. Spencer smatra da postoje
dvije etape u razvoju društva i države: militarističke i industrijske. Industrijska država nije krajnji cilj društvene
evolucije. Militarističke tipove karakterišu: nasilje, despotizam, ratovi, primitivizam i ropstvo; dok industrijske
karakterišu: razvoj industrije, demokratija i stanje mira.
I pored rečenog, Spencer nije uspio shvatiti i razjasniti stvarni značaj države, jer on nigdje nije dao jasnu
sliku evolucije države i suvremene vlasti kao međusobno povezane cjeline, niti je potpunije razjasnio tipove
vlasti. Mogli bismo u cijelosti zato prihvatiti Barnesovo mišljenje, kao najcjelovitiju ocjenu Spencerova
doprinosa socilogiji: 1) Spencer je oživio teoriju društvenoga ugovora (sporazuma), da bi filozofski opravdao
postojanje političke vlasti; 2) iznio je čvrstu sociološku formulaciju individualističke političke filozofije, po
kojoj je država potpuno potčinjena pojedincu i smatra se organom zaduženim da obezbijedi veći stepen slobode
za pojedinca nego što bi bilo moguće bez njenoga "negativnog miješanja" u ponašanje ljudi; 3) poricao je
mogućnost obezbjeđenja društvenoga progresa neposrednim zakonodavnim mjerama usmjerenim na
poboljšanje situacije (bar zakonodavstvom koje je poznavao), i tvrdio je da društvo treba da čeka na automatsko
djelovanje općih zakona evolucije koji će dovesti do progresa; 4) dao je jedno od najpodrobnijih izlaganja
organske teorije o državi; 5) razvio je filozofiju političke evolucije zasnovane na svrsi zbog koje organizirano
društvo funkcionira i našao da je ta svrha prvo bila vojna ekspanzija, onda industrijski razvoj i da će konačno
biti etičko poboljšanje; 6) najzad, Spencer je dao značajan doprinos time što je doveo u međusobni odnos
državu i društvo, pokušavajući procijeniti položaj i funkcije države u širem društvenom procesu.
Ukratko, Spencer je pristupio političkim problemima sa širokog stanovišta sociologa, ma koliko da je u
pojedinim slučajevima primjena njegovih načela na rješavanje tih problema bila nedosljedna i neadekvatna.38

Max Weber / Karl Emil Maximilian (1864-1920) smatra da se sociologija treba baviti pitanjima koja je historija
postavila na dnevni red. Osnovna tema, odnosno predmet, Weberove sociologije je postojeći društveni poredak,
a ne apstraktna sistematika društvenih oblika van vremena i prostora. Sociologija ima za predmet jedno
određeno društvo, ono koje danas postoji na Zapadu, a njen zadatak je da razumije to društvo u njegovoj
osobenosti i da objasni kako je došlo do toga da se ono razvije samo na Zapadu. Sociologija je prevashodno i
kulturno-historijska nauka i u njoj treba da dođe do izražaja svijest o samome sebi ili, drugim riječima, ona
treba da bude društveno-historijsko samosaznanje, saznanje čovjeka o sudbini koja ga očekuje u modernom
kapitalističkom, privrednom i društvenom poretku.39 Razvio je svoju čuvenu doktrinu o "idealnim tipovima".
Po njemu, u oblasti ljudskih akcija teoriju sačinjavaju sistemi idealnih tipova. Bio je daleko od toga da je
moguće odrediti jedan generalni, odnosno uopšteni sistem teorije o društvu.
Weber je bio rezerviran prema koncepcijama koje su željele da u sociologiji stvore jedan cjelovit, trajan
i zatvoren teorijski sistem za analizu društva. Naime, smatrao je da je društvo mnogo šire i da bogatstvo
društvenih odnosa nije moguće smjestiti u prethodno određeni teorijski sistem. Proces sociološkoga saznanja je,
za njega, nedostižan ideal. Mnogo više postoji činjenica, ideja, misli i akcija u društvu nego što se teorijskim
36
Vidjeti podrobnije objašnjenje evolucije koju daje H. E. Barnes u Uvodu u istoriju sociologije, str. 139-145.

37
Spencer ukazuje da je "strah od živih" neposredni osnov političke vlasti, i to je ono što je omogućilo njeno postojanje kroz
vijekove, dok je "strah od mrtvih" osnova religijske vlasti (Principi sociologije, str. 437).
38
H. E. Barnes, o. c., str. 165.
39 Mihailo Đurić, Sociologija Maxa Webera, Matica hrvatska, Zagreb, 1964, str. 38.

19
konceptom može anticipirati i prethodno nagovijestiti. U oblasti društvenih nauka postoji kumulativno znanje
do kojeg su došle druge nauke, kao i stanja koja još postoje ili se razvijaju, ali postoje i znanja koja se do kraja
ne daju razumjeti, uočiti i adekvatno objasniti. Kulturne vrijednosti, koje najsnažnije određuju sadržinu
sociološkoga interesovanja, ne pružaju čvrst i općeprihvatljiv okvir u kome bi se stalno moglo graditi dalje na
rezultatima prethodnih saznanja. Zato je Weber i shvatio predmet sociologije kao prvenstveno razumijevanje i
objašnjavanje konkretne društvene stvarnosti, a ne strogu apstraktnu mrežu pojmova koji obuhvataju sve što se
bilo kada i bilo gdje u društvu dogodilo. Sociologija je, za njega, opća i smislena nauka koja, prije svega,
razumije procese, poziciju čovjeka i razumijeva stanje i uzroke koji uslovljavaju određene društvene
protivrječnosti i promjene. Dakle, društvo je, za njega, otvoren sistem saznanja procesa i pojava, njegove
strukture i funkcija, njegove institucionalizacije, organizacije, uzroka i posljedica.
Iako daje prednost teorijskome u odnosu na historijsko razumijevanje, on je smatrao da je u oba slučaja
nužno jasno formulirati osnovne pojmove koji se uspostavljaju u sociološkome razumijevanju. U djelu
“Privreda i društvo”, Weber stavlja u zadatak sociologiji da stvori čiste tipove i postavi opća pravila zbivanja,
dakle, da formulira opće pojmove i hipoteze s općim vezama između pojava. Svoj kategorijalni aparat je
uspostavio, zato što je vjerovao da su opći pojmovi neophodno sredstvo sociološke analize, a ne zbog tog što je
potpao pod uticaj formalističkoga pravca u sociologiji.40 Smatrao je da se bez općih i precizno iskazanih,
odnosno određenih pojmova ne može objasniti suština sociologije, niti može biti valjana analiza bez precizne
terminologije.
On polazi od distinkcije između prirodnih i društvenih znanosti. Društvene znanosti, za razliku od
prirodnih, bave se smislenim ponašanjem ljudi povezanih s njihovim namjerama i vrijednostima. Za njega
"sociologija teži da stvori tipske pojmove i postavi općta pravila zbivanja. Ovdje treba reći upravo je to ono što
sociologiju odvaja od historije, koja nastoji da prouči i objasni individualna djelovanja, konkretne strukture i
ličnosti, s obzirom na njihovo kulturno značenje. U velikoj mjeri, mada ne isključivo iskustveni materijal na
kome sociologija gradi svoje pojmove sastoji se od istih konkretnih djelanja pojedinaca koja su relevantna i sa
stanovišta historije. Sociologija stvara svoje pojmove i postavlja svoja pravila prije svega s ciljem da doprinose
uzročnom objašnjavanju izvjesnih pojava koje su značajne u istorijskom i kulturnom pogledu. Kao i kod svih
drugih uopštavajućih nauka, sociološki pojmovi su apstraktni po karakteru i, u poređenju s konkretnom
istorijskom stvarnošću, relativno su prazni. U naknadu za to, sociološki pojmovi su mnogo tačnije određeni.
Ovo zbog toga što su oni u najvećem mogućnom stepenu smisaono adekvatni. Dosad su već mnogi primijetili
da je to mogućno postići samo kad su u pitanju pojmovi i pravila koji se odnose na racionalne pojave. Ali,
sociologija teži da shvati i iracionalne pojave (mističke, proročke, religiozne ili afektivne) pomoću teorijskih
pojmova koji su u smisaonom pogledu adekvatni. U svim ovim slučajevima, bilo racionalnim ili iracionalnim,
sociologija se udaljava od stvarnosti, ali nam u isti mah pomaže da je shvatimo, i to time što pokazuje u kom
stepenu približavanja je mogućno podvesti neku istorijsku pojavu pod jedan ili više takvih pojmova. Tako, na
primjer, jedna ista historijska pojava može bit feudalna u jednom dijelu svojih sastavnih elemenata, u drugom
dijelu patrimonijalna, u trećem birokratska, a u četvrtom harizmatska. Da bi se dalo značenje ovim izrazima,
sociologija mora stvoriti čiste ili idealne tipove pomenutih struktura koji su u logičnom pogledu jedinstveni i
koji su u najvećoj mogućoj mjeri smisao adekvatni. Ali, upravo zbog toga u stvarnosti ne postoji ni jedna
konkretna pojava koja bi potpuno odgovarala ovim apsolutno idealnim ili čistim oblicima, kao što u stvarnosti
nema ni jedne fizičke reakcije koja se odvija u uslovima apsolutno praznog prostora. Sociološka kazuistika je
mogućna samo posredstvom čistih ili idealnih tipova. Jasno je da pored ovih tipova sociologija može po
potrebi poslužiti se i prosječnim tipovima koji imaju empirijsko-statistički karakter, ali je nepotrebno
metodološko razmatranje pojmova ove vrste. Pa ipak, kad se u sociološkom kontekstu govori o tipičnim
slučajevima, onda se, ako nije drugačije rečeno, uvijek misli na idealne tipove. Ovi tipovi mogu biti racionalni
ili iracionalni (iako su racionalni većina, a u ekonomskoj teoriji uvijek), ali moraju biti smisaono adekvatni."41
Razvijajući ovakav način promišljanja predmeta sociologije, Weber je želio da formulira ono što su i drugi
40
Tako Mihailo Đurić konstatira da Weber u svoj kategorijalni aparat nije unio mnoge osnovne sociološke pojmove kojih je sam bio
svjestan i koje je upotrebljavao u svome sociološkom proučavanju. Isto tako, neuristička vrijednost izvjesnih pojava, koje su našle
mjesta u sistemu je sasvim problamtična. Zbog toga se za Weberov pokušaj teško može reći da je bez mane. Ali to ne umanjuje
njegov značaj. Uostalom, ni do dan-danas sociologija nije uspjela da stvori jedan sveobuhvatan pojmovno-teorijski sistem koji bi bio
prihvatljiv u najširim profesionalnim razmjerama, iako je u novije vrijeme bilo dosta pokušaja da se to postigne. ( Mihailo Đurić,
Sociologija Maxa Webera, n. izd., str. 88).
41
M. Đurić, o. c., str. 215 - 216.

20
naučnici pokušavali iz drugih oblasti, ali na jedan logički način i da ukaže na njihovu međusobnu povezanost i
uslovljenost. Pokušao je utvrditi izvjesne institucionalne oblike društva sa stanovišta široko shvaćene uporedne
perspektive. Zato je njegova analiza društva jasno logičko zapažanje empirijskih činjenica u shvatanju
društvenih pojava svih vrsta.
Za Webera, sociologija ima zadaću da razumije društveno ponašanje. Ponašanje nije određeno samo
jednim smislom, ono uvijek odstupa od njegovoga idealnog smisla. Zato i smatra da je sociologija nauka koja
se mora osloboditi subjektivizma i relativizma i postati objektivna znanost o društvu. Njegova je analiza, stoga,
logička spoznaja na bazi empirijskih činjenica.
Iako je sociologiju odredio kao kulturno-historijsku nauku koja treba da doprinosi razvitku historijske
samosvijesti modernog građanskog društva, Weber je dao briljantnu analizu birokratije, tipologije oblika vlasti,
proučavanja kapitalizma, uporednoga istraživanja svjetskih religija i po tome postao jedan od tvoraca i
utemeljitelja sociologije funkcionalizma, jednoga pravca u sociologiji koji je izuzetno razvijen i koji ima široku
osnovu u promatranju društva i društvenih činjenica.

Karl Marx (1818-1883), na osoben i originalan način, promatrao je društvo i objašnjavao društvene
pojave, procese i odnose i time dao veliki doprinos razvoju sociologije, kao nauke, i njenih istraživačkih
metoda. Marx je tvorac jednoga teorijsko-filozofskoga i sociološkoga sistema, čija je naučna orijentacija bila
praktična politička osnova društvenoga poretka koji se definirao kao socijalizam i koji je egzistirao skoro
sedamdeset pet godina u historiji. O socijalizmu, odnosno marksizmu, njegovim teorijskim pretpostavkama i
političkim dosezima postoji izuzetno velika teorijska građa i empirijske analize. No, validnost tih teorija i
prakse tek će dati povijest.
Marx je iza sebe ostavio veliki broj djela. Mnoga od njih su ostala nedovršena, a mnoga su objavljena
poslije njegove smrti, tako da predstavljaju grubu skicu budućih projekata. Stoga postoje brojne i različite
interpretacije Marxovih ideja. Postoje brojni teorijski sporovi i različita gledišta i mišljenja. No, ovdje se
nećemo baviti tim aspektom teorijske misli.
Ideju dijalektike Marx je prihvatio od Hegela, koju je uspješno prilagodio i oslobodio idealizma i
primijenio na istraživanje povijesti i ljudskoga društva. Hegel je povijesne promjene shvatio kao dijalektičko
kretanje čovjekovih ideja i misli. Za Marxa ideje nisu glavni izvor promjena u drušvu, već je to sfera
proizvodnje koju čine proizvodne snage i proizvodni odnosi i protivrječnosti i sukob koji oni proizvode u
svome procesu kretanja. Čovjeka shvata i kao proizvođača vrijednosti, ali i kao proizvod društva. Proces
proizvodnje je čovjekova društvena osnova, u kojoj surađujući s drugim ljudima zadobija društvenu moć i
postaje značajan činilac promjena. Po Marxu, čovjek vlastitim djelovanjem, dakle, proizvodnjom i svojim
radom stvara društvo i sebe samoga u tome procesu opredmećuje. Zato je za njega čovjek proizvod sredine,
odnosno društveno biće. Njega oblikuju društveni odnosi, u kojima egzistira, i misaoni sistemi koje sam stvara
čovjek i u kome se ispoljava čovjek prakse. Društvo čini totalite ukupnih odnosa, dakle, shvaćeno u svojoj
cjelovitosti. On društvo poima kao dijalektičko kretanje u kome se proces spoznaje sastoji u tome da se polazi
od konkretnih pojava koje se teorijski provjeravaju, uopćavaju i upređuju s drugim, i na taj se način otkriva
njihova dijalektika, razvoj, uslovljenost, ovisnost, suprotnost i protivrječnost. Dijalektičko kretanje uvjetuje
određene procese i uticaje koji se izražavaju u obliku sukoba i suprotnosti. Tu je, za Marxa, izvor svih promjena
do kojih dolazi u društvu. Pomoću dijalektičke metode Marx drušvo shvata i razumijeva u njegovoj cjelovitosti,
kao i njegove dijelove koji konstituiraju društvenu realnost. Promatra čovjeka i društvo u jednoj cjelini, ne
samo u cilju uočavanja objektivnih zakonitosti društva nego i u cilju oslobađanja čovjeka od svih procesa
otuđenosti i njegove ovisnosti. Proces saznanja shvata dinamički i kreativno kao uzajamno prožimanje teorije i
prakse.
Povijest po Marxu započinje kada čovjek počinje proizvoditi i stvarati višak vrijednosti. Proizvodnja je,
dakle, i društveni odnos. Da bi ljudi proizvodili, moraju međusobno surađivati i zajedno raditi. Proizvodnja
tako postaje društveni čin. Iz tih društvenih odnosa proizlaze veze koje se razvijaju i koje predstavljaju način
života.U prvobitnoj zajednici, kada je čovjek proizvodio samo za sebe i kada nije vršo razmjenu rada, nije se
moglo govoriti o višku vrijednosti i proizvodnim snagama, već, prije svega, o nužnoj proizvodnji za vlastiti
opstanak. Sa razvojem proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, nužno se mijenjaju uslovi života. Razvija se
jedna nova povijest, koju usmjeravaju i bitno obilježavaju proizvodne snage, čiji temelj čini čovjek sa svim
svojim osobenostima. Pojavom privatnoga vlasništva i razvojem privrede, dolazi do temeljnih promjena u
društvenoj sferi i do protivrječnosti koje se javljaju u međusobnome odnosu ljudi i ljudskome društvu uopće.
Kao vlasnik sredstava za proizvodnju, manjina može upravljati, raspolagati i odlučivati o sudbini većine koja je
prinuđena da radi, da stvara i da od svoga rada živi i egzistira. Budući da jedna skupina odlučuje u ime druge,
21
dolazi do sukoba i napetosti. Sukobi do kojih dolazi u proizvodnoj sferi glavna su pokretačka snaga društva i
društvenih promjena, i doprinose razvoju društva i njegovome napretku. Marx konstatira da ljudi u prvobitnom
razvoju i primitivnom procesu proizvodnje nisu bili svjesni protivrječnosti i sukoba koji se javljaju i do kojih
dolazi u sferi rada.
Haralambos navodi, kao primjer, kada zakonodavstvo proglasi legitimnim pravom privatno vlasništvo,
kada vjera opravdava društveni i ekonomski poredak, a dominantni ga pojmovi i razdoblja definiraju kao
prirodan i neizbježan, ljudi uglavnom nisu svjesni protivrječja koja ona sadrže. Na taj način, protivrječja u sferi
ekonomske infrastrukture društva još su pogoršana ekonomskim protivrječjima između čovjekove svijesti i
objektivne stvarnosti. Ta je svijest lažna. Ona predstavlja iskrivljenu sliku stvarnosti, budući da nije kadra
razotkriti temeljne sukobe i interese što postoje u svijetu koji je čovjek stvorio.42 Tok povijesti i razvoj
proizvodnih snaga doveli su do napretka čovječanstva, ali je došlo i do otuđenja čovjeka i njegove ovisnosti od
društva i odnosa u njemu. U predgovoru “Prilog kritici političke ekonomije” Marx to na egzaktan način
iskazuje: "Opći rezultat do kojeg sam došao i koji mi je, kad sam već došao do njega, poslužio kao putokaz u
mojim studijama, može se ukratko ovako formulirati. U društvenoj proizvodnji svoga života ljudi stupaju u
određene, nužne odnose, nezavisno od njihove volje, odnose proizvodnje, koji odgovaraju određenom stupnju
razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku
strukturu društva, realnu osnovu, na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja u kojoj odgovaraju određeni
oblici društvene svijesti.
Način proizvodnje materijalnog života uslovljava proces socijalnog, političkog i duhovnog života
uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest. Na
izvjesnom stupnju svoga razvitka dolaze materijalne proizvodne snage društva u proturječje s postojećim
odnosima proizvodnje, ili, što je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasništva u čijem su se ovkiru dotle
kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha
socijalne revolucije. S promjenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne
nadgradnje. Pri promatranju ovakvih prevrata mora se uvijek razlikovati materijalni prevrat u ekonomskim
uslovima proizvodnje, koji se dade konstatirati s točnošću prirodnih nauka, od pravnih, političkih, religioznih,
umjetničkih ili filozofskih, ukratko od ideoloških oblika u kojima ljudi postaju svjesni toga sukoba i borbom ga
rješavaju. Kao što god neki individuum ne ocjenjujemo što je po onome što on o sebi misli da jest, tako ni o
ovakvoj prevratnoj epohi ne možemo stvarati sud iz njene svijesti, već, naprotiv, moramo tu svijest objašnjavati
iz protivrječnosti materijalnog života, iz postojećeg sukoba među društvenim proizvodnim snagama i odnosima
proizvodnje. Nikada neka društvena formacija ne propada prije nego što budu razvijene sve proizvodne snage
za koje je ona dovoljno prostrana i nikad novi, viši odnosi proizvodnje ne nastupaju prije nego što se materijalni
uslovi njihove egzistencije nisu već rodili u krilu samog starog društva. Stoga čovječanstvo postavlja sebi
uvijek samo one zadatke koje može riješiti, jer kad točnije promatramo, uvijek ćemo naći da se sam zadatak
rađa samo tamo gdje materijalni uslovi za njegovo rješenje već postoje, ili se bar nalaze u procesu svoga
nastajanja. U općim linijama mogu se azijatski, antički, feudalni i moderni buržoaski način proizvodnje označiti
kao progresivne epohe ekonomske društvene formacije. Buržoaski odnosi proizvodnje jesu posljednji
antagonistički oblik društvenog procesa proizvodnje, ne antagonistički u smislu individualnog antagonizma,
nego antagonizam koji potječe iz društvenih životnih uslova individualnog antagonizma, ali u isti mah
proizvodne snage koje se razvijaju u krilu buržoaskog društva stvaraju materijalne uslove za rješenje tog
antagonizma. Zato se s tom društvenom formacijom završava prethistorija ljudskog društva".43
Politička ekonomija je teorijska analiza modernoga buržoaskog društva. Da bi se ta analiza izradila,
nužno je da postoje razvijeni proizvodni odnosi. Zato Friedrich Engels (1820-1895) i kaže da su ne samo za
ekonomiju, nego i za sve historijske nauke (a izuzev prirodnih nauka sve su nauke historijske) bile
revolucionarno otkriće Marxove postavke: "Spoznaja da način proizvodnje materijalnog života uslovljava
proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopšte", da se svi društveni i državni odnosi, svi religiozni i
pravni sistemi, sva teorijska shvatanja koja se pojavljuju u historiji mogu samo onda shvatiti kada se shvate
materijalni uslovi života svake odgovarajuće epohe i kada se svi oni izvedu iz ovih materijalnih uslova. Ova
Marxova spoznaja je tako prosta da bi morala biti sama po sebi razumljiva svakome ko nije okorio u
idealističkim obmanama. Ona ima, ne samo za teoriju nego i za praksu, vrlo revolucionarne konsekvence: "Na
42
Širu kritiku vidjeti: Michael Haralambos i Robin Heald, Uvod u sociologiju, Nakladni zavod, Globus, Zagreb, 1994, str. 508-516.

43
Karl Marx, Predgovor – u: Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1956, str. 89.

22
izvesnom stupnju svoga razvitka materijalne proizvodne snage društva dolaze u protivrečnost s postojećim
odnosima proizvodnje, ili što je samo pravni izraz za to, sa odnosima svojine u čijem su se okviru dotle kretale.
Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nstupa epoha socijalne
revolucije. S promenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje. (...)
Buržoaski odnosi proizvodnje su posljednji antagonistički oblik društvenog procesa proizvodnje, antagonistički
ne u smislu individualnog antagonizma, nego antagonizma koji potiče iz društvenih životnih uslova individua,
ali u isti mah prioizvodne snage koje se razvijaju u krilu buržoaskog društva stvaraju materijalne uslove za
rešenje toga antagonizma. Stoga se pri daljem razvijanju naše materijalističke teze i njenoj primeni na
sadašnjost otvara pred nama odmah perspektiva velike, najveće revolucije svih vremena."44
Kritikujući sljedbenike Hegelove misli, Engels konstatuje da su oni zapali u čiste fraze i forme u koje
pokušavaju smjestiti čitavu društvenu misao. Time bježe od stvarnosti i suočavanja sa problemima društva, a
time i od odgovora koje traži javnost i opće prilike i uvjeti od nauke. Te teorije, po Engelsu, zastaju u
nedoumici pred jarkom koji dijeli suštinu od pojave, uzrok od posljedice, koju Hegelovci ne mogu prevazići. U
to doba na jednoj strani stajala je Hegelova dijalektika u apstraktnome i spekulativnome obliku u kojemu ju je
Hegel ostavio, a na drugoj strani bio je Hegelov metod u svome tadašnjem obliku, koji je on razvio i koji je, po
Engelsovom mišljenju, apsolutno bio neupotrebljiv u razvijanju društva. Engels kaže da je zato trebalo Hegelov
metod podvrgnuti temeljitoj kritici i prilagoditi ga objašnjavanju društva i društvenih pojava. Hegelov metod
razlikovao se od načina mišljenja svih drugih filozofa po tome što je imao historijski smisao, na kojem je bio
ispravno zasnovan. Ma koliko (Hegelov metod) bio apstraktan i idealistički, ipak je razvoj njegovih misli uvijek
išao paralelno s razvojem svjetske historije. Time je njegov pravni odnos bio izvrnut i postavljen na glavu. Ipak
je realna sadržina svuda prodirala u filozofiju utoliko više što se Hegel od svojih učenika razlikovao po tome
što se nije, kao oni, razmetao ignorancijom, već je bio jedna od najučenijih glava svih vremena.45
Jedino je Marx mogao Hegelov idealizam osloboditi spekulacija i dijalektičku metodu prilagoditi i
učiniti upotrebljivom u analizi društva i čovjeka. Marxov metod, ustvari, ima i historijsku dimenziju, ali i
teorijski i empirijski dodir sa stvarnošću, i zato se on služi u svojim analizama mnogobrojnim primjerima iz
prakse i ilustracijom pojava i procesa u ljudskome društvu.
Odatle i uspješnost primjene dijalektičke metode i validnost Marxovih analiza društva i društvenih
procesa i odnosa. Ekonomski determinizam je središnje pitanje Marxovoga mišljenja. Da bi se razumjela
povijest i njeno kretanje, nužno je, prije svega, ispitati međusobne odnose ljudi u procesu proizvodnje. Zato su,
za Marxa, ekonomija i odnosi u sferi rada dominantna osnova iz koje proizlaze i projiciraju se svi drugi
društveni odnosi. S obzirom na to da je čovjek društveno biće, nije ga moguće razumjeti odvojeno i izolirano od
drugih ljudi, odnosno društva. Odnosi u sferi rada, a time i samome društvu, su antagonistični i u toku čitave
historije suprotstavljene klase su stajale jedna naspram druge i vodile neprekidnu borbu, koja se završavala
revolucionarnim promjenama ili propašću svih snaga koje su u sukobu. Marx smatra da je klasni sukob jedan
od osnovnih postulata dijalektike i promjena u društvu, i zato konstatuje da je povijest svih dosadašnjih
društava povijest klasnih borbi.
Ako bismo rezimirali Marksovu misao, onda bismo mogli reći da je ona jedinstvo teorije i prakse, da
čini materijalističku koncepciju društva i čovjeka i da društvo shvata u povijesnome kretanju sa svim svojim
procesima, odnosima i interesnim mnogostrukostima.

Talcott Parsons je značajan mislilac u sociologiji. Četrdesetih i pedesetih godina ovoga stoljeća postao
je dominantan teoretičar američke sociologije. Za njega se obično kaže da se bavi akademskom sociologijom,
da joj pristupa šematski, sa velikom terminološkom i retoričkom vještinom.
Parsons polazi od pitanja kako je društveni poredak moguć i gradi ga, odnosno izvodi na sljedeći
misaoni način. Da bi se društveni poredak održao, nužno je da postoji sistem regularnih normativnih pravila
koji ga određuju. Osnovni vrijednosni i integrativni princip u društvu za njega je vrijednosni koncenzus, jer iste
vrijednosti imaju zajednički identitet, koji tvori temelj jedinstva i suradnje. Iz zajedničkih vrijednosti on izvodi
zajedničke ciljeve. Zajednički ciljevi obavezuju i doprinose u suradnji. Da bi se vrijednosni ciljevi realizirali,
nužno je djelovanje, a da bi se djelovalo, nužno je da pojedinci i dijelovi sistema imaju i znaju svoje uloge.
Društvo se sastoji od kombinacija uloga. Ulogu definira norma, a norma je specifičan izraz vrijednosti. Norme
određuju standardne uloge, zajedničke vrijednosti djelovanja i sam ishod u tome toku društvenoga održanja.
Njegova teorija je, ustvari, funkcionalna, a pod funkcijom on podrazumijeva doprinos dijela cjelini i njegovoj
44
Friedrich Engels i Karl Marx, Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1960, str. 227. i 228.
45
F. Engels, o. c., str. 232.
23
funkcionalnosti.46 Zato on i definira društvo skupom međusobno povezanih dijelova koji zajedno tvore jednu
cjelinu. Funkcionalisti su često isticali analogiju između društva i organizma, kao što je ljudsko tijelo.
Dokazivali su kako pojam o bilo kojem organu i tijelu, na primjer: srcu ili plućima, uključuje poimanje
njegovoga odnosa prema drugim organima, a posebno njegovoga doprinosa održavanju organizma. Na isti
način, poimanje bilo kojeg dijela društva zahtijeva analizu njegovoga odnosa prema drugim dijelovima i, što je
najvažnije, njegovoga doprinosa održavanju društva. Nastavljajući tu analogiju, dokazivali su kako upravo kao
što organizam ima stanovite osnovne potrebe koje valja zadovoljiti želi li preživjeti, tako i društvo ima osnovne
potrebe kojima valja udovoljiti da bi ono i dalje postojalo.47
Bit Parsonsove teorije sastoji se iz sljedećeg. Sistem ljudske akcije, on dijeli na: kulturne sisteme,
društvene sisteme, sisteme osobe i na organizme. Svaki sistem akcije, pa prema tome, i svaki društveni sistem
kao jedan od sistema akcija, te svako društvo kao jedno od društvenih sistema mora zadovoljiti četiri uvjeta,
ispuniti četiri funkcije. To su: održavanje srukture sistema, integracija sistema, ostvarivanje ciljeva sistema i
prilagođavanje sistema uvjetima okoline u kojoj postoje. U najširim okvirima svih sistema akcija - prvu
funkciju održavanja strukture, ispunjava sistem kulture; drugu - integraciju - društveni sistem; treću
ostvarivanje ciljeva sistema osobe, i četvrtu prilagođavanje organskome sistemu čovjeka. Redosljed ovih
funkcija nije slučajan. Odozdo prema gore, od prilagođavanja do održavanja strukture, uspinje se hijerarhija
uvjetovanja. To znači, da je organizam ona fronta na kojoj čovjek konfrontira svoju biološku i fizičku prirodu,
odnosno okolinu, i mora se prilagoditi uvjetima koje mu oni nametnu. Ostvarivanje ciljeva, integracija sistema i
održavanje struktura moći su samo u onim granicama u kojima se čovjek uspio prilagoditi uvjetima okoline.48
Kao glavnu zadaću sociologije Parsons određuje "institucionalizaciju obrazaca vrijednosne orijentacije
u društvenom sistemu." Kad su vrijednosti institucionalizirane i ponašanje strukturirano u njihovim okvirima,
rezultat je stabilan sistem. To je stanje društvene ravnoteže. Za njega postoje dva načina da se održi društvena
ravnoteža. Prvi način je socijalizacija putem koje se društvene vrijednosti prenose s jednoga pokoljenja na
drugo i putem koga čovjek prihvata norme i vrijednosti sistema; i drugi način, putem mehanizma društvene
kontrole. Nju definiraju devijantna ponašanja i putem nje se doprinosi održavanju reda u sistemu. Putem
kontrole čovjek udovoljava funkcionalnim preduvjetima društva i ulozi koja mu je određena.
Prije nego se osvrnemo na prigovore i osporavanja Parsonsove teorije, neophodno je konstatirati da on
društvo promatra kao sistem; društvene promjene promatra kao proces društvenoga razvoja i to od
jednostavnijih ka složenijim pojavama. Promjene u prilagođavanju (a što je u dijalektičkom smislu stagnacija)
smatra najjačom pokretačkom snagom društvenoga razvoja. Promjene u kulturi i njenome razvoju, odnosno
njenim vrijednostima, predstavljaju "najšire obrasce promjena".
Neki teoretičari tvrde da je Parsonsova teorija neosjetljiva na stvarne društvene i političke probleme, da
je njegov stil pretenciozan.49 Za razliku od mislilaca čije misli želite protumačiti, on kao da ne gaji ni prikriveno
zanimanje za politički život i nema dubljeg uvida u njegove probleme. Čak i kad se prihvati nekoga važnog
političkog pitanja, na šta ga u novije vrijeme očito potiču vanjski pritisci, po prirodi je sklon da naprosto
ponovi, ako je moguće u skladu s vlastitim pojmovnom shemom, neki konvencionalan i općeprihvaćen sud.50
Iz izloženih gledišta i teorijskih orijentacija osnivača sociologije, od Saint-Simona do Comtea,
Spencera, Maxsa, Parsonsa, čija smo gledišta ukratko izložili u veoma sažetom obliku, vidljivo je da nemaju
eksplicitno definiran predmet izučavanja sociologije, niti njenu sadržinu, koja bi bila adekvatna njihovim
stvarnim idejama. Kod njih, prije nalazimo indikacije o predmetu sociologije ili, tačnije, specifičnosti područja i

46
Robert Merton definira funkcije kao one promatrane konsekvencije koje omogućuju adaptaciju i prilagođavanje na dani sistem.
Funkcije je on oštro odvojio od subjektivne kategorije "motiva", što dolazi do izražaja u razlikovanju manifestnih i latentnih funkcija.
(op. S. F.)
47
Michael Haralambos i Robin Heald, Uvod u sociologiju, Nakladni zavod, Globus, Zagreb, 1994, str. 497.
48
Talcott Parsons, Društva, "August Cesarec", 1991, str. 301 - 302.
49
Kritičari funkcionalizma pokušali su dokazati da funkcionalizam ne zadovoljava stroge zahtjeve znanstvene metodologije, jer on
ne dokazuje ni statičke korelacije, ni uzročne odnose i stanje, dolazi do tvrdnji koje se ne daju provjeriti, ili čak do tehnoloških
tumačenja. (O tome vidjeti šire – u: Klaus Von Beymb, Savremena politička teorija, Stvarnost, Zagreb, 1974.)

50
Thomas Bottomor, Sociologija kao društvena kritika, Naprijed, Zagreb, 1977, str. 30.

24
pitanja koja su oni proučavali, i društvenih uvjeta koji su ih reproducirali i nametali. Njihovi sistemi su mnogo
širi, nego što su sami određivali predmet i potvrđuju samo naprijed izrečenu konstataciju o složenosti
izučavanja društva i njegovih pojava.
Problem definiranja i određivanja predmeta sociologije proizlazi iz same činjenice, da je društvo složen
sistem odnosa i što se njegovim aspektima bave i druge društvene nauke. Skoro je nepotrebno isticati da su sve
discipline, čiji je predmet čovjek i društvo, međusobno povezane i da nužno upućuju jedna na drugu.

Danas je sociologija definirana i sadržajno određena. Međutim, ne postoji opća saglasnost o njenome
predmetu, metodama i sadržaju njenoga interesiranja. Iako je afirmirala i razvila mnoge istraživačke metode za
svoju spoznaju, sociologija nema, još uvijek, ni autentičnu metodologiju koju koristi i s kojom spoznaje
zakonitosti društvenih kretanja. Najveći broj teoretičara, i danas sociologiju shvata kao nauka o društvu i
čovjeku, u najopćenitijem smislu. Iz tih određenja proizlaze i različita shvatanja i definiranja sociologije. Njih
bi, uglavnom, mogli svesti na to da:

1. sociologija nema svoga posebnog predmeta proučavanja, već je ona svojevrsna enciklopedija koja u
objašnjavanju društva i čovjeka polazi od saznanja do kojih su došle druge društvene nauke;

2. sociologija je nauka o ljudskome ponašanju i djelovanju, koja za svoj predmet ima proučavanje običaja,
navika, tradicije, institucija u društvu;

3. sociologija je nauka o međusobnim odnosima i socijalnim procesima, koja za predmet ima međusobni uticaj,
povezanost i sukob interesa ljudi; ta gledišta zastupaju psihološki pravci u sociologiji, bilo da je riječ o
individualnoj ili kolektivnoj psihologiji;

4. sociologija je nauka o pojedinim društvenim sistemima i o kretanju društva kao cjeline; za svoj predmet ima
postanak, razvoj i smjenjivanje pojedinih društveno-ekonomskih formacija, i opće zakone razvitka društva
uopće.

Već ovaj nepotpuni pregled određivanja sadržaja i predmeta sociologije, pokazuje raznovrsnost, pa i suprotnost
različitih stajališta i definiranja sociologije.

Ipak, nakon svega iznesenoga, može se konstatirati da je sociologija i teorijska i empirijska nauka o
društvu. Ona se bavi društvom u cjelini, zakonitostima razvitka, dakle proučava ono što jeste i što se može
iskustveno provjeriti i teorijski elaborirati. Zato je društvo specifično područje istraživanja sociologije. Ona
proučava društvo kao totalitet odnosa, njegovo kretanje, institucionalizaciju, organizaciju, njegove norme i
vrijednosti, običaje i tradiciju, snage i procese, i međuljudske društvene odnose.

II PREDAVANJE
DA LI JE SOCIOLOGIJA TEORIJSKA
ILI EMPIRIJSKA

METODE I TEHNIKE ISTRAŽIVANJA U SOCIOLOGIJI

1. METODE ISTRAŽIVANJA U SOCIOLOGIJI

Uopće u naukama, a posebno u društvenim, traje spor oko njihovoga predmeta i međusobne
uslovljenosti. U sociologiji, snažno do izražaja dolazi spor o tome da li je ona empirijska ili teorijska nauka, da
li je ona uopće nauka, što je predmet njenoga izučavanja i kojim se metodama služi. Te suprotnosti nemaju
strogo metodološko značenje. Sporovi do kojih dolazi više odražavaju sklonost određenih naučnih disciplina,
odnosno pravaca u sociologiji i njihovoj orijentaciji u primjeni određenih metoda u istraživanju, odnosno
izučavanju društva. Zavisno od predmeta interesiranja, ti pravci posežu za razdvajanjem teorije od metode,
odnosno instrumenata istraživanja od teorijskih i hipotetičkih predviđanja. Pokušaj da se definiraju metode
25
istraživanja u sociologiji, uvjetuje prethodno pitanje, posebno sa stajališta prirodnih nauka: je li sociologija
teorijska ili egzaktna nauka? Sociologija je, naravno, nauka o društvu i u općem i u teorijskom smislu koja se u
ispitivanju i objašnjavanju društvenih pojava koristi i empirijskim analizama, ali i teorijskim pretpostavkama,
što je njena prednost. U svojoj povijesti nastanka i afirmacije, sociologija se ponajprije oslanja na racionalna
mišljenja i logičke zakone, a ne na emocije, volju ili nagone. Sociologija polazi od onoga što jeste, pa se i
iskustveno može provjeravati. Nesumnjivo je da je sociologija i teorijska nauka koja otkriva zakonitosti
društvenoga razvitka, dakle, onoga što je suštinsko i što doprinosi da se razumije društvo, društvena pojava
uopće.
Vojin Milić smatra da je sociologija teorijska nauka o ljudskome društvu, što znači nauka o sistemu
odnosa koji u društvu postoje, o oblicima i djelatnostima u kojima se društveni život ispoljava i njegovim
raznolikim tvorevinama, a zatim i o odnosima društva prema prirodi, kao i o tome da je to nauka o društvenome
razvoju. Kao teorijska nauka, sociologija teži da o svim ovim iskustvima i sadržajima dođe do teorijskoga, tj.
općega i sistemskoga saznanja. U tome se sastoji i njena razlika u odnosu na historiju. Zato je za sociologiju
važno da proučava globalno društvo, kao cjeloviti sistem. Teorija o društvu, kao globalnom sistemu,
objašnjava: 1) osnovne preduslove postojanja različitih historijskih tipova; 2) međusobne odnose pojedinih
organiziranih ili difuznih društvenih dijelova sistema; 3) različit društveni položaj užih dijelova globalnog
društva i njegov izraz u svijesti i kulturi; 4) način usklađivanja i usmjeravanja raznovrsnih društvenih
djelatnosti, tj. društvenu organizaciju pomoću koje se društveni sistem uspostavlja, održava, djeluje; 5) uzroke i
prirodu unutar društvenih suprotnosti i sukoba, te uslove u kojima je moguće postizanje unutar društvene
saglasnosti i 6) činioce koji dovode do promjena u pojedinim dijelovima sistema ili do korjenitih promjena u
njegovoj strukturi i organizaciji, pa čak i do njegovoga raspadanja.51 Po Miliću, to je, dakle, osnovna zadaća
sociologije.
Sociologija za predmet svoga izučavanja ima društvo koje spoznaje, prvenstveno, empirijskim
istraživanjima, a potom se oslanja i racionalno se koristi i istraživanjima do kojih su došle druge društvene
nauke. Kako sociologija proučava društvo u njegovom totalitetu, onda ga takvog nastoji i spoznati. Društvo nije
moguće razumjeti u cjelini, bez razumijevanja parcijalnih društvenih pojava i same njegove unutrašnje
strukture. Zato se sociologija ne može svesti u okvire kojima je znanstvena egzaktnost osnovni cilj. Zapravo,
tematska orijentacija određuje primjenu metoda i sredstava istraživanja. Kada je riječ o sociologiji, kao naučnoj
disciplini, time nije rečena sva istina. S obzirom na to da je ona nerijetko u povijesti bila izložena ideologijskoj
pristrasnosti, njena teorijska dimenzija joj je davala prostora za bjekstvo ispod toga okvira. Sociološka
empirijska analiza je razotkrivala društvene devijantnosti svakoga sistema i zato je bila ponekad nepoželjna.
Nerijetko je sociologija kao istraživačka i analitička disciplina koja je kritički razmatrala i prosuđivala
konkretne procese i odnose u društvu, zadobijala političku dimenziju, pa ponekad se njoj pokušavala osporiti
validnost, pogotovu validnost njenih saznanja i spoznaja. U suprotstavljanju njenome naučnom objašnjenju, u
prvi plan su isticane integrativne funkcije društvenih nauka koje bi one trebale imati u sistemu, pa time i
sociologija ima zadaću da doprinosi njegovom razvoju, što je stvaralo prostor za dogmatsko mišljenje i
objašnjavanje pojava, odnosno, najčešće mjera i akcija koje su dovodile u vrlo nezavidnu poziciju i kretanja u
društvu i poziciju čovjeka u njemu. Time je usporavan razvoj sociologije, kao moderne naučne discipline, ili se
ona potpuno eliminirala kako bi joj se onemogućio kritički i istraživački prostor, iz ideoloških razloga.
Zadatak sociologije nije da opisuje događaje ili da objašnjava ono što je na površini i što se jasno vidi.
Njen je zadatak, prije svega, pronaći ”skrivene” činjenice koje predstavljaju ključ za razumijevanje društvenih
događaja. I zato se obično kaže da je zadaća sociologije spoznati ono što se zbiva iza ”fasade” događaja, iza
pojavne ravni, odnosno refleksija. Da bi to ona ostvarila kao nauka, mora se služiti određenim metodama i
istraživačkim postupcima. Najveći dio svojih istraživačkih metoda, sociologija je preuzela od drugih nauka ili
sama razvila. Svaka je nauka, pa, prema tome, i sociologija određena svojim predmetom i sadržajem
izučavanja. Metode bi se mogle definirati kao niz ideja ili postupaka pomoću kojih se nastoje uočiti i objasniti
određene pojave ili procesi. S razvojem nauke, razvijane su i usavršavane ili poboljšavane metode kojima se
sociologija služi. Neke od metoda su zamijenjene novim, izgrađenim na osnovu empirijskih primijenjenih
znanja ili razvoja nauke i, uopće, tehničkoga i informatičkoga progresa.
Spor o tome: da li se iste metode mogu koristiti i u istraživanju prirodnih i društvenih pojava, traje i
danas i iz njega proizlaze različiti pravci i teorije. Jedni zastupaju stajalište metodologijskog jedinstva prirodnih
i društvenih znanosti, drugi se tome suprotstavljaju, s objašnjenjem da je priroda čovjeku dana na vanjski način,
pa se može proučavati jedino analitičkim, objektivnim postupcima, dok društvene nauke proučavaju proizvod

51
Vojin Milić, Sociološki metod, Nolit, Beograd, 1978, str. 237-238.
26
ljudske aktivnosti i volje primjenom neposrednih metoda. Odmah se, naravno, postavlja pitanje - koje su to
neposredne, a koje objektivne metode? Objektivnim metodama promatraju se određeni procesi, pojave
analiziraju, uspoređivaju pojedini dijelovi itd. Metodama eksperimentiranja se, na precizan način, utvrđuju
činjenice u brojevima, postocima, formulama, koeficijentima i indikatorima.52 Sve je to usmjereno na
otkrivanje uzročnosti, tj. na pitanje kako jedna pojava izaziva drugu, odnosno, kako jedna proizlazi iz druge i
kako jedna slijedi iza druge. Kada je riječ o društvu, onda to nije kauzalno objašnjenje, već razumijevanje.
Smatra se da ljudi mogu razumjeti ili shvatiti samo ono što su sami stvorili, a ono što nije njihov vlastiti
proizvod mogu objasniti ili opisati, ali ne mogu razumjeti.
Metode određuju polazne osnove i granice istraživanja. Najznačajnije metode kojima se sociologija
služi jesu: historijska metoda, komparativna ili usporedna metoda, dijalektička metoda, metoda sistematizacije i
funkcionalne analize, te naučna metoda.
Zavisno od prihvaćenosti istraživačke metode i raznovrsnih istraživačkih postupaka i tehnika, razvile su
se i mnoge sociološke teorije i pravci, odnosno teorije društva. U globalnom smislu, sociološki pravci bi se
približno mogli grupisati prema već nekim od tih pravaca, mada se i oni sami međusobno prepliću ili ih je
nemoguće označiti samo jednim imeniteljem. U globalnom smislu, sociološki pravci su: funkcionalizam,
biologizam, interakcionalizam i marksizam.
Najznačajnije metode, odnosno načine istraživanja, kojima se sociologija koristi, nužno je posmatrati u
jednoj cjelini, jer svi skupa daju rezultat, doprinoseći razumijevanju društva u njegovome totalitetu. Pod
metodom bismo mogli odrediti skup osnovnih principa koji određuju analitički okvir jedne nauke, sa svim
istraživačkim postupcima (tehnikama istraživanja), pomoću kojih nauka nastoji riješiti probleme koji se pred
nju postavljaju.

2. HISTORIJSKA METODA
U svojoj spoznaji, sociologija pomoću historijske metode proučava globalnu povijest čovječanstva ili
povijest najznačajnijih društvenih institucija. Upravo iz analiza i dobijenih podataka tom metodom, mogu se
spoznati zakonomjernosti, procesi, pravci, tipovi i forme nastanka društva, njihov razvoj i kretanje, odnosno
mogu se rekonstruirati neki od ranijih perioda i neki problemi u njima. Prema tome, sociologija se u svome
istraživanju ne može ograničiti samo na izvore i podatke do kojih sama dolazi i kojima trenutno raspolaže, nego
se mora koristiti i drugim postojećim izvorima i podacima, neovisno od vremenske distance. Dakle, historijska
metoda ima zadaću da prikupi i analizira građu, podatke i druge obavijesti koji su nastali neovisno od trenutne
pozicije znanja, odnosa i procesa u društvu i društvenih snaga koje usmjeravaju njegovu dinamiku. Njena je
zadaća da prikupi i razjasni sve ono što su razne ljudske zajednice ostavile iza sebe i da ih na validan način
prosudi, odnosno da na njihovome tragu i izvorima spozna genezu i pravce kretanja.
Historijska metoda je veoma rasprostranjena, i mnogi analitičari su se njome koristili u svojim
radovima. Mnogi su je, naravno, i osporavali. Historijska se metoda, prije svega, pita o tome kako su nastale,
razvijale se i transformirale civilizacije društava i društvene institucije. Analizirajući povijest i koristeći se
adekvatnom metodom, sociolog uočava kako se kretanje društva odvija po nekoj logici i njegovim za-
konomjernostima, a ne po željama i htijenjima ljudi.

3. KOMPARATIVNA ILI USPOREDNA METODA

Komparativna metoda služi se komparacijama i usporedbama, kako bi se istražile određene društvene
pojave ili procesi koji su predmet izučavanja. Komparacijama se pokušavaju objasniti određeni procesi u
društvu, procesi i pojave u društvenim i prirodnim naukama i njihovim gledištima. Zato se komparativna
metoda najčešće koristi kada se pokušava otkriti značaj zavisnosti i uslovljenosti društvenih i prirodnih pojava.
Za Emila Durkheima komparativna je metoda, ustvari, jedna posebna grana sociologije, ako prestane biti čisto
opisna metoda i ako nastoji objasniti činjenice i njihovu međusobnu uslovljenost. Za Durkheima postoje tri
nivoa usporednih istraživanja. Prvi nivo predstavljaju usporedna istraživanja u jednome društvu, i to najčešće
kada se istražuju masovne pojave u jednom društvu koje znatno variraju, gdje je ova metoda vrlo primjenjiva.
Drugi nivo komparacije predstavlja upoređivanje raznih društava, s obzirom na ispitivane pojave. Ukoliko se
istražuju uzroci pojava koji su zajednički i drugim društvima i koji se međusobno podudaraju ili razlikuju, s
obzirom na stepen razvoja ili sistem uređenja, odnosno, ogranizacije društva. I treći, najviši nivo istraživanja
predstavlja komparacija pojava koje su zajedničke svim društvima. Tada obično statičko-strukturalne
komparacije prerastaju u genetičko-historijska istraživanja. U tom smislu se i govori o historijskoj

52
Ivan Kuvačić, Sociologija, Školska knjiga, Zagreb, 1979, str 29.
27
komparativnoj metodi, kojom se služi sociologija u svojim temeljnim istraživanjima. Ako se želi ispitati
određena pojava ili institucija u prošlosti, ili njena geneza, onda se to može istraživati uspješno pomoću
historijske komparativne metode.

4. DIJALEKTIČKA METODA
Dijalektička metoda se kritički odnosi prema postojećim odnosima i društvima i vizijski anticipira
njihovu budućnost. Tu se radi, zapravo, o teorijskoj i dijalektičkoj misli usmjerenoj na prevladavanje
postojećeg i na viziju mogućeg reda stvari i odnosa u društvu. Neke pojave u društvu možemo shvatiti, tek
onda, ako znamo njihov razvoj i perspektivu, tj. ako ih razumijemo u totalitetu, a shvatimo u kretanju. Govoreći
o dijalektici kojom se koristio, Marx kaže da je nastajao otkriti zakone razvitka, tj. prelaza iz jednoga stanja u
drugo, iz jednoga reda veza u drugi. To kretanje odvija se od općeg ka pojedinačnom, od kritičkog odnosa
prema postojećem, do anticipacije mogućnosti. U svojim djelima Marx suprotstavlja stanja u kretanju jedna
drugim, tako mogućnost komunizma suprotstavlja kapitalizmu kao općem društvu, besklasno društvo klasnom,
carstvo slobode carstvu nužnosti, upotrebnu vrijednost robe njenoj razmjenskoj vrijednosti, slobodan rad
otuđenom radu etc. Ova metoda pokazala se vrlo uspješnom, u objašnjenju i razumijevanju društva i društvenih
pojava. Naime, dijalektička metoda je doprinijela razvoju sociologije i njene validnosti kao nauke. Sociologija,
primjenom ove metode, pojedinačne pojave stavlja u odnos sa zakonima kretanja cjeline i anticipira teorijske
mogućnosti kretanja društva i objašnjava određene društvene pojave i procese.
Dijalektička metoda u cjelini posmatra odnos teorije i prakse u njihovom jedinstvu i svestranom odnosu.
Prilagođena je u istraživanju i razumijevanju totalnih društvenih fenomena kojima se sociologija bavi.
Uspostavlja ponekad vlastitu sistematizaciju, a ponekad preuzima i kriterije i metode drugih nauka, pogotovo
kada istražuje dubinski društvene slojeve i kada dokazuje zavisnost društvenih pojava od osobenosti totalnog
društvenog fenomena. Ta povezanost na najbolji način pokazuje kako su određene pojave, simboli i značenja
zajednički mnogim društvima i kako svoju genezu imaju u historiji.
Ova je metoda posebno značajna i za odnos između sociologije i drugih društvenih nauka. Stvarni
problemi društvenih pojava ili društva u cjelini, mogu se spoznati samo ako se uzimaju u obzir i saznanja i
drugih društvenih nauka do kojih su one u svome razvoju došle, i kada se ta saznanja na dijalektičko-
komparativan način uporede i kombiniraju sa saznanjima i spoznajama do kojih je sociologija došla u svome
razvoju. Time se dobija cjelovita spoznaja i otvara perspektiva sociologije kao nauke o društvu.

5. METODA SISTEMATIZACIJE ILI FUNKCIONALNE ANALIZE

To je metoda čiji je cilj analiza društvenog sistema, njegovih dijelova i njegovoga funkcioniranja.
Dakle, u osnovu za svoju analizu ova metoda ima sistem, za njene protagoniste sistem čini osnovu društva, a
pojedinci su nosioci funkcija ili konkretnih uloga koje im je sistem odredio. Najznačajniji predstavnik ove
teorije je Talcott Parsons. Za njega je društvo sistem koji se sastoji od međusobno povezanih dijelova, a svi
dijelovi sistema imaju tačno određenu ulogu i funkciju. Njihova je osnovna zadaća, da svako iz svog ugla i
funkcije koju obavlja doprinese održanju društva i sistema. Iz takvoga stajališta, vidljivo je da su uloge
shematski određene i da se pojedinac i društvene institucije imaju ponašati po već zadatim ulogama. Prema
tome, ova metoda ima za cilj da omogući razumijevanje vrijednosti, porijekla i reda stvari, dijelova društva i
pojedinaca u održavanju stabilnosti i funkcionalnosti samoga društva. Po Parsonsu, glavna zadaća sociologije je
ispitati institucionalizaciju obrazaca i vrijednosti, orijentaciju u društvenome sistemu i ulogu koju treba da vrši
pojedinac u njemu. U društvenim sistemima postoje određene temeljne potrebe, kojima mora biti udovoljeno,
ako se sistem želi održati. Te se potrebe nazivaju funkcionalnim preduslovima. Dijelovi društva imaju zadaću
da doprinose i funkcioniraju tako kako bi održali društvo. Budući da je društvo sistem, između njegovih
dijelova mora postojati određeni stepen integracije. Stoga, minimalan stepen integracije je funkcionalni
preduslov društva.
Ova metoda najpreciznije se koristi i najšire primjenjuje u matematici, ali se koristi i u biologiji kako bi
se objasnili procesi koji su funkcionalni i koji dovode do održavanja i stabilizacije organizama. Ona je i metoda
socijalne antropologije, pa i sociologije. U sociologiji je našla veliku primjenu u istraživanju parcijalnih
društvenih pojava.

6. NAUČNA METODA
Mada su sve do sada izložene metode naučne i svaka na svoj način objašnjava društvo i procese, naučna
metoda ima zadaću na analitički i spoznajno teorijski način spoznati društvo i njegove dijelove. Naučna
metoda, u novije vrijeme, podrazumijeva i posebnu metodu koja se zove sociološka metoda, kao specifična
28
metoda istraživanja koja se koristi i primjenjuje u sociologiji. Ova metoda je naročito rasprostranjena u
marksističkoj sociologiji, i svoje utemeljenje ima u dijalektičkoj metodi. Ima za cilj omogućiti naučno
objašnjenje pojava koje se izučavaju, te na uzročno-posljedični način uočiti dinamiku kretanja i uslovljenosti
određenih pojava i procesa u društvu. Do utvrđivanja tih odnosa, veza i zakona dolazi se uglavnom teorijskim
razmatranjem, promišljanjem i kombinacijom prikupljenih podataka i pojava te, istovremeno, korišćenjem
ranijih analiza i izučenih činjenica. Jedna od najznačajnijih zadaća naučne metode jeste stalno nastojanje da se
teorijska misao na što metodičniji način sjedini sa što pouzdanijim i preciznijim iskustvenim podacima. To,
međutim, ne ide bez teškoća. Zato Vojin Milić53 te teškoće dijeli na tri osnovne grupe. U prvu grupu svrstava
teorijske teškoće koje se, po njemu, ogledaju u nepostojanju jedinstvenoga pojmovnog teorijskog sistema
podesnoga za stalno i sistematično prikupljanje podataka o globalnim društvima, koja bi bila dovoljno iscrpna i
usklađena s teorijskim potrebama sociologije. U drugu grupu spadaju organizacijske teškoće, dok treću čine one
teškoće koje bi se mogle označiti kao teškoće društvene prirode, jer se društvo, odnosno, određene njegove
pojave teško mogu izučavati i dobijeni podaci egzaktno mjeriti.
Svojim istraživanjem sociologija postavlja prve naučne premise koje sve dok se ne potvrde
istraživanjem, predstavljaju samo hipoteze ili teorijske pretpostavke. Dalja posmatranja i razmišljanja, uz
primjenu i upotrebu tehnika istraživanja, dokazuju njihovu validnost i tačnost. Podaci dobijeni istraživanjem i
sistematiziranjem se uopćavaju, i tako se uspostavlja teorijska koncepcija, odnosno model objašnjenja, ili
razumijevanje određene pojave ili društvenog procesa. Tako formulirane teze prerastaju u naučnu teoriju koja
određuje, odnosno objašnjava stvarne procese između datih pojava, kao i same pojave i društvo u cjelini.

ISTRAŽIVAČKI PROCESI U SOCIOLOGIJI

TEHNIKE ISTRAŽIVANJA
Tehnike istraživanja su osnovno sredstvo sociologa u prikupljanju i interpretaciji podataka o društvu i
pojavama u njemu. Instrumente istraživanja možemo podijeliti u dvije grupe: na one pomoću kojih se
prikupljaju i posmatraju činjenice; na one pomoću kojih se te činjenice analiziraju i interpretiraju. Istraživanje
je složen proces i nemoguće je određene pojave analizirati odvojeno od drugih tehnika, kojima se sociologija
služi. Prije svega, od teorijskih pretpostavki, koje usmjeravaju čitav proces istraživanja, od odabira predmeta
koji će sociolozi ispitivati do analize podataka i interpretacije rezultata.
Povezivanje teorijske analize s konkretnim empirijskim ispitivanjem društvene pojave se odvijaju u više
faza: 1) određivanje predmeta i cilja istraživanja; 2) stvaranje plana istraživanja; 3) sakupljanje izvornih
podataka pomoću određenih metoda i tehnika; 4) sređivanje i analiza podataka i 5) interpretacija rezultata i
izvođenje zaključaka.
Pored podataka do kojih sociolozi sami dolaze, oni se služe i već postojećim izvorima informacija i
naučnim obavještenjima. To su: statistički podaci, statistike, analize vladinih i drugih službenih tijela, povijesni
dokumenti, novine, časopisi, filmovi i druga relevantna građa. Zato se s pravom kaže da je metodolgija nauka
koja ima zadaću da izvrši analizu, sistematizaciju i upotrebnu vrijednost tih podataka i da uspostavi instrumente
putem kojih se mogu saznati podrobniji podaci o određenim činjenicama koje služe sociologu u njegovome
istraživanju.
U sociologiji postoje, ne samo metodološki, već, prije svega, terminološki sporovi vezani za upotrebu
termina, posebno kada se radi o metodama i tehnikama istraživanja. Termin metoda je grčkoga porijekla i
označava put ili način kako otkriti, ili pronaći naučnu istinu.
Za naše stajalište, metoda je teorijski pravac u sociologiji koji u širem smislu objašnjava neku pojavu u
društvu ili samo društvo; dok se pod tehnikama istraživanja ili postupcima podrazumijevaju: posmatranje,
intervju, anketa, eksperiment i analiza sadržaja; i zato ćemo ih šire razmatrati.

1 POSMATRANJE
Posmatranje, kao instrument istraživanja, u sociologiji ima svoju dugu tradiciju. Mnogi autori klasičnih
socioloških studija služili su se ovim instrumentom istraživanja, naročito etnolozi i socijalni antropolozi.
Posmatranje, kao instrument istraživanja, možemo definirati kao način na koji se prikupljaju podaci o
pojavama neposrednim čulnim opažanjem, odnosno uz sudjelovanje posmatrača, odnosno, istraživača, kako bi
se određene pojave što potpunije izučile, odnosno prikupile činjenice ili pojave i opisale manifestacije.

53
Vojin Milić, Sociološki metod, n. izd., str. 379.
29
 Posmatrač je neposredni sudionik, uključuje se u svakodnevnicu grupe ili zajednice koju želi posmatrati,
i pojave, odnosno postupke i manifestacije posmatra u njihovome izvornom kontekstu. Time se izbjegava
posredovanje mnogih osoba ili posrednih izvora i njihovih interpretacija. Vlastito prisustvo olakšava istraživaču
da stekne potpuniji i neposredniji uvid u cjelinu proučavanoga problema, bilo da se radi o nekoj lokalnoj
zajednici, nekoj društvenoj organizaciji, nekoj posebnoj društvenoj grupi ili samo o nekoj posebnoj vrsti
društvenih pojava. Dakle, sociolog posmatranjem dobija jasnu sliku iz prve ruke o životu običnih ljudi ili grupa
na njihovome terenu i u njihovim uslovima. Posmatranjem se može dobiti predstava o prirodnim, materijalnim,
društveno-organizacijskim i kulturnim uslovima života neke zajednice ili neke organizacije i o ljudima koji u
njoj žive i djeluju.54
Posmatranje, kao vrlo raširen i upotrebljiv instrument u istraživanju određenih pojava, ima i svoje
nedostatke, ograničenja. Uspjeh posmatrača zavisi od njegove sposobnosti i obučenosti za tu vrstu posla, hoće li
ga prihvatiti skupina koju želi posmatrati, zatim od njegove nepristrasnosti u uočavanju i identifikaciji pojava i
postupaka. Uspjeh posmatrača zavisi i od povjerenja osoba ili grupa koje želi posmatrati, zatim od toga kolika
je teorijska i istraživačka sposobnost da svojim prisustvom ne podstiče skupinu na uzdržano ili aktivnije
ponašanje. Podaci dobiveni posmatranjem primaju se kao neposredni, jer ne postoje metodi i eksplicitna
objašnjenja procedura putem kojih bi se mogli rezultati provjeriti, kvantificirati i uspoređivati. Shodno tome, ne
mogu se ti zaključci teorijski uopćavati, već oni daju, prije svega, koristan uvid u posmatrano i kasnije se mogu
procjenjivati i upoređivati na većim uzorcima. Također, ograničenje ove metode ogleda se u tome što se
posmatrati mogu samo aktualni sadržaji što se zbivaju u vremenu prisustva posmatrača. Zato ova metoda
smanjuje dubinu uvida u pojave i procese te se vrijednost njenih instrumenata ograničava i smanjuje u primjeni.

2. ANKETA
Anketa je, gotovo, najrašireniji i najpodesniji insrument u sociologiji. Razlikuje se od intervjua, po
tome, što se pismeno formulirana pitanja dostavljaju određenim osobama, kako bi se od njih dobio pismeni
odgovor. Ovu tehniku istraživanja karakteriše odsustvo neposrednoga dodira između istraživača i anketirane
osobe, te zahtijeva strogu standardiziranu formu upitnika sa predviđenim modalitetima odgovora.Ciljevi ankete
su uslovljeni samim predmetom i sadržajem istraživanja i uloge koju u tome ima anketa kao instrument.
Nesumnjiva je vrijednost ove tehnike u tome što se njenim korištenjem osigurava velika sistematičnost i
brzina u prikupljanju činjenica i što se u kratkome vremenskom roku može obuhvatiti veliki broj ispitanika.
Danas su većini istraživača poznate prednosti, ali i nedostaci ovakvih tehnika i istraživanja, njihove
ograničenosti i mogućnosti. Vrlo su raširena i uputstva za izradu, odnosno formuliranje pitanja, način i postupci
ponašanja anketara, kao i pogreške anketara koje čine i načini njihovoga otklanjanja.
Ono što je karakteristično za intervju, upitnik i anketu, ogleda se u nedovoljnoj neprilagođenosti ovoga
instrumenta svim sociološkim potrebama. Sistematičnost ankete, kako s pravom ističe V. Milić, zavisi od: a)
sadržinske potpunosti obavještenja; b) precizno utvrđenoga iskustvenog djelokruga za koji su na osnovu
prikupljenih podataka moguća ispravna uopćavanja i c) standardizacije procesa prikupljanja činjenica
obezbjeđivanjem relativno iskustvenih i međusobno uporedivih podataka.55 Sadržinska i teorijska razrada
predmeta istraživanja, uslovljava sadržinu ankete i njenu disperziju, odnosno brojnost i širinu njenoga uzorka.

3 INTERVJU
Intervju je najrašireniji instrument istraživanja u sociologiji. Sastoji se od niza usmenih ili pismenih
pitanja koja istraživač postavlja ispitaniku. Njegova je prednost, u tome, što se putem ovoga instrumenta
obezbjeđuje vrlo velika sistematičnost u prikupljanju građe. Naravno, uspjeh zavisi najviše od sposobnosti i
umijeća osobe koja obavlja intervju, odnosno, koja postavlja pitanja.
Putem intervjua istraživač postavlja razna pitanja, osobito o određenim društvenim pojavama, usmeno
ili pismeno. Slobodno ta pitanja može oblikovati i tražiti odgovore od sagovornika u eksplicitnom ili širem
obliku. Kao efikasno sredstvo istraživanja, intervju omogućava za kratko vrijeme prikupljanje traženih
podataka. To je posebno značajno kada se ispituju neke pojave koje traže da se brzo izuče ili koje se brzo
mijenjaju, npr. reagovanje ljudi na određene odluke vlasti, ekonomske ili političke prirode, etc. Podaci dobiveni
na ovaj način obično se smatraju individualnim stajalištem i mišljenjem ispitanika. Sociolozi su svjesni
ograničenja koja ima i ovaj instrument i stoga ga, primjereno razvoju uopće tehnike, stalno usavršavaju.
U formalnome pogledu, nema veće razlike između pojedinih vrsta pisanih upitnika i intervjua koji se
vrše, bilo da je riječ o upitnicima otvorenih ili zatvorenih odgovora.
54
Vojin Milić, Sociološki metod, n. izd., str. 431.
55
Ibidem, str. 480.
30
 Prikupljanje činjenica na ovaj način može se podijeliti u dvije grupe: prvu grupu čine instrumenti
kojima se prikupljaju činjenice i podaci koji su nastali prije, neovisno od istraživanja, odnosno izbora predmeta
istraživanja; dok drugu grupu čine podaci koji se selektiraju i prikupljaju nakon provedenoga istraživanja
određenih pojava ili procesa. Ta dva izvora se kombiniraju, upoređuju i kvantificiraju, i čine istraživačku
cjelinu. Na osnovu tako dobijenih podataka uspostavlja se teorija i uopćavanje, što ima svoju praktičnu i
teorijsku validnost.

4 UPITNIK
Upitnik je, također, brz i efikasan istraživački instrument i široko zastupljen, naročito u ispitivanju
javnoga mnijenja. To je skup unaprijed postavljenih pitanja u pisanome obliku, na koji se od ispitanika traži
odgovor. Istraživači ga smatraju podesnim i jeftinim instrumentom u istraživanju, jer se njime od velikog broja
ispitanika dobiju podaci koji se mogu kvantificirati i koji mogu biti korisni za saznanje određenih procesa,
mjera i akcija, njihovih efekata i ciljeva.
U sastavljanju upitnika je nužno da se pojmovi prethodno jasno preciziraju i operacionaliziraju, tako da
se njihovo strukturiranje učini upotrebljivim, kako bi se dobijeni podaci mogli mjeriti, kvantificirati i
upoređivati. To pred istraživača stavlja zadaću da prethodno uspostavi operativnu definiciju i precizno odredi:
šta želi istraživati i šta namjerava mjeriti. Zato neki socilozi tvrde da je upitnik jedno od najvažnijih sredstava
aktivnoga stvaranja izvornih naučnih obavještenja o čovjeku i društvu. Mnoga od tih obavještenja i informacija
ne bi, vjerovatno, bez naučne intervencije nikad nastali ili se bar ne bi izrazili u trajnijem i sistemskom obliku.
Za upitnik, intervju i anketu je veoma važno da se odabere valjan uzorak koji može biti osnova za
izvođenje validnih zaključaka, odnosno relevantnih podataka koji mogu odraziti raspoloženje cijele populacije,
odnosno određene strukture. Stoga su izbor uzorka i formulacija pitanja izuzetno važni, ne samo za prikupljanje
građe, već i za njihovu upotrebljivost i validnost. Zato i postoje različiti tipovi uzoraka, a oni su uslovljeni, prije
svega, ciljem i predmetom istraživanja.

5 EKSPERIMENT
Posmatranje, kao instrument, je poznat način izučavanja pojava u prirodnim naukama. Taj instrument se
danas koristi i u sociologiji, mada se velik broj društvenih pojava ne može izolirati što bitno ograničava
posmatranje i izučavanje pojava u društvu. Eksperimentom se žele namjerno izazvati reakcije, dakle vještački
od posmatrača, kako bi se određena pojava ili procesi analizirali, posmatrali i, na kraju, kvantificirali. Prednost
ove tehnike je u tome što se pojava koja se želi posmatrati, donekle može posmatrati u njenome čistom vidu, tj.
izvorno. Na ovaj način pokušavaju se izdvojiti i posmatrati samo određene činjenice ili pojave, po želji
sociologa, kao i njihove refleksije, te uočiti njihovi uzroci i posljedice, odnosno uslovljenost. Eksperiment se
obično primjenjuje na dvije uporedne skupine, čije se veze žele utvrditi i komparirati. Zato eksperimentu
prethode dobre pripreme, upoznavanje sa činjenicama i pojavama, i na bazi tih teorijskih spoznaja formuliraju
se hipoteze, odnosno pretpostavke o vezama između istraživanih pojava, a eksperiment kao instrument
istraživanja koncipira se tako da provjerava valjanost teorijskih pretpostavki i hipoteza.
Eksperiment se može vršiti u malim razmjerama, odnosno malim grupama, i to je njegova ograničenost,
jer se njime mogu istraživati samo parcijalne pojave u društvu i ne može se zahvatiti niti primjenjivati na
izučavanje globalnijeg nivoa društvenih pojava i organizacije društva. S obzirom na to da eksperiment obuhvata
male skupine ili grupe na koje se primjenjuje, često se čuje da je sociologija eksperimentalna nauka.
Eksperimentom se istražuju u sociologiji različite pojave, ali se i sam eksperiment može javljati u različitim
oblicima, zato ga možemo sistematizirati u dvije, uslovno rečeno, grupe: laboratorijski i istraživanje u
prirodnim uslovima. Obično se u oba ova slučaja posmatraju dvije grupe, jedna je eksperimentalna, druga
kontrolna. Razlika je među njima u tome, što se u eksperimentalnu grupu namjerno uvodi pretpostavljeni
uzročni činilac i onemogućava dodir eksperimentalne grupe s drugim činiocima. Naknadnom analizom
eventualnih razlika između ove dvije grupe, a vezano za pojavu koja se istražuje, utvrđuje se stvarni uzrok
pojave, odnosno ponašanje faktora i činilaca koji utiču u ovome ili onome obliku i ispituju polazne hipoteze,
odnosno predviđanja potvrđuju ili odbacuju. Istraživanje pomoću ove vrste eksperimenata je najčešće onda
kada se, u normalnim životnim okolnostima, oforme eksperimentalna i kontrolna grupa, tj. kada su određeni
uzroci proizveli određene posljedice. U tome slučaju je istraživač prinuđen, pomoću analitičkih operacija,
uspostaviti naknadnu kontrolu nad relevantnim činjenicama kako bi iz postojeće situacije našao i izolirao
uzroke koji ih generiraju i uslovljavaju.
Metoda eksperimenta ima i svoja velika ograničenja. Teškoće u njenoj primjeni proizlaze iz činjenice
što društvene pojave nastaju spontano, što su podložne brzim promjenama, što mogu biti vremenski ograničene
31
i što mogu zadobiti nove forme i sadržaje u kasnijem razvoju, pa ih je zato teško pratiti i razumijevati. Inače,
društvene pojave je teško porediti i kvantificirati. Njihovo posmatranje je vremenski ograničeno, a društvo je
trajno i egzistira u različitim uslovima i okolnostima.

6. ANALIZA SADRŽAJA
Analiza sadržaja je skup instrumenata kojim se, njihovom upotrebom, želi dobiti što tačnija slika,
odnosno objektivni i sistematični podaci o pojavama i procesima koji se žele analizirati u društvu. Ovaj
instrument je nastao iz praktičnih potreba kako bi se na empirijski način opravdala teorijska potreba, odnosno
pretpostavka empirijskim pokazateljima utvrđena i određena pojava i procesi analizirali što objektivnije i
potpunije. Analiza sadržaja je pretežno opisna i putem nje se uspostavlja sistemska analiza određene pojave ili
događaja. Analiza sadržaja, relativno, jednostavno se koristi kada se analiziraju i izučavaju organizirani oblici,
društveni događaji i pojave, ili kada se analiziraju dokumenti na bazi kojih se organiziraju društveni događaji,
institucije, pokreti i slično, i kad postoji građa o njihovome nastanku i principima funkcioniranja određenih
institucija ili konkretnih događaja.
Ova metoda ima svoju primjenu u različitim sferama društva, od analize sadržine institucionalnih
poruka poslatih interno ili javno različitim putevima, do analize sadržaja umjetničkih i književnih djela.
Naročito se koristi u brzom prikupljanju informativno-političkih i operativnih podataka potrebnih za određene
odluke ili postupke, koje poduzimaju određeni organi u odnosu na neke pojave ili procese. Ne ispituje se samo
sadržaj poruke, već se ovom metodom može analizirati i njena forma, odnosno njen jezik i stil kao i namjena
koja iz toga proizlazi. Samo u uzajamnosti ili cjelovitosti mogu se razumjeti namjere, ciljevi i efekti poruke.
Analiza sadržaja može se vršiti na više načina, a cilj istraživača je da se njenom primjenom određena pojava
shvati na što objektivniji, sistematičniji, pa samim tim i precizniji način.
Oblast u kojoj se analiza sadržaja najviše primjenjuje i gdje se najviše razvija u svojim tehničkim
sredstvima jeste ispitivanje političke propagande. Ovakva ispitivanja su korištena u analizi propagande u
Prvom svjetskom ratu, a zatim su jako razvijena i usavršena poslije njegovoga završetka. Ova metoda je
doprinijela da se između dva svjetska rata značajno uoče političke tendencije, nova ideologija i propaganda koje
su neumitno vodile novome svjetskom ratu. Naročito je polučila rezultate u ispitivanju Goebbelsove
propagande i predviđanju sadržine koju je ona sa sobom nosila. Propaganda se može analizirati sa dva nivoa. U
prvi spadaju ispitivanja njenih pojava, odnosno trajnih ciljeva, dublje povezanih s osnovnim ideološkim
stajalištima pojedinih pokreta i organizacije, kao i proučavanje strukturalnih osobina njihovih propagandnih
metoda. Drugi nivo je ispitivanje neposrednih propagandnih ciljeva i njihovih efekata.
Analiza sadržaja naročito se koristi u ispitivanju pojava koje zovemo masovna kultura. Pogodna je za
analizu raznih kanala masovne komunikacije, njihove moći i uticaja, njihovih izvora informacija, pa sve do
ciljeva koji se sa takvim porukama žele postići.
Ova metoda se uspješno koristi u ispitivanju tematskoga sadržaja književnosti, likovnih umjetnosti,
filma, karakterističnoga raspoloženja i stava prema savremenim prilikama, prošlosti i budućnosti koje
preovladavaju u pojedinim granama umjetnosti i umjetničkim pravcima.
Naredna oblast u kojoj se analiza sadržaja koristi jeste proučavanje školskih udžbenika, posebno onih
koji su tješnje povezani s vladajućom ideologijom kako bi se potpunije utvrdio sadržaj i njihova ocjena.
Naročito je korištena u proučavanju jezika, posebno jezičkih osobina književnih djela i stepena razumljivosti
pisanih tekstova. Ovom metodom se služi i estetika prilikom proučavanja i analiziranja određenih djela. Analiza
sadržaja se koristi u sociološkim i drugim istraživanjima, posebno kada se radi o oblicima slobodnih razgovora.
Iako je analiza sadržaja vrlo rasprostranjena metoda u istraživanju društvenih pojava, ona ima svoja bitna
ograničenja i domete. Prije svega, analiza sadržaja ostaje na čisto opisnoj ravni, poučavajući sadržaj samo
pojedinih oblika, bez mogućnosti da ih poveže sa širim spletom društvenih odnosa u kojima određene pojave
nastaju ili se pojavljuju njihove društvene funkcije i posljedice. Druga krupna slabost ove metode jeste njena
nemogućnost da konkretno prati pojave i procese, pa samim tim se javlja vrijednosna neutralizacija u odnosu na
sadržaj proučavanoga predmeta.

32
 III PREDAVANJE

PREGLED SAVREMENIH SISTEMA SOCIOLOGIJE

I NJENO ZNAČENJE

1. OPĆI PRISTUP
Nakon rušenja ideoloških dogmi o postojanju građanske i marksističke sociologije, koja je bila
preovlađujuća kod velikog broja sociologa u 20. stoljeću, vraćamo se Comteu, Weberu, Spenceru i njihovim
idejama, vraćamo se jednoj široko zasnovanoj socijalnoj filozofiji. Dakle, vraćamo se biološkim, psihološkim i
historijskim faktorima, naučnom i tehničkom progresu koji su bitno opredijelili društvo i njegov smjer kretanja,
evoluciju, revoluciju, uslove i osnove nastanka i nestanka društva. To je konstatirao krajem sedamdesetih
godina T. Bottomor u djelu “Sociologija kao društvena kritika”, naglašavajući: ”Pokušaji marksističkih
mislilaca da riješe ove teškoće nisu doveli do rekonstrukcije marksizma kao društvene teorije koja bi mogla da
objasni zbivanja dvadesetog stoljeća. Doista, možda to nije ni moguće. Bujanje pojmovnih i metodoloških
kontroverzija, te sve veća nesigurnost oko točnih granica marksizma i drugih filozofskih i socioloških ideja
(egzistencijalizma, fenomenologije i strukturalizma, na primjer), kao da nagovještava slom jasno određene
intelektualne tradicije. U ovom su procesu mnoge marksističke ideje, nesistematično doduše, apsorbirane u
‘kritičku sociologiju’. Među njima je najvažnija povijesna koncepcija prema kojoj treba pojedinačna zbivanja
proučavati u širem kontekstu, kao događaje unutar dugotrajnog procesa društvene i ekonomske promjene. Ako
‘kritički sociolozi’ drugačije usmjere svoja istraživanja, - ako, recimo, shvate gibanja kasnih šezdesetih godina
kao jedinstvene događaje ili vanvremenske fenomene pobune koju odobravaju, - prihvatit će, zapravo,
stanovište koje kritiziraju, jer ‘stabilna demokracija’ bila je na isti način shvaćena kao nepovijesni apsolut.
Njihov moralni odnos bit će drugačiji, ali razumijevanje toka zbivanja ništa veće, i malo će vrijednog imati da
kažu ljudima koji se praktički bore za stvaranje novog društva.”56
Danas je to, moglo bi se reći, možda složenije nego ikad ranije. Vrijeme u kome živimo upozorava nas
na potrebu traženja odgovora na pitanja koja su aktualna, a prije svega: kuda ide naše društvo koje je nominalno
označavano socijalističkim; da li je njegov hod naprijed ili povratak u prošlost; koji smjer kretanja ima; šta ga
uslovljava; šta dovodi do promjena, koje snage i procesi dovode do tih promjena i kakvi su ishodi? Sam čin
vremena i društva u kome živimo daje za pravo tvrdnji da su društveni procesi proizvod povijesti, da u sebi
sadrže povijesne tradicije u vidu njihove imanentne protivrječnosti. Danas je sociologija pred historijskom
dilemom koja bi mogla glasiti: da li danas više znamo o društvu, njegovim zakonomjernostima, snagama i
procesima koji ga generiraju, nego što su znali Comte, Spencer, Weber, Marx, Parsons? Nije li se sociologija u
proteklom stoljeću iscrpljivala na opisivanju stanja, opravdavanju poretka vlasti, na suprotstavljanju pojavnoga,
ideološkoga, umjesto traženja odgovora na složenost društva, privrede, poretka i vlasti, na poziciju čovjeka u
industrijskome društvu i traženja adekvatnih metoda koje bi učinile sociologiju efikasnom i spoznajno
upotrebljivom. Danas, kada su spoznaja prirode, njenih pojava, tehničkoga napretka, a ovladavanje i praćenje
pojava u svemiru veliki, u poznavanju društva, njegovih zakonomjernosti, očito se zaostaje za tim spoznajama i
ne ide ukorak sa potrebama vremena i zahtjevima čovjekove prirode. Društveni sistemi su većim dijelom ostali,
neki se transformirali i adaptirali, a neki doživjeli veliki preobražaj. Ni izbliza nije postignut napredak u
spoznaji motiva, uzroka, principa, snaga, odnosa i pokreta koji ih generiraju i koji ih dovode u pitanje, ili
doprinose njihovome napretku. Vrijeme sloma socijalizma kao poretka, ali i kao društva je, zapravo, vrijeme za
sociologiju, kao nauku o društvu, da odgovori na to pitanje, da ga objasni i razumije. Nastalo stanje je novo i za

56
T. Bottomor, o. c., str. 24.
33
nauku, ali i izazov pred kojim se sociologija danas nalazi, sa svim svojim teorijskim konceptima, pa i
metodama istraživanja. Ona je danas više nego ikad u povijesti pred ispitom i provjerom svoje korisnosti,
teorijskim, ali i praktično-istraživačkim sposobnostima.
Mi ćemo se zato zadržati na dvije njene koncepcije, odnosno pristupu proučavanja društva i njegovome
razumijevanju, koje su razvili Auguste Comte i Max Weber. Cilj nam je da razjasnimo izvorne ideje i njihovu
konceptualnost i kompetentnost, da prevaziđemo nepotrebne konfrontacije koje su uzimane kao osnova za
podjelu sociologije na građansku i marksističku čime je praktično diskvalificirana sociologija iz sfere nauke i
pritom svođena na instrumente poretka i vlasti. Ovim, ustvari, želimo učiniti susret koncepcija i teorija koje
imaju za cilj da spoznaju i objasne, iz različitih uglova, složenost društva. Iako je danas sve skoro rečeno, o
ovim teorijama postoji obimna literatura, kritike i osporavanja. Čini nam se da je interpretacija teorijskih
stavova i metoda istraživanja u sociologiji iznova aktualna i potrebna.

2. SOCIOLOGIJA COMTEOVE TRADICIJE I POZITIVIZMA

Auguste Comte je na početku svoga rada sociologiju nazvao ”društvenom fizikom”, terminom koji je
preuzeo od Hobbesa, a od četvrtoga sveska “Kursa pozitivne filozofije” daje posebno ime toj nauci -
sociologija.57 Kao čovjek širokoga, odnosno enciklopedijskoga obrazovanja zanimao se za filozofske probleme
društva. Izgradio je jedan sistem filozofije zasnovan na pozitivizmu, koji je praktično bio osnova i za sociološki
pristup društvu.58
Njegova pozitivna filozofija je predstavljala, ustvari, sintezu nauka koje je sistematizirao u šest dijelova
historijskim redoslijedom, kako su se pojavljivale u prirodi, na osnovu zakona o evoluciji: matematika,
astronomija, fizika, hemija, biologija i, najzad, društvena fizika, koju je kasnije nazvao sociologijom.
Prva razmatra najopćije fenomene, najjednostavnije, najapstraktnije i najudaljenije od čovječanstva; oni
utječu na sve ostale, ne trpeći nikakav njihov utjecaj. Fenomeni koje razmatra posljednja, naprotiv, najosobeniji
su, najkompliciraniji, najkonkretniji i neposredno najinteresantniji za čovjeka. Oni zavise manje-više od svih
prethodnih, ne vršeći na njih nikakav uticaj. Između ove dvije krajnje granice, stepen posebnosti,
kompliciranosti i osobenosti fenomena postupno se povećava, isto kao i njihova sukcesivna zavisnost.59 Dakle,
Comte je sociologiju sistematizirao kao zasebnu nauku i svrstao je u red značajnih nauka.
Razvijajući Saint-Simonove ideje, Comte je sociologiju smatrao elementarnom i osnovnom naukom o
društvu, koja ima zadaću da istražuje društvo, njegove najšire i najosnovnije pojmove. Sve pojave u društvu su,
po Comteu, međusobno zavisne, pa se stoga one mogu samo saznati u uzajamnome odnosu, a te odnose
proučava nauka koju je on nazvao sociologijom. Tako R. Lukić konstatira ”da je Comteova filozofija jedna
vrsta enciklopedije nauka, suštinski različita od ranije, spekulativne filozofije, koju je on odbacio kao
zabludu.”60 Teorijsko znanje je, ustvari, bilo sredstvo za racionalnu naučnu djelatnost društva putem pozitivne
metode. Comte u pomoć poziva ne samo nauku već i religiju, jer ona može da okrene osjećanje ljudi i da ih
neposredno i snažno motiviše za akciju. Osnovni zadatak pozitivne filozofije je da posmatra sve fenomene kao
potčinjene nepromjenjivim prirodnim zakonima, čije tačno otkrivanje i svođenje na najmanji mogući broj jeste
cilj svih napora.61 Svaka nauka može biti izložena u dva bitno različita smjera, u historijskome i dogmatskome.
Za valjano proučavanje društvenih fenomena treba najprije poći od temeljnoga poznavanja zakona koji se
odnose na život jedinke, dakle kombinacijom spoznaje pojedinca i društva, odnosno historije i dogmatike.
Da bi uopće duh pozitivne sociologije bio ispunjen, potrebno je racionalno predviđanje što je, za
Comtea, i osnovna metodološka teškoća. Zato sociologija ”mora da ima za stalni predmet pozitivno izučavanje,
u isto vrijeme eksperimentalno i racionalno, uzajamnih akcija i reakcija koje neprestano vrše jedni na druge svi
različiti dijelovi bilo kojeg socijalnog sistema.”62 Predviđanja kretanja društva zasnovana na tačnom
poznavanju nužnih odnosa, smatra Comte, treba upoređivati i na taj način uočavati različite indikacije,

57
Međutim, Adorno i Horkheimer navode i drugo ime za sociologiju koju je Comte dao u pismu Valatu od 25.12. 1824. godine. Za
javnost je izraz upotrijebljen 1838. u IV tomu Comteovog glavnog djela. Do tada je znanost koju je htio izgraditi označavao kao
socijalnu filozofiju. Uvođenje novog imena on obrazlaže ovako: “Mislim da se od sada mogu usuditi da upotrijebim novu riječ, koja
potpuno odgovara izrazu socijalna fizika, što sam je prije uveo kako bih mogao označiti jednim imenom taj dodatni dio prirodne
filozofije što se odnosi na pozitivno proučavanje pojedinih zakona na kojima počivaju društvene pojave.” (A. Comte, o. c.)
58
Auguste Comte, Kurs pozitivne filozofije, IV izd., prošireno predgovorom jednog čenika i proučavanjem razvoja pozitivizma,
(Preveo i priredio: Radomir Lukić), Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989, str. 6.
59
Ante Fiamengo, Saint-Simon i Auguste Comte, Hrestomatija, Naprijed, Zagreb, 1978, str. 287-288.
60
Naistaknutiji poznavaoci Comteove socijalne filozofije smatraju da je on značajniji po svojoj izvanrednoj sposobnosti za
sintetiziranje i organizaciju, nego po tome što je razvio novo i originalno učenje o društvu. (op. S. F.)
61
Ante Fiamengo, Sociološka hrestomatija, n. izd., str.278-279.
62
A. Fiamengo, Saint-Simon i A. Comte, o. c., str. 301.
34
saglasnosti ili njihova odstupanja. U toj spoznaji i treba se koristiti svim metodama, odnosno načinima i
sredstvima i međusobno ih kombinirati kako bi se što potpunije spoznala cjelina, ali i dijelovi društvenoga
sistema.
Po Comteu, posebne društvene nauke, kao što su politička ekonomija, historija, socijalna filozofija,
psihologija, bez obzira na njihov razvoj i historijsku utemeljenost, ne mogu potpuno i cjelovito objasniti pojave
koje proučavaju. One se mogu objasniti, po Comteovom shvatanju, samo u cjelovitome sklopu društvenih
odnosa. Takav pristup ima jedino sociologija, kao opća društvena nauka, koja pojave proučava u njihovoj
cjelovitosti. Ne treba zaboraviti da su u društvenim naukama toga vremena preovladavali i dominirali:
iracionalni, spekulativni i metafizički metodi, uz relativno male izuzetke u objašnjavanju društva i njegovih
pojava. Sociologija je imala namjeru i zadaću, po Comteu, da društvenu spoznaju oslobodi religijskoga
vjerovanja i metafizičke spekulcije, držeći se strogo činjenica. T. Adorno i M. Horkheimer to i najjasnije
formuliraju: ”Temeljna razlika između onog što se, počevši od Comtea, običava nazvati sociologijom, od
Platona, kao i Aristotela, pa čak i Hegelova filozofskog učenja o društvu, nije, prema tome, puka predmetna
razlika, nego razlika u poimanju i metodi. Ideal velike filozofske tradicije bio je razvoj učenja o društvu iz
apsolutnih načela bića. Od kada sociologija postoji pod tim imenom, njezina je ambicija bila posve suprotna.
Ona se, poput prirodnih znanosti, htjela emancipirati od svake teologije i zadovoljiti se pravilnim kauzalnim
povezanostima.”63
Comte je vjerovao da se u sociologiji može postići objektivnost u proučavanju društva slična onoj što je
postignuta u prirodnim naukama. Zato on i smatra, odnosno, razumijeva sociologiju i njene metode, bez obzira
na sve nedostatke i moguće prigovore, kao nauku koja treba da poručava društvo polazeći od činjenica i da se
suprotstavi spekulativnome i metafizičkome promišljanju i objašnjavanju.
Kao pozitivna nauka, sociologija treba da primjenjuje i pozitivne metode. Time Comte uspostavlja,
odnosno, nastavlja misaoni pravac koji se u sociologiji naziva pozitivizmom i koji je on svojim teorijskim
sistemom snažno afirmirao.64 Taj pravac u istraživanju društva i njegovoga razumijevanja smatra validnim
samo činjenice koje su iskustvene i koje se mogu empirijski provjeravati, odnosno egzaktno iskazivati. Takve
činjenice se u međusobnome odnosu objašnjavaju, dajući tako iskustveno provjerljive zakone društvenoga
razvoja, što potvrđuje historija društva. Da bi se činjenice saznale, najvažnije je posmatranje kao sastavni i
glavni dio pozitivnoga metoda kojim se sociologija služi. Comte zato odbacuje spekulaciju, čisto umovanje bez
činjenica. Za njega je metoda posmatranja veoma važna i pridaje joj veliki značaj. Pri tome se nije ograničavao
samo na posmatranje u užem smislu, tj. neposredno posmatranje pojava i procesa, već je veoma važnim
smatrao i metod upoređivanja posmatrane pojave s drugim pojavama iste ili bliske vrste. Osobito je pridavao
značaj historijskoj metodi, koja je, ustvari, poređenje odnosnih pojava u sadašnjosti i prošlosti kako bi se
utvrdio njihov razvoj.65 Za Comtea su društvene pojave najsloženije i najdinamičnije. One su nastale najkasnije
u razvoju prirode, i zato je najteže saznati i objasniti njihove korijene, uzroke i refleksije. Društvo je, za njega,
određeno pojavama nastalim ranije u historiji, ali se ne može svesti samo na njih. Zato se sociologija služi
rezultatima do kojih su došle nauke u prethodnome periodu, a koje su se bavile problemima društva i njegovim
pojavama. Odatle i proizlazi Comteova podjela sociologije na dva dijela, pomoću kojih se proučava društvena
statika i društvena dinamika.
Comte smatra da se socijalni fenomeni moraju potčiniti nepromjenjivim prirodnim zakonima “ali uvijek
iz aspekta egzaktne sistemske koordinacije statičkog i dinamičkog stanja svakog predmeta pozitivnog
izučavanja.”66 Analogiju iz prirodnih i bioloških procesa Comte primjenjuje i na društvo, kako on sam ističe:
raščlanjivanje u sociologiji treba da se obavi na potpuno analogan i ne manje izrazit način, razlikujući korjenito
u odnosu na svaki politički sadržaj, fundamentalno istraživanje uslova egzistencije u društvu i izučavanje
zakona njegovoga stalnog kretanja. ”Jednom riječju, socijalna dinamika izučava zakone sukcesije, dok socijalna
statika traži zakone koegzistencije, tako da je opća primjena prve baš u tome da praktičnoj politici pruža pravu
teoriju progresa, kao što je u isto vrijeme druga spontano teorija rada.” To je, dakle, Comteova premisa po kojoj
prva teorija čini teorijski ili umni koncept, a druga je praktična i dominira nad prvom. Isto bi se stajalište moglo
izvesti i za metodu koja, u krajnjem, odustaje od istraživanja uzroka i vraća se na uočavanje zakona koji vladaju
u društvu. Društvena statika ispituje uzajamne akcije i reakcije koje neprekidno vrše jedni na druge, svi razni,
bilo koji dijelovi društvenoga sistema. Ovim Comte izražava svoj osnovni stav, po kome su svi sastavni dijelovi

63
Theodor W. Adorno i Max Horkheimer, Sociološke studije, Školska knjiga, Zagreb, 1980, str. 23.
64
Pozitivizam se u biti sastoji od filozofije i politike, koje su neodvojive, tako da jedna obrazuje osnovu, a druga cilj istog
univerzalnog sistema. – u: A. Comte, o. c., str. 343.
65
A. Comte, Kurs pozitivne filozofije, n. izd., str. 8.
66
A. Fiamengo, Saint-Simon i A. Comte, o. c., str. 300.
35
društva u neprekidnoj uzajamnoj vezi i skladu i duboko utiču jedni na druge. Činjenica je da su sve društvene
pojave međusobno povezane i da se istovremeno razlikuju od društva do društva, čime je i određen opći tip
datoga društva, različitoga od ostalih u dva različita tipa društva. Pored postojanja različitih vrsta pojava, jer se
u društvu razvijaju i javljaju nove pojave, kao što i nestaju stare, ovo Comteovo načelo utvrđuje i činjenicu da
su i pojave, u suštini, iste vrste, različite u raznim tipovima društva, jer tip društva prožima sve pojave i
ujednačava ih u crtama osobenim za sebe.67
Društvena dinamika bavi se problemom razvoja društva, odnosno njegovih zakonitosti. Društveni razvoj
počiva na mišljenju. S razvojem razuma, razvija se i društvo, koje, kao i razum, prolazi kroz tri razvojna
stupnja. Prvi je teološki: na tome stupnju svijest oblikuju i najsnažnije na nju utiču religija i mitologija; drugi
stupanj je metafizičko stanje, tu se društvo objašnjava filozofskim i pravnim načelima i suzbija se teološko-
monističko shvatanje svijeta; i treći stupanj je naučno-pozitivno doba, u njemu se društvo objašnjava pomoću
nauke zasnovane na pozitivno utvrđenim činjenicama. Taj, treći stupanj Comte smatra krajnjim i posljednjim u
razvoju društva i čovjeka, i on se dalje može samo razvijati, a ne može biti zamijenjen drugim suštinski
različitim.
Comtea prvenstveno interesira razvoj ljudskoga društva i njegovo kretanje, odnosno činjenice koje se
mogu razvijati i pomoću kojih se može objasniti kretanje društva. Zato on ističe postulat ”da ideje vladaju
svijetom i da ga potresaju.”68 Mogli bismo prihvatiti stajalište da je, ustvari, Comteova teorija nastavak dotad
razvijene i afirmirane filozofske i socijalne misli.
Bez obzira na sve prigovore koji se upućuju njegovoj teoriji, Comte je najsnažnije ukazao na potrebu
zasnivanja posebne nauke koja se bavi proučavanjem društva i koju je on nazvao sociologija. Najveći broj
sociologa, poznavalaca Comteove misli, se slaže u tome da je on pokušao tačno odrediti mjesto sociologije
među ostalim društvenim naukama. Društvo je shvatio kao realnu i konkretnu datost, odnosno totalitet odnosa.
Pokušao je sociologiju obogatiti znanjima do kojih su došli historičari, etnolozi i filozofi, smatrajući pritom da i
sociologija njima može pomoći u saznavanju njihovoga predmeta. Dao je kritiku društvenoga individualizma i
nominalizma, suprotstavio se svođenju sociologije, kao nauke o društvu, na postulate prirodnih nauka. Pokazao
je da je primjena matematike i njenih metoda u sociologiji veoma ograničena. Budući da je predmet sociologije,
po njemu, i subjekt i objekt, i tekovina i napor, i stvaralac i ostvarenje, onda se ona nalazi u posve specifičnoj
situaciji kada proučava društvo i zato mora uzimati u obzir ”ljudski koeficijent”, uključujući i značenja,
vrijednosti i ideje kojima je prožeta društvena stvarnost. Smatrao je da sociologija ima svoj specifičan predmet
izučavanja u svim društvima, a poseban u religiji, moralu, odgoju, spoznaji etc.

Comteov pozitivizam u sociologiji

Comte je pokušao u svome teorijskome sistemu pokazati da evolucija društva slijedi nepromjenljive
zakone, da čovjekovim ponašanjem upravljaju načela uzroka i posljedica koja su jednako nepromjenljiva, kao
ponašanje materije, predmeta, proizvodne zanosti. Ponašanje čovjeka se, kao i ponašanje materije, jednako
može mjeriti, a mjerenje omogućava uočavanje uzroka i posljedica i njihovo teorijsko objašnjenje. Iako
osporavan, kritikovan, ali i razumijevan, Comte se u objašnjavanju društva služio metodama kojim su se
koristili i koje su primjenjivali naučnici u prirodnim naukama. Njegov funkcionalistički pristup doprinio je
razvoju, odnosno razumijevanju društva i društvenih pojava. U primjeni takve metode na konkretna pitanja, kao
što je problem samoubojstava, najdalje je otišao Emile Durkheim. Po njemu ”društvene činjenice treba
posmatrati kao stvari.” To, ustvari, znači da se i društvene činjenice mogu izravno posmatrati i objektivno
mjeriti.
Pozitivistički pristup su prihvatile i razvile razne sociološke teorije i pravci. Danas se skoro ne može
zamisliti analiza društva, niti društvenih pojava, procesa i odnosa, a da se na neki način ne koriste spoznaje
funkcionalne teorije i njene metode. Nerijetko se tvrdi da je u svome smisaonom i empirijskom konceptu
sistemska teorija usvojila pozitivistički pristup, da marksistička teorija gleda na ljudsko ponašanje kao na
reakciju na ekonomsku infrastrukturu društva, da je čovjek proizvod prirode i da je njome uslovljena njegova
reakcija, ali i akcija u društvu. Također se jasno može uočiti da i funkcionalizam, ustvari, polazi od zadate
uloge koju jedinka ima u sistemu, a sistem određuje njenu ulogu. Društvo i čovjek su nerazdvojni kao što su i
priroda i društvo, ustvari, jedna stvarna, ali i smislena cjelina. Ona se ne može razumjeti sama u svojoj datosti
bez razumijevanja cjelovitosti.

3. SOCIOLOGIJA VEBEROVSKE TRADICIJE I HISTORICIZMA

67
A. Comte, o. c., str. 10.
68
A. Fiamengo, Saint-Simon i A. Comte, Sociološka hrestomatija, n. izd., str. 282.
36
Max Weber69 je bio pod snažnim uticajem historijske škole koja je bila vladajuća teorijska orijentacija na
njemačkim univerzitetima 19. stoljeća, koja je na njega ostavila velikog traga. Bio je svestrano i široko
obrazovan, a njegova djela su najznačajnije doprinijela zasnivanju i afirmaciji sociologije. Nastojao je da
razumije postupke koje je primjenjivao u istraživanju društvenih pojava. Weberov uticaj danas je velik i
obuhvatan, na skoro sve mislioce i teorijske pravce. Gotovo da i nema pravca i teorijskoga mišljenja koji nisu u
stanovitoj vezi i pod uticajem Weberovih ideja ili metodoloških instrumenata. On spada u red najvećih
mislilaca našega stoljeća. Njegova djela su, ustvari, klasična djela sociološke literature i osnova moderne
sociologije. Misaoni i teorijski razvoj Webera možemo posmatrati kroz tri projekta, odnosno predmeta
interesiranja, koje nije uspio dovršiti za svoga života. Iako su mu radovi nesistematizirani i razbacani, što neki
autori smatraju vrlinom i prednošću, u njima se očituje originalnost ideja i misli.
Prvi poduhvat, odnosno teorijska koncepcija se odnosi na kritički pristup metodologiji nauke o društvu i
nastojanje da razjasni njen teorijski, ali i empirijski koncept, njenu primjenljivost i efikasnost u istraživanju
društvenih pojava.
Drugi poduhvat, odnosno misaoni pravac je izražen najviše u formi ogleda o protestantskoj etici i duhu
kapitalizma, odnosno shvatanju onoga što je iracionalno i u društvu, i što bitno postaje usmjeravajuće za
ponašanje pojedinaca. Taj misaoni koncept slijedi niz drugih uporednih studija o sociologiji i religiji.
I treći projekat, odnosno misaoni pravac, koji najuže slijedi prethodna dva, odnosi se na sistematizaciju
nauka po sistemskoj pojmovnoj shemi, koju je uspostavio u djelu “Privreda i društvo”.
Kao dobar poznavalac društva, Weber smatra da se društvene pojave ne mogu razumjeti niti istražiti
njihova uslovljenost, ako se ne uspostave i razumiju metodološke postavke i jasni istraživački instrumenti
pomoću kojih se te pojave nastoje istražiti.
Interesiranje za metodologiju proizišlo je iz tradicije, koja je dominirala u to vrijeme, i nastojanja da se
povuče jasna metodološka granica između prirodnih nauka i onih naučnih disciplina koje se bave ljudskim
društvom. Vladalo je uvjerenje da se ljudske djelatnosti ne mogu razmatrati i istraživati na način kako se to čini
u prirodnim naukama, da se društvene pojave mogu razvijati pomoću historijskoga objašnjenja i da su one
proizvod uticaja kulture.70 To misaono okruženje i insistiranje na razdvajanju i drugačijem posmatranju
prirodnih i društvenih pojava, dovodi Webera u misaonu poziciju da se prihvati kritike historijske škole i njene
validnosti u objašnjavanju društva i njegovih pojava. On je smatrao da se društvo, njegovo kretanje i odnosi u
njemu, mogu razumjeti samo pomoću uopćenih teorijskih kategorija koje su logički povezane i uzročno
uslovljene, nasuprot tadašnjih vladajućih stajališta da su teorijske konstrukcije rezervirane samo za prirodne
pojave.
U kritici historijske škole, odbacuje svaku pomisao na mogućnost potpunoga i iscrpnoga saznanja
stvarnosti u društvu, pomoću njihovih metoda koje su koristili i teorijskih sistema koje su do tada razvili. Za
njega, saznanje je aktivan stvaralački proces, a ne pasivno posmatranje i opisivanje onoga što se u prošlosti
desilo.
Da bi se nešto u društvu spoznalo, nužno je to prethodno pojmovno precizno odrediti; ne samo pojavu,
već i način na koji se želi to istražiti ili saznati. Weberov pojmovno-teorijski sistem je zaista vrlo bogat i
nemoguće ga je na kratkome prostoru izložiti. Danas je velikim dijelom uobičajen i prihvaćen u
terminološkome iskazu sociologije. Pojmovna jasnoća je, za njega, pretpostavka valjanosti spoznaje, ona je
misaono sredstvo sa svrhom duhovnoga ovladavanja empirijskom datosti. Pojmovi nisu cilj, već sredstvo za
postizanje cilja. Sadržaji povijesnih pojava su promjenjivi, i zato se svaki put moraju precizno formulirati.
”Mora se zahtijevati samo da se pri njihovoj primjeni uvijek ponovno ima na pameti njihovo obilježje idelanih
misaonih tvorbi i da se ne brka idealni tip i povijesna zbilja.”71 Zanemarivanje precizne terminologije, odnosno
pojmova, može biti krajnje štetno i pogrešno za analizu. Zato Weber smatra da se samo u idealnotipskim
pojmovnim formulama mogu razvijati pojave kojima se bavimo u pojedinim slučajevima putem konfrontacije
empirijske datosti s idealnim tipom. Upotreba neizdiferenciranih kolektivnih pojmova, u kojima radi
svakidašnji jezik, uvijek je plašt za nejasnoće mišljenja ili htijenja, često dovoljno oruđe sumnjivih iznenađenja,
69
Max Weber (Karl Emil Maximilian) rođen je 1864. godine u Njemačkoj. Studirao je pravne nauke na univerzitetima u Heidelbergu,
Berlinu i Goethingu, ali je slušao predavanja iz historije, ekonomije, filozofije i teologije. Godine 1893. Max Weber je bio pozvan za
redovnoga profesora ekonomije na Univerzitetu u Freiburgu. Njegovu briljantnu akademsku karijeru prekinula je teška bolest (“nervni
slom”) 1898. godine, koja je pune četiri godine do kraja paralisala njegov intelektualni život. Iz zdravstvenih razloga je napustio svoju
univerzitetsku karijeru i živio je u Heidelbergu kao privatni naučnik. Godine 1904. počeo je da uređuje časopis Arhiv za društvene
nauke zajedno sa Wernerom Sombartom i Edgarom Jefeom. Umro je od upale pluća 1920. godine, na vrhuncu svoje intelektualne
moći.
70
H. E. Barnes, o. c., str. 332.
71
Max Weber, Metodologija društvenih nauka, Globus, Zagreb, 1989, str. 78.
37
odnosno uvijek sredstvo sprečavanja razumijevanja ispravnoga postojanja problema.72 Sve to ne treba pogrešno
razumjeti, a pogotovo da je zadaća nauke o društvu samo da traga za novim stajalištima i pojmovnim
konstrukcijama, odnosno jezičkom leksikom. Njen zadatak je da ima iznijansirano osjećanje za podatke i
činjenice, da uvažava jasnu terminologiju i stajališta. Zato se sociologija često služi izrazima i terminima koji
postoje i koje su razvile i terminološki učinile jasnim druge društvene nauke, a koji su rasprostranjeni i
ukorijenjeni u pojmovnoj percepciji ljudi.
Teorijski pojmovi, kojima se sociologija služi, imaju idealnotipski karakter kako sa subjektivnoga tako i
sa objektivnoga stanovišta. Djelovanje je proces, odnosno akcija jedinki ili grupe koja dovodi do kretanja i
promjena u društvu. Proces djelovanja Weber razvrstava u četiri grupe: ”1) ciljno-racionalno delanje, kad neko
dela u skladu s izvesnim očekivanjima u pogledu ponašanja predmeta spoljašnjeg sveta i drugih ljudi, koristeći
ova očekivanja kao u slavu ili sredstva za postizanje vlastitih ciljeva kojima racionalno teži; 2) vrednosno-
racionalno delanje, kad neko dela na osnovu svesne vere u apsolutnu vrednost jednog oblika ponašanja, bilo da
je ovo etičko, estetsko, religiozno ili kakvo drugo, i to samo radi njega i bez obzira na uspeh; 3) afektivno
delanje, kad neko afektivno, i naročito emocionalno dela, povodeći se za aktuelnim afektima i društvenim
stanjem; 4) tradicionalno delanje, kad neko dela naviknut dugim ponavljanjem.”73 Dakle, čovjek ima: svijest,
misli, osjećanja, značenja, namjere i spoznaje o svome postojanju i uvjerenju. Zato Weber iscrpno elaborira
pitanje: da li je pojedinac svjestan svojih namjera i djelovanja ili su oni izraz spontanosti, odnosno uslovljeni
situacijom u kojoj se pojedinac nalazi ili uticajem drugih. Kako čovjek posjeduje svijest o svojim postupcima i
postupcima drugih, on reagira na vanjske predodžbe. Ta je reakcija, ustvari, djelovanje, a djelovanje je
društveno kretanje, pokretačka snaga njegovih promjena. Sociologija u svojoj metodologiji i istraživanju polazi
od posmatranja društva i djelovanja njegovih snaga, kao i od teorijskih interpretacija stanja duha pojedinih
aktera, sistema ili vremena.
Weber svodi društvo na društveno djelovanje. On ne poima društvo u njegovome totalitetu odnosa.
Preko izdvojenih dijelova, odnosno parcijalnih pojava i činjenica ide ka razumijevanju cjeline, dakle, od
konkretnoga ili pojavnoga ka apstraktnome, odnosno suštinskome. U društvu postoje pravilnosti, odnosno
zakonitosti i realtivno nepromjenjivi odnosi, kao i u prirodi, u kojoj postoje pravilnosti u smjenjivanju
određenih događanja. To je polazna tačka, po Weberu, za sociologiju, kao teorijsku nauku. ”Jer u središtu
sociološkog razmatranja stoji pitanje: otkud dolazi do toga da se društveno delovanje pojavljuje u trajnim i
relativno nepromenjivim oblicima, ili, drugim rečima, koji su to činioci što uslovljavaju pravilnosti u
društvenom životu?”74
Weber uočava važnost materijalnih interesa, kao osnovnoga motiva čovjekovoga djelovanja. Interes
opredjeljuje najbitnije čovjekovo ponašanje, a time i način njegovoga postupanja. Ljudi nastoje iskoristiti
situacije u kojima se nalaze i time ostvariti svoj interes.
To je, dakle, lakše i efektnije djelovanje, odnosno motiviranje ljudi za postupanje od nametanja ponašanja
pomoću normi ili obaveza za djelovanje. Zato Weber i kaže da se i u svim ostalim oblastima društvenoga
djelovanja mogu otkriti one iste pojave, koje su svojevremeno tako živo zainteresirale ekonomske stručnjake, i
koje veliki broj ljudi orijentiraju prema ostvarivanju vlastitoga interesa u materijalnoj sferi. Tu on ima pred
očima ekonomske osnove i motive, koji čovjeka najsnažnije stimuliraju za djelovanje i postupanje. U
proizvodnoj sferi se najdublje rađaju, ali i uočavaju suprotnosti i načini raspodjele materijalnih vrijednosti, a
time i same logike, odnosno prirode postojanja i funkcioniranja proizvodne sfere, kao proturječnoga područja
ljudskoga djelovanja i suprotnosti njihovih interesa. Rukovoditi se sopstvenim interesom, ne znači ništa drugo
nego birati najadekvatnija sredstva za postizanje racionalno postavljenih ciljeva.
Pored materijalnoga interesa, kao osnovne sociološke analize, Weber uočava važnost i društvenih
normi. Normativni poredak ima svoju obaveznost i ponašanje, pa samim tim i u uspostavljanju vrijednosti i
obrazaca ponašanja pojedinaca. Prije svega, misli na uspostavljanje kulturnih elementa u društvenome poretku,
koji određuju dozvoljene individualne ili grupne oblike ponašanja i njihovoga usmjeravanja u određenome
pravcu. Dakle, normativni poredak važi kao nešto obavezno, bez obzira na moguće pojedinačne oscilacije ili
asocijalna ponašanja. Onaj normativni poredak, koji ima za sobom autoritet općedruštvene organizacije, sadrži
u sebi elemente prinude, jer se njegovo poštivanje štiti i spoljašnjim sankcijama. Osnovni tipovi normativnoga
poretka, za Webera, su pravo i moral. Pravo se realizira pomoću prinude institucija i ljudi koji se brinu o
održanju društvenoga poretka, dok se moralna običajnost realizira putem društvene tradicije, običajnosti i
vrijednosti koje se uspostavljaju tradicijom. U terminološkome smislu Weber uvodi kategoriju društvene
72
Mihailo Đurić, Sociologija Maxa Webera, n. izd., str. 78-84.
73
M. Đurić, o. c., str. 221.
74
Ibidem, str. 93.
38
prakse, ali je ne koristi u analizi društva, niti je dalje teorijski elaborira. Zato su, za njega, normativni poredak i
moralne vrijednosti osnova na kojoj se održava organizacija društva.
Problemu društvene strukture Weber, također, posvećuje dosta pažnje. Društvo je struktuirano, odnosno
uslovljeno mnoštvom odnosa, među kojima je najvažnija ljudska nejednakost. Ona je manje ili više oštro
izražena u svim društvima i sistemima. Nejednakosti ne proizlaze iz prirodnih ili bioloških osobina, već iz
društvenoga statusa ili položaja, odnosno uloge koju ljudi imaju u sistemu. Uslovljene su, prije svega,
društvenom podjelom rada, različitim položajem u društvu, ulogom ili uticajem u raspodjeli društvenih dobara
ili usluga kojima jedno društvo raspolaže. Time društvo sankcionira nejednakost među ljudima. Zato su
problemi društvene nejednakosti zaokupljali pažnju mislilaca i socijalnih filozofa, u svim epohama i društvima,
i njima se bavili i uspostavljali stajališta, bilo da su pozitivna ili negativna. Weber shvata šire sam pojam
društvene strukture. Njega ne zanima praktično politička dimenzija društvene stvarnosti, niti njeno mijenjanje.
Teži da razumije postojeću društvenu stvarnost u njenoj osobenosti i da je uzročno objasni. Slojevitost društva
je uslovljena materijalnim bogatstvom, društvenim ugledom i društvenom moći. Zato on i govori o društvenoj
slojevitosti, umjesto nejednakosti.
Osnovni predmet Weberovih socioloških proučavanja je moderno kapitalističko društvo, kao jedinstven
i cjelovit društveno-ekonomski sistem, dakle konkretno društvo koje je bilo razvijeno u Njemačkoj njegovoga
doba. Čak, i kad ide u historijsku prošlost, nastoji da pomoću tih spoznaja razumije i objasni modernoga
čovjeka i postojeću društvenu stvarnost. U središtu njegovoga teorijskog opusa je pozicija čovjeka u uslovima
kapitalističke privrede i društvene organizacije. Iako je smatrao da je kapitalističko moderno društvo
jedinstveno i autonomno, on nije poricao kontinuitet društveno-historijskoga procesa, njegovoga nastanka i
razvoja. Razliku između prethodnih društava i modernoga kapitalističkog društva, vidio je u procesu
proizvodnje, a ne u kulturno-historijskome kontinuitetu. Za njega je privreda najsudbonosnija sila modernoga
društva. Uspostavljeni privredni poredak predstavlja sistem međusobno povezanih privrednih preduzeća, koja
racionalno, trajno i sistematski teže sticanju dobiti korištenjem pogodnosti na tržištu. Njima je profit krajnji cilj,
ali i mjera uspjeha u društvu. Zato je privreda najviši oblik racionalne organizacije društva. Privredni poredak
u društvu nije skup mehanički povezanih ustanova i preduzeća. To je, ustvari, jedan specifičan duh, jedan
specifičan pogled na svijet i jedna osobena privredna etika. Taj duh karakteriše pozitivan stav prema privrednoj
djelatnosti. U društvu, u kome je sticanje dobiti i težnja ka materijalnome bogatstvu osnovna i najsvetija
dužnost svakoga čovjeka, mora biti i novi pristup, odnosno etika koja te vrijednosti promovira nasuprot
tradicionalnim. Pitanje duha tako postaje jedno od najvažnijih za razumijevanje kapitalističkoga načina
proizvodnje. Zato je Weber i polazio od toga, da su idejni činioci glavna pokretačka snaga društvenoga i
historijskoga razvoja.
Za Webera su idealni interesi toliko važni i moćna poluga ljudskoga djelovanja, kao i materijalni
interes, ”jer u društvu deluje mnoštvo interesa i formi i oblika organizovanja, i oni su uslovljeni raznim
motivima i uslovima i oni su najčešće uslovljeni uzročnim odnosima. Po njegovom mišljenju, nauka može i
treba da ispituje pojave sa različitih strana, ali se mora čuvati od toga da bilo koje stanovište pretvori u
apsolutni princip uzročnog objašnjavanja. ”75
To je, po ocjenama mnogih sociologa, najvažniji Weberov doprinos metodološkome istraživanju društva.
Idealni tipovi su sinonimi za njegovo ime u nauci, pojam koji je društvenu znanost uzdigao na visoku razinu i
stvorio temelje za istraživanje u sociologiji. To je metoda pomoću koje se može autohtono istraživati društvo.
Time je on osigurao goleme mogućnosti u spoznaji društvene zbilje.
Weber je pokušao uspostaviti metodološku osnovu empirijskih nauka pomoću sistema ”idealnih tipova”.
Njegova kritika prirodnih i društvenih nauka je pokazala da ni jedna uzeta zasebno ne može potpuno obuhvatiti
konkretnu stvarnost. Weberovo shvatanje idealnih tipova otvara ”zadivljujuću perspektivu nauci koja hoće da
razume i objasni čoveka, društvo i kulturu.”76 Sam Weber se mnogo više interesirao za samu ideju
idealnotipskoga modela, nego za njenu sistematsku logičku razradu. Weber je nastojao da razumije postupke
pojedinaca, da razumije njihov subjektivni i objektivni smisao, a zatim da ih pokuša uzročno-posljedično
objasniti. Max Weber nije sebe smatrao tvorcem i autorom idealnotipskoga sistema, već je pokušao prikazati i
objasniti da su takve konstrukcije imanentne mnogim značajnim znanstvenim istraživanjima u društvenim
naukama i misliocima.
I pored nastojanja, Weber nije uspio stvoriti jedan sveobuhvatan pojmovno-teorijski sistem. Razlog za
to je, prije svega, u tome što je precjenjivao važnost klasifikacijskoga momenta u razumijevanju sociološke
teorije, a zanemarivao rad na hipotetičkome objašnjavanju iskustvenih odnosa. Pošao je od društvenoga
75
M. Đurić, o. c., str. 125.
76
M. Đurić, o. c., str. 82.
39
djelovanja, kao osnovne sociološke kategorije, i nastojao da tačno pojmovno odredi sve ostale složenije
društvene oblike i tvorevine sistemskim uvođenjem relevantnih strukturalnih činilaca. Weber je vjerovao da
sociološki pojmovi imaju idealnotipski karakter.
Idealni tipovi ne opisuju ono što postoji, već idealiziraju pojedine aspekte i određuju prirodu pojava na
smisaono najadekvatniji način.77

4. WEBEROVO SHVATANJE SOCIOLOGIJE I METODOLOGIJE

Kada je riječ o predmetu sociologije, njena je zadaća da pronikne u smisaoni mehanizam onoga što se u
društvu dešava, da otkrije unutrašnje motive kojima se ljudi rukovode, da protumači širi kontekst značenja u
kome se ljudsko djelovanje odvija. Dakle, za Webera je sociologija nauka koja hoće da razumije i protumači
ljudsko djelovanje, i na taj način uzročno objasni njegov tok i njegove posljedice.
Pod društvenim djelovanjem, on podrazumijeva značenja koja mu pojedinci pridaju i kada se uzima u
obzir ponašanje drugih i kada se u svome toku orjentišu prema njemu. Značenja, po Weberu, mogu biti
dvojaka. Prvo, ona se mogu odnositi na stvarno postojeće značenje, koje pojedinac pridaje svome djelovanju u
datoj historijskoj situaciji; drugo, ona se mogu odnositi na pojmovno shvaćen čist tip značenja, koji se pripisuje
pojedincima u zamišljenom tipu društvenoga djelovanja. Ni u jednom, ni u drugom slučaju nije riječ o nekom
objektivno i logički tačnom značenju. U tome se i sastoji razlika između empirijskih nauka o djelovanju, kakve
su sociologija i historija i svih drugih dogmatičkih nauka, kakve su pravo, logika, etika i estetika, koje nastoje
utvrditi ”tačno” ili ”važeće” značenje na predmetima koje proučavaju.78
Sociologija se bavi smisaonim djelovanjem, dakle teorijskim, ali i istraživačkim postupcima, što je
njena prednost u odnosu na druge društvene nauke. Sociologija teži da njeno objašnjenje bude što jasnije i
jednostavnije, odnosno shvatljivije za svijest običnoga čovjeka. Jasnost može biti racionalna, logička ili
emocionalna po karakteru razumijevanja. Jasno i izvjesno, u racionalnom smislu, je ono što možemo bez
ostatka intelektualno shvatiti u širem kontekstu značenja. Intuitivno jasno je razumijevanje jednoga djelovanja,
kada možemo da u mislima doživimo djelovanje u njegovome evolucionom konceptu, dakle percepcijom
mišljenja i logičkom spoznajom koja iz toga proizlazi. ”Najviši stepen racionalnog razumevanja, tj.
neposrednog i nedvosmislenog intelektualnog smisaonog poimanja postoji kod matematičkih i logičkih iskaza
koji su međusobno povezani. Mi razumemo sasvim jasno šta znači kad neko u mislima ili u cilju dokaza
upotrebi stav 2 x 2 = 4, ili Pitagorinu teoremu, ili kad neko tačno izvede logički lanac zaključivanja u skladu s
našim načinom mišljenja. Na isti način mi razumemo šta jedno lice radi kad na osnovu nama poznatih
iskustvenih činjenica bira određena sredstva za postizanje izvesnih ciljeva. Svako tumačenje jednog takvog
delanja koje se u izboru sredstava racionalno orijentiše prema nekom cilju poseduje najviši stepen jasnosti i
izvesnosti.”79
Nasuprot tome, često se ne mogu racionalno shvatiti ciljevi i vrijednosti prema kojima se ljudi orijentišu
u svome načinu djelovanja, postupanja i njihovoj percepciji vrijednosti. Tada se naučnik orijentira ka
intelektualnome tumačenju, kada i to ne uspije, mora činjenice prihvatiti onakve kao što su dane i kao što i
postoje. Tu, prije svega, Weber misli na religijsko-emocionalne i afektivne percepcije, kao i druge umne
vrijednosti koje ljudi usvajaju i oponašaju. Njegovu tipološku analizu iracionalne pojave, treba tretirati i
istraživati kao odstupanje od jednoga pojmovno izgrađenoga čistog tipa ”ciljno-racionalnog djelovanja”.
Racionalno djelovanje, koje je shvatljivo i lahko razumljivo, služi sociologiji kao tip (idealni tip) pomoću koga
se može razumjeti koliko na stvarno djelovanje utiču iracionalni činioci svake vrste i koliko ti činioci skreću
njegov tok od čisto racionalnoga pravca.
Za razliku od drugih mislilaca, Weber metodologiju nije poimao samo kao teorijski sistem i misaonu
konstrukciju, već i kao sredstvo za istraživanje i razumijevanje društva i njegovih pojava. Mihajlo Đurić, pak,
smatra Weberovu metodologiju prvenstveno kao filozofski sistem koji mnogo više otvara perspektive, nego što
nudi određena praktična rješenja.80 Međutim, metodologija je najkonstruktivniji dio Weberove sociologije, i to
predstalja najveći doprinos utemeljenju sociologije kao empirijske nauke.
Sociologija u svojoj analizi mora uzimati u obzir i one pojave koje nemaju nikakvo značenje, ali koje
predstavljaju povod, rezultat, podstrek ili smetnju ljudskoj aktivnosti. Razumijevanje može biti neposredno
77
O tome vidjeti širi kritički osvrt – u: M. Đurić, Sociologija Maxa Webera, n. izd., str. 86-89.
78
M. Đurić, o. c., str. 199.
79
Max Weber, Privreda i društvo, knj. I, Prosveta, Beograd, 1976, str. 4.
80
M. Đurić, o. c., str. 42-43.
40
razumijevanje radnje ili pojave, i razumijevanje putem objašnjenja. Za nauku, koja se bavi proučavanjem
društvenih pojava i procesa u društvu, objašnjenje znači poimanje smisaone veze u koju spada jedno razumljivo
djelovanje na osnovu značenja koje mu pripada. ”Razumevanje za Webera znači poimanje na osnovu
tumačenja, i to: 1) stvarno nameravanog značenja u pojedinačnom slučaju (prilikom historijskog proučavanja),
ili 2) prosečnog ili približno nameravanog značenja (prilikom sociološkog posmatranja masovnih pojava), ili 3)
idealnotipskog značenja koje nauka stvara za čist tip (idealan tip) jedne učestale pojave. Najbolji primer za
ovakve idealnotipske tvorevine jesu pojmovi i ‘zakoni’ čiste ekonomske teorije.”81 Time je Weber izvršio
kritiku historijske škole, jer je uvidio da se problem ne može riješiti daljim razrađivanjem jednoga historijskog
procesa. Da bi se moglo razumjeti društvo, bilo je potrebno uočiti manji broj faktora i njih razjasniti u odnosu
na cjelinu i stadij društva.
Naučno objašnjenje podrazumijeva i provjeru spoznaja, odnosno hipoteza, bilo da se radi o upotrebi, ili
na drugi način kojim se mogu ona provjeriti. Provjera je moguća, nažalost, samo u nekim slučajevima, odnosno
za neke procese i pojave, dok se veliki broj misaonih pojava može jedino porediti kroz historijske događaje ili
događanja iz života koji su tipski ili isti po vrsti, ali koji se razlikuju u pogledu odnosa prema pobudi, odnosno
motivaciji, njihovoj praktičnoj refleksiji i manifestaciji. To je, po Weberovom mišljenju, osnovni predmet
interesiranja uporedne sociologije.
Weber uspostavlja i ”sociološka pravila” za objašnjavanje pojava. Pod pravilima podrazumijeva
tumačenje jednoga tipičnog načina djelovanja, odnosno utvrđivanja da proces za koji se tvrdi da je tipičan, u
bilo kojem je stepenu smisaono adekvatan, i, u isti mah, u bilo kojem stepenu je kauzalno adekvatan, odnosno
približnost ili tipičnost za ”čisti tip” takve statističke pravilnosti predstavljaju razumljive tipove i odvijaju se po
sociološkim pravilima. Ta pravila su osnova za tipologiju vlasti koju uspostavlja.
Sociologija, po Weberu, za svoj predmet ima izučavanje društvenih tvorevina i ide dalje od prostoga
utvrđivanja funkcionalnih veza, odnosa i pravilnosti koje se pritom uspostavljaju. ”Dok prirodne nauke mogu
samo da utvrde uzročne veze između pojava i zbivanja i da pomoću njih objasne pojedinačne događaje,
sociologija može da učini nešto što ovim naukama zauvek mora ostati nedostupno: ona može da razume
ponašanje pojedinaca koji učestvuju u nekom odnosu. Međutim, ponašanje ćelija se ne može razumeti: u
najboljem slučaju, mogu se samo shvatiti funkcionalne veze i utvrditi pravila po kojima se ono odvija. Ovo
‘više’, što nasuprot objašnjenju pomoću posmatranja pruža objašnjenje pomoću tumačenja, iskupljuje se,
doduše, time što je saznanje dobiveno na osnovu tumačenja bitno hipotetičko i fragmentarno po karakteru. Ali
to je upravo ono što je specifično za sociološko saznanje”.82 Upravo je ovo osnova funkcionalne analize u
sociologiji i sociološkoga pravca koji se snažno nametnuo i razvio u dvadesetome stoljeću u objašnjavanju
društva, njegovih uloga, dijelova, funkcija, vlasti i poretka. Weber objašnjava važnost funkcionalnoga stajališta,
kao prethodnoga orijentacionoga okvira za sociološko ponašanje. Zato je nužno i prethodno, dakle prije
istraživanja, znati koje je djelovanje, u funkcionalnome pogledu, neophodno za održanje cjeline, naročito za
održanje kulturne osobenosti i odgovarajućega tipa društvenoga djelovanja.
Ono na čemu Weber uzdiže skoro čitav svoj misaoni sistem, jeste uspostavljanje idealnoga tipskog
sistema sociologije nasuprot historijsko-kulturnoga zbivanja u društvu. Zato i konstatira kako sociologija teži da
stvori svoja tipska zbivanja, dakle metodološki koncept i postavi opća pravila razumijevanja, odnosno
istraživanja.

4. HISTORIJSKA DIMENZIJA SOCIOLOGIJE

Društvene nauke za predmet svoga proučavanja imaju društvo i čovjeka. Razlikuju se po pristupu
predmetu istraživanja i po metodama kojima se služe u svojim proučavanjima. Historija je jedna dimenzija
društvene nauke, koja, kao i sociologija, nastoji da iz prošlosti razumije sadašnjost.
U najopćenitijem smislu historija je opća nauka, koja izučava povijest društva. To ona čini na specifičan
način i uz upotrebu njoj odgovarajućih metoda. Ona u središtu svoga interesiranja nema globalno društvo, već u
konkretnoj i svestranoj analizi razjašnjava, najčešće opisuje određene pojave, događaje i ličnosti. Ona prikuplja
podatke, grupira ih, povezuje i međusobno objašnjava, dajući tako sliku čovjeka ili izučavanoga događaja. Na
osnovu tih spoznaja izvodi i premise i zaključke.
Bogatstvo podataka i spoznaja do kojih dolazi povijest za sociologiju je od izuzetne važnosti. Na osnovu
njih, sociologija uspostavlja teorijsko-hipotetičke okvire, uočava zakonitosti u strukturi i dinamici tih odnosa,
pojava ili društva, i uspostavlja razumijevajuće kategorije. Kako u društvenim naukama postoje razlike u

81
M. Đurić, o. c., str. 204.
82
M. Đurić, o. c., str. 211.
41
određivanju društvenih pojava, tako se i sociologija razlikuje od povijesti. Sociologija je nauka koja se nalazi na
višem nivou apstraktnoga od povijesti.
Ona prvenstveno operira pojmovima, dok povijest uglavnom operira konkretnim predodžbama, a te
predodžbe služe sociologiji za dalje apstrakcije i uopćavanja. Dok je težište u sociologiji na teorijskome
uopćavanju, u povijesti je na individualizatorskome opisivanju i objašnjavanju.83 Još je Hegel izrazio misao da
svaka filozofija ima svoje mjesto u historiji kojom je određena i koju ne može da preskoči, koja je postala
dalekosežna u shvatanju društvenih nauka i njihovoga određenja. Tu misao je u historiji preuzeo na specifičan
način Dilthey, čiji je doprinos historicizmu, kao općem stavu u proučavanju čovjeka i društva, vrlo značajan. Za
historičara, sve počinje i sve se završava s vremenom, dok za sociologiju vrijeme predstavlja specifičnu
dimenziju određene društvene stvarnosti koju posmatra.
Sociologija ima svoje najsnažnije korijene u historiji i njenim spoznajama, interpretacijama i podacima,
njenoj terminologiji, odnosno kategorijalnom aparatu i prihvaćenim terminima.

Ukratko smo iznijeli osvrt na odnos sociologije i historije da bismo potpunije razumjeli Weberovo
shvatanje društva, koje je on analizirao na širokoj uporedno-historijskoj ravni. U svojoj teorijskoj analizi
društva, nastojao je razjasniti posebne historijske fakte i naći uzroke, odnosno obrasce ponašanja i oponašanja u
prošlosti, dakle u osnovi njihove egzistencije. Nesumnjivo, što se i iz njegovih djela da zaključiti, Weber je bio
kompetentan društveni i ekonomski historičar. Njegova teorija, crpeći historijske spoznaje, predstavlja
racionalnu analizu odnosa sredstvo-cilj. Uporedni historijski metod kojim se on koristio, bio je neposredni
metodološki ekvivalent laboratorijskom eksperimentu u prirodnim naukama. Uticaj društveno-historijskih
okolnosti na Weberova teorijska saznanja iz više razloga je lakše razumjeti, nego kod drugih teoretičara, jer se
on u nauci pojavio, prije svega, kao historičar. Zato neki njegovi kritičari tvrde da je Weberova sociologija, u
stvari, savremena historija ili uporedna historija savremenoga društva.

IV PREDAVANJE

DRUŠTVO, DRUŠTVENE POJAVE,

DRUŠTVENI PROCESI I DRUŠTVENI ODNOSI

1. OPĆI PRISTUP DRUŠTVU

Šta je društvo, šta je njegova priroda, šta ga čini, koje su njegove osnove razvoja i opstanka, ima li ono
svoju povijest, je li to ljudska datost ili uslovljenost, je li ona prirodna ili ljudska tvorevina, što je njegova
stabilnost, a što promjenljivost, šta je, zapravo, čovjek, je li on dio društva ili njegova osnova? Mogli bismo
postaviti još mnogo pitanja. Također bismo mogli posegnuti i za mnogobrojnim odgovorima ili, pak,
pokušajima da se daju adekvatni odgovori, da se objasni suština ljudskoga društva, suština čovjeka. To su samo
neka od pitanja za kojima ljudska spoznaja traga kroz burnu povijest.
Zato bismo mogli reći da je misao o društvu stara koliko i sam čovjek. S obzirom na to da je sociologija
nauka o društvu, da društvo poima kao cjelinu, za nju se postavlja pitanje šta je društvo, šta sociologija pod tim
pojmom podrazumijeva i šta je predmet njenoga proučavanja? Možda bi se moglo reći, društvo je ona
osobenost, po Nietzscheu, koja se ne da definirati. ”Svi pojmovi u kojima se semantički sažima jedan
cjelokupni proces ne daju se definirati, definirati se može samo ono što nema povijesti.”84 Sama riječ društvo
ima više značenja. To može biti oznaka za svaku zajednicu ljudi, kao što su npr. pleme, nacija, religiozne
skupine ljudi; po profesionalnom osnovu - kulturna, naučna, sportska društva; po principu udruživanja -
politička, studentska, sociološka, medicinska etc.
Međutim, nas zanima društvo u smislu sociološkoga poimanja. Istini za volju, i tu ne postoji potpuna
saglasnost. Njeno najopćenitije značenje jeste društveno, kao specifično ljudsko, tako da se, s jedne strane,
razlikuje od prirode, a, s druge, od pojedinca-čovjeka.85
Ako bismo sa terminološkoga određenja prešli na sadržinsku dimenziju sociološkoga poimanja društva,
83
Ante Fiamengo, Osnovi opće sociologije, n. izd., str. 81.
84
Friedrich Nietzsche, Werke, tom VII, Leipzig, 1910, str. 373.
85
Slično stajalište zastupaju i: T. Adorno, M. Horkheimer, G. Gurvitch, Radomir Lukić i dr.
42
mogli bismo reći da je to skup ljudi u grupama najrazličitijih dimenzija i značenja koji čine čovječanstvo.
Dakle, društvo je neka vrsta niza ljudi u kojem su svi međusobno ovisni, u kojem cjelina opstoji samo preko
jedinstva funkcija, što su ih na sebe preuzeli sudionici, svakom od njih je, u principu, dodijeljena po jedna uloga
i gdje je, u načelu, svaki pojedinac u velikoj mjeri određen svojom pripadnošću cjelokupnome nizu. Pojam
društva postaje tako funkcionalan pojam, time što, u prvom redu, označava odnose između svojih elemenata i
zakonitosti takvih odnosa, a potom elemenata njihova jedinstva i njihovih zakonitosti.86
Iz dosadašnje povijesti da se zaključiti da društva nastaju na osnovu krvnog srodstva, zajedničkoga
porijekla, na primarnim instinktima, nagonima i potrebama. Ili na osnovama svjesnih interesa, zajedničkih
ciljeva, umnoga promišljanja, dogovora, konvencija, ratova ili revolucija. Svaka od ovih osnova ima svoju
burnu povijest, razvoj, obrasce ponašanja, norme i vrijednosti. Ovi modeli nastanka društva predmet su
sociološke analize, ali i sporenja.
Društvo, dakle, možemo razumjeti kao organiziranu zajednicu ljudi, zasnovanu na njihovoj međusobnoj
povezanosti i uzajamnoj proizvodnoj i životnoj aktivnosti. Iz ovoga određenja proizlazi da postoje najmanje
dvije osnove koje su zajedničke svim ljudima i na osnovu kojih egzistira društvo kao zajednica ljudi, a time i
kao društvo u ljudskome smislu. Prva osnova društva je zapravo sfera zajedničkoga korištenja prirodnih dobara
koja se, u savremenome terminološkom smislu, naziva sfera proizvodnje, odnosno, sfera proizvodnih odnosa.
Čovjek je neminovno povezan sa prirodom, a iz te interakcije javlja se društvo kao nerazdvojna cjelina.
Zapravo, jedno bez drugoga ne postoji. Pogotovo ne postoji egzistencija čovjeka bez prirode, a time ne postoji
ni društvo ako ne postoje zajednički interesi, odnosno dobra koja čovjeku omogućavaju da opstane i da
egzistira. Naravno, to znači egzistenciju sa drugim ljudima i saradnju, što dovodi do specifičnosti odnosa koji
se nazivaju ljudskim odnosom, a u širem smislu društvo. Taj odnos se mijenjao, nekad je bio snažniji, a nekada
labaviji, kao forma uzajamnosti i zajedništva između čovjeka i prirode i između čovjeka i čovjeka. Ta
uslovljenost je izraz, prije svega, razvoja oblika ljudskoga društva i stepena njegove razvijenosti, odnosno
ekonomske osnove na kojoj društvo egzistira i opstoji. Društvo kao sistem međuljudskih odnosa javlja se uvijek
u historijski određenome obliku. Ono je uvjetovano: materijalnim pretpostavkama, načinom proizvodnje,
podjelom rada, tipom organizacije, formama porodičnoga života, uticajem kulture, religije, tradicije, običaja i
vjerovanja.
Drugu osnovu egzistencije društva, kao zajednice ljudi, bitno određuju porodične i bračne veze, odnosno krvno
srodstvo i zajedničko porijeklo. Te su veze i odnosi poznati u ljudskome društvu, imaju svoju povijest,
evoluciju, imaju svoju logiku, a time i svoju snažnu običajnost i tradiciju. Veza u sistemu srodstva predstavlja
vrlo visok stupanj i socijalnih veza, a samim tim i odnosa na kojima se uspostavlja i izgrađuje čitava društvena
struktura. Iz takvih socijalnih veza proizlaze principi solidarnosti, koji su, prije svega, uslovljeni nužnošću
opstanka i reprodukcijom u zajednici. Ljudsku solidarnost posebno je sa sociološkoga aspekta analizirao
Durkheim. On je razlikovao elementarnu ili mehaničku solidarnost, koja je postojala u primitivnim društvima,
od organske solidarnosti koja se razvija na temelju sve veće specijalizacije i podjele rada. Solidarnost među
ljudima, koji su živjeli i žive na primitivan način i među kojima nema individualnih razlika, je elementarna i
svodi se na najnižu razinu. A druga je uslovljena individualnim sposobnostima, ali i nužnoj saradnji i
međusobnoj povezanosti u razmjeni proizvoda. U razvijenim društvima veze solidarnosti nisu tako čvrste kao u
nerazvijenim, jer razvijena društva putem institucionalnih formi vrše određene socijalne funkcije, dok je u
nerazvijenim društvima solidarnost čvršća i praktikuje se kao forma zajedništva, pomoći i saradnje, prije svega,
u opstanku i prisvajanju prirodnih dobara. Istini za volju, savremeno društvo ima i savremenije oblike
solidarnosti, koji zadobijaju i organiziranije forme i imaju zajedničke ciljeve u povijesti, a oni su nekad bili,
odnosno djelovali pozitivno, nekad negativno. Tu bismo mogli ubrojati forme solidarnosti koje su se reflektirale
kroz nacionalnu, religioznu, klasnu i druge osnove, putem kojih su se težile ostvariti određene ideje i ciljevi, a
koje su počivale na uzajamnosti i solidarnosti.
Društvo je, kao što smo ukratko istakli, skup ili grupa ljudi najrazličitijih dimenzija koje žive i sarađuju
u određenome vremenu i određenim institucijama, a povezuje ih zajednički interes, odnosno uslovi života.
Sociologiju društva posmatra ne sa stajališta opisivanja njegove geneze i društvenih procesa, već sa stajališta
njegovoga cjelokupnog posmatranja i uočavanja uzroka, odnosno zakonomjernosti kretanja društva, sa stajališta
procesa i odnosa u njemu, dakle, sa stajališta datosti i mnogostrukosti odnosa koji čine jedno društvo i njihovo
poređenje sa prošlošću u sadašnjosti i pretpostavkama njihove budućnosti.

2. NASTANAK DRUŠTVA

86
T. W. Adorno i M. Horkheimer, o. c., str. 29.
43
 Pošto je čovjek društveno biće, prirodno je da se udružuje i stupa u odnose sa drugim ljudima. Osnovu
ljudskoga udruživanja čine: zajedničko porijeklo, krvno srodstvo, zajednički interesi i potrebe. Čovjek je po
svojoj biti upućen na društveni život, na uzajamnost i saradnju s drugim ljudima. Otuda i proizlazi njegova
potreba za društvom u ovome ili onome obliku, zavisno od stupnja razvoja i razvijenosti socijalnih potreba.
Koliko god je čovjek bio prinuđen da razvija odnose s drugim ljudima kako bi se održao i opstao,
društvo je moglo da se razvija jedino oslanjanjem na zajednicu ljudi. Nagon za samoodržanjem u čovjeku, za
opstankom, za suprotstavljanjem silama u prirodi, prisilili su čovjeka da živi u društvu s drugim. Novorođenče
traži pomoć majke. Majčinska sklonost prema djeci i obratno, briga muževa za žene i potomstvo, dakle veze
krvnog srodstva čine osnovu stalne solidarnosti i udruživanja. Ta veza se osnažuje zajedničkim porijeklom i
prostorom, odnosno zajedničkom teritorijom. Svako kasnije rađanje pojedinaca predstavlja, ustvari, već ”nešto
dato”, nešto što i njemu pripada i čemu on pripada. To udruživanje i zajedništvo, odnosno društvenost
proizvodi određenu tradiciju, navike, običaje, kulturu, vjerovanje etc., kojima se praktično, ne samo učvršćuju,
već i razvijaju socijalne veze i odnosi, a time i ukupna društvenost.
To je, ustvari, nova svijest, novi duh, osjećanje pripadnosti i neophodnosti udruživanja, ali i potčinjavanja, pa i
suprotstavljanja. Iz zajedničkoga života i stvorenih navika nastaje potreba za udruživanjem i na široj osnovi, što
naročito dolazi do izražaja s podjelom rada i razvojem proizvodne osnove društva. To je historijski stepen
razvoja društva i odnosa, razvoj čovjekovih potreba, ali i zajedničkih odnosa, oblika i formi društvene
organizacije.
Danas postoji različita struktura društva poznata u povijesti, nastala na različite načine. Poznate su i
forme i oblici društvenosti, običajnosti i kulture koje su nestale, kao i društva koja su egzistirala i koja su iza
sebe ostavila bogata naslijeđa, ali su se transformirala, razvijala ili, pak, nestala. Otuda i bogatstvo izraza i
termina koji se koriste u društvenim naukama, a koji označavaju dijelove, stupnjeve, prošla ili sadašnja društva.
Najčešće se u razvoju društva spominju stupnjevi ili osnove iz kojih su nastajali i razvijali se, a to su: pleme,
horda, gensi, klanovi, prvobitna društva, primitivna društva, arhaična društva, razvijena društva, industrijska
društva, klasna društva, nacionalna društva, religijska društva etc. Mi ne kanimo ulaziti u objašnjavanje
terminoloških sporova, u validnost određenih podjela i njihovu osnovu. Pokušat ćemo da shvatimo društvo i da
ga posmatramo u sociološkome smislu, interpretiramo njegove pojave, procese i odnose koji su, sa stanovišta
teorijskoga i metodološkoga poimanja sociologije, značajni za njen predmet i sadržaj izučavanja.

3. DRUŠTVENE POJAVE
Da bismo razumjeli šta je društvo, nužno je da prethodno razumijemo šta su društvene pojave, po čemu
se one razlikuju od prirodnih i individualnih. Kako bismo označili razliku i spoznali šta je društvena pojava,
nužno je prije toga utvrditi koje sve društvene pojave postoje, kakvi su odnosi među njima, kako one
sačinjavaju društvo i kakav je odnos između društva i prirode, na jednoj strani, i čovjeka pojedinca, na drugoj.
Zavisno od metodološkoga pristupa, zavisi i gledište na samu prirodu društvene pojave. Postoje različita
stajališta. Najčešće se vode sporovi o tome da se društvo izjednačava s prirodom i njenim pojavama, da se
pojedinci izjednačavaju u društvu. Zato je nužno da ukratko naznačimo razliku između prirode i društva, i
društva i pojedinca.
Iako su priroda i društvo dvije nesumnjivo različite stvarnosti, one su međusobno povezane i utiču jedna
na drugu. Otuda teorijska i koncepcijska nastojanja da se prirodne i društvene pojave izjednačavaju i upoređuju.
Zato se najčešće upotrebljavaju dvije premise. Prva se ogleda u tome da ne postoji razlika između društvenih
zbivanja i zbivanja u prirodi. Druga premisa se odnosi na biološku koncepciju, koja polazi od sličnosti između
pojava i procesa koji se odvijaju u društvu i biološkome organizmu. Kao što u biološkome organizmu postoje
različiti organi koji obavljaju različite funkcije, tako isto i u društvu postoje različite institucije, procesi, odnosi
i uloge koje obavljaju različite funkcije i održavaju društvo. Društvo je organizam sličan biološkome.
Postoje dvije bitne razlike, koje jasno govore o odvojenosti prirodnih i društvenih pojava: prva, a što je
vidljivo, društvo nije organizam ni po sastavu, ni po razvoju, ali ni po svome djelovanju: druga, prirodne pojave
teku nezavisno od svijesti i volje ljudi. Društvene pojave su, ipak, rezultat djelovanja ljudi i kao takve su
proizvod svjesnoga i nesvjesnoga djelovanja, stihijskoga i organiziranoga. Dakle, svijest je ona osobina koja
ubrzava procese u društvu, a kojom jedino raspolaže čovjek kao društveno biće i po čemu se razlikuje od svih
drugih živih bića u prirodi. Uspostavljanje jasnih osnova između različitosti društvenih i prirodnih pojava i
procesa, ne znači negiranje uticaja koje imaju jedni na druge, na veze koje postoje i koje su neraskidive i koje
bitno oblikuju poziciju čovjeka, društva, ali i ovladavanja od strane čovjeka mnogobrojnim procesima u prirodi.
Prirodne pojave, kao što su: geografske, klimatske, teritorijalne, snažno opredjeljuju samu prirodu čovjeka,
njegovu svijest, tradiciju, kulturu, ali i društvo i njegovu strukturu.
44
 Društvo se sastoji od pojedinaca, ali ne od pukoga zbira, već od njihove zajedničke egzistencije,
djelovanja i učestvovanja u međusobnim odnosima. Napraviti razliku između pojedinca i društva je stoga
veoma teško. Skoro da je nemoguće uočiti gdje prestaje, a gdje nastaje individualna, odnosno društvena
aktivnost. Kako je društvo sastavljeno od individua, one proizvode pojave i nema nikakvih drugih pojava koje
bi se mogle nazvati društvenim. Javljaju se i različita shvatanja o prirodi odnosa između društva i pojedinca.
Neki smatraju da su sve društvene pojave individualne pojave, dok drugi, pak, misle da je obrnuto, da su sve
individualne pojave, ustvari, društvene, dok, pak, treći smatraju da postoje obje vrste pojava i da se međusobno
razlikuju. Identificiranje individualnih i društvenih pojava polazi od stajališta da ne postoje nikakve pojave
izvan individualnih, da ne postoji društveno ponašanje, već individualne radnje, psihički doživljaji, pojedinačna
svijest, razumijevanje etc. Društvo ne postoji odvojeno od individua i njihovoga djelovanja. Prema tome,
postoje individualne pojave koje su u tom smislu i društvene. Stajalište po kome su individualne pojave,
ustvari, društvene, najviše je zastupao Emil Durkheim i njegova škola. Durkheim polazi od konstatacije da
društvene pojave nisu ni psihološke, ni biološke, ni ekonomske, ni političke naravi, već, naprotiv, da su
društvene pojave neke posebne pojave koje on naziva ”kolektivnom sviješću”. Time Durkheim nastoji odvojiti
individualnu svijest čovjeka od kolektivne svijesti. Kolektivnu svijest identificira s pojmom društvene pojave.
Pošto društvo nije zbir individua, tako i društvene pojave nisu zbir individualnih ponašanja, djelovanja i
psihičkih osjećanja pojedinaca. Da bismo društvene pojave shvatili, nužno ih je promatrati u nerazdvojnom
jedinstvu s individualnim pojavama, ali i u uzajamnoj povezanosti i uzajamnim odnosima. Svođenje samo na
jedan aspekt promatranja, ustvari, vodi jednostranosti i nemogućnosti uočavanja njihove suštine. Društvene
pojave su povezano djelovanje ili ponašanje pojedinaca ili grupa radi ostvarivanja nekoga cilja. To
podrazumijeva međusobni odnos, tj. povezanost ljudi u obavljanju nekoga procesa, dakle, neke djelatnosti, koja
time zadobija uz individualnu i društvenu dimenziju. Taj proces i međusobni odnos zadobija i društvenu
dimenziju, jer se radi o uzajamnosti djelovanja i okolnostima u kojima se odvija. Dakle, društvene pojave su
nešto aktivno, pokretno i djelatno, koje vrše individue, a odnose se na djelovanje ljudi na prirodu, društvo i na
same sebe.

4. DRUŠTVENI PROCESI
Društveni proces je primarna društvena pojava. To je, dakle, međusobno djelovanje ljudi u društvenome
procesu. Društveni procesi, kao povezano djelovanje ljudi, dovode do promjena ili djelovanja. Djelovanja
društvenih pojava mogu biti ili promjene u prirodi, ili promjene u pojedincu, čovjeku, ili, najzad, promjene u
društvu. Te promjene uslovljavaju društveni procesi, koji dovode do uspostavljanja i društvenih tvorevina kao
dijela procesa koji se odvija, ili se odvijao, i to u završnoj fazi. U terminološkome, pa i sadržinskome smislu
nerijetko se upotrebljavaju i termini društveni oblici, odnosno tekovine etc. Sve one zapravo su dio onoga, što u
sociologiji podrazumijevamo pod pojmom društveni procesi. Grupisanje i pojmovno definiranje društvenih
procesa ovisi od njihovoga karaktera, oblika, sadržine, forme i aktera. U najopćenitijem smislu, pod društvenim
procesom podrazumijevamo društveno djelovanje ljudi u kome postoji jedinstvo sadržaja i forme, kao što,
uostalom, vrijedi i za svaku pojavu u prirodi i društvu. Sadržajna strana društvenoga procesa govori nam o
karakteru, vrsti i tipu toga procesa. Formalna strana društvenih procesa nam govori o obliku međusobne
povezanosti ljudi, dok obavljaju taj proces.
Kako je društveni proces osnovna društvena pojava, on uslovljava i izaziva i sve ostale vrste društvenih
pojava. Društvo uopće, odnosno sve društvene pojave nisu ništa drugo do jedan neprekidan proces. Zato je
društveni proces i osnova sociološkoga interesiranja. Društveni proces je povezano djelovanje ljudi, odnosno
njihovih radnji, akata, postupaka i ponašanja. Pod tim se podrazumijevaju tjelesne, ali i psihičke i djelatne
aktivnosti pojedinaca. Razvrstavanje društvenih pojava ili njihovo sistematiziranje izaziva dosta teškoća.
Postoje razna mišljenja o vrstama takvih pojava. Danas najprisutnije mišljenje u sociološkoj literaturi je to: da
je najraširenija društvena pojava, ustvari, društvena grupa.
Dobar dio veoma uspješnih istraživanja usmjeren je na analizu društvenih grupa, pokreta, njihovih
87
akcija. Postoje i drugačija mišljenja, koja polaze od toga da su socijalni odnosi i socijalne situacije također
važne društvene pojave koje treba izučavati u sociologiji, a koje su polazište funkcionalne i formalističke
sociologije.Međutim, ne treba zaboraviti da su društveni procesi jedan od najširih pojmova u sociologiji i da se
oni u svojoj biti ne mogu poistovjetiti s pojmom društvene pojave. Sve što se događa u svijetu, bilo u prirodi,
bilo u ljudskome društvu, stalan je proces, kontinuirano zbivanje, postojanje, evolucija ili nestajanje. Takav
87
Ovdje navodim samno neke: T. Bottmor, Sociologija kao društvena kritika; Alvin W. Gouldner, Za sociologiju; Alain Touraine,
Sociologija društvenih pokreta; James S. Coleman, Found af social theory.
45
kontinuirani karakter društvenoga zbivanja, može se izraziti pojmom društveni procesi. I u nauci i u
društvenome životu, govori se o procesu proizvodnje, procesu stvaranja i razaranja, procesu uzajamnoga uticaja
i djelovanja, procesu industrijskoga razvitka, procesu kulturnoga napretka, procesu nastanka ove ili one pojave,
procesu saradnje ili sukoba, procesu nastanka ili izumiranja etc. Marx i Engels su govorili o društvenome
procesu proizvodnje, procesu klasne borbe, procesu izgradnje svijesti etc.88
Dakle, sve društvene tekovine rezultat su društvenih procesa, zbivanja i odnosa. One su osnova od koje
polazi i koju u svome polazištu uzima za osnovu sociološka analiza. Ona društvene tekovine izučava, kao
potpuno samostalne društvene pojave, nezavisno od ostalih pojava i procesa ili, pak, u povezanosti s ostalim
pojavama i u samome procesu njihovoga nastajanja, razvitka i egzistencije. To zavisi, prije svega, od pristupa i
metoda kojima se služi, odnosno od predmeta i svrhe sociološke analize.

5. DRUŠTVENI ODNOSI
Kako u starijoj tako i u novijoj sociološkoj literaturi postoje razne kontroverze oko samoga pojma -
društveni odnos.89 Ti nesporazumi potiču iz različitoga teorijskog pristupa u shvatanju društva. Psihologistička
koncepcija pod društvenim odnosom podrazumijeva povezivanje individua ili više njih radi ostvarivanja
određenog cilja, gdje akteri svjesno utiču ili ne utiču jedni na druge. Takvu teoriju zastupa sociolog Eugene
Dupreel, ističući da ”postoji društveni odnos između dvije individue ukoliko egzistencija ili aktivnost jedne
utiče na postupke ili društvena stanja druge individue”. Socijalni odnosi predstavljaju ”izvjesnu količinu” ovih
pojedinačnih odnosa, koji se međusobno prožimaju i suprotstavljaju. Drugim riječima, oni se izgrađuju i
održavaju kroz beskonačno ponavljanje interpersonalnih djelovanja. Ovakvo polazište ostaje, u osnovi svih
drugih kasnije razvijenih socijalno-psiholoških teorija, bez obzira na određene njihove modifikacije. Sve one,
ustvari, imaju zajedničko nastojanje da društvene odnose svedu na sistem ”individualnih interakcija” i
individualnih i grupnih ponašanja.
Formalistički pristup polazi od tzv. formi društvenosti, tj. oblika socijalnoga života, kao što su društveni
odnosi, grupe, udruženja itd. Tako G. Simmel suštinu društva i sadržaj društvenih odnosa vidi u psihičkim
međuljudskim djelovanjima. ”Društvo postoji svuda gdje više indivuduuma stupa u izmjenično djelovanje.”
Shvatanje društva i društvenih odnosa, kod Marxa, proizlazi iz njegovoga shvatanja društva i čovjeka. Društvo
je, za Marxa, proizvod uzajamnoga djelovanja ljudi, tj. njihove cjelokupne životne aktivnosti, usmjerene na
zadovoljavanje različitih ljudskih potreba. Ova se životna aktivnost društveno povezanih individua ispoljava,
prije svega, kao stvaralačko djelovanje čovjeka na materijalne uslove vlastitoga života, kao proizvodna ljudska
praksa, posredstvom koje čovjek uspostavlja svoj odnos prema prirodi i izražava preobrazbu i prisvajanje
prirodnih dobara.
Da bi živjeli, ljudi moraju da proizvode, a da bi proizvodili, oni moraju da stupaju u odnose sa drugim
ljudima, tj. da se udružuju, neovisno od njihove volje, koji odgovaraju određenom stepenu razvitka materijalnih
proizvodnih snaga. Za razumijevanje društva i društvenih odnosa, moraju se razumjeti njegovi proizvodni
odnosi. Zato Marx kaže ”da se svi društveni i državni odnosi, svi religiozni i pravni sistemi, sva teorijska
shvatanja koja se pojavljuju u istoriji mogu samo onda shvatiti kad se shvate materijalni uslovi života svake
odgovarajuće epohe, ili kad se svi oni izvedu iz ovih materijalnih uslova.”90
Pod društvenim odnosom možemo podrazumijevati povezanost ljudi u društvenome procesu. Ta
povezanost je mnogostruka i raznovrsna. Raznovrsnost i mnogostrukost odnosa čini složenu i dinamičku cjelinu
društva, čiji posebni vidovi izražavaju samo različite strane čovjekove djelatnosti. Društveni odnosi se mogu
različito strukturirati, zavisno od cilja istraživanja. U globalnoj podjeli mogli bismo ih razvrstati, npr. u
unutargrupne, međugrupne i međudruštvene odnose. Prvi obuhvataju sve odnose što ih međusobno održavaju
pripadnici iste društvene grupe; međugrupni odnosi uspostavljaju se između različitih društvenih grupa, kao što
su pojedine društveno-profesionalne skupine, klase, slojevi i slično.
Međudruštveni odnosi su odnosi između različitih društava. Dalje se oni mogu klasificirati na odnose
jednakosti i saradnje ili na odnose nejednakosti, sukoba i borbi. U daljem smislu podjela je moguća na:
profesionalne, porodične, političke, kulturne, religijske i druge društvene odnose.

6. STRUKTURA DRUŠTVA
Pojam društvene strukture predstavlja važan pojmovno analitički okvir za sociološko proučavanje
88
Up.: Radomir Lukić, Uvod u sociologiju, n. izd., i Theodor W. Adorno i Max Horkheimer, Sociološke studije, n. izd.
89
Za Tourainea je društvo drama; ono nije ni situacija ni htijenje, već društveno djelovanje i društveni odnosi. V.: Alain Touraine,
Sociologija društvenih pokreta, Radnička štampa, Beograd, 1983, str. 41.
90
Karl Marx, Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1960.
46
društvenih pojava, s obzirom na to da su najrazličitije društvene pojave najuže povezane sa strukturom društva,
sa njegovim ustrojstvom, njegovom institucionalizacijom i hijerarhijskim uređenjem. Kad govorimo o strukturi
društva, govorimo i o njegovome kretanju i razvitku. Društvo uvijek posmatramo, bar kada je riječ o globalnom
društvu, iz perspektive njegove razvijenosti u odnosu na stanje nastanka i evolucije. Postoje različite
koncepcije o historijskome razvoju društva, kao što postoje i danas o karakteru, smjeru kretanja, pokretljivosti
ljudi, stepenu razvoja i sl. Ali se sve one slažu u tome da postoji proces kretanja, da je on nužnost i uslovljen
različitim strukturama i unutardruštvenim procesima i odnosima. Te teorije ističu različite polazne koncepcije
pomoću kojih nastoje izvesti strukturu društva, odnosno smjer i karakter strukturalnih promjena u njemu. Neke
od njih za osnovu uzimaju samo jedan, a neke više elemenata, recimo: društvenu podjelu rada, društveni
položaj, vlasničke odnose, odnosno društvenu ulogu pojedinaca i grupa ili razne nacionalne ili religiozne
manifestacije. U tome pogledu karakteristična je Durkheimova shema opće strukture društva, koja obuhvaća pet
strukturalnih elemenata: 1) morfološka struktura društva, koja se sastoji od stepena tzv. dinamičke ili
morfološke gustoće stanovništva (povećanje njegovoga broja na određenoj teritoriji, razvoj saobraćaja,
umnožavanje raznih društvenih odnosa, povećanje teritorijalne mobilnosti i, posebno, jačanje moralnih veza
među ljudima); 2) društvene institucije; 3) društveni simboli; 4) kolektivni ideali i vrijednosti; 5) kolektivna
svijest, zapostavljajući područje materijalne proizvodnje i njeno odlučno značenje za formiranje i razvoj
različitih društvenih struktura.91 Durkheim polazi od društvene podjele rada, kao krajnje osnove iz koje
neposredno izvodi odgovarajuću strukturu društva. Kao što se da vidjeti iz ovog određenja, Durkheim, a i
njegovi sljedbenici društvenu ulogu vide u svakoj trajnijoj ili privremenoj funkciji koja pripada pojedincu na
osnovama podjele rada. Pojedinac nema samo jednu ulogu. Pored zanimanja, kao uloge u procesu rada, njemu
pripada uloga i bračnog druga, oca, prijatelja, člana neke političke, kulturne, sportske organizacije itd. Tu bi se
moglo naći i sve veće interesiranje sociologije za konkretne probleme života ljudi i grupa, i empirijska
istraživanja.
Zadržat ćemo se još kratko na Mertonovom shvatanju društvene strukture. On polazi od tradicionalnoga
pojma pretpostavljajući da jedan status u društvu obuhvata ne jednu ulogu, već niz povezanih uloga, koje
povezuju nosioca statusa sa drugim ljudima. Drugo, uočavamo da taj pojam skupa uloga izaziva specifične
teorijske probleme, hipoteze, pa i empirijsko istraživanje. Jedan od osnovnih problema jeste identificiranje
društvenih mehanizama koji artikuliraju skup uloga i redukciju konflikata među ulogama. Treće, pojam skupa
uloga usmjerava našu pažnju na strukturalni problem identificiranja društvenih instanci koje integrišu, i u isto
vrijeme se suprotstavljaju očekivanjima različitih članova skupa uloga. Pojam višestrukih uloga, sa druge
strane, ograničava našu pažnju na različit i bez sumnje važan problem: kako individualni nosioci statusa
uspijevaju da izađu nakraj sa mnogim, često sukobljenim zahtjevima koji im se postavljaju? Četvrto, pojam
skupa uloga nas usmjerava ka daljnjim pitanjima o tome kako dolazi do tih društvenih mehanizama; odgovor na
to pitanje nam omogućava da doprinesemo mnogim konkretnim slučajevima u kojima skup uloga djeluje
neefikasno. (To ne pretpostavlja da su svi društveni mehanizmi funkcionalni, isto kao što biološka teorija
evolucije uključuje sličnu pretpostavku o nepostojanju disfunkcionalnoga razvoja.) Naposljetku, logika analize,
prikazana u ovoj sociološkoj teoriji srednjega obima, potpuno je razvijena u terminima elemenata društvene
strukture, a ne u terminima koji obezbjeđuju konkretne historijske deskripcije određenoga društvenog sistema.
Na taj način, teorija srednjega obima nam omogućava da prevaziđemo lažni problem teorijskoga sukoba
između nomotetskoga i idiotetskoga, između općega i sasvim pojedinačnoga, između uopćene sociološke
teorije i historicizma.92
Strukturu društva Marx posmatra iz osnove podjele rada, odnosno ekonomske strukture. U Njemačkoj
ideologiji on navodi slijedeće elemente strukture društva: 1) materijalne proizvodne snage; 2) ekonomska
struktura društva; 3) realna svijest, u koju bi pripadala društvena individualna svijest, kao i posebne tvorevine:
jezik, umjetnost, pravo, nauka etc.; 4) ideološka nadgradnja.
I Georges Gurvitch opširno razmatra pitanje društvene strukture. U djelu “Savremeni poziv sociologije”,
on uspostavlja razliku između struktura i organizacije društva. Strukture, po njemu, predstavljaju uvijek labilnu
fazu mnogostrukih hijerarhija, i one čine mnogo složeniji fenomen nego što su organizacije. Strukture imaju
znatno bogatiju sadržinu, nego organizacije i njihov pojam je nesumnjivo teži od pojma organizacije. Za njega:
”Strukture predstavljaju uvijek labilnu ravnotežu mnogostrukih hijerarhija, čine mnogo složeniji fenomen nego
što su organizacije. Strukture imaju znatno bogatiju sadržinu nego organizacije i njihov pojam je nesumnjivo
teži od pojma organizacije. Ako strukture nikad ne uspijevaju da potpuno izraze totalne socijalne fenomene, čak
ni makrosociološke organizacije, uzete odvojeno ili u njihovoj sveukupnosti, nikad ne uspijevaju da potpuno
91
Up.: Marušić Ante i Martić Mirko, Sociologija, Panorama, Zagreb, 1965, str. 330-331.
92
Robert M. Merton, O teorijskoj sociologiji, CDA, Zagreb, 1979, str. 48-49.
47
predstave strukture. Uvijek postoji nekakav procjep između strukture (bila ona parcijalna ili globalna) i
organizacije (ili organizacija), koje bi htjele da strukturu predstavljaju”.93 Za Gurvitcha je “svaka društvena
struktura labilna ravnoteža, koja uvijek ponovnim naporom mora da se obnavlja, ravnoteža između mnogih
hijerarhija u krilu totalnog socijalnog fenomena makrosociološkog karaktera, u kojem ona predstavlja samo
jedan sektor ili jedan vid: ravnoteža između specifičnih hijerarhija dubinskih nivoa, manifestacija društvenosti,
društvenih regulativa, temporaliteta, nijansi mentalnoga, načina podjele rada i akumulacije i, eventualno,
funkcionalnih grupacija, klasa i njihovih organizacija; ta ravnoteža mnogostrukih hijerarhija učvrsćena je i
cimentirana naročito uzorima, znamenjima, simbolima, redovitim i uobičajenim društvenim ulogama,
vrijednostima i idejama, ukratko, djelima civilizacije svojstvenim tim strukturama i, ako su strukture globalne,
ravnoteža je učvršćena čitavom civilizacijom koja prevazilazi ta djela i u kojoj ona učestvuje istovremeno i kao
stvaralačke snage i kao korisnici.”94 Gurvitch smatra da strukture nisu statične, već su u stalnome kretanju. To
se kretanje ne može spoznati pomoću egzaktnih matematičkih i aksiomatičkih mjerila.
Društvenu strukturu mogu spoznati zajedno sve društvene nauke, a napose: sociologija, historija,
etnologija i ekonomija. Međutim, očito je da i teorije, koje strukturu društva izvode iz osnova podjele rada, nisu
uspjele razjasniti društvo kao cjeloviti sistem u empirijskome smislu, već su misaone konstrukcije uspostavile
na filozofsko-idealističkome principu. Tako je uspješno razotkrivena i objašnjena pozicija čovjeka u procesu
rada, pozicije klase i prirode kapitala.
Smjer promjena u društvu odvija se izvan teorijskih premisa. U tim promjenama glavnu ulogu nije
odigrao rad i čovjek, već razvoj tehnike i tehnologije koji je podjelu rada neutralizirao u smislu konfliktnosti, s
jedne strane, i prave moći kapitala, na drugoj, koji je uspio institucionalizirati društvo, socijalizirati čovjeka i
stvoriti širok kulturni sistem u kome se on osjeća komotno.
Iz izloženoga se može vidjeti da je struktura društva vrlo složena, da se ona kroz povijest transformirala
i evoluirala, ali u svim njenim oblicima postojale su podjele i pojedinci sa svim svojim osobenostima,
potrebama i funkcijama koje su određivale njihovu ulogu u sferi rada, ali i u sferi međusobnih odnosa i akcija.
Institucije koje su funkcionirale i doprinosile održanju sistema, odnosno, u širem smislu činile strukturu
društva. Kulturni procesi su najsnažnije uspostavljali vrijednosni sistem i pojedinca i institucije, i društva u
cjelini, i njihove strukture i norme putem kojih je vrijednosni sistem institucionaliziran i realiziran u datome
prostoru i vremenu.
U dosadašnjim udžbenicima sociologije definiranje društva se dijeli na marksisitičko shvatanje i
shvatanje društva građanskih sociologa. U prethodnome izlaganju smo pokazali da su to bili pravci ili aspekti
posmatranja određenih društvenih pojava i procesa u društvu, ili samoga društva iz različite perspektive, ili
različite teorijsko-hipotetičke osnove, bilo da se radi o biološko-psihološkom, funkcionalnom, kulturnom,
ekonomskom pravcu, kako bi se što potpunije shvatilo društvo i spoznali njegova struktura, organizacija,
funkcija, snage i tok kretanja. Društvo ne sačinjava samo jedan elemenat, niti se pomoću jednoga aspekta
posmatranja može spoznati njegova cjelina. Društvo je ukupnost svih društvenih pojava, svih sfera ljudskoga
života, ukupnost odnosa i procesa uzajamnoga djelovanja ljudi i njihove kulture, tradicije, običaja i vjerovanja.
Ali, društvo ne možemo razumjeti bez njegove najšire egzistencije, tj. prirode u kojoj egzistira. Samo u
uzajamnome odnosu poimanja društva i prirode, možemo razumjeti suštinu i bit društva. Odvojenost
posmatranja društva i prirode, ustvari, vodi u jednostranost objašnjavanja i parcijalnu spoznaju.
Postoje razni kriteriji za tipologiju društva. O tome postoje i dosta veliki sporovi. Mi smo na početku
ovoga poglavlja ukazali na primarnu podjelu u nastanku ljudskoga društva, a koja se zasniva na
krvnosrodničkim odnosima i teritorijalnim osnovama, a u kasnijoj fazi i u kombinaciji oba elementa.
Postoji podjela društva po ekonomskim osnovama koja društva posmatra, odnosno dijeli na besklasna i
klasna društva, po tipovima vlasti i principima vladanja. Također se može dalje razvrstavati i izvoditi podjela
društva, no, ona je čini se bespotrebna. Ovo su samo neki primjeri koji mogu biti osnova sociološkoga
istraživanja.
Da bi se neka društvena grupa, ma kako bila povezana i velika, nazvala društvom, mora imati elemente
organizacije i međusobne veze koje su više od prostoga zbira njenih članova. Da bi se uspostavila organizacija
društva, moraju postojati određene vrijednosti i pravila na osnovu kojih se ono konstituira. Bez toga nije moguć
zajednički život i nije moguće govoriti o postojanju društva. Za moderno društvo je to još daleko složenije.
Društvo je, dakle, cjelina koja da bi se održala, mora biti organizirana na osnovama određenih pravila i
vrijednosti. Te vrijednosti i pravila su se razvijali, širili, neki nestajali, nisu mogli izdržati probu vremena i
potrebe ljudi, a neki su se uspostavljali i kroz historiju održali, zadobili novi smisao i sadržaj i postali sastavni
93
Georges Gurvitch, Savremeni poziv sociologije,Veselin Masleša, Sarajevo, 1965, str. 457.
94
G. Gurvitch, Savremeni poziv sociologije, n. izd., str. 458-459.
48
dio društva i čovjekovih postupaka. Posve je očito da ne postoji društvo bez historije, da nema društva koje nije
evoluiralo, koje nije razvilo mnoge osobenosti i vrijednosti bilo da se radi o vrijednosnim ili normativnim,
ekonomskim, socijalnim, tehničkim i civilizacijskim aspektima.

V PREDAVANJE
MOĆ I VLAST U DRUŠTVU

1. DRŽAVA
Država je institucionalni oblik organiziranja društva, njegov je nerazdvojeni pratilac sa svojom
poviješću, specifičnim oblicima i principima nastanka, ali i egzistiranja. Nastala je kao rezultat ljudskih potreba
za zajedničkom egzistencijom, zajedničkim pravilima, odnosno potreba zaštite teritorije i zajednice ljudi koja je
egzistirala i egzistira na datome prostoru. Dakle, država je izraz nužnosti opstanka ljudi, ali i izraz prisilnoga
udruživanja i potčinjavanja plemena i naroda određenoj društvenoj organizaciji i njenim pravilima. U svojim
najranijim oblicima egzistencije država je oblik uspostavljanja i posredovanja u ostvarivanju zajedničkih
interesa svih članova zajednice, u interesu zajedničkoga opstanka. Nastankom države prestaju biti dominantne
rodbinske veze, kao osnova udruživanja i zajedničke egzistencije na određenom prostoru plemena ili naroda. Tu
funkciju uz vrijednosno-normativni osnov, kao izraz i oblik zajedništva i osnovu povezivanja plemena i naroda
preuzima država. Dakle, država uspostavlja pravila i norme kao zajedničke koji su obavezni za sve članove
zajednice, a svi članovi zajednice su dužni da ih se pridržavaju i da im se pokoravaju. Za sprovedbu
zajedničkoga normativno-vrijednosnoga poretka, u najranijim fazama organizacije države starale su se
plemenske starješine, a kasnije vladari sa svojim aparatom prinude. Država je tako postala nužan oblik
organizacije zajedničkoga života, interesa, običaja i obaveza, kako prema vlastitim pripadnicima tako i prema
drugim plemenima, narodima i državama. Država je nastala na osnovama rodbinskih i partijarhalnih veza, a
kasnije se razvila i proširila pomoću zajedničkih normi i aparata sile.
U historiji su države nastajale na različite načine. Neke su nastale ujedinjavanjem naroda. Veliki dio
plemena činio je to iz potrebe za opstankom tako što je napuštao svoj nomadski život, zaposijedao ili
nastanjivao određene krajeve i teritorije i na njima se razvio do naroda i uspostavio državu. Kada jednom
država nastane, ona se dalje razvija, na razne načine, a najčešće pripajanjem novih područja i naroda pod svoje
okrilje.
Druge su, pak, nastale ujedinjavanjem naroda u strahu ili otporu od najezde trećega. To je dovelo do toga da se
više naroda ili plemena, ili država ujedine u novo jedinstvo, odnosno državu i da obrazuju zajedničku vlast. To
je u prošlosti bio čest slučaj u stvaranju saveza radi odbrane ili napada. Ti su savezi, ustvari, dovodili do
obrazovanja država na većim, odnosno širim teritorijama, u početku s labavijom formom unutrašnjega
jedinstva, a u kasnijim fazama sa vrlo čvrstim oblicima državne organizacije i vlasti.
Treće su, pak, države obrazovane i nastajale putem naseljavanja stanovništva. Naime, vladari su često koristili
prava dodjele zemljišta svojim podanicima, ratnicima ili zaštitnicima. To je naročito bila rasprostranjena praksa
u srednjem vijeku. Osvajanje određenih teritorija od susjednih država i njihovo naseljavanje vlastitim
stanovništvom, ili, pak, potčinjavanjem postojećega, dovodili su do nastanka i razvoja posebnih država. Dakle,
države su nastajale na osnovu sile i podvrgnuća, na osnovu osvajanja i potčinjavanja, ali i na osnovu ugovora i
dobrovoljoga udruživanja pod zajedničku vlast na određenoj teritoriji. Težnja za potčinjenošću tuđem vodstvu
je datost ljudske prirode, kako su to neki teoretičari srednjeg vijeka objašnjavali, a nagon za zaštitom sigurnosti
i redom vodi još od samoga uspostavljanja odnosa u ljudskim grupama i plemenima.
Dakle, država je voljni, ali i povijesni produkt, izraz je zajedničke potrebe i interesa, jer bez podređivanja
pojedinačnih interesa zajedničkom nije moguće konstituirati državu kao cilj, putem koje se uspostavljaju i
ostvaruju ti interesi, kao izraz zajedničke volje, ali i vlasti za sve. Tu vlast vrše, obično, jake ličnosti ili aparat
sa svim vrijednosnim potrebama i osobenostima koje su se konstituirale već u ranijem periodu.
49
 Skoro da je nemoguće utvrditi uslove kada nastaje država i koji su elementi bili preovlađujući u
njenome nastanku i razvoju. Sukob interesa, ratovi, osvajanja i potčinjavanja, neprekidan je tok povijesti
država, od plemenske zajednice do današnjih dana. Otuda i različite teorije i gledišta na nastanak i funkcije
države. Fenomen države predmet je interesiranja, ne samo sociologije, već i ostalih društvenih nauka, prije
svega, filozofije, povijesti, prava i ekonomije. Veliki broj teorija u povijesti polazio je od jedne funkcije ili cilja
države, i na tim osnovama uspostavljale određene teorijske koncepte. Neke od njih su uzimale za osnov njen
pravni, odnosno zakonski okvir, neke metafizičko-idealističke principe, neke princip vlasti, a neke način
vladanja. Naročito je to uočljivo kod religijsko-mističkih teorija koje su dugo u povijesti bile dominantne kao
teorije, a koje su bile i vladajuće više stoljeća. One smatraju da je država proizvod ili neposredno djelo Božije, a
vladaru je dano dostojanstvo Božijom milošću. Kod teorija koje vide nastanak države iz ”prava jačeg” , iz
potčinjavanja pomoću sile, kao i ”ugovorne teorije” po kojima država nastaje na osnovu ugovora između
vladara i naroda, tj. dobrovoljnim potčinjavanjem pojedinaca zajedničkoj volji, ili volji vladara. Od jednoga
momenta, odnosno premise, polaze i teorije naturalističkoga pravca, koje smatraju da države postoje od samoga
početka ljudskoga društva, kao i pravne škole, po kojima je država organizam, živo biće, ličnost, pa sve do
Hegela, po kome je država ”ćudoredni duh”, koji se razvio do organske zbiljnosti, i Marxa, po kome je država
izraz klasnih suprotnosti nastalih na određenome stupnju društvenoga razvitka.
Kao što se iz ovog kratkog pregleda vidi, postoje različita stajališta o prirodi nastanka države i njenom
karakteru. Radi potpunijega razumijevanja, mi ćemo ih razvrstati na: idealističko-teorijske koncepcije,
mističko-religijske, društveno-ugovorne teorije i sociološke teorije. Svaka od ovih teorijskih koncepcija, ima
mnogo zajedničkih elemenata sa prethodnim i ne mogu se strogo odrediti, niti uzeti kao svojstva države samo
jedne etape ljudske povijesti ili vladajuće teorijske orijentacije. Njihova uzajamnost, različitost, ali i međusobna
povezanost, rezultat su razvoja i ljudskoga društva i njegove organizacije, ali i ukupnoga napretka i aktivnosti
čovjeka.
Prije nego što razmotrimo neke od ovih gledišta, nužno je da prethodno razumijemo i da naznačimo
ukratko distinkciju između društva i države.

2. DRUŠTVO I DRŽAVA
Društvo smo već odredili kao specifičnu i složenu povijesnu zajednicu ljudi. Nastala je kao proces
ljudskoga udruživanja i ostvarivanja potreba za opstankom čovjeka, kao ljudske vrste. Država je proizvod
društva, izraz potreba ljudi nastalih na određenome stepenu razvoja, a usko je vezana s drugim društvenim
uslovima. Dakle, postoji bitna razlika između društva i države, ne samo u nastanku već i u funkcijama koje ima
društvo i koje vrši država.
Prije svega, država se konstituira na teritorijalnome načelu, a ne po načelu krvnog srodstva koje je
udruživalo ljude u rodove i plemena u doba prvobitne zajednice. Ta razlika je uslovljena podjelom rada,
razmjenom proizvoda i rastom privrednih aktivnosti. Uslovi egzistencije čovjeka i njegovoga proizvodnog
aktiviteta tražili su širi prostor i potrebu udruživanja, ali i potrebu jače teritorijalne organizacije i uspostavljanja
zajedničkih pravila i normi u međusobnim odnosima ljudi. To je doprinijelo slabljenju krvnosrodničkih veza i
jačanju međusobnih odnosa ljudi na širem teritoriju.
Drugo: država je izraz potrebe za zajedničkim opstankom i egzistencijom društva. Ona je organizirana
ustanova vlasti, dakle zajedničko svojstvo vrijednosno-normativnoga sistema društva. Dakle, država je
organizacija javne vlasti s funkcijama i pravima prema građanima, odnosno, s funkcijama posebne prinude s
kojom raspolaže država, kao organizacioni oblik društva.
Treće: država ima posebnu i čvrstu organizaciju, nasuprot društvene, pomoću koje realizira svoju moć i
prava kojima raspolaže, a koju zadobija uspostavljenim normativnim ili vrijednosnim poretkom. Država ima
obaveze i prava prema svojim stanovnicima, a prije svega, da ih štiti od raznih nesporazuma, nasrtaja, nasilja i
drugih neprihvatljivih ponašanja njenih građana. Tako ona ima obaveze i da svoje građane štiti od vanjskih
osvajača i da preduzima potrebne radnje kako bi svoje funkcije i zadatke realizirala, ali i da uređuje unutrašnje
odnose od prava na zaštitu i sigurnosti pojedinaca do zaštite u vlasništvu, vjeri, braku, porodici i ukupnome
ekonomskom poretku i kulturnoj običajnosti koju imaju njeni stanovnici.
Četvrto: država, uspostavljajući institucionalni sistem svoga egzistiranja i ostvarivanja funkcija,
uspostavlja i izvore za njihovo obezbjeđivanje, kao što su različite dažbine, porezi, prilozi, a koji kasnije
postaju obavezni za stanovnike, dok tu formu društva ne uvode niti su ih nametali u bilo kojem obliku.
Raspadom prvobitnih društava, podjela rada i veća pokretljivost ljudi doprinijeli su nastanku države.
Međutim, opće zakonitosti njihovoga nastanka nigdje se ne pojavljuju, kao čiste i jasne forme, već su rezultat

50
brojnih faktora i društveno-historijskih uslova. Države su doprinijele afirmaciji teritorijalnoga principa,
nasuprot osnove krvnoga srodstva.

3. IDEALISTIČKE KONCEPCIJE O NASTANKU DRŽAVE

Idealistički pogled na državu susrećemo kod velikih filozofa i mislilaca. Predstavnicima ovoga gledišta,
s pravom se smatraju Platon i Aristotel. Iako mnoge ideje, koje zastupaju i razvijaju, nalazimo i kod Solona,
Perikla, Herodota. Tragajući za istinom o svijetu i čovjeku, Platon nas upućuje na vrijeme u kome je on živio i
na institucije i norme, odnosno oblike država koje su postojale u tome periodu. ”Time nas on približava živoj
slici stvarnosti, od koje nas dijeli velika vremenska udaljenost, ali koja je, ipak, toliko prisutna u našem
današnjem kulturnom razvitku da joj se uvijek moramo vraćati kao nenadmašnom klasičnom uzoru.”95 Svoje
gledište na prirodu i karakter države, Platon je izložio u svome djelu koje je nazvao “Država”.
Platon polazi od modela države i njenoga uređenja koje on poznaje, a prije svega Atene, Sparte i
Sirakuze. Istovremeno i Platon i Aristotel su, ustvari, reprezententi i prenosnici misli i iskustava koje su stvorili
prije njih stari Heleni. Najznačajniji uticaj na Platonovo shvatanje države imali su reformatori i državnici Solon
i Klisten. Prvi je ograničio apsolutnu moć aristokracije brisanjem javnih dugova koji su mase gradskoga i
seoskoga stanovništva bacili u zavisnost, čak i u ropstvo, a drugi je dovršio ono što je Solon započeo, ukinuvši
patrijarhalnu osnovu podjele građana po krvnome srodstvu, kako bi organizirao državu na teritorijalnome
principu i omogućio svim slobodnim građanima slobodno kretanje i učešće u državnim poslovima. Te reforme
su, ustvari, dovele do razvoja privrede i u svim sferama do napretka , kako u duhovnome tako i u kulturnome
životu. Za Platona je država izraz vladavine zakona, kao osnove jednakosti i slobode građana. ”Zakoni ne idu
za tim da jedan rod u državi bude naročito sretan, nego da stvore blagostanje cijele države, da građane dovedu
milom ili silom u harmoniju.” Država treba da ima apsolutnu vlast nad pojedincima, jer su pojedinci dijelovi
države, a staleži njeni organi. Privilegija, koju svi građani imaju, po Platonu, jeste totalna ”pravičnot” za sve.
Sastoji se u tome da svaki pojedinac, bez obzira kome staležu pripada, apsolutno podređuje svoje lične interese,
potrebe i želje državi. Državom trebaju da upravljaju najmudriji, najbolji, odnosno najsposobniji staleški
predstavnici, tj. filozofi.
Za Aristotela je krajnji cilj svake nauke krajnje dobro, a najveće dobro je cilj najviše nauke, nauke o
državi. ”Dakle, najviše dobro za kojim država teži jeste pravda, a to je opća korist.” Država je nastala radi
ostvarivanja nekoga dobra za svoje građane. Nju tvore po prirodnoj osnovi, prvo: zajednica muškarca i žene
koji se spajaju radi rađanja. I kao što taj odnos nije izraz slobodne odluke, već je rezultat prinudne želje da se
bude s bićima kakvi su i sami, tako se i u državi onaj koga je priroda obdarila pokorava se radi zaštite onome
koji je predodređen da vlada i gospodari. Od te dvije zajednice nastalo je domaćinstvo, a od više domaćinstava,
radi zajedničke potrebe, nastalo je selo. Potpuna zajednica od više sela, koja je postigla najviši stepen
samodovoljnosti, jeste država. Ona nastaje radi održanja života, a postoji radi sretnoga života. Stoga, svaka
država nastaje, kao i prvobitne zajednice, jer država je cilj tih zajednica. Svrha zbog koje je nešto nastalo, kaže
Aristotel, predstavlja najviši cilj, a samodovoljnost je i cilj i najveće dobro.96 Dakle, i za Aristotela država
nastaje iz potrebe ljudi za udruživanjem. Njenu osnovu čini čovjek sa svim svojim potrebama i sposobnostima,
za opstankom, za zajedništvom, za zadovoljstvom i osjećanjima, za pravednošću.
Za Aristotela, kao i Platona, je država po svojoj prirodi iznad porodice i svakoga pojedinca. ”Cjelina je
važnija od dijelova.” Kod ljudi postoji prirodna težnja za zajedništvom, tj. državom kao najvišim dobrom. ”I
kao što je čovjek, kada dostigne svoj puni razvoj, najbolje od svih živih bića, tako je bez zakona i pravde
najgore od svih jer naoružana nepravda je nešto najstrašnije. Čovjek se, međutim, rađa naoružan razumom i
vrlinom koje može da upotrijebi, u prvom redu, protiv onoga što je tome suprotno. Stoga je čovjek bez vrline
najizopačenije i najdivljije biće i najgore od svih u zadovoljavanju polnog nagona i gladi. Pravednost je,
međutim, potreba države, jer pravda čini poredak državne zajednice, a ona se sastoji u tome da se odluči šta je
pravo.”97 Kad je riječ o tipu države, Aristotel smatra da se svaka država sastoji od kvaliteta i kvantiteta. Pod
kvalitetom podrazumijeva slobodu, bogatstvo, obrazovanje, plemenito porijeklo, a pod kvantitetom on
podrazumijeva brojnu nadmoćnost. Zato su moguće države u kojima prevladava jedan ili drugi element. Između
njih je potrebno uspostaviti srazmjeru pomoću pravednih zakona i prava.
Ovdje ćemo spomenuti samo neke mislioce i iz perioda rimske države. Epikur uspostavlja, odnosno vidi
konstituiranje države na bazi ugovora, kao osnovne njene konstitucije koja će dobiti svoj značajniji izraz tek u
95
Veljko Korać, Predgovor – u: Platon, Država, BIGZ, Beograd, str. V.
96
Aristotel, Politika, Kultura, Beograd, 1960, str. 7.
97
Aristotel, o. c., str. 3-7.
51
kasnijem periodu, sa nastankom ugovornih teorija. Za njega je ugovor, ustvari, izraz prirodnoga prava ljudi o
pravednosti.
Pravednost sama po sebi ne postoji, nego se nalazi u ljudskome uzajamnom odnosu. Da bi se spriječila
nepravednost među ljudima, važno je da se, s obzirom na korist i svrhu, sklopi ugovor o tome da jedni drugima
ne nanose štetu i da je ne trpe. Isto to važi i za narode, a što se kasnije u ugovornim teorijama izvodi na osnovu
konstitucije i legaliteta država i prava.
I Polibije i Ciceron slijede Platona i Aristotela, prihvataju njihove ideje i stajališta o nastanku države i
njenoj svrsi. Čak Polibije u cijelosti preuzima Aristotelova gledišta o prirodi i toku nastanka države, s nešto
različitijim modalitetima njihovoga uređivanja. Po njima, država ima svoj kružni tok. Naime, državni oblici se
smjenjuju, mijejaju i vraćaju na svoju polaznu tačku, tj. propadaju ili nestaju. Takvo shvatanje primjenjuju i na
prirodu rimske države. Rimska država se sastoji od trojake vlasti: aristrokacije, demokracije i monarhije.
Interesantnom nam se čini i Ciceronova misao o državi. Država je, za njega, narodna zajednica, a narod nije
bilo kakva skupina, nego veliki broj ljudi združenih istim pravima i istim interesima. Država je onakva, kakav
joj je karakter vlasti koji njome upravlja.98
Marko Aurelije ukazuje na potrebu neke vrste svjetske države. On smatra da ljudi imaju zajedničku
sposobnost mišljenja, samim tim imaju i zajednički razum, koji im govori šta treba uraditi, a šta ne. Ako je
zajednički razum, onda je i zajednički i zakon, putem koga građani učestvuju u uređenju države. ”Onda je i
svemir na neki način država. Jer u kakvom bi drugom zajedničkom uređenju moglo da učestvuje cjelokupno
čovječanstvo? A baš odatle, iz tog zajedničkog uređenja, dolazi i naša sposobnost mišljenja, i razumna priroda i
zakon.”99
Idealnotipski model države bio je predmet mnogih kritika i sporova. Tako K. Popper konstatira da je
Platonov koncept, ustvari, model ”zatvorenog društva”, da je on, u suštini, usmjeren na opravdavanje postojeće
države i staleško-kastinskoga poretka u upravljanju državom. Mnoge od ideja, koje je ova koncepcija iznijela,
bile su predmet osporavanja ili, pak, nastojanja da se u praksi realiziraju. Međutim, aktualnost njihove misli nije
uspjelo prevazići ni vrijeme i bile su vjekovni ideal kome su težile moderne države, kako bi ostvarile neke od
tih sadržina i postavki.

4. TEOLOŠKE KONCEPCIJE DRŽAVE

Osnovni uticaj na političku misao srednjega vijeka imale su antičke ideje. U središtu društvene misli bio
je čovjekov politički život, upravljanje državom i organizacija društva. Teološka misao zadobija prevagu u
svojim teorijskim modelima i tumačenjima. Po njima, cilj države nije više ostvarivanje interesa već priprema
čovjeka za vječni spas i vječno blaženstvo. Te koncepcije su državu podredile crkvi, a politiku kao njenu
konstitutivnu osnovu teologiji. ”Time je bio označen i suštinski problem koji na temeljima ovakvog učenja o
religiozno etičkoj misli države dominira u srednjovjekovnoj literaturi. Do izražaja su snažno došle suprotnosti
duhovnocrkvene i svjetovnopolitičke vlasti. Nije samo predmet spora bio odnos crkve i države, već su sporan
odnos i gledište bila i pitanja kao što su porijeklo i priroda vlasti, suština i cilj države, pozicija čovjeka i norme
kojima se uspostavlja poredak vlasti, odnosno sama priroda tih normi.”100
Dualistički odnos i samo teološko gledište na prirodu i funkciju države nije bilo statično i bez
transformacija. Naprotiv, ono se mijenjalo od Augustinovog mističkog učenja, do afirmacije suvereniteta laičke
države. U tom odnosu razvile su se i koncepcije o državi koje su iznova afirmirale teoriju slobode, uspostavile
model i cilj ostvarenja laičke države, spoznale i prihvatile principe suvereniteta kao izraz volje građana, kao i
suštinu postojanja države na teritorijalnom principu i njene autonomnosti kao institucije u odnosu na crkvene i
vjerske dogme. To je, svakako, bio dug put i veliki sukob u kojem su Dante i Marsillius Padovski prihvatili
Aristotelovo određenje države, kao potrebne autentične zajednice čiji je cilj etički smisao života. Odatle su i
izvedeni najvažniji zaključci. Pošto ”postoje dva načina fizičkog i etičkog življenja koji dolikuju ljudima: jedan
se obično naziva zemaljski ili svjetovni, a drugi vječni ili nebeski,” nadležnosti crkve i države bile su u tome
pogledu jasno razdvojene. Ako je država savršena, autarhična zajednica, onda čovjek već u njoj može da se
potpuno ostvari. Ona jedino, zapravo, može da se stara o moralnim zadacima koje politika treba da ispuni.
Crkva, naprotiv, nadležna je samo za dobro na ”onome svijetu” i pritom nema nikakvih prava da se miješa u
upravljanje državom i da tako narušava njenu političku autonomiju.

98
Marko Tulije Cicero, De Republica, knj. I, Glava XXV.
99
Marko Aurelije Antonino, Samom sebi, Matica srpska, bez god. izd., str. 90.
100
Up.: N. Smailagić, Historija političkih doktrina i knj. Država i politika, Sedma sila, Beograd, 1968. (Priređivači: Andrija Krešić i
Radislav Vujičić)
52
 Prevazilazeći Danteovu umjereniju koncepciju odnosa crkve i države, Padovski je pritom došao do
najradikalnijeg uvjerenja: ”Crkva, kao i sama država, kao članovi i dijelovi, koji imaju određene dužnosti u
cjelini građanske zajednice, neposredno su njoj podređeni najvišem zakonodavcu. Time je, u stvari, već bio
otvoren put ka novom razumijevanju odnosa crkve i države, koji su bili izgrađeni u okvirima moderne
svjetovnjačke teorije države i politike.”101 Kasnije je taj odnos izražen vrlo jasno u novijim papskim
enciklikama. U njima se uspostavlja ideja prirodnoga prava. Po tome kodeksu prirodno-pravnih normi, čiji je
tvorac Bog i koje su nadređene državi, pruža se mogućnost da se zauzme stav prema svakome konkretnom
pravnom poretku. Na temelju tih kodeksa moguće je odrediti ciljeve i funkcije države u konkretnim uslovima.
Povezivanje teologije s državom bilo je predmet kritike, jer ono vodi učvršćivanju i poistovjećivanju
političkoga nasilja s religijskim i opravdava ga u njegovome postojanju. Da bismo ilustrirali prethodne tvrdnje,
pokazat ćemo nekoliko teoloških shvatanja države.
Tako Augustin ističe shvatanje po kome postoje, kako smo već rekli, dvije države: zemaljska, koja je
zasnovana na samoljublju prema čovjeku; i nebeska, koja počiva na ljubavi prema Bogu. Prva slavi samu sebe,
a druga se proslavlja u Gospodu. Prva traži ljudsku slavu, drugoj je, pak, najveća slava Bog, svjedok savjesti.102
Odnos čovjeka prema Bogu je osnova njegove čitave teorije. Navodimo samo jedan njegov stav, kao ilustraciju
prethodne tvrdnje. ”Svijet” koji Bog stvori u svojoj dobroti, nije vječan: on ima početak i kraj. Između akta
stvaranja i posljednjega suda odvija se velika drama čovjekovoga života na zemlji. Njen vrhunac je
otjelovljenje, pojava Boga na zemlji u ljudskome obliku. Historija je, prema tome, čovjekov put od Boga do
Boga, od prvotnoga pada do najvišega blaženstva: Solo Deo fruendum Trenutak Božije vječnosti.103
T. Akvinski kaže da čovjek ima cilj kojem teži, a taj je cilj određen njegovom prirodom i razumom.
Priroda je čovjeka stvorila kao društveno i državotvorno biće koje teži da živi u zajednici, što dokazuje njegove
prirodne potrebe. Priroda je obdarila čovjeka razumom kojim može, uz pomoć svojih ruku, da stvara sebi
egzistenciju. Ali, on nju stvara s drugim ljudima. Otuda je priroda opredijelila čovjeka da živi u velikoj
zajednici. Ako je priroda odredila čovjeka da živi u zajednici, onda je neophodno da među ljudima postoji nešto
što će upravljati zajednicom.
Dante Alighieri postavlja tri pitanja na koja pokušava, na sebi svojstven način i na tragu teološkoga
koncepta, dati odgovor. Prvo pitanje je, za njega, da li je za dobrobit svijeta neophodna vladarska dužnost,
drugo, da li je rimski narod s pravom prisvojio vlast nad svijetom, i treće, da li vlast vladara zavisi od Boga ili
nekoga drugog? Sumirajući, odnosno rezimirajući suštinu odgovara na postavljena pitanja, mogli bismo kazati
da Dante, ipak, uspostavlja koncept po kome odvaja svjetovnu od duhovne vlasti i smatra ih zasebnim,
odvojenim cjelinama, na svoj način autentičnim i neovisnim.
I pored velikoga preobražaja i teorijske evolucije, teološka koncepcija ostala je zarobljena u duhu
vremena i shvatanja koje državi daje nadljudsku, odnosno natprirodnu moć i koja je upravo time potpomogla da
se funkcije države osnaže i udalje od volje svojih podanika. No, ipak, ove teorije su predstavljale uvod u novu
epohu ideja i shvatanja o državi. Izrastanjem iz srednjovjekovnoga društva, veliki broj država postavlja na
dnevni red teorijske misli ne više etičko pitanje, već, prije svega, pitanje suvereniteta, odnosno unutrašnjega
uređenja države, tipa vlasti i njene legitimnosti. Naime, takvom preokretu misli, svojim teorijskim konceptima
doprinijeli su Machiavelli, J. Bodin i mnogi drugi.
Za Bodina je suverenitet vrhovna zakonodavna vlast nad građanima, a njome raspolaže jedino narod.
Narod vlast može oduzeti od vladara i prenijeti je na nekoga od građana, ili po svojoj volji odrediti nasljednika
u vladavini. Prava vlasti su određena zakonom koji je izraz suvereniteta, kao volje naroda. Po Bodinu,
”suverenitet je apsolutna i trajna vlast jedne političke zajednice.” Pravda je oličena u ideji prava, a ne u
božanskoj ideji. Porodica čini osnovu političke zajednice, čime se ona socijalno povezuje s neposrednim
životom građana, opće je dobro svih građana koji čine zajednicu i, na kraju, kao dovršenje političke zajednice,
ono što je sinteza svega prethodnoga jeste, dakle, suverena vlast. Ona pripada zajednici, bez obzira na nosioce
vlasti. Po Bodinu, suverenitet je izraz vlasti, ali i ugovora. To je, ustvari, njegova interpretacija nastanka
političke zajednice koja se uspostavlja nasiljem ili dogovorom.
Uz koncepciju autonomije laičke države koja se, već, razvila, pitanje suvereniteta je bilo značajno
pitanje za konstituciju same države, ali i za prevladavanje vjekovnoga dualizma koji je vladao između crkve i
države. Pravna vlast dobija prevagu koja se poima kao izraz volje naroda, koji je nosilac suvereniteta, a vladari
su smjenjivi i odgovorni narodu. Izvođenje suvereniteta iz naroda, a ne iz duhovnosti, dovelo je do velikoga
101
Navedeno prema: Država i politika, n. izd., str. 54.
102
A. Augustinus, De Civitate Dei, knj. XIV, glava XXVIII.
103
The political and Social Ideas of St. Augustine by Herbert A. Deane, NeW York and London, Columbia universitety Pres, 1963.
Prema: N. Smailagić, Historija političkih doktrina, n. izd., str. 93-94.
53
zaokreta u teorijskome i u praktičnome smislu uspostave, postojanja i egzistiranja država i principa
odgovornosti. Država i pravo su shvaćeni kao ljudski produkt i potreba političke djelatnosti. Prirodno pravo se
konačno počelo posmatrati odvojeno od teologije, a iz njega je proizašla i pravna vlast. To su bile i osnovne
pretpostavke za razvoj novih teorija o državi, koje su od početka imale karakter i smisao pravnih teorija.
Time je uspostavljen novi teorijski model shvatanja države, kao posebne društvene organizacije stvorene
ugovorom, odnosno izrazom volje naroda, a zasnovane na vladavini prava.

5. UGOVORNE TEORIJE O DRŽAVI

Ugovorne teorije polaze od prirodnog prava, kao osnova prava i pravičnosti. Za pravičnošću postoji
potreba, a to je, ustvari, međusobni odnos koji se postiže ugovorom između građana. Iz toga se kasnije izvodi,
odnosno nastaje i građansko pravo. Osnova građanskoga prava je obaveznost kao izraz volje, a koja proističe iz
ugovora. H. Grotius, kao zagovornik ugovorne, tj. pravne teorije, smatra da ljudi imaju pravo pružati otpor kako
bi se odbranili od nepravde. Međutim, pošto je država zajednica stvorena radi zaštite reda i mira, ona dobija i
nešto više pomoću ugovora: ono što je više pravo, da ukine neograničeno pravo otpora radi zaštite javnoga
poretka i mira među građanima i da štiti podanike i njihovu imovinu.104 Za Hobbesa su ljudi jednaki u prirodi,
ali u svojoj borbi za opstanak svaki čovjek se nalazi u ratu protiv svakoga. Prema njemu, očigledno je da ljudi,
dok žive bez zajedničke vlasti koja ih drži sve u strahu, žive u onome stanju koje se naziva rat i to takav rat u
kome je svaki čovjek protiv svakoga čovjeka. Rat, za Hobbesa, nije samo u bitkama ili u radnjama borbe, nego
i u izvjesnome poretku vremena, u kome je dovoljno poznata volja da se borbom ostvari takmičenje, pa, stoga,
treba smatrati da je pojam vremena u prirodi rata isti, kao što je i u prirodi atmosferskih nepogoda. Kao što
prirodna nepogoda nije u jednome pljusku, već u tendenciji više njih u toku dužega vremena, isto tako ni
priroda rata nije u stalnoj borbi, već u spremnosti za borbu; i sve dok je tako, nema sigurnosti za sve što
nameće ratnu psihozu, kada je svaki čovjek neprijatelj svakome čovjeku.105
Da bismo stanje rata spriječili, nužno je da ljudi teže miru i da održavaju mir. Da bi se to postiglo,
potrebno je da svaki čovjek prizna prava drugome i obrnuto, tj. da se ta prava uspostave jednim zakonom koji je
jednak za sve ljude. Poznato je da se sami od sebe zakoni ne ostvaruju, mora biti snaga koja će te akte
realizirati, a to je, prije svega, država, odnosno vlast. Da bi se država uspostavila i da bi se prava građana
definirala zakonom, pojedinci treba da prenesu svojom voljom, tj. ugovorom određena prava, odnosno svoje
interese na vlast ili vladara. Sjedinjavanjem mnoštva ljudi i prenošenjem njihovih prava na jednu ličnost,
nastaje država. Ta ličnost se naziva suveren i njemu pripada suverena vlast, a svi ostali su njegovi podanici.
Tako se država osniva, odnosno uspostavlja na društvenome ugovoru. Vladaru se daje neograničena vlast, jer je
ona, po sporazumu građana, na njih apsolutno prenesena. Slično stajalište ima i John Locke, po kome se svako
političko društvo upravlja i uspostavlja na osnovu ugovora. Dakle, ljudi se putem ugovora sporazumijevaju sa
drugim ljudima da se udruže i ujedine u zajednicu, kako bi međusobno obezbijedili sigurnost, mir, zaštitu i
imovinu. U takvoj zajednici upravljači posjeduju vlast i štite podanike i njihovu imovinu.106
Iako je zastupnik teorije ugovora, Rousseau smatra da su ljudi u prirodnome stanju dobri, a imovinske i
posjedovne nejednakosti dovele su ih do potrebe da ustanove vlast i prenesu svoja prava na tu vlast. Po njemu,
bez obzira na data prava, vlast i narod raspolažu suverenitetom, ali se on prenosi i na vlast. Suverena je vlast,
ustvari, nosilac interesa svojih građana i brine se za ostvarivanje opće volje svih. ”Opća volja može jedino da
upravlja snagama države prema vrsti te ustanove, koja leži u općem dobru.” Zato on ističe: ”Vlast može da se
prenese, ali ne i volja.” Za njega, ne samo da je suverenitet neotuđiv i neprenosiv, već je i nedjeljiv. Kao opća
izražena volja, suverenitet je, ustvari, osnova koju čini, odnosno na kojoj se zasniva zakon.
Rousseau se suprotstavlja podjeli suvereniteta na: silu i volju, na zakonodavnu i izvršnu vlast, na pravo
oporezivanja, sudstvo i objavu rata, na unutrašnju upravu i ovlaštenja na pregovore s inostranstvom. Iz
navedenoga proizlazi, kako on kaže, da je opća volja uvijek u pravu i usmjerena javnoj koristi, ali to ne znači da
su odluke naroda uvijek ispravne. Narod želi svoje dobro, ali se ono ne mora vidjeti; narod se ne potkupljuje, ali
se često obmanjuje i tada, ustvari, dolazi do onoga što je zlo.107
Suveren djeluje putem zakonodavne vlasti, putem donošenja zakona kao autentične opće volje naroda.
Pravne ili ugovorne teorije su, u suštini, uspostavile osnov za konstituiranje države na osnovama izražene volje
putem ugovora, na prirodnu funkciju države i vlasti, na izvor suvereniteta i legaliteta naroda i njegova prava, na

104
Hugo Grotius, Prirodno pravo imperativ razuma – u: Država i politika, n. izd., str. 155.
105
Thomas Hobbes, Leviathan ili materija, oblik i vlast državna, crkvena i građanska, Kultura, Beograd, 1957, str. 106-107.
106
John Locke, Ugovor osnova političke vlasti – u: Država i politika, n. izd., str. 171-174.
107
J. J. Rousseau, Društveni ugovor, Prosveta, Beograd, 1949.
54
odnos i tip vlasti i načina vladanja. To je, svakako, pomoglo da se, u širem smislu, uspostave cjelovite teorije
države, da se razumije i razjasni njihova priroda i funkcije, njihova neophodnost i osobenost.

6. SOCIOLOŠKE TEORIJE, ODNOSNO KONCEPCIJE O DRŽAVI

Novije teorije uvažavaju historijsku dimenziju nastanka država, kao i elemente koji su doprinijeli
njihovome razvoju. Neke od njih naglašavaju samo jednu osobenost države, dok, na primjer, marksistička
teorija nastanak države veže za podjelu rada i nastanak antagonističkih klasa, i iz toga izvodi čitavu strukturu i
funkcije države. Nastanak država neke, pak, teorije izvode iz individualizacije suverenosti. Suverenost je, po
njima, osnova legaliteta postojanja države i vlasti. Suverenitet je, dakle, imanentan volji države i njenoj svijesti.
Po ovim teorijama, suverenitet je podijeljen na sve članove društva ravnomjerno. Dakle, nešto slično što su
uočili i definirali i zastupnici ugovorne teorije. U kasnijoj fazi, ta individualizacija se prenosi na značajne i
malobrojne članove društva, tj. nosioce vlasti. U procesu udruživanja i prenošenja suvereniteta sa individua na
društvo, dolazi do individualiziranja i institucionaliziranja države i vlasti, kao izraza volje i zajedničke potrebe.
Ona se konstituira na određenoj teritoriji na kojoj žive njeni stanovnici, a koji obično imaju i zajedničku
tradiciju, običaje, kulturu i vjerovanje. Iz toga i nastaju i zajedničke, odnosno obavezujuće norme ili pravila
kojih su se dužni pridržavati svi stanovnici. Durkheim, dakle, nastanak i razvoj države vidi u ”imanentnoj
tradiciji volje i svijesti”, iz koje se oblikuje suverenost i prenosi na institucionalni oblik društva, tj. državu.
Država je, dakle, legitimni oblik organizacije vlasti.
Marksistička teorija, a prije svega Marx, Engels, kasnije i Lenjin nastanak države su shvatili kao
historijsku tvorevinu na određenom stupnju društvenog razvitka, uslovljenu razvojem proizvodnih snaga,
podjelom rada, nastankom privatne svojine i na tim osnovama diferencijacije, odnosno podjele društva na dvije
klase. Taj klasni antagonizam državi daje bitno obilježje. Država je, dakle, organizacija vlasti jedne vladajuće
klase, koja tu vlast koristi za izgradnju takvog privrednog, političkog i društvenog poretka koji joj odgovara.
Iako vrši i ostvaruje, u suštini, interese vladajuće klase, država, ipak, vrši i općedruštvenu funkciju. ”Dokle god
je stanovništvo koje stvarno radi toliko zauzeto svojim potrebnim radom da mu ne ostaje vremena za vršenje
općih društvenih poslova upravljanje radom, državni poslovi, pravosuđe, umjetnost, nauka itd. , mora da postoji
posebna klasa koja, oslobođena stvarnog rada, svršava te poslove i koja pri tome nikad ne propušta priliku da u
svoju korist navaljuje na radne mase sve veće i veće breme rada.”108 Marksistička teorija razvila je i učenje o
odumiranju države i njenih funkcija. Ukratko bismo mogli kazati da to gledište polazi od shvatanja da je država
historijska tvorevina, zaštitnik interesa vladajuće klase, a vladajuća klasa vrši svoju vlast preko državnoga
aparata, kao oblika moći i snage kojom ona raspolaže.
Iako su, kako kaže Oppenheimer, čitave biblioteke napisane o prirodi i funkciji države i razlikama
između države i društva, mi ćemo se zadržati na još dva stajališta, odnosno gledišta koja su dosta
rasprostranjena u sociološkoj literaturi. Pod prvom je ”država organizacija različitih nosilaca vlasti koji
udružuju određenu masu ljudi zato da bi čuvali i štitili, a i proširivali područje djelatnosti.”109 I druga, koja je
raširenija, a posebno u američkoj sociologiji, a koja pod državom podrazumijeva ljudsku zajednicu koja za sebe
uspješno traži monopol zakonitoga korištenja fizičke sile na određenoj teritoriji.110
Iz izloženih gledišta, može se zaključiti da je država historijska i ljudska tvorevina nastala kao rezultat
ljudskih potreba, radi ostvarivanja čovjekovih interesa i njegove slobode. Država je društvena organizacija
bitno različita od ostalih, jer ona raspolaže monopolom fizičke sile, odnosno prinudom u društvu, s jedne strane,
i ona vrši, s druge, niz poslova koji nemaju neposredne veze s prinudom, već obavlja funkcije koje su
građanima korisne i koje su opće dobro. Njena specifičnost nije u vršenju općedruštvenih funkcija, već, prije
svega, u njenoj prinudnosti, tj. njenoj snazi. Toj moći se moraju pokoravati svi njeni organi, nosioci vlasti, ali i
pojedinci u ime čije se vrši vlast. Njoj stoje na raspolaganju najjači aparati moći za prinudu, tj. oružana sila ili,
bolje reći, vojni, policijski i sudski aparat. Država je, dakle, ”organizacija prinude koja obuhvata veoma veliki
broj ljudi ‘organa’, koji su svi međusobno povezani i zaštićeni oružanom silom kojom raspolažu i koja je
najveća u datom društvu. Zato državu i možemo najkraće da definiramo kao organizaciju koja ima najjači
aparat za fizičku prinudu u datom društvu ili, kraće, kao organizaciju s monopolom za fizičku prinudu.”111 To
ne znači da država jedino raspolaže aparatom, odnosno moći sa fizičkom prinudom. Ali, to znači da niko ne
može raspolagati sredstvima za fizičku prinudu protiv volje države. To je upravo onaj specifikum države, kao
najsnažnijega oblika institucionalne vlasti koja postoji u jednome društvu.
108
Friedrich Engels, Anti-duhring, Kultura, Beograd, 1953, str. 216.
109
R. Thurnwald, Die Nenschliche, Gesellschatt, 1935, poglavlje IV.
110
D. Marfin Dale, American Society, New York, 1960, str. 216.
111
Radomir Lukić, Teorija države i prava, Naučna knjiga, Beograd, 1956, str. 118.
55
 Kao što se vidi, država je historijska tvorevina, nastala na određenoj teritoriji, u kojoj su građani trajno
nastanjeni i pripadaju jednoj državi. Država je trajna ustanova, koja posreduje između mnoštva interesa njenih
građana i njihovih potreba, kao i potreba unutrašnjih organiziranih snaga. Država ima, kako je to istakao
Weber, monopol legitimne fizičke prinude, ima kontrolu nad svim građanima i drugim ‘asocijacijama’ na
svojoj teritoriji i suverena je.

7. DRŽAVA I PRAVO
Sa državom se pojavljuje i pravo. Ono je nastalo iz običaja i pravila ponašanja ljudi u društvu. Pored
elemenata jednakosti, pravo, kao i država, sadrži u sebi elemente prinudnosti. Veza između države i prava je
nerazdvojna i teško se može utvrditi da li je pravo proizišlo iz potrebe države ili obrnuto. Država uspostavlja
pravo, a cijela državna organizacija i njena djelatnost osnovana je pravnom normom, odnosno legalizirana
pravom. Tako je pravo sistem normi koji sankcionira država, a koje i sama realizira i na njima se ustanovljava i
uspostavlja. Međutim, i država i pravo su proizvod društva i nerazdvojni su od ukupnih uslova koji su se
odvijali u njemu, kako u njegovome nastanku tako i u razvoju njegovih običaja, tradicije, navika, vjerovanja i
religije. Dakle, od moralnih, običajnih i kulturnih normi i vrijednosti iz kojih se konstituira i utemeljuje najveći
broj principa prava i pravičnosti, a time i funkcije države. I država i pravo vrše određene društvene funkcije i
nerazdvojene su u uzajamnome djelovanju društva. Oni su proizvod historijskih uslova koji su se mijenjali, a s
njima i funkcije države i karakter pravnih normi. U nastojanju da se ljudski odnosi u zajednici, dakle, državi što
više približe i uspostave na idealu pravde i prirodnih prava, razvio se i pravni poredak kao osnova konstitucije i
države i vlasti. Gledište na pravednost i poredak koji ga je uspostavljao, bilo je različito u povijesti. Recimo,
Grci i Rimljani su smatrali da je ropstvo bilo pravedno, dok su mnoge teorije, kasnije nastale, određene oblike
države, koji su postojali ili postoje u povijesti, smatrali nepravednim i nepravičnim. Primjera radi, građanska
Francuska revolucija 1789. godine tražila je ukidanje feudalizma, kao nepravednoga sistema vlasti i poretka,
koji nije primjeran ljudskim potrebama i razvojnim mogućnostima čovjeka.
Država je tvorevina društva, nastala kao potreba i nužnost u posredovanju različitih interesa i potreba
koji postoje među ljudima. Snaga kojom država raspolaže je mnogo veća od svih drugih da bi ostvarila
zajedničke interese i potrebe. Dakle, država raspolaže monopolom fizičke sile, i to na legitiman način putem
pravnoga sistema, koji je, opet, izraz određene volje ili potreba građana jedne teritorije na kojoj funkcionira
država i ostvaruje funkcije vlasti. Država i njena vlast je precizno određena stanovništvom i teritorijom na kojoj
djeluje i egzistira i čiji je ona produkt, odnosno izraz. Svoju moć država ostvaruje, prije svega, putem prava na
osnovu koga regulira, odnosno utvrđuje i uspostavlja najvažnije društvene odnose i ostvaruje funkcije koje
proizlaze iz njenoga karaktera i sadržaja, počevši od osvajanja i odbrane prema drugim društvima i
uspostavljanju unutrašnjih odnosa i prava u okviru vlastitoga stanovništva do, u najnovije doba, ostvarivanja
uloge u zaštiti mira, sigurnosti, slobode i postizanja blagostanja svih njenih građana.
S obzirom na to da država raspolaže ogromnom količinom moći i prinude, u teoriji se obično govori o
državi kao nosiocu suvereniteta. To je, ustvari, svojstvo državne vlasti po kome je ona nezavisna, samostalna i
neograničena. Država svoju vlast ne izvodi ni iz kakve druge vlasti, već iz suverenosti kojom raspolaže njen
narod, kako to kaže Rousseau. Međutim, neke teorije suverenitet svode na monopol fizičke sile, npr. Radomir
Lukić konstatira da je izraz suverenitet izražen u samome pojmu monopola. Monopol fizičke sile je, po njemu,
pravno neograničen upravo zato što on sam stvara pravo. Ako bi on bio pravno ograničen, to bi značilo da je
podložan nekome drugom monopolu iste vrste, tj. da je prestao biti monopol. I, cijela suština suverenosti leži tu.
Suverenost je samo drugi izraz za monopol fizičke sile, odnosno za pravo kao poredak koji ovaj nameće.
Monopol fizičke sile je neograničen tačno u onoj mjeri u kojoj se nešto može silom sprovesti u društvu, što
znači da je relativno ograničen, tj. fizički ograničen (prirodnim i društvenim silama). Ali nije ograničen silom,
tj. niko nije od njega jači u smislu fizičke sile, ukoliko je on apsolutno neograničen.112
U nastojanju da se izbjegne monopol suverenosti države, kao konačne vlasti nad svakom hijerarhijom, u
demokratskim sistemima, posebno u SAD, prisutna je dioba vlasti kao sistema ”kočnica i ravnoteža” koji
onemogućavaju nadmoć bilo koje vlasti, bilo da je riječ o zakonodavnoj, izvršnoj ili sudskoj vlasti nad ostalim,
a istovremeno omogućavaju kontrolu svake od njih nad drugom. To, u širem smislu, stvara prostor za
održavanje suvereniteta, odnosno njegove kontrole od strane građana putem različitih oblika od legitimiranja
vlasti putem izbora do neovisnoga ostvarivanja određenih prava na različitim instancama i institucijama. Bez
obzira na postojanje sporova i različitih gledišta na prirodu države i prava, da se uočiti da su i država i pravo

112
Radomir Lukić, Država i pravo – u: Zbornik radova - Marksistička teorija o društvu, Naučna knjiga, Beograd, 1980, str. 291.
56
međusobno vezani, da bez države nema prava, kao što ni bez prava nema države, pa ni vlasti. Pravo je, dakle,
sistem normi iza kojih stoji aparat državne prinude kojih ih ostvaruje.

8. TIPOVI I OBLICI VLASTI

Historija ljudskoga društva i socijalne misli je bogata iskustvima egzistiranja tipova i poredaka vlasti,
njihovim nastancima, ali i nestancima. Oni su egzistirali u određenome vremenu, ali i na određenim prostorima.
Najčešće su ovisili ili izražavali sami smisao i tip organizacije društva, u kome su egzistirali ili se
transformirali. Otuda ih možemo razvrstati prema raznim osobinama i kriterijima. Još je u Staroj Grčkoj
postojala tipologija vlasti i državnih uređenja. Danas je uobičajena klasifikacija, odnosno tipologija država i
vlasti na:

1) države prema obliku vladavine, dakle prema osobinama koje imaju njihovi najviši predstavnici, odnosno
nominalni nosioci vlasti ili vladari;

2) države prema društvenome uređenju, a koje zavisi od broja državnih organizacija u jednoj državi, tj. o
karakteru i sadržini unutrašnje strukture države;

3) države prema tipu političkoga sistema (uređenja), što zavisi od pozicije stanovništva prema državnoj vlasti,
dakle načinu raspolaganja suverenitetom;

4) države prema stupnju centralizacije, koji ovisi, prije svega, od odnosa između centralnih i lokalnih organa,
odnosno načina organiziranja vlasti u jednome poretku.

Naravno, postoje i drugačiji načini i pristupi pomoću kojih je moguće izvršiti tipologiju. Naprimjer,
prema klasnom tipu države, naročito je zastupljena u marksističkom poimanju i moguće ju je razvrstati, recimo:
na robovlasničke, feudalne, kapitalističke, države u prelaznom periodu i socijalističke. Dalje, tipologiju je
moguće izvršiti prema tipu vlasti, npr. na: države s predsjedničkim ili parlamentarnim sistemom, pa prema
geografsko-teritorijalnim kriterijima na velike i male, srednje države, pomorske i kontinentalne etc.113
Prema obliku vladavine razlikuju se tri glavna tipa države: monarhija, republika i diktatura.
Pod oblikom vladavine podrazumijevamo, prije svega, način dolaska na vlast, legitimiranje same vlasti,
kao i odnos prema građanima vlasti i vladara.
U monarhijskome tipu države vlast vladara, monarha ili kralja je nasljedna, bez vremenskoga
ograničenja i bez odgovornosti prema svome narodu. Još su mislioci antičke Grčke razlikovali monarhiju koja
otjelovljuje ideju pravednosti od vlasti koja se ne rukovodi normama i pravičnosti, a koju je Aristotel označio
tiranijom.
Monarhija je, kao tip vlasti, prošla dugu povijest, transformirala se i razvila, u današnjem smislu, u vlast
zakona. Njeno značajnije transformiranje izvršeno je za vrijeme feudalnoga poretka, dakle, u periodu nestanka
Rimskoga carstva i pojave feudalnih država. Tadašnja vladarska vlast je imala sakralno značenje, shodno
vladajućoj teoriji, ali i tradiciji religijsko-mističkoga koncepta i gledišta na državu. Po njoj je vlast opravdavana
milošću Božijom. I zakoni, odnosno pravila koje je monarh donosio i uspostavljao, imali su sličnu mističnost i
nedodirljivost za narod. Otuda su i značajne tri postavke toga perioda, odnosno gledišta na državu, a koja su se
iskazivala u stavu vječna sreća, vječna pravda i vječni mir. Uspostavljanje apsolutne, jedinstvene i trajne vlasti
na određenome prostoru, što je došlo s procesom transformacije i prevagom teorijskoga svjetovnog gledišta nad
duhovnim, monarhije zadobijaju i suverenost kao specifično svojstvo vlasti i prava ljudi, iz kojih nastaje njen
legalitet. Tako monarh postaje suveren, a njegova volja zakon u državi. Zadobijanjem vlasti od strane monarha,
odvijao se i proces konstituiranja modernih država, način njihovoga uređenja, principi pravičnosti,
svrsishodnosti moći, i okretanje izvornosti potreba ljudi koji čine državu i na osnovu kojih se uzdiže poredak
vlasti. Bodin, kao zagovornik pravedne države, isticao je da je privatno vlasništvo jedna od granica koju ne
smije prekoračiti vladavina apsolutnoga monarha, ako želi biti pravedan. Razvoj ekonomskih odnosa, tehnike,
naučnih otkrića, uspon građanske misli i pokreta i sve većih prava ljudi, pridonijeli su spoznaji da društvo može
opstati, a država egzistirati, jedino ako vladavinu monarha zamijeni vlast zakona.
Prvi značajniji pokušaj realiziranja tih ideja bila je Francuska revolucija, koja se završila, kao što je
poznato, neuspjehom. Međutim, vladavina zakona se postupno uspostavljala ustanovljavanjem ustavne
113
Ovakvu približno sličnu tipologiju izlažu: Nikola Visković, Država i pravo, CDO, Zagreb, 1995, str. 35-79.
Ante Fiamengo, Uvod u sociologiju, n. izd. i Leksikon temeljnih pojmova politike, Fond Otvoreno društvo BiH, Sarajevo, 1994.
57
monarhije.114 Vlast monarha je ograničena ustavom, a monarh je obavezan da prilikom donošenja zakona
sarađuje s parlamentom. Time je započeo proces podjele vlasti, kao bitne pretpostavke vladavine zakona.
Dolaskom građanske demokratije i talasom demokratskih procesa, koji se šire u Evropi, mnoge se monarhije
ukidaju i zamjenjuju republikama, ali ponegdje se one i zadržavaju. Međutim, i one su reformirane, sklopljene
u ustavne i parlamentarne sisteme, u kojima je kralj ostajući nasljedan, doživotan i neodgovoran, izgubio
ustavno-zakonodavne i najvećim dijelom izvršno-političke ovlasti.115
Republika je demokratski tip vlasti, u kojoj vladar dolazi na funkciju izborom od strane građana ili
parlamenta. Mandat mu je vremenski ograničen, dok su njegovi postupci i aktivnosti podložni odgovornosti i
parlamentu i građanima. Pojam republike potiče iz antičkoga Rima i često se koristi i u modernim oblicima
organizacije vlasti i tipa poretka. U suštini, iskazuje bit političke zajednice i njenu temeljenu vrijednost. Još je
Montesquieu razlikovao demokratsku republiku, u kojoj suverenost pripada cijelom narodu, i aristokratsku
republiku, u kojoj je subjekt suverenosti samo dio naroda. S obzirom na uspostavljeni odnos izvršne i
zakonodavne vlasti, postoje predsjedničke i parlamentarne forme republika.
Tiranija ili diktatura su klasični i dobro poznati tipovi vlasti ne samo u prošlosti, već i u sadašnjosti. To
je vladavina koja nije utemeljena u pravu, već, prije svega, u nasilju. Tiranin ili diktator, tj. vladar dolazi na
vlast ne izborom i priznatim nasljedstvom, već, najčešće, nasilno ili putem krajnje nedemokratskih izbora.
Dolaskom na vlast, on monopolizira svu vlast u državi i, najčešće, preuzima sve funkcije. Otuda se, u pravnoj i
sociološkoj teoriji, ovaj tip vlasti označava kao protupravno razdoblje i vladavina vlasti suprotna volji građana.
Još su Platon i Aristotel smatrali tiraniju izopačenim oblikom vladavine. U savremenoj literaturi pod diktaturom
se podrazumijeva vlast koncentrirana u rukama jedne osobe ili skupine koja je došla na vlast nelegalno, npr.
državnim udarom i koja je prekršila pogodbu pod kojom je dotadašnja vlast na prihvaćen način funkcionirala.
Oni, dakle, suspendiraju najčešće ustavnopravno stanje i uspostavljaju privremeni pravni poredak. U modernoj
politici, često je nastojanje da se za jednom izborenu diktaturu raznim pokušajima pridobije neka forma
legitimacije koja bi je legitimirala i obezbijedila joj legalitet. Diktatura obično teži da i poredak vlasti proširi i
na sve sfere ljudskoga života, uključujući, prije svega, privredne tokove, kulturni i porodični život, uključujući
tu, čak, i nametanje obaveznoga svjetonazora.116 U Antičkoj Grčkoj i Rimu bilo je bezbroj tiranija, u azijskim
zemljama i u srednjovjekovnoj Evropi mnoštvo despotija ili diktatura monarhija, a u najnovije doba poznate su
diktature Mussolinija, Hitlera, Franca, Miloševića etc. S pravom bismo danas mogli u diktature uvrstiti i većinu
socijalističkih zemalja, sa nešto modifikovanijim oblikom od Staljina do Čauševskoga. Bezbroj je i novih
država koje su nastale i u kojima su izvršene vojne diktature i koje egzistiraju kao poreci vlasti u Južnoj
Americi, Aziji i Africi.
U države, prema tipu društvenoga uređenja, svrstavamo one države koje su organizirane na
jednostavnim ili složenim unutrašnjim mehanizmima. Jednostavne ili, kako se još označavaju, unitarne države,
imaju jednu organizaciju vlasti, jedan pravni sistem i jedan princip vladanja. Takvu strukturu vlasti ima većina
zemalja u svijetu kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Sa takvim uređenjem, danas su: Francuska, Švedska,
Rumunija, Mađarska, Poljska, Grčka.
Složene su države, ustvari, takve države, koje u sebi sadrže više država, dakle članice sa različitim
ovlastima na određenim teritorijama u okviru jedne države. U složenoj državi postoji savezna država, koja
djeluje na čitavom teritoriju, te bar dvije države članice organizacije koje djeluju na dijelovima teritorije
savezne države.117 Na primjer, SAD sačinjavaju jedna savezna država sa 50 država članica, kao posebnih
organizacija vlasti na određenim dijelovima teritorije. Ex Jugoslaviju je sačinjavala jedna savezna država sa
šest država članica, na pojedinim dijelovima teritorije. Nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu,
1992-1995. godine, Bosna i Hercegovina je Dejtonskim sporazumom konstituirana kao složena država, mada u
formalno-pravnom smislu to nije do kraja izraženo. Nju sačinjava jedna savezna država Bosna i Hercegovina na
čitavom teritoriju, a u okviru nje postoji Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, kao dvije zasebne
cjeline, koje imaju: svoje ustavno-zakonodavne organe, izvršno-političke, personalne i upravne organe, svoje
ustave i zakone, državne simbole, državljanstvo i teritoriju, čak zasebne oružane formacije i mogućnost
uspostavljanja posebnih paralelnih odnosa sa susjednim državama, u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim
integritetom Bosne i Hercegovine. Između savezne države i članica uspostavljena je podjela funkcija, odnosno
nadležnosti. Najčešće u složenome tipu organiziranja država, neki poslovi, odnosno ovlaštenja, pripadaju

114
V.: Leksikon temeljnih pojmova politike, n. izd., str. 46.
115
N. Visković, o. c., str. 156. On navodi da danas u Evropi kao monarhije egzistiraju Engleska, Belgija, Holandija, Švedska,
Norveška, Danska i Španija, a u Aziji su to: Japan, Tajland, Nepal, Saudijska Arabija i još neke dr.(op. S. F.)
116
Up.: Leksikon temeljnih pojmova politike, n. izd., str. 48-49.
117
Up.: N. Visković, o. c., str. 58.
58
isključivo saveznoj državi, drugi državama članicama, dok se, pak, neki dijele između njih. Savezna država je,
po pravilu, moćnija po nadležnostima od država članica, budući da njoj obično pripada nadležnost u oblasti
vojne, policijske, carinske sigurnosti, međudržavnih sporazuma, kao i mnogi finansijski poslovi. Takav slučaj
nije sa Bosnom i Hercegovinom, kao saveznom državom. Njene funkcije su reducirane, a izraz su
kompromisnog mirovnog sporazuma, pa se otud smatraju privremenim ili prelaznim rješenjem. U nadležnosti
organa Bosne i Hercegovine su: vanjska politika i vanjskotrgovinski odnosi, carinska i monetarna politika,
pitanja imigracija, izbjeglica i azila, provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivično-pravnih propisa,
uključujući i odnose sa Interpolom; zatim, uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih
komunikacijskih sredstava, reguliranje međuentitetskoga transporta i kontrola vazdužnoga saobraćaja (Član 3.
Ustava Bosne i Hercegovine).
U povijesti je bilo više oblika složenih država. Najpoznatiji su: personalna unija, realna unija,
konfederacija i federacija. One su nastale kao rezultat različitih potreba i uslova.
U države prema tipu političkoga sistema, možemo svrstati: autokratiju, oligarhiju i demokratiju. Sva tri
tipa vlasti zaokupljala su filozofsku i sociološku misao od najranijih vremena nastanka države do danas. S
obzirom na složenost društvenih odnosa i moći države kojima ona raspolaže, pitanje načina realizacije te moći
je, ustvari, pitanje vlasti i pozicije čovjeka kao njenoga subjekta.
Pod autokratskom vladavinom najčešće se podrazumijeva sistem vlasti, koju realizira vladar na
osnovama religijskih i tradicijskih normi, uz pomoć sile koju obrazuju i kojom upravlja pojedinac ili jedan broj
vjernih podanika. Taj tip vlasti ne proizlazi iz volje naroda, jer je on lišen bilo kakvog prava da utiče na
karakter vlasti. Narodu pripada podređena pozicija. Apsolutni vladar ima i apsolutnu moć ne samo u općem,
već i u privrednome smislu. On se na različite načine stara o materijalnim interesima svojih zaštitnika (ratnika,
svećenika, zemljoposjednika etc.), koji su u njegovoj zaštiti i putem kojih on ostvaruje svoje ciljeve.
”Autokratski vladar ih potkupljuje na način da im svojom ‘milošću’ podaruje zemlju, radnu snagu za
eksploataciju i razne funkcije vlasti u vojsci, u sudstvu i u upravljanju provincijama. No sve te povlastice su
nesigurne, utoliko što ih sam vladar može u svakom trenutku opozvati. Čak ni osobna sigurnost, imovina i život
članova tog sloja povlaštenih nisu posve zaštićeni pravom.”118 Kako takav princip vladanja ne odgovara većini,
česte su bile pobune i pokušaji da se takve vlasti ukinu i vladari skinu s prijestolja. Nekad je to bilo s više, a
nekad s manje uspjeha. Zbog toga je povijest bogata sukobima, pobunama, pokušajima prevrata otporima i
prevarama. Autokratski tipovi vlasti postojali su sve do 19. stoljeća, a među velike bismo mogli ubrojati
despotske monarhije: Mezopotaniju, Egipat, Perziju, Kinu, Indiju, carske države u Rimu.
U Evropi su to bile u srednjem i novom vijeku mnoge države, a u našim krajevima su poznate Austro-
Ugarska i Turska carevina.
Oligarhijski tip vlasti je princip vladanja u kome manjina vlada većinom. To je obično i ekonomski
vladajući sloj, koji obavlja raznovrsne poslove i sudjeluje u donošenju zakona i procesima odlučivanja. Postoje
dvije vrste oligarhije koje su se do sada afirmirale i razvile, odnosno koje teorija razlikuje, a to su aristokratska i
plutokratska. Aristokratska je oligarhija, ustvari, vladavina plemstva, dok je, pak, plutokratska oligarhija
sastavljena od sloja bogatih u određenoj državi, odnosno društvu. Neki sociolozi ukazuju da i moderna društva
pripadaju oligarhijskome tipu vlasti, tj. da se iza demokratskih ustanova i procedura najčešće nalazi vlast
manjina - uistinu odlučuje vlada. Tu bismo mogli ubrojati stajališta posebno V. Paretoa i W. Millsa, koji se
bave posebnim problemom, a koje oni nazivaju elitama vlasti.
Demokratski tip vlasti je onaj sistem u kome većina naroda ima slobode i prava političkog odlučivanja,
prava izbora i opoziva predstavnika i nosilaca vlasti. Ta prava i slobode temelje se na uvjerenju da sva vlast
proizlazi iz naroda i da njemu služi kao nosiocu suvereniteta. Dakle, temelj vlasti jeste ideja neotuđive
suverenosti, kojom raspolaže narod i iz koje se legitimira poredak i tip vlasti. Do sada su nam poznata dva tipa
demokratije. Antička i moderna građanska demokratija. U novije vrijeme demokratija se dalje klasificira i
razvrsta na neposrednu i posrednu, na formalnu i stvarnu, i na socijalnu i političku demokratiju.
Za antički tip demokratije, kao poznat primjer služi nam sama Atena koja se smatra uzorom i služila je
kao osnov idealističke koncepcije shvatanja države. Neposredno sudjelovanje svih slobodnih građana u
odlučivanju u javnim poslovima, bilo je osnova svih kasnijih demokratskih doktrina.
Za osnovu građanske demokratije navode se primjeri SAD i evropskih država, nastalih u 19. stoljeću.
Kod svih tih država radi se, ustvari, o onome što smo već označili kao tip posredne demokratije, dakle svođenje
prava odlučivanja na određen broj ovlaštenih, odnosno izabranih predstavnika. Ono što svi, kako kaže Otto von
Gierke, sudionici moraju priznati svojom obavezom, utvrđuje se računanjem, bilo da se radi o izborima, bilo o

118
N. Visković, o. c., str. 60-61.
59
glasanju u tročlanom kolegiju. Tek ispod broja tri prestaje univerzalno sredstvo, za razliku u mišljenju.
Najtješnja ljudska veza, brak mora se smatrati istitucijom bez glasanja.119 Dakle, načelo većine postaje osnova
demokratske legitimacije i, po sebi, razumljiva kategorija odnosa koji se uspostavljaju u jednoj državi. Bitno
obilježje demokratske vlasti je izražavanje te volje na legitiman način. Legitimacija se obezbjeđuje
proceduralnom formom. Ono što prihvati većina važi, kao izraz opće volje. ”Proceduralna legitimacija je
osobito fascinantna iz perspektive postsocijalističkih poredaka koji se uspostavljaju u društvima što su
desetljećima bila podređena jednoj varijanti supstancijalne autolegitimacije političke vlasti, otvoreno
neprijateljske prema racionalnim procedurama odlučivanja.”120 Načelo većine za demokratsku vlast nije
dovoljno, naime, postoji niz drugih neophodnih pretpostavki koje je nužno zadovoljiti i uvažiti da bi se
legitimirala demokratska vlast.
Podjela, prema tipu, na centraliziranu i decentraliziranu vlast ovisi, prije svega, o uspostavljenosti
odnosa između centralnih i lokalnih organa vlasti i uopće same organizacije principa vlasti na nižim nivoima u
okviru jedne države.
Centralizirana država je ona država u kojoj lokalni organi imaju malu samostalnost u obavljanju poslova
iz njihove utvrđene nadležnosti. Ta nadležnost, odnosno međusobni odnosi i ovlaštenja lokalnih i centralnih
organa uspostavljaju se ustavom i zakonom. U principu, kod centralnih država lokalni organi provode akte,
volju i naredbu viših organa, centralizacija se ogleda i u tome što viši organi postavljaju i smjenjuju službene
osobe lokalnih organa, nadziru njihov rad i zakonitost.
Decentralizirani sistemi su oni u kojima lokalni organi vlasti imaju određenu, a u nekim oblastima i
potpunu samostalnost. U okviru datih ovlaštenja, oni odlučuju autonomno, na osnovu zakona i drugih općih
normi. U takvim uslovima, lokalni organi poštuju norme koje donose viši organi, ali ne rade po njihovim
naređenjima. Centralni organi obično daju smjernice za njihov rad, nadziru zakonitost njihovoga rada i imaju
ovlaštenja da ukidaju njihove nezakonite odluke. Službene osobe lokalnih organa ne postavljaju viši organi, već
se one ili biraju ili ih postavlja izabrano lice na lokalnome nivou organizacije vlasti. Samim tim su ovlaštena
lica, po logici izbora i postavljenja, odgovorna onima koji ih postavljaju.
Danas ne postoji isključivo centralizirana, niti decentralizirana vlast. Naprotiv, susreću se elementi i
jednoga i drugoga i čine jedan sistem vlasti s različitim modalitetima i nadležnostima, odnosno disperzijom ili
centralizacijom vlasti.
Tipovi poretka vlasti nisu statični. Oni su, kao i druge društvene tvorevine, podložni evoluciji,
promjenama, preokretima, transformacijama, nastancima i nestancima. Imaju svoju znakovitost, obilježja,
imaju i svoju zakonomjernost kretanja. U najsnažnije promjene tipa vlasti i poretka spadaju revolucija, državni
udar i prevrat, narodnooslobodilački pokreti, mirne i političke transformacije, ustavne reforme, disolucije i
osamostaljivanje država. No, o tome smo više govorili u dijelu društvenih pokreta i društvenih sukoba.

9. MOĆ I VLAST
U svakodnevnome životu susrećemo se sa pitanjem: šta je moć, u čemu se ona sastoji, ko njome
raspolaže i na koji se način ona manifestira i realizira. Možda nerijetko njome raspolažemo i sami, a da nismo
ni svjesni tog čina i postupaka koje činimo. Najčešće su to manifestacije i aktivnosti na razini individualne
moći, kao npr. ponašanje u porodici, školi, na poslu i sl.; u političkome smislu, na izborima, putem glasanja ili,
pak, pripadanjem određenoj političkoj grupi, partiji ili pokretu; u ekonomskome smislu, raspolaganje
određenim kapitalom, znanjem ili imovinom. Dakle, raznovrsni su oblici i izvori moći. Njena priroda je u samoj
čovjekovoj nejednakosti i različitoj sposobnosti i poziciji koju jedinka ima. Uloga oca u porodici je izraz
određene moći, u školi profesora, u politici izabranog predstavnika, a u sferi privrede vlasnika. Kao što se iz
navedenoga primjera vidi, moć je, prije svega, socijalne, političke i ekonomske prirode. Moć je, dakle,
društvena kategorija. A pod društvenom moći, ustvari, podrazumijevamo onu moć koja se pojavljuje i koja se
ispoljava u institucionalnom obliku u odnosu prema pojedincima.
Privredno-ekonomska moć uslovljena je elementarnom ekonomskom činjenicom, kako kaže Weber, ”da
raspolaganje materijalnim dobrima, posjedima, bogatstvom i vlasništvom, na tržištu gdje ljudi konkurišu jedni
drugima, stvara specifične životne pogodnosti za stjecanje ili gubitak bogatstva, zaposlenja ili vlasništva.”
Ekonomska moć je nerijetko uslovljena i usko vezana s političkom moći i teško se tačno može utvrditi
koji je izvor dominantniji i koji je interes preovlađujući, da li je to zaštita ekonomskih interesa ili, pak,
ostvarivanje političkih ciljeva. Zato Weber i upozorava da je institucionaliziranje, a što bi pravnici rekli,
organiziranje društva i države izraz potrebe koncentracije i realiziranja moći kojom ona tako raspolaže.
119
Otto von Gierke, O povijesti načela većine – u: Zbornik radova, n. izd., str. 13.
120
Legitimnost demokratske vlasti, Izbor radova, Naprijed, Zagreb, 1996, str. 7.
60
 Politička moć je, ustvari, uvijek institucionalizirana moć kojom raspolaže određena politička grupa ili
partija, ili, pak, sama država. Političke stranke su generatori, ali i nosioci političke moći. One su moderni
kolektivni vladari, grupe moći koje svoje postojanje duguju čvrstoj organizaciji vlasti za koju se bore
demokratskim sredstvima, pridobijajući članstvo i glasače na izborima. Politička je moć, funkcionalno gledano,
transformirana socijalna i privredno-ekonomska moć, koja se kroz vještu političku formu i snagu usmjerava na
osvajanje vlasti, ali i samu njenu egzistenciju. ”Bez samostalnosti političke moći i političke sfere došlo bi do
stapanja društva i države i do nužne pojave diktature i totalitarizma, odnosno, monopolskog odnosa u
raspolaganju klasičnim sredstvima državne prinude.”121
Politička moć je izraz određenih vrijednosti koje postaju zajedničke ili opće i koje nastoji svojim
aktivitetom realizirati određena politička grupa, partija ili, pak, sama država. Politička vlast zadobija izraz
kolektivne moći kada se uspostavi zakonom ili normativnim poretkom.
Socijalna moć je snaga koju sa sobom nosi industrijski sistem, razvoj tehnike i tehnologije. Njima vlada
čovjek i tako zadobija sve značajniju ulogu u društvu i u privrednome, ali i u političkome poretku. Privredni
poredak, pa i politički, postaju sve ovisniji o čovjekovim sposobnostima i njegovim tehničko-tehnološkim
dostignućima. U razvijenim društvima sve značajniju moć imaju: pojedinačni status, obrazovanje,
specijalizacija, znanje u odnosu na prisilu, pa i novac.
Za najistaknutijeg predstavnika teorije moći u sociologiji se smatra Weber. Za njega je moć ”svaki
stupanj vjerovatnoće da se nametne snaga volje u jednom ruštvenom odnosu uprkos otporu.”122
Ovo je gledište, ustvari, vrlo funkcionalno i određuje moć u bilo kojoj situaciji. Ono u odnosu na moć
nije statično, već uistinu otkriva njenu prirodu. Moć se realizira pomoću autoriteta jedinke, uticaja
institucionalnoga aparata ili privredno-ekonomskoga mehanizma ili, pak, manipulacija od strane zastupnika i
nosilaca određenih interesa.
Postoje mnogobrojne teorijske koncepcije i gledišta na prirodu i karakter moći. Mi ćemo ukratko
razmotriti neke od njih.
Psihološka teorija polazi od moći, kao ljudskoga nagona. Borba za opstanak je ljudska sudbina. Ljudi se
međusobno razlikuju u sposobnostima, sklonostima, interesima, posebno po duhovnoj i intelektualnoj snazi,
karakteru, izdržljivosti i neumoljivosti. Za značajnijega predstavnika ovakvoga gledišta i teorijske koncepcije
uzima se Hobbes. U svom djelu Leviathan, on ističe: ”Tako ja držim na prvom mjestu trajnu i neprestanu
žudnju uvijek novom moći, općim nagonom cijelog čovječanstva koji se završava samo smrću.”123 Pored
nagona za moći, on navodi postojanje prirodne potrebe ljudi za potčinjavanjem i poslušnošću ”općoj vlasti”,
radi svoga dobra. Ako je, dakle, volja za moći osnova egzistencije i opstanka čovjeka, šta je njen neposredni
proizvod?
Nije li to stalni sukob i rat između ljudi, u Hobbesovom smislu, ili pokretačka snaga čovjeka i društva u
Schopenhauerovom smislu? Nietzsche smatra da ”čovjek ne traži užitak, niti ne izbjegava neužitak; razumije se
kojoj slavnoj predrasudi ovdje protivrječi. Užitak i neužitak jesu gole posljedice, gole propratne pojave: ono što
čovjek hoće, ono što svaki najmanji dio živog organizma hoće jeste višak moći.”124 Pod uticajem Nietzschea,
Adler je, za razliku od Freuda, nagon za moći stavio iznad libida. ”Iza svake neuroze stajala je, u - suprotnosti
s Freudom - ne neka pervertirana ili frustrirana seksualna želja, nego kompleks manje vrijednosti, koji se u
težnji za moći kompenzira, upravlja zbivanjima u ličnosti da bi osigurao stabilnost osjećanja i savladavanja
potčinjenosti.”125 I danas se u objašnjavanju određenih poredaka vlasti i ličnosti, koje toj vlasti daju osobitu
dimenziju i dinamizam moći, poseže za psihičkim objašnjavanjem strukture ličnosti i njenih nagona za moći.
Za to nam najbolje služe primjeri objašnjavanja fenomena fašizma, staljinizma, nacionalsocijalizma i mnogih
novijih pokreta sa sličnim sadržajem i dimenzijama.
Funkcionalistička teorija polazi od stava da je društvo nosilac moći i da ono raspolaže njome kao
cjelinom. Po njima, moć nije djeljiva na društvene grupe i individuue. Za Parsonsa, kao predstavnika te teorije,
moć je ”opće sredstvo ili resurs u društvu.” To je, po njemu, ”mogućnost da se mobiliziraju resursi društva za
postizanje ciljeva za koje se javnost opredijelila.” Takvo stajalište je u skladu sa općom koncepcijom
funkcionalističke teorije, po kojoj svi dijelovi doprinose održavanju cjeline. Iz društvenih vrijednosti izrastaju
kolektivni ciljevi koji su zajednički svim članovima društva. Dakle, što je djelotvorniji i efikasniji sistem, time
je bolja pozicija pojedinaca i obrnuto, ukoliko pojedinci više doprinose integraciji društvenoga sistema, time je

121
Leksikon temeljnih pojmova politike, n. izd., str. 174.
122
M. Weber, Privreda i društvo, n. izd., str. 37.
123
T. Hobbes, o. c., str. 11.
124
Friedrich Nietzsche, Volja za moć, Prosveta, Beograd, 1972.
125
Klaus von BeYme, Savremene političke teorije, Stvarnost, Zagreb, str. 161.
61
on sam funkcionalniji i ima veću moć. Da bi pojedinci doprinijeli funkcioniranju sistema, nužno je da se
udruže. Udruživanja zahtijevaju organizaciju i usmjeravanje. Stoga je nekima dodijeljena moć da upravljaju
drugima i da usmjeravaju tokove društva. Iz moći, kao veći potrebni oblik ostvarivanja cilja, izvodi se vlast.
Vlast je, po funkcionalističkome stajalištu, legitimna moć, jer ima za cilj realiziranje zajedničkih ciljeva. Za
Parsonsa se moć nalazi kod svih članova društva kao cjeline, jer oni njome raspolažu i on je poredi, slikovito, sa
primjerom ulaganja novca građana u banku. Naime, on tvrdi da ”političku podršku valja shvatiti kao poopćenu
dodjelu moći, koja ako vodi uspjehu na izborima, stavlja izabrano rukovodstvo u položaj analogan položaju
bankara. Ulozi moći birača su opozivi, ako ne po volji, onda na sljedećim izborima.”126 Mnogi sociolozi su
iznijeli prigovor ovakvoj teoriji, smatrajući je suviše uskom i jednostranom. Ne uvažava društvenu realnost i ne
dopire do stvarne prirode moći i njene suštine i zato je ona površna i ne daje sliku, niti doprinosi spoznaji same
prirode moći.
Marksističko stajalište smatra da je moć izraz uspostavljenih odnosa u društvu, u kome vlast ima
vladajuća klasa i koja njome raspolaže kako bi održala nametnute odnose u sferi proizvodnje, ali i društvu u
cjelini. Moć vladajuće klase proizlazi iz proizvodnih odnosa koji su uspostavljeni, a u kojima manjina raspolaže
i prisvaja višak vrijednosti.
Takve odnose ona uspostavlja i održava pomoću legitimnih zakonskih normi, koje, opet, vladajuća klasa donosi
u društvo i time obezbjeđuje svoju dominaciju moći. Dakle, vladajuća klasa uspostavlja vrijednosni sistem
kome je privatno vlasništvo, profit, mehanizam tržišne privrede i nejednakost koja iz tog proističe, legitimni,
prirodni i razumni odnos moći u društvu.
Bez obzira na iznesena teorijska stajališta, pa i sporove koji u suštini manje-više opravdavaju određene
tipove društvenih sistema i snage koje raspolažu organiziranom moći ili ih osporavaju, neosporno je da je moć
uslovljena ljudskim i društvenim nejednakostima. Po svojoj biti ljudi su obdareni različitim sposobnostima,
željama i potrebama. U nastojanju da se zadovolje različite potrebe i interesi, javljaju se i sukobi i nejednakosti
kako na individualnoj tako i na društvenoj razini, kao što je prisvajanje materijalnih dobara, bolja mjesta rada,
ugledniji društveni položaj, ugodniji i bolji život etc. Sve je to u najužoj vezi s moći ili , kako to Nietzsche
slikovito kaže: ”Rang određuje i održava jedino količina moći: i ništa drugo.”127 Pojedincu je potrebna moć da
bi ostvario svoju nadmoć i ciljeve u odnosu na druge. Po toj osnovnoj usmjerenosti, pojedinci teže da ostvare
ekonomsko-posjedovne, ali i političke pozicije moći. Moć tako postaje uticaj kojim pojedinci ili grupe
raspolažu u ostvarivanju određenoga interesa ili, pak, ciljeva u jednome sistemu. Moć se najčešće legitimira i
ostvaruje pomoću vlasti, dakle putem institucionalne strukture i sile kojom ova raspolaže. Otuda je nastala i
potreba da se ograniči institucionalna ili pojedinačna moć. Dosad najefikasniji poznati način ograničavanja
moći jeste podjela vlasti ili, preciznije rečeno, određivanje njenih okvira i dosega. Vlast se ograničava i pomoću
demokratskoga legitimiteta i nužnosti provjere vlasti i njenih postupaka pred skupštinama i biračima. Značajna
ograničenja moći vlasti čine se i putem opozicije i njene kontrole nosilaca vlasti, kao i putem interesnih grupa,
te sredstava informiranja, javnosti i mogućnosti da se, u demokratskim procesima, iskažu i suprotna mišljenja i
iznesu argumenti.
U povijesti nisu rijetke manipulacije i upotreba prevelike količine moći, koje određeni pojedinci ili
sistem vlasti upotrebljavaju kako bi ostvarili određene interese ili ciljeve. Takvim aktivnostima se obično
građani suprostavljaju različitim sredstvima. Tako su nastali, danas već afirmirani pokreti za prava ljudi, za
emancipaciju žene, za nezavisnost, protesti protiv određenih mjera i akcija vlada, protesti opozicionih pokreta,
odnosno razvijeni su razni oblici borbe protiv prekomjerne koncentracije i upotrebe moći. Time se najčešće
odbijaju određene mjere vlasti i ujedno dovodi u pitanje cjelokupni socijalni i politički sistem na kome se
uzdiže ta moć. Svi oblici otpora moći, koje možemo označiti kao građansku neposlušnost, stvaraju novu
društvenu moć, nasuprot vladajućoj, a koja doprinosi promjenama stanja i ograničava prethodnu, vraćajući
legitimnost građanima, kao izvornim subjektima i imaocima moći. Ukoliko su ti otpori veći i češći, nastupa
stanje konfliktnosti i nestabilnosti sistema. Obično se tada uspostavlja novo stanje i pravila koja rezultiraju
značajnijim promjenama i preobražajima, ne samo poretka moći i vlasti, već i društva u cjelini. Promjene u
bližoj i daljnoj prošlosti nerijetko su imale karakter i velikog nasilja, kojim se koristila vladajuća moć, ali i
otpora građana protiv takvoga stanja moći. Takav građanski otpor vladajuće elite shvataju kao pobunu protiv
poretka, a ne vlasti, što je izraz velike manipulacije građanima i javnim mnijenjem od vladajućeg aparata moći i
opravdanje za upotrebu sile, uz ostale instrumente prinude.

126
Navedeno prema: M. Haralambos i R. Heald, Uvod u sociologiju, n. izd., str. 106.
127
F. Nietzsche, o. c., str. 159.
62
 Kao društvena tvorevina i izraz čovjekovih potreba, vlast je, kroz povijest, zadobijala formu, oblike i
sadržaj. Njene trajne karakteristike, odnosno obilježja su: teritorijalnost, monopol prinude i trajnost. Ona je
usko vezana sa drugim društvenim pojavama, kao što su moć, autoritet, sila i sl.
Weber je pravio jasnu razliku između moći i vlasti. Za njega je vlast samo jedan oblik moći, odnosno on
vlast definira kao ”vjerovatnoću da će određena lica poslušati jednu zapovijest određenog sadržaja.”128 Vlast je,
dakle, institucionalna moć koja je zasnovana na određenim normativnim pretpostavkama koje imaju za sobom
autoritet, iskazan voljom građana ili društvene organizacije. Vlast je organizirani izraz društvenih odnosa, bilo
da se radi o globalnom društvu u cjelini ili nekom njegovom užem dijelu, odnosno društvenoj grupi. Bez
organizacije ne postoji vlast, odnosno, da bi se vlast uspostavila i funkcionirala, nužna je organizacija. Vlast je
također izraz legitimiteta i legaliteta, tj. ona je institucionalizovana moć koja ima snagu zakona i volju građana,
odnosno ovlaštenje da tu volju državni aparat realizira. Gdje je uspostavljena vlast, uspostavljeni su i odnosi
između prava i dužnosti nosilaca vlasti, ali i onih koji su njoj potcijenjeni. Dakle, vlast je takav odnos u kome
nema mjesta samovoljni, niti slijepoj poslušnosti, nego su odnosi međusobno jasno uspostavljeni.
Vlast ima specifično obilježje. Za razliku od moći, koja se rasprostire difuzno, vlast se kreće u
određenim granicama. Ona nikad ne znači uspostavljanje potpune kontrole nad onima koji su dužni da je
slušaju. To je upravo ono umijeće vlasti i umijeće vladara da koristi primjereno moć. Vlast se sastoji u
izdavanju određenih upozorenja i određenih zabrana, što, opet, zavisi od prirode organizacije društva, ali i
vlasti. Vlast održava i štiti uspostavljenu društvenu organizaciju i, prije svega, služi toj svrsi. Da bi ona to
ostvarila, mora biti sankcionirana, a da bi funkcionirala, mora biti instrumentalizirana, tj. ovlaštena da koristi i
raspolaže prinudom. Zato vlast uvijek sadrži u sebi elemente prinude, bez obzira na stepen moralne saglasnosti i
volje građana.
Vlast se legitimira kroz normativni poredak, a normativni poredak je osnov konstitucije vlasti.
Povjerenje u legalitet je, ustvari, sredstvo za obezbjeđenje prava i nadležnosti u funkcioniranju vlasti, zato, po
Weberu, legitimna vlast može biti racionalna, tradicionalna i harizmatska. To su analitičke konstrukcije koje
omogućavaju proučavanje samoga karaktera i prirode vlasti.
Racionalna vlast počiva na pravilima koja podjednako vrijede za sve koji zadovoljavaju određene
kriterijume, bilo da su u pitanju oni s najvećim ovlaštenjima, članovi upravnoga aparata koji pomažu u vršenju
vlasti, ili obični članovi društvene organizacije. Ovaj tip vlasti je opravdan, samo ako je vrši nadleži organ i po
utvrđenim pravilima. Vlast pripada pojedincima, samo ukoliko zauzimaju određeni položaj, odnosno ako su
izabrani u skladu s važećim pravilima i ukoliko vrše određene službene dužnosti, odnosno ovlasti.
Tradicionalna vlast se zasniva na tradiciji koje imaju norme i ustanove. Za ovaj tip vlasti je normativni
poredak onaj koji je ranije uspostavljen i nastao i koji ne podliježe promjenama, tj. ne priznaje nikakvo novo
zakonodavstvo ili modernizaciju. Pravo zapovijedanja nije strogo odvojeno od ličnoga ponašanja. Normativni
poredak, u ovome tipu vlasti, se sastoji od konkretnih pravila koja nejednako tretiraju različite kategorije ljudi.
Upravni aparat je podređen i ima izvršnu ulogu.
Harizmatska vlast ne priznaje i ne prihvata nikakva pravila, kojima se utvrđuje njena ovlast. Najčešće se
praktikuje u kriznim periodima društva, kada društveni, odnosno postojeći poredak nije u stanju zadovoljiti
izuzetne potrebe koje su se iskazale. Harizmatski vođa je uvijek radikalno nastrojena osoba, koja dovodi u
pitanje postojeće norme i ustanove i obično raspolaže velikom snagom i ”natprirodnim” svojstvima. Vlast mu je
nerazdvojena od ličnoga ponašanja i autoriteta. Najčešće ne prihvata nikakva pravila koja ga obavezuju, a
pogotovo ne pravila koja reguliraju odnos između njega i njegovih pristalica.

VI PREDAVANJE

POLITIČKE STRANKE I UDRUŽENJA

1. UVJETI NASTANKA POLITIČKIH STRANAKA

Politika, politički procesi i odnosi su univerzalne ljudske kategorije. I danas, kao i u davna vremena,
koristi se skoro ista terminologija, bez obzira na vremensku distancu, za označavanje sadržine političkih
procesa i odnosa. I danas upotrebljavamo termine, kao što su: politika, građani, vlast, republika, demokratija,
tiranija, anarhija i sl. Mnogi termini su grčkoga ili latinskoga porijekla, a i danas označavaju najvećim dijelom
političku relanost. Ljudsko iskustvo je suočeno i s drugim značenjima politike i političkim terminima koje

128
M. Weber, Privreda i društvo, n. izd., str. 169.
63
ljudska praksa i civilizacija pamte po tragediji, to su, npr.: božanska volja, um vrhovnoga bića, vječna pravda,
norme apsolutnoga morala, narodni genije, duh naroda, prirodno pravo, zakon krvi, rase etc. Na osnovu tih
misaonih i političkih kategorija, u stvarnosti su se i u ljudskoj povijesti konstituirali politički pravci i praktične
manifestacije politike. Dakle, politika je u općem smislu stvaranje alternativa postojećoj realnosti, stvarnome
stanju i teorijskome mišljenju. Njeni tvorci su konkretni ljudi, kao nosioci procesa i političkih ideja. Što se u
politici konstituira kao nužno, u stvarnosti ne mora biti realno. U politici je nužnost tek onda kada ona svojim
postupcima dovede do neutralizacije alternativa. Ljudi su nosioci mogućnosti, ali su mnogo češće, što nam
povijest govori, njen objekt za potvrdu teorijskoga ili praktičnoga koncepta političke mogućnosti. Politika svoj
uspjeh dokazuje kao teorijski princip i najčešće ga izvodi iz metafizičkih postulata, kao vanjskih uzroka
zbivanja.
Sam termin politika označava poslove vezane za polis-državu, grad, kao posebnu zajednicu slobodnih
ljudi. Dakle, javni poslovi su sadržina politike. Čovjek je osnovni politički subjekt, samim tim što je slobodan i
što je u političkome smislu postao građanin. Politika postaje djelatnost, u općem interesu svih ravnopravnih
članova društva, ili djelatnosti po društvenoj potrebi ljudi. Ali ona nije homogena i jedinstvena aktivnost, već
protivrječan proces. U istome društvenom prostoru i vremenu djeluju različite, pa i oprečne političke
orijentacije i svaka od njih ističe svoju vrijednost za cijelo društvo, isključujući ostale kao manje-više štetne ili
suprotne interesima. Sama ljudska egzistencija je protivrječna, protivrječan je odnos između društva i
pojedinca, privatnoga i javnoga života, ljudske i političke djelatnosti, političke orijentacije i stvarnosti itd.
Otuda se politika pojavljuje kao posredništvo različitih interesa, želja, opredjeljenja i mogućnosti.
Tradicionalna politika u gustoći modernoga vremena nije više nadmoć, ona je podložna mjerilima
praktičnosti, tj. njeni efekti i svrha postojanja se mjere doprinosom konkretnim ciljevima koje ima u datom
društvu. U politici je pojedinačan interes sveden na opći ili javni. Ti interesi ne postoje samostalno, već u
obliku političke javnosti i njihove institucionalizacije. Iz te javnosti, spoljašnjih i neuhvatljivih zbivanja, razvila
se potreba i navika pojedinaca da participiraju u pitanjima politike i njenih interesa. Tako politika, kao ljudska
djelatnost, postaje sredstvo, a ne svrha društva, uspostavlja svoju organizaciju i institucionalizira se kroz
političke stranke ili, pak, organizaciju države koju opet one legitimiraju.

2. ZNAČAJ I FUNKCIJE POLITIČKIH STRANAKA

Političke stranke imaju veliki značaj u savremenome društvu. Sam termin: političke stranke predstavlja
jedan od najšire prihvaćenih termina u svakodnevnome životu. Zato se danas u najopćijem smislu političke
stranke definiraju kao ”političke organizacije čiji je cilj preuzimanje i vršenje državne vlasti, ili bar učešće u
njoj, ili stalan uticaj na nju radi zaštite i ostvarivanja određenih klasnih, odnosno, grupnih interesa u okviru
jedne ideološke koncepcije o opštoj državnoj politici i zajedničkim interesima društva.”129
Da bi politička stranka funkcionirala i ostvarivala svoje ciljeve, neophodno je da posjeduje dvije
osnove: prvo, da posjeduje određen program u kome izlaže svoje političke ciljeve i poglede; drugo, da ima
određenu organizacionu strukturu, tj. da ima organizacionu formu putem koje ostvaruje i realizira svoje
političke ciljeve. Program je, dakle, osnova za okupljanje političkih pristalica i svih onih koji imaju slične
stavove ili poglede i onih koji imaju zajedničke ciljeve i političke interese da ih ostvare. Program stranke je i
osnova po kojoj se identificira politička orijentacija stranke. Kad je riječ o organizacionoj strukturi, onda je,
prije svega, u pitanju uspostava unutrašnje organizacione strukture stranke putem koje ona na efikasan i
funkcionalan način ostvaruje svoje programske ciljeve. Od uspješnosti organizacije zavisi i njena društvena
snaga.
Nezamislivi su politički procesi u jednome društvu bez slobodne organizacije i djelovanja stranaka.
Legitimacija demokratskoga poretka zavisi od političkih stranaka i njihovoga aktiviteta kako u konstituiranju
institucionalnih organa tako i u realizaciji općih društvenih ciljeva. Stranke nastaju iz potrebe da se različiti
grupni interesi artikuliraju i iskažu, najčešće uticanjem na društvo, a posebno na konstituciju i legitimitet
parlamentarne vlasti. Kao nosioci različitih interesa i uvjerenja, stranke ih artikuliraju i prenose u institucije
države, a time i u sam tok demokratskih procesa. Nastojeći da izbornom borbom u uzajamnoj konkurenciji
zadobiju, i same stranke i njihovi programi, demokratsku legitimaciju, one nastoje pridobiti povjerenje birača i
legitimno konstituirati vlast na iznesenim programskim osnovama i političkim ciljevima. Dakle, političke
stranke su organizirane društvene grupe, koje se bore za osvajanje vlasti putem izbora ili, pak, njeno
održavanje, ukoliko su je prethodno zadobile. Političke stranke su najčešće stranke koje se zalažu za legalitet, tj.
prihvatanje države i njenih institucija kao općedruštvenih institucija potrebnih svim građanima. To priznanje

129
Najdan Pašić, Klase i politika, Komunist, Beograd, 1970, str. 82.
64
legaliteta i legitimiteta države i njenih institucija, stranke stavlja u poziciju konstitutivnih elemenata političkoga
sistema jedne zemlje.
Postoje različita teorijska određenja pojma i funkcija političkih stranaka. Da se uočiti da većina
teoretičara uočava da su stranke osnova konstituiranja civilnoga društva. One su snažan institut za raspolaganje
suverentiteom i njegovim osnovnim demokratskim načelom. Time općedruštveni suverenitet postaje pravna
formula koja se zadobija, odnosno prenosi na vlast putem izbora. Međutim, pitanje kontrole suvereniteta od
strane naroda, kao izvornoga nosioca, ostaje i dalje aktualno, jer još uvijek nije iznađen efikasan mehanizam
kontrole vlasti.
Političke stranke nastaju u periodu značajnih društvenih reformi, a to je krajem 18. stoljeća u Engleskoj
i SAD, dok se u većini evropskih zemalja političke stranke javljaju u 19. stoljeću. Sistem predstavničke
vladavine, polazi od spoznaje da građani, kao nosioci suvereniteta i osnove vlasti, ne mogu neposredno donositi
političke odluke okupljajući se na trgovina, kao što su to činili Atenjani. Suverenitet se legitimira putem izbora,
odnosno izbornih predstavnika koji u ime građana i u općem interesu vrše funkciju vlasti i nakon određenoga
vremena podvrgavaju se kontroli, odnosno ponovnome izboru. Budući da su interesi građana, po prirodi stvari,
različiti, predstavnička demokratija podrazumijeva slobodu udruživanja u političke stranke i druge oblike
interesnoga okupljanja, slobodu njihovoga djelovanja i izražavanja interesa i političkih gledišta.
Suprotno slobodama političkoga organiziranja i djelovanja, očituju se sistemi sa zabranom udruživanja,
što je karakteristika totalitarnih i diktatorskih sistema. Tada politika od sredstva postaje spoljašnji cilj.
Kao nosioci konstitucije i legitimiteta vlasti, političke stranke čine osnovu civilnoga društva, iz čijeg se
aktiviteta i povjerenja konstituira parlament, kao zakonodavna vlast. Da bi se ostvario princip demokratske
konstitucije parlamenta, uspostavljaju se izborna pravila, izborni procesi i pravo glasa. Od izbornih pravila i
propisa, kao i prava glasa, zavisi, ne samo demokratičnost odnosa u jednome društvu, već i demokratičnost
samoga institucionalnoga sistema, a time i odnos vlasti i građana.
U mnogim zemljama od tipa vlasti zavisi i politička organizacija stranaka. Najrasprostranjeniji tipovi
vlasti, koji se konstituiraju na osnovama stranačkoga legaliteta, dijele se na jednostranačke i višestranačke
sisteme. Jednostranački sistemi organizirani su karakterističnim socijalističkim i fašističkim sistemima vlasti,
ali sa veoma bitnim sadržinskim razlikama i ciljevima. Dok se, pak, višestranački sistemi smatraju
demokratskim i oni su karakteristika SAD i većine razvijenih evropskih zemalja. Višestranački sistemi
podrazumijevaju postojanje dvije ili više stranaka. U njima se vlada obično ne oslanja na jednu stranku, već na
više njih. Najčešće u takvim sistemima obrazuju se i savezi stranaka u izbornom ili postizbornom periodu.
Izborni je sistem, ustvari, proces u kojem birači na prethodno utvrđen način svojim glasovima izražavaju
preferenciju u odnosu na stranku ili kandidate i putem kojih se njihova volja prenosi u mandate. To je, dakle,
put legitimacije i poretka i vlasti. Izborni sistemi bitno utiču na izborno ponašanje političkih stranaka, ali i na
same izborne rezultate. Oni snažno oblikuju stranačke sisteme i bitno utiču na samu podjelu vlasti u zemlji,
odnosno njen način konstituiranja, ali i na samu političku stabilnost jednoga poretka. Izbori su legitimni ako
njihovi sudionici mogu birati među različitim opcijama, dakle, ako imaju šansu izbora između više stranaka i
političkih programa. U dosadašnjim izbornim sistemima, postoji više izbornih modela. Neki od njih su
historijsko naslijeđe i sastavni su dio pravnoga sistema pojedinih zemalja. Najrasprostranjenija su dva modela:
većinski izborni model koji ima za cilj proizvesti vladavinu većine jedne stranke ili jednoga saveza stranaka u
parlamentu, i srazmjerni ili proporcionalni model koji nastoji da u parlamentu budu zastupljene sve snage i
političke stranke koje egzistiraju u društvu.
Mnogi teoretičari upozoravaju na prednosti i nedostatke jednoga i drugoga izbornog modela. Mi ćemo
navesti samo neke od njih. Većinski izborni sistem ima više prednosti. Sprečava cijepanje stranaka, jer male
stranke imaju male izglede da budu zastupljene u parlamentu. Zatim, podstiče centralizaciju stranaka i vodi ka
preferiranju dvostranačkoga sistema. Na osnovu njega se uspostavlja jednostranačka vlada, koja ima veću
stabilnost i podršku u parlamentu. Srazmjerni ili proporcionalni model ima, također, svoje prednosti.
Predstavljanje mnogo širih interesa i političkih subjekata u parlamentu, zatim, sprečavanje dominacije i
monopola jednoga gledišta ili političke volje. Formiranje vlade na široj osnovi, tj. od više stranaka. Veća
javnost i odgovornost, ali i mogućnost participacije širih grupa i političkih subjekata u političkim procesima
društva i sistemu vlasti.
Bez obzira na različito grupiranje političkih stranaka, većina sociologa ističe da one imaju zajedničku
osnovu, koja se ogleda u organizovanju i formulacijama gledišta, dakle, političkoj orijentaciji, u institucijama
uticaja, osvajanju i zadržavanju vlasti. Osnovna funkcija političkih stranaka je artikulacija interesa njenih
pripadnika i u parlamentarnoj demokratskoj političkoj aktivnosti njihovoga legitimiranja. Svaka od stranaka
nastoji se legitimirati kao nosilac interesa cijelog društva i na tim osnovama okupljati svoje pristalice. Iz
65
funkcija stranaka, pojedini sociolozi vrše i njihovu tipologiju. Navest ćemo samo jednu, recimo, tipologiju, na
tzv. stranke mišljenja i stranke masa. Za prve je karakteristično da ih čine osobe istoga mišljenja, bez obzira na
klasnu pripadnost, stalno su organizirane i u njima je naglašena lična sloboda članova. Dok, pak, drugu grupu
karakteriše čvrsta organizacija, društveni radikalizam i jaka unutrašnja disciplina. Maurice Duverger stranke
dijeli na kadrovske stranke i masovne stranke, a u okviru njih uspostavlja još užu tipologiju. Kadrovske stranke
su nastale u zapadnoj Evropi i SAD u 19. stoljeću, kao potreba legitimacije vlasti putem izbora. Uspostavom i
proširivanjem prava glasa porasla je važnost izbora, a samim tim i političkih stranaka u društvu. Ovaj tip
stranaka ne teži okupljanju što većeg broja pristalica, nego da okupi ugledne građane. Za njih je kvalitet važniji
od kvantiteta. U organizacionoj strukturi, one su vrlo labavo povezane, odnosno visoka je autonomija njihovog
članstva. U ovaj tip stranaka Duverger ubraja konzervativne, liberalne i radikalne stranke, te američki tip
stranaka.
Masovne su stranke, ustvari, konstituirali socijalistički pokreti, a kao tip i model organizacije preuzele
su komunitičke partije, fašističke stranke i u novije doba stranke u nedovoljno razvijenim zemljama.130 U
strukturi društva, postoji uska povezanost između masovnih stranaka i tipa društvenoga sistema vlasti.
Organizaciona struktura masovnih stranaka bitno se razlikuje od kadrovskih. One nastoje obuhvatiti što veći
broj članova, posjeduju vrlo krutu i centraliziranu organizaciju na svim nivoima organiziranja, sa velikom
dominacijom autoriteta vođe.
Nas ovdje više zanima fašistički tip stranke, kao masovne stranke. Takve stranke imaju krutu
organizaciju, visoku centralizaciju i jak sistem vertikalne povezanosti. Fašizam je od komunizma preuzeo ideju
o jedinstvenoj partiji. Unutrašnja struktura je najbliža vojničkoj strukturi, tj. hijerarhiji u sprovođenju stranačke
politike. Otuda vojničke formacije predstavljaju bitne elemente tih stranaka, a ostatak članstva je neka vrsta
”rezerve” u odnosu na ”aktivne kadrove”.131 Fašističke su stranke neka vrsta privatne vojske, koja se služi
nasilnim sredstvima da osvoji ili sačuva vlast.
I u modernim društvima političke stranke se naslanjaju na tradicionalne tipove stranaka i iz njihove
programske i organizacione strukture crpe glavni dio svoje snage. Nerijetko za svoju osnovu uzimaju, npr.,
religijsku, nacionalnu ili profesionalnu pripadnost koja povezuje i sadržinski interes i aktivitet pripadnika
stranke. U praksi političkoga djelovanja stranaka, postoji više različitih stranaka sa različitom unutrašnjom
strukturom i različitim političkim gledištima, različitim tipom organizacije i uspostavljenim vodstvom.

3. INTERESNE GRUPE I UDRUŽENJA

Kao rezultat demokratskih procesa u društvu, obrazuje se niz profesionalnih i političkih grupa i stručnih
udruženja. Obično okupljaju ljude različitih društvenih skupina i iz različitih društvenih slojeva. To su otvorene
društvene grupe koje okupljaju sve ljude bez formalnih ili s formalnim uslovima prijema. Cilj određuje sama
svrha udruživanja i oblik organiziranja. Najčešće je to afirmacija i težnja za ostvarivanjem određenoga cilja,
skretanje pažnje javnosti na pitanja ili, pak, legitimizaciju određenih zahtjeva prema organima vlasti ili drugim
asocijacijama. Različiti su motivi njihovoga nastanka, ali i različit nivo: od lokalnih sredina do pokreta širokih
razmjera, kao, recimo, pokreti za mir, za zaštitu okoline, za ostvarivanje ljudskih prava i sl. Najčešće udruženja
nastaju kao rezultat potrebe da se ukaže na stanje i odnose, jer institucionalni sistem nije u mogućnosti
apsorbovati, a time i realizovati niz pitanja za koja građani smatraju da su važna i bitna za užu grupu ili pak
profesiju. Dakle, statusne situacije čine osnovicu za grupnu identifikaciju i uočavanje zajedničkih interesa.
Razna profesionalna, politička i stručna udruženja su i snažan korektiv vlasti. Ona su institut putem koga se
iskazuje nepovjerenje, najčešće podstiče i utiče na formiranje javnoga mnijenja i bitno svojim afinitetom utiču
na sadržinu odluka koju donose institucionalni sistemi ili se, pak, suprotstavljaju njihovoj provedbi. Nerijetko
političke grupe legitimiraju vlast ili dovode u pitanje njeno povjerenje. Naročiti značaj udruženja imaju u
sistemu čije su institucije zatvorene, birokratizovane i neprohodne za normalne zahtjeve građana i njihovih
potreba. Administrativni i birokratski sistemi izvršne vlasti su otuđeni od svoje svrhe, tj. od potrebe građana i
njihovih zahtjeva. Obično su nadmoćni nad predstavničkim sistemom koji ih formalno legitimira. Prohodnost
kroz mrežu neproizvodivne administracije i njene moći mogu ostvariti jedino udruženja u formi pritiska ili
pridobijanja javnosti i izražavanja svojih zahtjeva javno i argumentirano. Otuda se javljaju ponekad akcije
udruženja i profesionalnih grupa u vrlo oštroj protestnoj formi, uključujući i demonstracije, blokadu puteva ili
neke druge pogodne načine.
Uspjeh udruženja ovisi o tri faktora: prvo, od jasne formulacije ciljeva aktiviteta, drugo, od
organizacione sposobnosti i broja ljudi koji pridobijaju za te ciljeve, i treće, od stepena aktivnosti i vodstva i
130
Georges Gurvitch, Sociologija, Naprijed, Zagreb, 1966, str. 33.
131 Opširnije o tome: Josep Lalou, Uvod u sociologiju religije, Kršćanska solidarnost, 1970, str. 78.
66
sljedbenika, kao i rezultata koje njihova akcija reproducira. Kad je riječ o prvom cilju, tj. jasno formulisanje
zahtjeva, sasvim je razumljivo ako su ciljevi jasni, opravdani i nužni za veći broj članova udruženja, prirodno je
da se stvara osnova većeg pristupanja sljedbenika, čime i jača sama snaga udruženja. Ukoliko se postavljeni
ciljevi realiziraju sa većim brojem ljudi, oni nužno proizvode određeni oblik organizacije svog djelovanja koji
može biti sasvim labavog oblika do krutih formi. Svaki oblik društvenoga angažiranja i organiziranja ovisi
dobrim dijelom od sposobnsoti i aktiviteta vodstva. Ni ciljevi ni organizacija udruženja nisu dovoljni bez
nastojanja da se postavljeni ciljevi i praktično realiziraju. Stepen aktivnosti strategije i taktike koja se primijeni,
uslovljavaju i ishod, odnosno uspjeh ili neuspjeh. I, konačno, ukoliko organizirana aktivnost urodi plodom, tj.
doprinese ostvarivanju postavljenih ciljeva, motivira članove i pristalice na veći stepen aktiviteta, na trajnost
udruživanja i na identifikaciju sa grupom.
Danas postoji vrlo širok spektar političkih i stručnih udruženja. Neka od njih imaju već dugu tradiciju
institucionalizacije i organizacije, dok su neke labavo organizirane i trenutno vezane za neka pitanja ili proces.
Među stabilnije i trajnije organizirane političke grupe možemo ubrojati pokrete ili grupe za mir, za nacionalnu
ravnopravnost, za razoružanje, za ostvarivanje autonomija ili samostalnosti, za prava ljudi, za vjerska prava, za
njegovanje određenih tradicija etc. Kao stručna udruženja možemo označiti, npr.: udruženje novinara, pisaca,
inžinjera i tehničara, filozofa i sociologa, pravnika, ljekara, politologa etc.
Politička i stručna udruženja u osnovi se zasnivaju na interesu kao temeljnom kriteriju profesije ili, pak,
čovjekove potrebe za ostvarivanjem određenog kolektivnog ili individualnog prava u određenoj sredini. U
sociološkoj literaturi se još ovaj tip organiziranja naziva i interesnim grupama ili grupama za pritisak. Neki
sociolozi ih definiraju kao interesne organizacije trajnoga ili povremenoga karaktera koje svojim aktivitetom
nastoje ostvariti određene zajedničke interese. Dakle, sadržina okupljanja i aktiviteta je interes. Zbog toga i
naziv interesne organizacije. Za razliku od političkih stranaka, interesne organizacije nemaju namjeru preuzeti
moć, niti vlast u društvu. One svojim aktivitetom nastoje uticati na političke stranke ili vlade kako bi ostvarile
svoj interes. Neki sociolozi interesne grupe dijele na protektivne i promotivne. Protektivne grupe štite interese
određenih segmenata društva. Tu spadaju pretežno profesionalna udruženja, čije članstvo je određeno statusom,
tj. pripadnošću određenoj profesiji i ono se kroz svoje udruženje bori za ostvarivanje profesionalnih interesa.
Promotivne interesne grupe promoviraju određene ciljeve. Obično su to šire interesne grupe koje formuliraju
određene interese ili pitanja od značaja za veći krug ljudi, kao što su razne mirovne grupe ili ekološki pokreti.
U svojoj strategiji interesne grupe razvijaju raznovrsne djelatnosti. U prvom redu one nastoje svoje
ciljeve realizirati putem pridobijanja naklonosti političkih stranaka, zatim raznim formama lobija i traženja
predstavnika koji zastupaju njihove interese i ciljeve, te putem apela i uticaja na javno mnijenje. Obično
interesne grupe znaju mobilizirati široku javnost za određena pitanja koja su od širega značaja, zatim raznim
oblicima građanske neposlušnosti i otpora određenim mjerama vlasti, te putem javne argumentacije i osiguranja
ekspertize, odnosno pridobijanja naučnih i stručnih mišljenja za određene potrebe i argumentaciju zahtjeva.
Političke stranke i interesne grupe su osnova demokratskoga sistema i demokratskih odnosa u jednom
društvu. Putem njih se artikulira niz interesa, koji se kasnije realiziraju i brže ostvaruju u društvu.

VII PREDAVANJE
DEMOKRATIJA IZRAZ POLITIČKOGA LEGALITETA GRAĐANA
I LEGITIMACIJA VLASTI

1. OPĆE NAZNAKE O DEMOKRATIJI

Poziv na i za demokratiju danas postaje univerzalan na svim kontinetima i društvenim sistemima. Želja
za demokratijom mobilizira široke mase stanovništva, poretke i tipove vlasti. Demokratija tako postaje globalna
snaga okrenuta univerzalnim ljudskim težnjama za slobodom i ostvarivanjem prava ljudi. Talas demokratskih
procesa širi se nezaustavljivo na sve kontinenete i nije specifikum, niti privilegija razvijenih Evropskih zemalja
i SAD. Njoj teže i manje razvijene zemlje sa raznim društvenim uređenjima i osnovama konstitucije vlasti i
tradicije njenoga egzistiranja. Zemlje tranzicije i pokreti u njima teže da demokratiju uspostave kao model i cilj
promjena koje žele započetim procesima ostvariti. Demokratija tako postaje model, ali i nedovoljno jasno
definiran poredak stvari i odnosa koji obezbjeđuju njenu funkcionalnost i kodeks konstitucije vlasti i poštivanja
ljudskih prava i sloboda. Otuda je njena tradicija krhka, a praksa još uvijek nedovoljno izgrađena i afirmirana.
To ne znači da demokratija nema alternativu i da ne postoje zemlje i sistemi koji nisu naklonjeni takvom
modelu društvenih odnosa i prava ljudi.
67
 Dvadeseto stoljeće je više nego tragično po sudbinu velikoga broja građana, po tipovima poretka i
principima vlasti koji nisu željeli demokratsku konstituciji i koji nisu marili za ljudskim pravima. Prisjetimo se
da je dvadeseto stoljeće poznato po Socijalističkim revolucijama, fašizmu kao diktatorskom poretku vlasti, po
dva svjetska rata sa ogromnim brojem ubijenih i nestalih ljudi, sa jednopartijskim socijalističkim autoritarnim
modelom vlasti i velikim brojem lokalnih ratova i sukoba koji su za posljedicu imali gubitak velikog broja
ljudskih života, onemogućenih ljudskih prava i sloboda. Praktično je dvadeseto stoljeće najkrvavije u povijesti
ljudske egzistencije i zato je njegovo vrijeme tragično po sudbinu njenih sudionika. Sve je to navelo teoretičare
i nosioce političkih moći da se suoče sa stvarnošću i da ponude modele konstitucije i egzistencije vlasti koji
neće biti u suprotnosti sa osnovnim željama i pravima ljudi, već u njihovom interesu i funkciji. Demokratija
danas predstavlja zanos, ali njena praktična mogućnost je i dalje puna neizvjesnosti i nesigurnosti. Da li će
povijest, kako s pravom primjećuju teoretičari demokratskih tokova, nastaviti otvarati vrata slobode i brojnih
mogućnosti ovisi o prednosti i kolektivnoj mudrosti samih naroda, a ne od prošlosti i zamišljene
dobronamjernosti samoproglašenih vođa.
Demokratija nije lični izbor, već potreba života u zajednici i međusobna suradnja s drugima u cilju
ostvarivanja prava i sloboda ali i odgovornosti za učešće u procesima koji vode ostavrivanju temeljnih prava,
izboru predstavnika, uspostavljanju jednakosti putem zakona i učešća u zajedničkim poslovima i aktivnostima u
sistemu ali i briga za prava drugih u drugim sistemima i društvima.

2. ŠTA JE DEMOKRATIJA
Demokratija ima različito značenje, upotrebljava se u veoma širokom rasponu imenovanja određenih
političkih procesa i stanja društva, vlasti, sloboda građana. U suštinskom smislu, demokratija se veže za prava i
slobode građana, kao i za način konstituiranja i funkcioniranja vlasti u drušvu. Ona je i model društvenoga
uređenja, ideal kojem teže skoro sve zemlje nakon rušenja jednopartijskih socijalističkih modela vlasti. Danas
se i kaže da su demokratska društva ona u kojima se ostvaruju osnovna ljudska prava, kao što su: sloboda
govora, izražavanja i štampe, sloboda vjeroispovijesti, sloboda okupljanja i udruživanja, paravo na jednaku
zakonsku zaštitu, pravo na propisani postupak i pravičan sudski proces u kome građani biraju predstavnike
vlasti, vrše kontrolu njihovoga rada, smjenjuju njihove nosioce. Dakle, demokratija je stalni proces širenja
prostora slobode i prava građana. Najčešće se pod “demokratskim” državama imenuju zemlje u kojima je vlada
odgovorna pred narodom, koja se konstituira i legitimira putem slobodnih višestranačkih izbora u kome svi
građani imaju jednako pravo glasa i izlaska na izbore i gdje su građanska i politička prava zakonom
zagarantirana.
Demokratiju je teško pojmovno svesti na elemente društvenih procesa koje ona generira i po čemu se
postupci određuju kao demokratski. S obzirom da spada u sferu kolektivnoga odlučivanja, dakle demokratija je
društvena kategorija putem koje participiraju u političkim poslovima na neki način svi njeni građani. Ona stoga
nije vezana samo za sferu države ili vlasti, već za društvo i procese koje generira u cjelini. Demokratija je,
dakle: i stil ponašanja, ophođenja ljudi, poštivanje individualnosti i ličnosti, jednom riječju kultura međusobnih
odnosa i ponašanja ljudi u suvremenome dobu.
David Held u najopćenitijem smislu smatra da je demokratija postojanje nekih oblika političke
jednakosti među ljudima, koja se iskazuje u sintagmi vladavine naroda.132
Zato on i počinje sa detaljnom analizom te uobičajene semantičke odrednice, zapravo razlaganjem
terminološkoga značenja otkriva se suština i priroda demokratije ali i težina njenog određenja. Ako je
demokratija vladavina naroda u općem smislu, odmah nam se postavlja niz pitanja, kao što su:
Ko je narod? Mi bi dodali ko je građanin, je li kolektivno ili pojedinačno predstavljanje i posredovanje?
Što je narod, a što građanin, ko koga zastupa i predstavlja?

Kako on može sudjelovati u političkim i državnim poslovima?

Koji su uslovi potrebni da bi narod učestvovao u tim procesima?

Kad je riječ o terminološkom određenju vladavina, takođe se postavlja niz nejasnoća i pitanja.

132
David Held, Modeli demokracije, Školska knjiga, Zagreb, 1990, str.18.

68
 Među ključna pitanja spada: koliki treba biti obim vladavine i što ona treba da obuhvata, odnosno koje
je odgovarajuće polje demokratske aktivnosti?

Da li vladavina obuhvata sve društvene sfere od konstitucije vlasti, političkih procesa do ekonomske i
kulturne sfere?

Gdje počinje dominacija vlasti, a gdje nastaje sfera privatnosti, prava i sloboda građana bez političkoga
posredništva?

Dalje se može postavljati niz teorijskih pitanja, npr.: je li vladavina i pokornost građanina bespogovorno
prihvatanje njenih propisa i moći?

Ko legitimira moć vlasti?

U čije ime ona vlada?

Kako se suprotstaviti nepravednim zakonima i nelegitimnosti vlasti?

Pod kojim okolnostima, i da li upoće demokratske vlade smiju pribjeći upotrebi sile protiv onih koji se
ne slažu sa njihovom politikom?

Odgovor na ova i slična pitanja su različita u različitim društvenim sistemima i uvjetima života
građana. Dakle demokratija je širok pojam i njen stupanj usko je vezan za političke slobode u jednom poretku,
ali i materijalni i socijalni nivo razvijenosti društva koji stvara pretpostavke za funkcioniranje i opstanak
demokratije.
Kao što je i sama priroda i sudbina društva usko vezana za ambijent i okruženje tako i demokratija ima
globalno značenje. Stupanj razvijenosti i obuhvatnosti demokratskih promjena i ponašanja usko je vezan za
toleranciju i mogućnost funkcioniranja poretka bez velikih prijetnji iz okruženja silom i upotrebom sredstava
koja nisu u funkciji ljudskih prava i sloboda, koja su suprotna teritorijalnom suverenitetu i jednakopravnosti
država i naroda. Zato se, kako s pravom neki autori zaključuju, demokratija suočava sa velikim izazovima: od
etničkih, vjerskih i drugih podjela; od nezaposlenosti i ekonomskih recesija do promjena; od gubitka moći
međunarodnih institucija i procesa; od rasprostranjenog osjećaja među ljudima o nemoći da upravljaju
sopstvenim životima.133
Demokratijom se u najopćenitijom smislu želi opravdati tip i karakter vlasti, opravdati stranačka
politika, legitimirati izbori i način dolaska na vlast ili, pak, opravdati upotreba sile u očuvanju određenoga
poretka. Zato je njeno značenje zbunjujuće. Demokratija se najčešće u praksi upotrebljava kao opravdavanje
posljedica postupaka, a ne kao princip egzistiranja i funkcioniranja vlasti. Povijest demokratije i njen usud nam
daju za pravo.

3. POVIJEST DEMOKRATIJE
Svaka vlast, pa i moć žele da zadobiju legitimitet, tj. da zadobiju izborno, a time i moralno opravdanje
svoga postojanja i postupanja. Legitimacija moći je priznanje da oni koji njome raspolažu i koji je realiziraju to
rade s pravom, tj. legalno. Sve dok ne postoji legitimacija vlasti ona se ne može smatrati sigurnom i
općeprihvaćenom, već se održava samo uz pomoć prisile. Takva vlast izaziva otpor, nesigurnost i, na kraju,
osuđena je na nestanak ili propast. Demokratija kao oblik vlasti ima svoju povijest, ona je evoluirala kroz
historijski razvitak, diktature i društvene sukobe bez obzira koliko su je žrtvovali i nosili su sobom elemente
koji su bili njeni stupnjevi u razvoju i osvajanju prostora slobode građana, nasuprot moći vlasti.
Moć i legalitet su nerazdvojne i povezane kategorije i čine jednu suštinsku cjelinu društvenoga odnosa.
Kao što smo vidjeli, Weber se bavi posebno pitanjem legaliteta vlasti. Legalitet se zadobija, prije svega,
normativnim poretkom i izbornim postupkom kojima se utemeljuje vlast i institucionalizira moć i raznovrsni
oblici građanskoga predstavljanja. Legitimacija poretka je u stvari izraz principa demokratičnosti vlasti,
odnosno njeno demokratsko obilježje ili demokratski princip vladanja. S pravom Held konstatuje da je

133
David Beetham and Kevin Boyle, Predgovor – u: Uvod u demokratiju, UNESCO - Publishing, str. XIV

69
”povijest demokracije zbunjujuća.” To je proizvod težnji svih poredaka, bez obzira na njihove poglede pa i
nastanke i moć kojom raspolažu i tvrdnje da su demokratski.
U povijesti se pokazalo da je demokratiju kao način vladanja teško uspostaviti, očuvati i realizirati.
Prisjetimo se samo tipa vlasti za vrijeme fašizma i nacizma, staljinizma, pa i pojedinih socijalističkih modela
vlasti. Demokratija je obično bila njihova žrtva, ali i okrilje kojim su se željeli zaodjenuti nedemokratski sistemi
vlasti i oblici moći.
Sama riječ demokratija je grčkoga porijekla, od pojmova demos (narod) i kratos (vladavina). Kao
vladavina puka poznata je još od Klistenovih reformi 507. g. pr. n. e., pa do atenskog modela vlasti u kome su
svi slobodni i sposobni građani odlučivali neposredno o javnim stvarima.
Periklo je demokratiju označavao kao državni oblik u kome je vladavina građana i to većine, u kojoj su
građani po zakonu jednaki, ali prednost dobija onaj koji prema procjeni uživa neki dobar glas s obzirom na
zajednicu, ne na osnovu njegove pripadnosti nekoj frakciji, već na osnovu njegove vrijednosti kao čovjeka.
Dakle imovinska nejednakost nije prepreka za učešće u državnim i društvenim poslovima. To je postavka
slobode građanskoga života koju Periklo još decidnije iskazuje u jednoj misli naglašavajući da na području
državnoga života građani ne vrše nikave prekršaje (zakona), prvenstveno zbog unutrašnjeg poštivanja koje
osjećaju prema zakonu, kao izrazu jednakosti među ljudima. On ističe poštivanje koje građani imaju prema
onima koji rade za dobrobit zajednice i koji brinu o jednakosti, tj. o provođenju zakona. Dakle još u Atinskoj
demokratiji javlja se iskazivanje poštovanja prema zastupnicima i predstavnicima političkih poslova koji
postaju nositelji etičkih i moralnih vrlina za sve druge kao uzor.
Herodot u polemici o oblicima državnih uređenja (monarhiji, oligarhiji i demokratiji ) ističe prednosti i
nedostatke demokratije. Vlada naroda je i po imenu nešto najljepše na svijetu i ona, prije svega, znači
ravnopravnost za sve; drugo, pod njom se ne dešavaju stvari kakve se dešavaju pod vlašću jednoga. Za službu
će kockom biti biran i bit će odgovoran za svoj posao, a sve odluke iznosit će pred skupštinu. Herodot jasno
ističe prijedlog da se ne uspostavlja monarhija, već da se uvede vlada naroda. U narodnoj masi on vidi sve,
dakle snagu naroda i njegovu volju da ima državu kakva mu je potrebna. U svom dijalogu o obliku vladavine,
on znalački ističe i nedostatke narodne vladavine, koji se ogledaju u neprosvijećenosti naroda i njegovoj bujici,
tj. stihiji u procesu upravljanja društvenim poslovima.134
Kao što je Hegel istakao, Platonova politika nije plod mašte, već sadržajno umovanje. Platon smatra da
država nastaje iz karaktera ljudi koji državu povlače kao teg na terazijama.
Državne poretke Platon označava i rangira u stupnju razvoja. U prvome redu za njega je prvi model bio
kritski i lakonski oblik države, drugi je oligarhija, koja je druga po redu i zaslugama: to je oblik države prepun
grešaka kaže Platon; zatim dolazi demokratija, oblik koji je suprotan oligarhiji i koji dolazi poslije nje, i
najzad, četvrta i posljednja označena tiranidom ne kao poretkom, već kao bolešću države. Sloboda učestvovanja
u državnim poslovima za njega je ne samo pravo, već i dužnost svakoga slobodnog građanina. Pri tome ne
treba zaboraviti da je Platon smatrao da državi treba dati daleko veću vlast nad pojedincem i da joj treba
prepustiti selekciju građana. Privilegiju koju građani imaju je totalna pravičnost za sve, koja se ogleda u tome
da svaki pojedinac, bez obzira na pripadnost staležu podređuje svoje lične interese, potrebe i želje-državi.
Platon u svojoj državi institucionalizira politiku kao umnu djelatnost. Ideal jedinstva filozofije i politike Platon
je izrazio u djelu Država, ostvarujući na taj način u teoriji ono što nije mogao da postigne u praksi.
U svojim djelima koje je stvorio poslije Države, Platon priznaje da u stvarnoj, a ne u idelanoj državi nije
moguće održati vlast bez nekog oblika narodnog pristanka ili njegovog sudjellovanja. Uočava važnost
vladavine zakonitosti i nužnost ograničenja moći onih koji drže položaj javne moći filozofa-vladara.
Aristotel je politiku označio ljdskom djelatnošću. Kao osnovna ljudska djlatnost treba da se zaniva i da
teži ka dobru, kao općem cilju kome svi ljudi teže. Ciljevi su različiti, s obzirom da su ljudi po svojim
interesima specifični i da imaju različite potrebe. Aristotelova djela i pogledi na prirodu društva i čovjeka
predstavljaju sintetički kompleks znanja. Aristotel politiku vezuje za polis, tj. zajednicu kao jedinstvenu
kulturnu, političku i religijsku cjelinu i ukupnost odnosa njenih članova. Van polisa, po Aristotelu, čovjek je “ili
bog ili životinja.” Dakle, čovjek ne egzistira izvan društvene zajednice i ne ostvaruje svoje interese izolirano,
već u zajednici s drugim ljudima. Aristotel politici kao nauci postavlja zadatak da odredi uslove života najbolje
politčke zajednice i da uspostavi idealni moralni poredak polisa na kome može kao najviše dobro egzistirati i
ostvarivati interese ljudi. Zato državu i poima kao ostvarenje najviše moralne vrijednosti, pravičnosti koja nije
neposredno imanentna datoj političkoj stvarnosti, već kao cilj i ideja kojoj treba težiti. Kad je riječ o oblicima
državne vladavine Aristotel analizira sve do tada poznate oblike i iznosi njihove prednosti i nedostatke. Ipak bi

134
Iz Herodotove istorije, Matica srpska, Novi Sad, 1959, str. 185-187.
70
se moglo reći da i sam iskazuje naklonost prema demokratskome modelu, u kome svi građani političke
zajednice treba da uzmu učešća u koristi, tj. u vršenju javnih poslova. Govoreći o klasičnim demokratskim
ustanovama, Aristotel smatra da su sloboda i jednakost nerazdvojne. Sloboda se ogleda u pravu vladanja i
pokoravanja, jednakosti svih građana, jer bez jednakosti mnoštva ne može biti suvereniteta. Jednakost je tako
osnova slobode. Dakle demokratija sa sobom nosi slobodu, a sloboda podrazumijeva jednakost. Mogućnost
njenoga ostvarenja postaje veliki znak pitanja i rezervi koje Aristotel iskazuje prema demokratiji.
Veliki grčki mislioci nisu nekritički prihvaćali demokratiju i praksu, koju je ona producirala u svojoj
djelatnosti na prostorima, tj. gradovima i državama koje su oni poznavali, naprotiv u njihovim djelima
nalazimao najkritičnije ocjene o mogućnostima i ograničenjima demokratije.
Grčki ideal i model uređenja države imao je velikog uticaja na državna uređenja u srednjem i novom
vijeku, ali i na socijalnu misao koja je pratila društvene procese i čovjekove potrebe. Opći napredak u reformi i
potrebi promjene odnosa na društvenoj sceni, doprinijeli su da se pojave razne teorije kao osnovno uporište za
legitimaciju suvereniteta i početnih procesa, koji će kasnije zadobiti demokratske oblike. Tako Marsillius
Padovski u 18. Stoljeću, kao značajan demokratski kod uvodi većinsko odlučivanje kao načelo i princip
konstitucije predstavničke vlati. Spinoza zastupa stajalište da je demokratija najpribližniji način prenosa i
realizacije prirodnih prava na društvenu zajednicu. Spencer demokratiju određuje kao ”političku organizaciju
oblikovanu prema pravilu jednake slobode za sve”, dok zakonodavnu skupštinu svodi na vršenje izvršne vlasti.
On priznaje da su monarhija i despotizam imali historijsku funkciju ali i ukazuje da je demokratija potrebna
svakome društvu. Ona istovremeno podrazumijeva takav stepen razvoja građana i njihove svijesti da bi se njima
moglo povjeriti vršenje vlasti. Zato on smatra da nije pogodno svako društvo za demokratsku vlast. To je
ograničeno spoljašnjim ili unutrašnjim faktorima. ”Otuda kod onih naroda kod kojih nije razvijeno ponašanje u
onoj mjeri u kojoj bi omogućilo jedno adekvatno unutrašnje ograničavanje, nema mjesta demokratiji. Takvim
narodima je potreban prinudniji tip vlasti. Da bi demokratija mogla da funkcioniše, nije dovoljno samo visoko
moralno osjećanje kod građana već je potreban i dovoljan stepen inteligencije i svijesti o vrijednosti slobode,
kako bi građani bili budni i otkrili svaku povredu njihove slobode, i bili sposobni da se koriste svojim pravom
glasa. Kada takvi uslovi postoje, onda je demokratija idealan tip vladavine.”135
Kasnije se, sa Francuskom građanskom revolucijom i velikim reformama demokratija shvatala kao
reprezentativni oblik vlasti. Demokratija je ostvariva samo putem posrednih formi u kojim parlament čini
glavnu ulogu u realizaciji interesa između naroda i države, odnosno, moći vlasti. Iz bogate povijesti egzistiranja
i razvoja demokratskoga principa vlasti, da se zaključiti da je demokratija oblik vladavine u kojem najveću
participaciju ima narod. Demokratski tip je, u stvari, ona forma uređenja sistema i osnova vlasti u kojoj postoji
neki oblik političke jednakosti među ljudima.136 Ta jednakost se obezbjeđuje, prije svega, demokratskim
procedurama i mehanizmima, a oni su najčešće pravne prirode kao osnova uspostave samoga sistema. To su
obično ustavi i zakoni. Države u kojima su vladavine uspostavljene na osnovama zakona, nazivaju se i pravnim
državama. To je postojanje ili uspostavljanje unaprijed u njima pravila i normi i postupaka putem zakona koji
važe i za građane, ali i za autoritete vlasti. Za takvu vlast se obično kaže da ima legitimitet utemeljen na zakonu
i da je primjena sile, ukoliko je upotrijebljena, legalna. Kako Habermas kaže ”pravni sistem nije autonoman
sam za sebe. On je autonoman samo u mjeri u kojoj institucionalizirani postupci zakonodavstva i pravosuđa
jamče nepristrasnu tvorbu sudova i volje, te tako etičku proceduralnu racionalnost podjednako uvode u pravo i
politiku. Nema autonomnog prava bez ozbiljnije demokracije.”137
Demokratska prava i slobode su postali neka vrsta univerzalnoga prava svih ljudi koja većina
savremenih sistema detaljnije uspostavlja i razrađuje svojim normativnim poretkom. Prava i slobode čovjeka,
kao univerzalna vrijednost su utvrđeni u međunarodnim aktima poput Univerzalne deklaracije o ljudskim
pravima iz 1948. godine, koju je donijela Organizacija ujedinjenih naroda. Zatim, dva međunarodna pakta o
građanskim i političkim pravima iz 1966. godine i niz konvencija Međunarodne organizacije rada, koje se
odnose na pravo rada i po osnovu rada.
Demokratija je složen proces koji podrazumijeva ne samo postojanje pravnog sistema, procedure i
pravila većine, već i niza drugih uslova koji posredno ili neposredno doprinose da se politički, pravni i
135
H. E. Barnes, o. c., str. 155.

136
D. Held, o. c., str. 18.

137
Jirgen Habermas, Kako je moguća legitimnost putem legalnosti – u: Zbornik radova, n. izd., str. 142.

71
društveni odnosi ostvaruju u skladu s težnjama čovjeka i njegovim potrebama. Neki od uslova demokratske
tradicije poretka vlasti su postojanje političkoga pluralizma, tj. slobodnoga djelovanja i egzistiranja političkih
stranaka, postojanje slobode medija i njihove neovisnosti od aparata vlasti, postojanje javnosti rada nosilaca
državnih funkcija i njihova politička i javna odgovornost pred građanima. Demokratska tradicija je svakako i
podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i njena kontrola kako jedne nad drugom tako i ukupna kontrola
građana putem javnosti ili skupštinskog sistema.
Demokratija, dakle sadržinski je najkonstruktivniji dio poretka vlasti. Ne može se označiti jedan sistem
demokratskim u kome ne učestvuje veći broj ljudi u različitim formama i oblicima u upravljanju državom i ako
građani nisu u prilici da na demokratski način izraze svoja mišljenja, stavove i gledišta, ubjeđenja i vjerovanja.
Dominacija pojedinaca u poretku vlasti vodi diktaturi, a ona se postupno pretvara u samovlašće i teror.

4. PRAVEDNOST OSNOVA DEMOKRATIJE

U demokratskom smislu pravo poimamao kao ljudsku djelatnost, a ne kao normativno stanje.
Pravednost je ideal iz koga se nastoji izvesti ustrojstvo i djelovanje svakoga tipa zajednice i društva. Pravo kao
princip odnosa među ljudima daje jednakost svim građanima, dakle jednakost šansi. Još Platon uspostavlja
pravednost, kao najviši princip postojanja jedne zajednice. Za njega je pravednost vrlina individualna ali i
državna koju karakteriše trezvenost, hrabrost i mudrost. I danas su te vrline temelj valjanosti politike i poretka
vlasti.
Aristotel smatra pravednost za savršenu vrlinu, no on je rasčlanjuje na: izjednačujuće i diobne; prva se
odnosi na međusobne odnose ljudi i počiva na aritimetičkoj proporciji, a druga se vezuje uz odnos pojedinca
spram zajednice i počiva na geometrijskoj progresiji. U Rimskome carstvu pravednost se institucionalizira
zakonom kao obaveznost prihvatanja i poštivanja osobne pravednosti. Definicija pravednosti Justinija to
potvrđuje. Za njega je “pravednost čvrsta i trajna volja da se svakom dodijeli njegovo pravo.” Dakle od
Rimskog doba pravednost postaje princip individualnosti čovjeka, koja mu daje legalitet građanina, u
organizacionom obliku državljanina kao osnovnog subjekta institucionalizacije države i legitimacije poretka
vlasti.
Kršćansko poimanje polazi od načela pravednosti volje Božje, razlikujući nadvladavinu pravednosti
kao Božiju osobinu (vezanu za milosrđe i ostvarivanje njegovih obećanja), od ljudske pravednosti koja je po
kršćanskom svjetonazoru nedostatna, jer ju sam čovjek ne postiže vlastitim djelima, nego je prima kao dar.138
Dakle, svemoćna crkvena organizacija, kao praktična refleksija na konkretni život i društveno uređenje
morala je ustuknuti i povući se u sferu privatnosti čovjekovoga života i prepustiti primat politčkoj djelatnosti
organiziranja društva i uspostve sistema vlasti kao legitimnog nosioca ljudskih potreba. Time se politika
oslobodila crkvenoga uticaja i sebe legitimirala kao pretstavnika općedruštvenog i javnoga interesa.
Odatle i nastaje podjela u demokratskoj praksi na prirodna porava koja čovjek ima kao individua i
prava koje mu kao ljudsko i civilizacijsko dostignuće doddjeljuje zajednica, kao univerzalno svojstvo stečeno u
povijesti ljudskog roda i iskustva egzistiranja ljudi u zajednici. Iz nastojanja da se realizira pravednost nastale
su i teorije o ugovoru ili poznatije ugovorne teorije, koje su kasnije nadomještene ustavom kao konstitucionim
aktom egzistiranja država.
Demokratska društva počivaju na načelu da vlada postoji da bi služila narodu, narod ne postoji da bi
služio vladi. Dakle, još postavke iz Rimskoga perioda da je građanin državljanin, a ne njen podanik svoju
materijalizaciju ima u demokratskim sistemima u kojima država štiti prava svojih građana, a građani je
prihvataju kao svoju neophodnost.
Demokratija podrazumijeva, prije svega, temeljna prava čovjeka, a posebno pravo na slobodu govora,
izražavanja i štampe, vjerovanja, mišljenja, pravo posjedovanja, pravo učestvovanja, jednakost pred zakonom i
sl. To su i prirodna prava čovjeka koja mu ni jedan sistem niti vlast, bez obzira na njen način konstituianja, u
prošlosti nije mogao uzeti. Prosvjetitelji kao vijesnici promjena još u 17. i 18. stoljeću iskazuju sud da su
prirodna prava dana od Boga, da se ona ne mogu poništiti nastankom građanskoga društva, te ih ni društvo ni
vlade ne mogu ukinuti. Thomas Jefferson, kao jedan od modernih tvoraca demokratije i njene političke i pravne
utemeljenosti, ističe da u demokratskim društvima vlade ne postoje da bi poklanjale osnovne slobode , već da bi
zaštitile prava koja svaki pojedinac posjeduje samim svojim postojanjem.

138
Leksikon temeljnih pojmova politike, n. izd., str. 21.

72
 5. POLITIKA - SREDSTVO DEMOKRATIJE
Demokratija je postala legitimirajuća za politički život, propise i ponašanje vlasti. Zato nam se i nameće
pitanje: mogu li se svi postupci vlasti opravdati demokratijom? Šta bi demokratija trebala značiti? Nije li ona
sredstvo vladajuće elite ili, pak, njom raspolaže, kako bi Grci rekli, puk, tj. narod. Dalje nam se postavlja
pitanje: kako prepoznati demokratske tokove i principe u jednome društvu kada oni izražavaju volju naroda, a
kada ih vođe koriste kao opravdavajuće sredsvo svoje autoritarnosti? Za demokratijom kao sredstvom, mnogo
više posežu politički praktičari, dok su socijalni teoretičari prema njoj skeptični. Ta spoznaja iznova
problematizira staru dihotomiju po kojoj subjekti politike bilo da je riječ o pojedincima ili pak pokretima, ne
djeluju po spoznajama socijalne i političke misli, već po uvjetima i situacijama pred kojima se nalaze.
Danas se iznova nalazimo pred dilemom, a ona je uvjetovana rušenjem socijalizma kao poretka, koji je
za sebe tvrdio da je demokratski i humani, da li teorijska misao zaostaje za političkom praksom i događajima
koje producira. Politika tako postaje središnje pitanje demokratije. Ona određuje sadržinu i stupanj demokratske
prakse. Politika se mjeri uspjehom akcije, uspjeh opravdava ispravnost mišljenja, metode i sredstva koje koristi
politika u svojoj djelatnosti. Time, zapravo, dospijevamo do Machiavellija “da cilj opravdava sredstvo.”
Politika je tako danas postala osnovni generator čovjekovog ponašanja, koja najsnažnije oblikuje njegove
kolektivne postupke, nerijetko određuje i njegovu sudbinu. Čovjek postaje ovisnik politike, a nerijetko i
instrument s kojim ona upravlja ili manipulira. Politika kao ljudska djelatnost proizvodi različite efekte. Njenih
efekata, bolje reći posljedica postaje čovjek najčešće kasno svjestan, kad se stvari teško ili gotovo nikako ne
mogu ispraviti. Kako je to s pravom A. Krešić primijetio sve što je u historiji bilo nije moralo biti, dok nije bilo,
a nužno je bilo tek kada više nije moglo ne biti.139
Kao teorijska dilema se pojavljuje pitanje: da li je politika sredstvo demokratije ili je, pak, demokratija
cilj politike. Da bismo spoznali odgovor nužno je da se vratimo u historijsko iskustvo i teorijske spoznaje. Ako
pažljivije sagledamo historiju socijalne i političke misli, vidljivo je da ona predstavlja teorijski model općeg
značenja, bez obzira što u svojoj elaboraciji koristi i objašnjava tadašnje stanja i društva. Najbolji primjer nam
je Platonova misao o državi. Bez obzira što on idealistički i demokratski model uspostavlja na tadašnjim
društvima, tj. Državama i atinskim gradovima njegova misao predstavlja i danas ideal modela uređenja
zajednice, tj. države u modernome stupnju njenoga egzistiranja. I danas kao i u ona davna vremena, politička
teorija i govor svagdašnjeg javnog života upotrebljavaju termine: politika, građanin, vlast, republika,
demokratija, tiranija, anarhija etc. Mnogi termini su starogrčkog ili latinskog porijekla, ali u mnogim živim
jezicima označavaju i današnje realnosti.140
Politička teorija je dakle logički sistem kategorija , pomoću kojih se objašnajavaju historijski realiteti
političke prakse. Ako uzmemo, recimo, pojam demokratije, time označavamo vladavinu većine naroda poput
grčkih mislilaca. Pritom znamo da atinska demokratija, rimska, buržoaska ili socijalistička nisu iste stvari.
Razlike su i sadržajne i vremensko-prostorne specifikacije.
Ali, što je onda demokratija kao ideja i model koji prakticiraju ili žele da ga primjenjuju, ili se u
najgrubljoj varijanti pozivaju na njene mehanizme i institute svi sistemi ne samo u sadašnjosti, već kao što
vidimo i u povijesti. Prava vrijednost demokratije ogleda se u istinitosti politike, vrijednosti njene ideje,
javnosti i kontrole njenih metoda i akcija koje poduzima. To je još Hegel označio konstatacijom da je um uvijek
vladao svijetom, ali ne uvijek u umnom obliku. Ljudi su nosioci stanja promjena, dakle imaju izbor mogućnosti,
koju će izabrati zavisi od niza uvjeta, a ne samo želja i interesa koje trenutno akteri iskazuju.
Iz izloženog se dalje nameće pitanje: da li je demokratija dovoljno snažno sredstvo da onemogući
politici nedemokratske metode i sredstva? Od korištenja metoda i sredstava zavisi klasifikacija, odnosno ocjena
da li je neki sistem demokratski i da li vlast funkcionira po tipologiji i ovlaštenju naroda ili je riječ o
autoritarnom i nedemokratskom sitemu i poretku vlasti. Obično se danas stupanj demokratije mjeri po
posljedicama koje politika i vlast projiciraju u obliku kršenja ili poštivanja ljudskih prava i sloboda,
mogućnosti, oblika i obuhvatnosti participacije građana u društvenim poslovima kao i slobodi i stupnju
razvijenosti sredstava informiranja i sl. Sve je to posljedica politike, njenih metoda, sredstava, ciljeva i načina
materijalizacije u konkretnom društvu. Politiku uvijek izražava određena vlast ili vlada kao njen nominalni, ali i
stvarni eksponent. Ocjena demokratičnosti vlasti je uvijek ocjena validnosti njene politike na osnovu koje
egzistira i koju prakticira u svome funkcioniranju.
139
Država i politika, n. izd., str. XII
140
Ibidem, str. XIII.

73
 6. NEPOSREDNA I PREDSTAVNIČKA DEMOKRATIJA
Samo upotreba riječi demokratija je više nego zbunjujuća. Njome se služe diktatori kao i totalitarni
režimi. Malo se koristi kao propagandno sredstvo u sistemima u kojima su njena načela osnova egzistiranja
vlasti. Obično se u nedemokratskim sistemima zamjenjuje značenje slobode i demokratije ili, pak,
poistovjećuje. Demokratija je širi pojam i ona obezbjeđuje niz načela i pravila za realiziranje ljudskih sloboda
pravnom legalizacijom i društvenom institucionalizacijom.
Demokratija se, u svome povijesnom, razvitku u antičkoj Grčkoj javlja kao neposredna demokratija u
kojoj sudjeluju svi slobodni i punoljetni građani. Na tome stupnju razvoja i broja stanovništva, u kome su
gradovi bili države, to je i bilo moguće. Porastom broja stanovništva, odnosno obrazovanjem država na širem
teritorijalnom nivou takva praksa učestvovanja u javnim poslovima postaje nemoguća. Ali, princip
demokratskog načela, koji se temelji na učestvovanju i pravu učestvovanja u javnim političkim i društvenim
poslovima, jednakost građana, sloboda i poštivanje zakona i pravosuđa, ostaje kao cilj demokratije kroz čitavu
njenu povijest. U teorijskom smislu, Platonove i Aristotelove ideje postaju izvorište inspiracije za sve poretke i
sisteme vlasti, za socijalne i politčke ideje koje su nastajale i koje su razumijevale čovjeka, njegove potrebe i
interese.
Moderna društva, s obzirom na svoju prostorno-brojčanu veličinu ne nude veliki prostor za neposrednu
demokratiju. Povijesno je pronađena i uspostavljena predstavnička demokratija, kao neki oblik participacije i
učešća građana u poslovima vezanim za funkcioniranje društva i vlasti. Dakle, ne ostavruje se neposredna
suverenost građana, već se ona prenosi na osobe, koje se biraju na različite načine, koje u ime građana donose
političke odluke, zakone, i ostvaruju poslove od općeg interesa, dakle vrše vlast i ostvaruju opće interese za
čitavu zajednicu. Način izbora predstavnika, njihova legitimnost, odgovornost i moć povijesno se mijenjala i
zadobijala različite dimenzije i obilježja.
Ono što danas ima relevanciju u označavanju demokratije, ogleda se u: suverenitetu naroda, vladavini
utemeljenoj na legitimitetu izbora, većinskim i manjinskim pravima, zakonski utemeljenim i realiziranim
ljudskim pravima i slobodama, jedankosti pred zakonom, ograničenosti ovlaštenja vlasti, društvenom ,
ekonomskom i političkom pluralizmu, toleranciji, suradnji i kompromisu.

7. VLADAVINA ZAKONA
Jednakost pred zakonom je temelj svakoga demokratskog društva. Zakon je u stvari izraz jednakosti
građana, oblik jedinstvenoga kulturnog i moralnog kodeksa odnosa i dopuštenosti ponašanja i pojedinaca i
sistema vlasti. Država uspostavlja i egzistira da bi omogućila jednakost svojim građanima. Zakon je, u pravilu,
izraz volje naroda i zato ima demokratsku osnovu i snagu koja se iskazuje kroz legitimitet vlasti u njegovome
provođenju. Postojanje zakona u stvarnosti je demokratska tekovina i suprotna je vladavini volje vladara.
Njegovo postojanje je izraz pravnog poretka u kome niko nije iznad zakona, ali čije norme obavezuju sve
građane na njegovo poštivanje kao dobrobit i građana i poretka i vlasti.
Postojanje poretka podrazumijeva ovlaštenje i instrumentarij pomoću koga se održava red i
uspostavljaju mehanizmi funkcioniranja društva i realizacije prava vlasti. To podrazumijeva postojanje propisa
i postupaka kojim se vlast služi. Oni moraju biti javni i jasni. Ustavna demokracija ima svoje uporište u idejama
Johna Lockea i Montesquieua. U djelu “Dvije rasparave o vladanju”, Locke tvrdi da svo legitimno vladanje
počiva na pristanku onih kojima se vlada. Njegova teorijska misao, kao i opći reformistički pokret osamnaestog
stoljeća suštinski su promjenili rasparavu o uređenju zajednice i demokratskoj vladavini. Monesquieu je izložio
potrebu razdvajanja vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, koja je postala temelj modernih sistema i uređenja
država. Te ideje su inspirisale veliki broj teoretičara i političkih praktičara u burnim nadolazećim stoljećima
kako bi uspostavili demokratske sisteme i vlade koje mogu funkcionirati na tim osnovama.
Demokratija podrazumijeva javno uređen sistem odnosa u određenome sistemu. Sadržina zakona, tj.
propisa određuje karakter i tip sistema, stupanj demokracije i poštivanje ljudskih prava i sloboda. Otuda je
zakonska osnova jedan od najbitnijih demokratskih mehanizama funkcionalnosti jednoga tipa i poretka vlasti.
Kao temeljni demokratski akt na osnovu koga se konstituira jedna vlast i poredak, u novije doba se naziva
Ustav. Ustav je, u stvari, najviši zakonodavni i politički dokument, kojim se uređuju način konstituiranja i
nadležnosti vlasti, osiguravaju temeljna ljudska prava te propisuju osnovne procedure za rad vlade, kao i njena
ograničenja i mehanizmi kontrole njenoga rada. Ustav je tako temeljni pravni akt koji služi za dalju razradu i
uspostavu normativnog poretka u jednoj zjednici, ali kojim se ne mogu narušiti utvrđena prava data u načelima
ustava.
74
 8. IZBORI - OSNOVA LEGITIMIRANJA VLASTI
Izbori su središnja institucija demokratske predstavničke vladavine. Izbori su, dakle, način legitimacije
vlasti i proces prenošenja suvereniteta sa građana na izabrano predstavništvo. Dakle, putem izbora iskazuje se
volja i pristanak građana na principe vlasti i na izborno predstavništvo, koje najčešće čini parlament. Skoro svi
sistemi provode izbore. Međutim, to ne znači da su oni demokratski i da su vlasti koje se na taj način biraju
legitimne. Izborno legitimiranje je veoma složen proces. Svaki sistem skora da ima različita iskustva, procedure
i pravila. Demokratsko načelo podrazumijeva niz pitanja, kao npr.: šta čini većinu, ko ima pravo glasa, kakav je
proces kandidiranja i procedura izbora, koliko je obavezujuća volja većine za vlade i vladare, kakva su prava
manjine, te kako se ograničava moć i vrši kontrola rada izabranih organa i predstavnika vlasti. Od odgovora na
neka od naznačenih pitanja zavisi stupanj demokratije i sam karakter sistema vlasti. Izbori su u stvarnosti izraz
sloboda ljudi koji se ogledaju, prije svega, u pravu da biraju i da budu birani, slobodi javnoga govora i
kandidiranja, slobodi okupljanja i izražavanja mišljenja, slobodi kririke vlasti i njenih mjera, dostupnosti
štampe i sredstava informiranja svim građanima i političkim subjektima. Izbori su izraz tolerancije različitih
političkih grupa, koje se javno kandidiraju i nominiraju svoje predstavnike, to je dakle i proces ograničenja
trajanja mandata i obaveznost provjere, povjerenje nakon nekog vremena za nastavak obavljanja određenih
dužnosti. Demokratski tok izbora ogleda su u otvorenosti i odgovornosti poretka, od uvjeta za slobodno
iskazivanje volje do kontrole i prihvatanja rezultata izbora kao konačnog rješenja volje birača. Legitimna vlast
zadobija legitimitet i demokratičnost izrazom volje većine i konstituira se na osnovu povjerenja koje dobija, ali
i odgovornosti za svoje postupke i funkcionalnost.

9. OGRANIČENJA I DOSEZI DEMOKRATIJE

Demokratija je, kao način konstitucije i funkcioniranja vlasti, danas postala općeprihvaćena politička
forma. Njoj teže mnoge zemlje i različiti tipovi vlasti. Teorija je opet pred izazovnim pitanjima, kao što su:
može li demokratija biti univerzalni, jedini i stvarni princip ostvarivanja prava ljudi i forma legitimacije poretka
vlasti? Ako malo slobodnije analiziramo funkcionalnost demokratskih zemalja, vidjet ćemo da one imaju
ozbiljne teškoće da je realiziraju i da zahtjeve svojih sudionika integriraju u svakodnevne životne procese. Na
demokratiju se rado svi pozivaju, a ona je prva koja strada u odnosu između moći vlasti i prava građana koji je
legitimiraju. Globalizacija društvenoga života i stupanj materijalnoga i tehničko-tehnološkoga razvitka zadobija
prevagu nad sporijim demokratskim procesima i participacijom građana. Stručnost dobija prevagu nasuprot
općosti, kompentencije odlučivanja se usložnjavaju i zahtijevaju specijalistička znanja nasuprot laicizmu.
Demokratija tako postaje troma i nekompetentna da se nosi sa zahtjevom vremena, vrijeme je ekonomski faktor
koji u tehničkom smislu mnogo brže napreduje od legitimacije poretka vlasti i njene funkcionalnosti. Stupanj
informacija je razvijen i dostupan svim građanima. Hegelovo zapažanje o čitanju novina, kao jutarnjoj molitvi,
izraz je tadašnjeg duha vremena. Danas čovjek ima naviku ali i potrebu da sazna što se zbiva oko njega, u
društvu, svijetu, da spozna sve ono što suvremeni tokovi sa sobom nose. Sredstva komunikacije su moćna i
efektna, ali ona vode čovjeka i sve većoj izolaciji i usamljenosti. Danas mediji najsnažnije utiču na oblikovanje
svijesti i gledišta, njihove postupke i načine aktivnosti i odnosa prema drugim ljudima i postupcima vlasti. Oni
su i najsnažniji mehanizam kontrole vlasti i ostvarivanja stupnja demokratičnosti jednoga društva. Današnji
čovjek, kako s pravom A. Krešić primjećuje, u jutarnjim satima uključuje radio ili televizijski prijemnik ili, pak,
druga suvremenija komunikacijska sredstva, rasanjuje se sa prvim emisijama vijesti, doručkuje s novim
informacijama, vozi se na posao s posla, na izlet, na službeno putovanje udubljen u stranice novina, sve sa
ciljem da spozna što se zbiva kako mu ne bi vreva savremenoga života otela koju informaciju ili vijest. U kasnu
noć, odbijajući posljednjom snagom navalu nervoznog sna, dočekuje posljednje vijesti pred televizijskim
ekranom. I tako iz dana u dan cijeloga života, slično nekadašnjem pobožnom vjerniku koji je svaki dan, svaki
obrok, svaki posao počinjao i završavao s Božijim imenom na usnama.141 Nekadašnja tradicionalna
religioznost u industrijskome društvu podvrgnuta je mjerilima praktičnosti i efektima ovozemaljskog života. U
industrijskome društvu sve ima svoju mjeru stvari i svoju materijalnu korist. Danas to i sama sredstva
informiranja kako pisana tako i elektronska potvrđuju. Mnogi listovi i časopisi nastaju i pod udarom tržišta i
profita nestaju ili se integriraju. Tržište određuje njihov sadržaj, a ne istinitost i funkcionalnost samoga sistema i
tipa vlasti. Zato i nastaje potreba za modernitetom demokratskih mehanizama i novim oblicima konsultacije

141
Up.: A. Krešić, Predgovor - u: Država i politika, str. XV.

75
građana od interesa za funkcionalnost sitema, a ne samo putem izbora ili, pak, referenduma o određenim
pitanjima.

VII PREDAVANJE

DRUŠTVO, DRUŠTVENE SUPROTNOSTI,

DRUŠTVENE GRUPE, PROCESI I ODNOSI

1. DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA
Sociologija kao opća nauka o društvu je uslovljena potrebom da se racionalno analiziraju i osmišljavaju
odnosi među ljudima i da se objasni njihova pozicija u stanju velikog rasta tehnike, industrije i ukupne
ekspanzije privrednoga napretka koji su proizvod svjesne akcije čovjeka i njegovoga ovladavanja tehnikom,
tehnologijom, ali i prirodnim resursima. Mjesto čovjeka u industrijskome društvu uslovljeno je, prije svega,
njegovom pozicijom, koju je proizveo svojim znanjem i sposobnostima i koju je zadobio u sferi rada. Otuda je i
njegova egzistencija uslovljena zanimanjem i mjestom u procesu rada. Zanimanje i proces rada određuju i
društveni status pojedinaca. Danas se ne bi moglo govoriti u globalnom smislu o podjeli društva na klase i
klasnu uslovljenost. Proces proizvodnje, uslovi rada, brisanje granica između uske specijalizacije i velike
podjele rada, promijenili su ukupne uslove iz kojih nastaju nejednakosti među ljudima, a time i u društvu.
Empirijska istraživanja u razvijenim industrijskim zemljama ukazuju da više nije relevantna klasna
podijeljenost ili pripadnost, niti za poziciju pojedinca, niti za sistem u cjelini. Društvene nejednakosti više ne
proizlaze iz klasne podjele, već iz nejednakih pozicija uslovljenih statusom, zanimanjem, radom,
sposobnostima, znanjem. Iz toga se izvodi dalje status u grupi i društvu uopće. Klasna pozicija kao kolektivna
odrednica je izgubila primat i svoje značenje. Sve je veća pokretljivost međuslojna i vertikalna, ali i
horizontalna pojedinaca i njihov status zavisi od rada, znanja, sposobnosti, prava i pozicije koju zadobijaju i
koju imaju. Kako moć i ugled nisu jednako raspoređeni među pojedincima, javlja se opća nejednakost i
različitost pozicija, a samim tim se rađaju i suprotnosti i konfliktni odnosi koji mogu biti unutargrupni ili, pak,
šire društveni. U svim ljudskim društvima od najprimitivnijih do najrazvijenijih postoji neka vrsta nejednakosti.
To posebno vrijedi za moć i ugled, koji su neravnomjerno raspoređeni među pojedincima i društvenim
grupama. Dakle, nejednakost i različitost su eminentne čovjekovoj egzistenciji i prirodi. U mnogim društvima
postoje izrazite nejednakosti u raspodjeli društvenoga bogatstva. Moć znači stupanj do kojeg pojedinci ili
skupine mogu nametnuti svoju volju drugima, sa ili bez njihovoga pristanka. Ugled se odnosi na količinu
poštovanja ili časti, povezanih s društvenim položajem, osobinama pojedinaca i načinom života. Bogatstvo se
odnosi na materijalnu imovinu, koja je definirana kao vrijedna u određenim sredinama i vremenima.142
Nejednaka pozicija u sferi rada, a time i u društvu dovodi do podjele ljudi po statusu, zanimanju,
obrazovanju, ugledu i moći. Te razlike nisu samo individualne, formalno statusne, već sistemske i bitno
opredjeljuju samu poziciju čovjeka, njegovu materijalnu i kulturnu prirodu, dakle one su i društvene. Ta
nejednakost i različitost statusa koji pojedinci zauzimaju u sociologiji se naziva društvenom stratifikacijom.
Termin je preuzet iz geologije, koja pod tim podrazumijeva slojeve zemlje koji su tako poredani da jedan stoji
ispod ili iznad drugoga. U tom smislu se termin sloj ili stratum upotrebljava i u sociologiji, kada se misli na
vertikalnu stratifikaciju, tj. poredanost društvenih slojeva.
Nejednakost može biti biološka, duhovna i materijalna, dakle individualna i društvena. Zavisno od toga
što se uzima kao osnov ljudske nejednakosti, zavisi i teorijsko stajalište. Društvenom stratifikacijom u
sociologiji najviše su se bavile biološka, funkcionalistička i marksistička teorija.
Biološka koncepcija polazi od prirodne nejednakosti ljudi, uslovljene genskom strukturom, tj. polom,
bojom kože i drugim ličnim osobinama, na osnovu kojih se kasnije uspostavljaju i uzdižu društvene
nejednakosti. Svoje teorijsko uporište ova koncepcija traži u kastinskom sistemu društvenoga organiziranja
stare Indije, ali i u nekim drugim osobinama, kao što su: kultura, običaj, vjerovanje, način života i tradicijske
vrijednosti. Najrasprostranjenija upotreba bioloških argumenata je u rasnim teorijama. Postojanje razlika u
ljudskoj prirodi i društvu traži odgovor, a naročito pitanja poput ovih: Da li je biološka nejednakost uzrok i
društveno stvorene nejednakosti ili su one međusobno uslovljene? Da li je to opravdavanje nametnutoga stanja
142
Michael Haralambos i Robin Heald posvećuje čitavo poglavlje pitanju društvene stratifikacije i različitim gledištima vezanim za to
pitanje. V.: Uvod u sociologiju, n. izd., str. 36-103.
76
od vladajućih elita i političkih pokreta i sistema, ili je to izraz dogmi i mističko-religijskih vjerovanja? Ta
pitanja su i danas otvorena, mada su se mnogi teoretičari njima bavili i na njih nastojali u svome vremenu dati
odgovor. Tako je još Jean-Jacques Rousseau u svojoj “Raspravi o porijeklu i osnovama nejednakosti među
ljudima”, isticao: ”U ljudskom rodu sagledavam dvije vrste nejednakosti, onu koju zovem prirodna ili fizička,
jer ju je uspostavila priroda i ona se sastoji u razlici u godinama, zdravlju, snazi i tijelu i kakvoći duha i duše, i
onu koju možemo nazvati moralnom i političkom nejednakošću, jer ovisi o nekoj vrsti spoznavanja koja se
uspostavlja ili barem potvrđuje pravilom ljudi. Ona se sastoji od različitih povlastica koje neki uživaju na štetu
drugih, kao biti bogatiji, poštovaniji, moćniji od drugih, ili ih čak prisiliti na poslušnost.”143 Rousseau je
vjerovao da je biološka nejednakost među ljudima neznatna, dok je društveno stvorena nejednakost glavna
osnova društvene stratifikacije. Međutim, neki zagovornici biologizma u sociologiji su njegovu teoriju uzimali
za osnovu svoga učenja i pomoću nje opravdavali određene ideje, koje su po status ljudi bile pogubne.
Iako se te teorije pozivaju na biološke argumente, u suštini su nejednakosti ljudi društeno a ne prirodno
utemeljene. Nejednakosti i različitosti se uspostavljaju vrijednosnim sistemom datog društva ili sistemom vlasti.
Veliki broj istraživača u SAD ukazuje da je razlika između crnaca i bijelaca u Americi izraz diskriminacije
crnaca, koju omogućava vlast dominantnoga sloja. Crnci su isključeni iz višeg statusa američkoga društva zbog
nedostatka moći, a ne zbog razlike u genima. Zato su sredinom šezdesetih godina u SAD izglasani zakoni koji
zabranjuju rasnu diskriminaciju područjima kao što su: školovanje, zapošljavanje i politika. To je doprinijelo
promjeni pozicije i statusu crnačkog stanovništva u američkom društvu. Danas su skoro izjednačena primanja
crnih i bijelih porodica, a sve je veći procenat crnaca u predstavničkim tijelima, menadžerskim i tehničkim
službama.144 Na temelju empirijski podataka sociolozi zaključuju da su za tradicionalni status crnaca u SAD bili
odgovorni razni društveni, a ne biološki mehanizmi.
Najilustrativniji primjer biološke nejednakosti jeste fašizam u starijoj i novijoj varijanti, odnosno u
klasičnoj i novijoj formi koje su egzistirale i koje se iznova javljaju i prijete i savremenom društvu i
demokratskim sistemima.
Fašizam polazi od nadmoći nacije, odnosno rase kao osnove iz koje se izvodi vrijednosni sistem i
pojedinca, ali i društva. Dakle, genetska osnova porijekla jedinke i naroda uzima se za osnovni vladajući ideal i
cilj poretka i njegove ideologije. U vrijednosnom smislu i praktičnim postupcima fašizam se ne javlja u čistom
obliku i ne osniva se na jasnim biološkim predstavama. Ta ideja je samo pokriće za druge ciljeve i osobine koje
teži taj sistem ostvariti i mobilizirati vlastiti narod, uspostaviti kriterij vrednovanja, odnosno razlikovanja kako
bi mogao identificirati one koji ga podržavaju i one koje želi eliminirati, koji mu se suprotstavljaju. Fašizam se
u svome početnom stanju nije jasno profilirao u rasnom smislu, već je tu osnovu zadobio kasnije kada je
ideološki nastojao opravdati svoje ciljeve i utemeljiti jednu pogubnu politiku i praksu. Na osnovama rasne
teorije, fašizam uspostavlja kriterij pripadnosti članstva partiji i, shodno toj temeljnoj ideji, stvara čvrstu
unutrašnju organizaciju, sa veoma jakom međusobnom povezanošću i identifikacijom njenih članova, koja se
kasnije uzdiže iznad države, njene formalne strukture i pravnih normi. Temeljno načelo funkcioniranja partije i
vlasti jeste poslušnost i pokornost rukovodstvu, višim organima, tj. vođi.
Fašističke stranke osvajanjem vlasti poistovjećuju državu i stranku, suspendiraju demokratske procese,
ne poštuju postojeće legalno stanje, uspostavljaju svoju volju kao izraz državne nužnosti i obaveznosti za sve
građane. Time oni pomijeraju centar odlučivanja iz države i njenih ovlasti u stranačke krugove. Na taj način,
pod geslom vladajuće stranke, čitav institucionalni sistem države parališu i stavljaju ga van snage. Time
neutraliziraju svaki oblik kontrole i onesposobljavaju parlament, djelovanje opozicije čine bespredmetnim. Na
taj se način, sve institucije države dovode u poziciju da rade i djeluju u skladu sa političkim stavovima i
idejama vladajuće stranke, a ne da postupaju po pravnim normama i ovlaštenjima koja su putem njih dobile.
Parlament gubi svaki smisao postojonja, jer je u njemu nadvladala direktiva jednoumlja. U svome metodu
ostvarivanja ”velikodržavnih ili rasnih ideja”, nakon što neutraliziraju demokratske procese i uticaj kontrole i
institucija kroz pomijeranje centra odlučivanja, služe se autonomno svim sredstvima koja im tada nesmetano
stoje na raspolaganju, uključujući i najbrutalnije - nasilje. Drugi, ne manje važan korak koji čine, mobilizacija
je masa kako bi realizirali svoje ciljeve. Pojedinca i sve institucije, promatraju kroz doprinos ostvarivanju i
služenju ”velikim” idejama, interesima naroda, nacije, vjere, vođe, odnosno nacionalne države. Treći korak
odnosi se na poduzimanje niza ekonomskih mjera kojim veliki dio radništva i stanovništva dovode u tešku
poziciju. Nezadovoljstvo socijalnim stanjem usmjeravaju vrlo vješto raznim mehanizmima i oblicima
manipulacije ka ostvarivanju nacionalnih ideja, te time stvaraju prostor, odnosno raspoloživost mase za
angažiranje na realizaciji ”velike ideje.”
143
J. J. Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima, Školska knjiga, Zagreb, 1978, str. 29.
144
O tome je iscrpnije istraživanje proveo M. Haralambos. V.: Uvod u sociologiju, str. 36-108.
77
 U biti fašizam nastaje kao odgovor na prelomna zbivanja nastanka i nestanka društvenih sistema u
dvadesetom stoljeću. U Italiji je fašizam nastao 1919. g., u Njemačkoj 1920, a svoju najveću moć doseže u
periodu između tridesetih i četrdesetih godina dvadesetoga stoljeća.
Ponovnoj pojavi neofašizma doprinijelo je rušenje socijalizma, sistema koji je egzistirao skoro
sedamdeset i pet godina i koji je izgledao kao stvoren za vječnost. Iz današnje perspektive je vidljivo da
socijalizam kao sistem nije uspio riješiti skoro niti jedno ključno pitanje za čovjeka, narod, državu, nego je
određene neumitne procese samo odgodio. Socijalizam je svoj habitus u povijesti završio tragično. Njegov kraj
je pogubniji utoliko što se refleksije pada odražavaju i na druge zemlje i neke pokrete, koji teže oživjeti ideje
mraka, rasizma i nasilja. Fašizam je bolest društva karcinomskog tipa, koji ima karakteristiku brzog nastanka i
sporog i teškog nestanka, sa velikim posljedicama. Pod društvenom bolešću, kako kaže Fromm,
podrazumijevamo šizofreno iskustvo koje prevazilazi granice vrijednosti civilizacijskih normi ljudske etike.145
Onaj ko od toga boluje nije u stanju ispunjavati bilo koju funkciju, osim rušilačke.
Iz iznesenih gledišta se može uočiti da je biološka osnova samo pokriće i opravdavanje tipa vlasti i
poretka koji u osnovi ima rasnu ili nacionalnu diskriminaciju. To je krajnja redukcija bogatstva ljudskoga života
i čovjekove osobenosti samo na jedan segment, odnosno aktivnost. ”Takva vjerovanja služe da bi svojim
članovima objasnili sistem pomoću kojih, društvena nejednakost postaje naizgled racionalna i razložna. Oni
stoga opravdavaju i legitimiraju sistem pozivajući se na prirodu. Na taj način čini se kao da je organizacija
društva utemeljena na prirodnom poretku stvari.”146 Biološka teorija je izgubila svoj primat i mogućnost da
objasni postojanje ljudskih i društvenih razlika, izuzev da bude pokriće retrogradnoj ideji i tragičnoj praksi.

2. FUNKCIONALISTIČKO GLEDIŠTE NA NEJEDNAKOSTI

Funkcionalistička teorija društvenu stratifikaciju promatra u kontekstu poimanja društva kao cjeline.147
Za nju postoje funkcionalni preduslovi koji svaki dio sistema moraju zadovoljiti i doprinositi kako bi se društvo
održalo. Svaki dio društva čini integralnu cjelinu i zato je za funkcionaliste stratifikacija, polazna pretpostavka
da su pojedinci i društvene grupe međusobno ovisni i uvjetovani kao organi složenog organizma i da svaki za
sebe doprinosi održanju sistema kao cjeline. Najznačajniji predstavnik i zastupnik ove teorije je svakako T.
Parsons, koji smatra da je stratifikacija izvedena iz zajedničkih vrijednosti, da se red, stabilnost i saradnja u
društvu temelje na općem sporazumu, odnosno vrijednosnom konsenzusu pripadnika društva o tome šta je
dobro i vrijedno. Za Parsonsa je stratifikacija data u svome aspektu vrednovanja, to jeste rangiranja jedinica u
nekom društvenom sistemu, u skladu sa zajedničkim vrijednostima. Stratifikacija je društvena stvarnost i
njegova neminovnost. Različita ljudska društva imaju različite sisteme i norme vrijednosti prema kojima se
pojedinac upravlja. Funkcionalisti polaze od pretpostavke da ljude treba adekvatno motivirati i stimulirati za
vršenje raznih uloga koje nameće vrijednosni sistem. To, u prvom redu, podrazumijeva individualni uspjeh.
Društvo uspostavlja ciljeve za pojedince i grupe, na temelju čega se stvara stratifikacijski sistem koji vrši
motivacijsku i stimulacijsku funkciju. To je društveni mehanizam koji potiče na rad i stvaranje, posebno u sferi
proizvodne aktivnosti. Otuda veliki uspjeh u privredi, a sa time i nagrada i ugled koji pojedinac stiče u
razvijenim društvima. Iz takvoga gledišta proizlazi opravdanost postojanja stratifikacijskoga sistema, budući da
se zasniva na osnovama općeprihvaćenih vrijednosti koje stimuliraju pojedince i opravdavaju društvene norme i
postupke, koje ih povratno stimuliraju, a opet oni svojim postupcima i ulogama doprinose integraciji sistema.
Odnose između grupa Parsons posmatra kao odnose saradnje, uzajamnosti i zavisnosti, a ne kao izvore
protivrječnosti, promjena i sukoba. Za njega, ni jedna skupina ili grupa nije dovoljna sama sebi i ne može
udovoljiti potrebama svojih pripadnika. Stoga moraju razmjenjivati proizvode i usluge s drugim grupama. Taj
odnos je, za Parsonsa, odnos saradnje, razumijevanja i reciprociteta. Takav se odnos proteže i na slojeve u
stratifikacijskom sistemu.

145
Erich Fromm, Zdravo društvo, Rad, Beograd, 1980, str. 42.
146
M. Haralambos, o. c., str. 41.
147
Funkcionalističko stajalište o stratifikaciji prvi put je izneseno 1945. godine u članku američkih sociologa Davisa i Moorea, pod
naslovom Neka načela stratifikacije. Oni polaze od zapažanja da stratifikacija postoji u svakome poznatom ljudskom društvu.
Pomoću funkcionalističkih kategorija, oni nastoje objasniti univerzalnu nužnost koja izaziva stratifikaciju u svakome društvenom
sistemu. Po njima u svakom društvu postoje funkcionalni preduvjeti, koji su svima zajednički i kojima valja udovoljiti da bi se sistem
održao i djelotvorno funkcionirao. Jedan je takav funkcionalni preduvjet uspješna podjela uloga i izvedbi. To znači da sve uloge
moraju biti podijeljene onima koji su najsposobniji da ih izvršavaju, da za njihovu realizaciju valja proći određenu obuku i da se te
uloge izvršavaju savjesno. Davis i Moore ukazuju kako su svim društvima potrebni neki mehanizmi koji će osigurati uspješnu podjelu
i izvršavanje uloga. Taj je mehanizam društvena stratifikacija, oni je shvaćaju kao sistem koji dodjeljuje nejednake uloge, nagrade i
povlastice različitim pozicijama u društvu koje zauzimaju pojedinci.
78
 Kako postoje razlike u ugledu pojedinaca, tako postoje razlike i u njihovoj moći. S obzirom na to da je i
moć izraz zajedničkih vrijednosti, ona služi interesima društva kao cjeline. Zato Parsons i razumije društvenu
stratifikaciju i kao funkcionalnu, ali i kao nužnu u društvu. ”Ona je neizbježna zato što je izvedena iz
zajedničkih vrijednosti koje su nužan dio svih društvenih sistema. Ona je funkcionalna zato što služi integraciji
različitih skupina u društvu. Razlike u moći i ugledu bitne su za koordinaciju i integraciju specijalizirane
podjele rada. Parsons drži da je bez društvene nejednakosti teško zamisliti kako bi pripadnici društva mogli
uspješno surađivati i zajednički djelovati. Napokon nejednakosti u moći i ugledu koriste svim pripadnicima
društva, budući da služe promicanju kolektivnih ciljeva, koji se temelje na zajedničkim vrijednostima.”148
Postoje, također, mnogobrojne kritike i osporavanja funkcionalističke teorije i njenih gledišta.

2. MARKSISTIČKI PRISTUP NEJEDNAKOSTIMA

Sa marksističkoga stajališta, društvena stratifikacija je izraz odnosa u društvu koji se uspostavljaju na
osnovama rada i društvenoga uticaja, odnosno moći koju pojedinac zauzima u procesu rada, a time i u društvu.
Po gledištima marksističkih teoretičara, društvena stratifikacija ne doprinosi integraciji sistema, već ona
ukazuje jasno na postojanje složene strukture društva, njegovu mnogostruku organizaciju, slojevitost i
međusobnu uslovljenost slojeva, grupa, klasa koje čine jedno društvo.
Kako u svim ljudskim društvima postoje nejednakosti, Marx analizira četiri razvojna stepena društva i
odnosa koji su se u njima uspostavili i koji određuju poziciju pojedinca, ali i samu prirodu društva. Za Marxa su
to, prije svega, razvojne faze društva koje on označava primitivnim komunizmom, drevnim društvima,
feudalnim društvom i kapitalističkim društvom. Primitivni komunizam je, po Marxu, pretpovijesno društvo
koje funkcionira kao besklasno. Sva kasnija društva su podijeljena na dvije velike i suprotstavljene klase, na
gospodare i robove u starim društvima, plemiće i kmetove u feudalnom društvu, kapitaliste i najamne radnike u
kapitalističkom društvu. Marxov model klasne stratifikacije društva je jednostavan. Za njega je historija
svakoga dosadašnjeg društva historija klasnih borbi. Dakle, klasne suprotnosti su osnova promjena u društvu,
odnosno proces koji dovodi do promjena. One nastaju kao rezultat nejednakosti i različitosti u procesu rada i
prisvajanju rezultata rada, a time i same pozicije u društvu koja proizlazi iz podjele rada i odnosa prema
predmetima rada i sredstvima za proizvodnju. Da bi se ljudi bavili politikom, naukom, umjetnošću, religijom
etc., oni prvo moraju jesti, piti, odijevati se. Dakle, obezbjeđivati radom sredstva egzistencije i svoje ljudske
potrebe. Zato je, za Marxa, materijalna osnova društva temelj iz koga se izvode svi drugi oblici organiziranja
društva, a time i moći koju pojedinci zadobijaju bilo u sferi rada ili društvu uopće. Odnosi u ekonomskoj sferi
su antagonistički koje sa sobom nose klasa posjednika, tj. vlasnika sredstava za proizvodnju i klase najamnih
radnika, tj. vlasnika radne snage. Antagonizam je rezultat sukoba interesa koji je uslovljen prirodom vlasništva i
društvenim položajem vladajuće klase. Iako su međusobno suprotstavljene dvije klase u kapitalističkome
društvu, one su i ovisne jedna o drugoj. Najamni radnik prodaje svoju radnu snagu da bi preživio i zadovoljio
svoje ljudske potrebe, dok kapitalista kupuje njegovu radnu snagu da bi proizvodio i tako stvorio višak
vrijednosti. Ta uzajamna ovisnost nije odnos reciprociteta i ravnopravnosti, već odnos izrabljivača i
izrabljivanog, tlačitelja i tlačenog. Dakle, Marx jasno uočava da je društvo podijeljeno na dvije osnovne grupe,
na one koje imaju i one koje nemaju, na one koje rade i stvaraju i one koje prisvajaju rezultate njihovog rada, na
one koji vladaju i na one kojima se vlada.
Klase i klasni sukobi su, po Marxu, ključni za razumijevanje društva i društvenih odnosa. Po
marksističkom stajalištu i politička moć u društvu proizlazi iz ekonomske moći, koja se uspostavlja u sferi
proizvodnje. Moć vladajuće klase proističe iz njenoga odnosa vlasništva i kontrole nad proizvodnim
sredstvima, jer legislativne norme izražavaju interese vladajuće klase i opravdavaju uspostavljene vrijednosti i
principe funkcioniranja društva.

Iz prethodno naznačenih teorijskih koncepcija vidljivo je da se one slažu u jednom, a to je da su

jednakost i nejednakost ravnopravne i egzistirajuće društvene kategorije, da su postojale i da danas postoje u
svim društvima, da je čovjek kroz burnu povijest nastojao prevladati nejednakosti i ravnomjernije rasporediti
bogatstvo, moć i demokratizirati vlast. Nastojanje da se prevlada dualizam između jednakosti i nejednakosti u
društvu i ljudi u njihovim pravima najslikovitije potvrđuje američka Deklaracija nezavisnosti (1776. god.), koja
navodi da su ”svi ljudi stvoreni jedanki”; zatim Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina Francuske revolucije
(1789. god.), u kojoj se ističe ”da se ljudi rađaju i žive slobodni i jednaki u pravima”; pa sve do preambule
Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine. Dakle, društvena stratifikacija je

148
M. Haralambos i R. Heald, o. c., str. 43-44.
79
važno polje sociološkoga proučavanja, ukoliko se želi spoznati društvo, njegove funkcije, kretanje i odnosi koji
nastaju i koji stvorene i uspostavljene nejednakosti generiraju.

2. DRUŠTVENE GRUPE
Društvene grupe su organizirane ili neorganizirane skupine ljudi u kojim obavljaju raznovrsne
aktivnosti, radi zadovoljavanja određenih interesa. Grupe čine društvo, njegovu dimaniku, strukturu i proizvode
odnose i refleksije na opće pojave i procese. Još je Durkheim stavljao naglasak na konkretno udruživanje ljudi,
na grupe i na ”socijalne tipove”. Isključivao je svaki sveobuhvatni pojam razvoja čovječanstva i grupu podizao
na razinu osnovnoga predmeta sociologije. Pomoću analize i razumijevanja grupe, nastojao je objasniti
uključivanje pojedinaca u društveni život, odnosno društvenu aktivnost. Pojedinac se ne uključuje neposredno u
društveni totalitet, nego posredstvom institucija, tj. društvenih grupa. Kao što je poznato, čovjek ne živi kao
izolirani pojedinac, nego međusobno povezan s drugim ljudima. Njegova aktivnost u društvu odvija se unutar i
putem raznih društvenih grupa.149
Društvene grupe nisu statična kategorija, već su podložne društvenoj dinamici kao i samo društvo. U
toku čitave povijesti ljudi su živjeli u tzv. skupinama ili grupama, neorganiziranim ili organiziranim, manjim ili
većim, efemernim ili trajnim, otvorenim ili zatvorenim. Što je društvo razvijenije i čovjekove potrebe
raznovrsnije, to su i društvene grupe brojnije i po svome karakteru i sadržaju raznovrsnije. Iz zadovoljavanja
potreba ljudi da ostvare svoje interese, na različitome stepenu razvoja društva nastajale su i različite društvene
grupe. Danas se među najznačajnije društvene grupe ubrajaju: porodica, klasa, nacija. Organiziranje individua u
grupe, shodno povijesnoj konstelaciji u kojoj se taj proces odvija, ima za cilj ostvarivanje određenih interesa,
koji su nužno zajednički za sve članove grupe. Interesi su mnogostruki kao i same ljudske potrebe. U grupi se
odvijaju razni društveni procesi i uspostavljaju odnosi koji su bitni i za održanje života pojedinca i društva u
širem smislu.
Sam pojam društvena grupa predmet je različitih sporova u sociologiji, a posebno njihova sadržina i
funkcija koju vrše i koju imaju društvene grupe. Mi ćemo se zadržati na najznačajnijim određenjima, koja imaju
zajednička obilježja, a koja razjašnjavaju samu bit i suštinu društvenih grupa, odnosno njihov pojam, funkcije,
organizaciju i ciljeve djelovanja. No, prije toga, navest ćemo neka shvatanja istaknutih mislilaca koji su se
bavili pitanjem grupe i njenim funkcijama.
Svako konkretno društvo sačinjeno je od grupa. Grupa je, kako kaže Oppenheimer “bilo kakav trajniji
krug osoba (velik ili mali, trenutan ili trajan, čvrsto organizovan ili labavo povezan) koje djeluju istodobno i na
sličan način, na isti vanjski poticaj i na temelju zajedničkog stanja svijesti.”150 Da se već na prvi pogled uočiti
da je dato određenje društvene grupe preusko za sociološko određenje, kojim se teži spoznati sama bit i priroda
čovjekovoga organiziranja.
Leopold von Wiesse smatra da su grupe međuljudske tvorevine, koje su takvoga relativnog trajanja i
relativnog jedinstva da možemo smatrati kako su ljudi u njima sjedinjeni. Wiesse pravi i pojmovnu, ali i
organizacijsku razliku između mase i grupe i ”apstraktnih kolektiva i ustanova.” On kaže da ”u slučaju masa
(...) društveni procesi u toku se podrazumijevaju, tako da odnosi pojedinih individua, okupljenih u masi,
izravno utiču na djelovanje masa. Mase su veoma bliske specifičnoj prirodi, u prvom redu, željama ljudi koji ih
čine. Formacije drugog reda grupe (...) nalaze se dalje od promjenjive igre individualnih odnosa utoliko što im
je svojstvena organizacija koja pojedincu nameće pravilo njegova djelovanja. Naposljetku, najviša formacija
procesa socijalizacije, apstraktni kolektivi ili ustanove temelje se na ideologiji koju podržavaju njihovi članovi i
koja kolektive formira na posve impersonalan način, što znači, što udaljenije od pojedinačnog empirijskog
individuma. Ti su kolektivi zamišljeni i smatrani kao nosioci trajnih vrijednosti i nisu povezani s protjecanjem
životnog doba pojedinog čovjeka.”151 Wiesse grupama daje slijedeća obilježja: 1) relativnu trajnost i relativni
kontinuitet; 2) organiziranost, koja se temelji na podjeli funkcija njenih članova; 3) ideje o grupi koje su
prisutne kod pojedinih članova; 4) grupa formira tradiciju i običaj za slučaj dalje trajnosti grupe; 5) međusobni
odnosi u drugim formacijama i 6) kriteriji suda, posebno kod neutralnijih i većih grupa. Wiesse, također, pravi
razliku između grupe i kolektiva, i zato nastoji definirati prelazne oblike između te dvije formacije. ”Iz tradicije

149
Teorijsko shvaćanje grupe kao prelaznog oblika između pojedinaca i društva javlja se prvi put kod Simmela. “Kao što unutar
društvenog razvoja manja ‘socijalizirana’ grupa dobija na svojoj nutrini i povijesnosti, alternativnosti i simulantnosti time što se
proširuje u veću grupu, što se specijalizira u jedinačni element društva, tako se društvo na toj tački pa sve do najudaljenije odatle,
pokazuje općenito kao specijalni oblik okupljanja, s onu stranu koje stoji ideja čovječanstva i individuuma, koja svoje sadržaje
podređuje drugim oblicima razmatranja i vrednovanja.” George Simmel, Soziologie, drugo izdanje, Munchen-Leipzig, 1922, str. 57.
150
Franz Oppenheimer, System der Soziologie, der soziale Prozess, tom I, Jena, 1923. str. 48.
151
Leopold von Wiesse, o. c., str. 385.
80
uobičajenih ideja o biti grupe javlja se ponekad, pored (većinom racionalnih) razmatranja koja služe grupnim
ciljevima, grupni duh etičkog karaktera, koji posebni sadržaj pridaje onim snagama u zajednici grupe, koje
upravo u tom smislu treba etički podrazumijevati. Time se već u grupi priprema apstraktni kolektiv.”152 Wiesse
uspostavlja čvrstu klasifikaciju društvenih grupa. Ona ne obuhvata kratkotočna kretanja i udruživanja, koja se u
novijoj sociološkoj literaturi posmatraju i nazivaju grupama za pritisak, koje se najčešće okupljaju na osnovama
trenutnih interesa ili potreba za reakciju, ili zahtjeva za promjenu određenoga stanja ili mjera koje institucije
sistema donose, a pogađaju veće grupe ljudi na pozitivan ili negativan način. Također, ova teorija ne obuhvata
tzv. male grupe, tj. skupine ljudi koje mogu biti u izvornom kontaktu jedne s drugim bez posrednika.
Grupe tog tipa podrobnije analizira Ludwig Gumplowicz. Označava ih kao ”prvobitne elemente svih
društvenih razvoja i najelementarnije činioce prirodnog povijesnog procesa.”153 Gumplowicz ističe da ”dijete
počinje upijati prve utiske od okoline u kojoj se nalazi. Već i načini djelovanja onih koji ga njeguju stvaraju u
djetetu prve pojmove i etičke intuicije. Zatim dolaze prva učenja: pohvale i pokude, nagrada i kazna, nade koje
se u djetetu potiču, bojazan i strah koji mu se usađuju. Od tih se elemenata počinju formirati njegovi pogledi na
svijet i njegov duh. I prije nego što sve to dopre do same svijesti, mali je građanin našeg svijeta formiran kao
odraz duhovnih dispozicija njegove ‘obitelji’, pri čemu se ta riječ podrazumijeva u najširem smislu. Obličje
djetetova duha odgovara tačno višeznačnom kalupu u kojem je bio ‘odliven’, i u svemu i po svemu nosi na sebi
otiske što ih je primio sa svih strana. Tako opremljen ulazi mladi individuum u ‘svijet’, svijet svojih drugova i
sudionika u igri, koji su većinom formirani po modelima sličnim njegovim, s manje-više istim shvaćanjima.
Njima je bilo ucijepljeno slično udivljenje za određene klase ili ličnosti, a nehotice mržnja i odvratnost za
druge. Čak je i osjetilo okusa za određena jela i pića, bilo usmjereno u određenom uniformnom pravcu, upravo
poput satova koji rade onako kako ih se namjesti i navije. (...) Sve to živi u djetetu kao mišljenje za koje
mnoštvo zamišlja da ga pojedinac stvara u svojoj slobodi, sve to živi u njegovoj nutrini kao osjećaj za koji
mnoštvo također zanima da ga gaji individuum, imajući pravo ili krivo, zaslugu za to ili krivicu (...).” U
empirijskim sociološkim istraživanjima, ova vrsta društvenih grupa se označava kao primarna društvena grupa
u koju se ubrajaju: porodica, grupa susjeda, školska grupa etc., jer se u okviru njih razvija ličnost, usvajaju
društvene norme i vrijednosti i teži ostvarivanju ideala koje društvo uspostavlja. One su praktično univerzalne,
prisutne su u svim razdobljima ljudskoga društva, dok se pod sekundarnim društvenim grupama
podrazumijevaju veće društvene grupe, kao što su kaste, klase, narodi, nacije, koje u kasnijoj fazi ljudskoga
razvoja imaju veliki značaj u uspostavljanju pozicije čovjeka, njegovih vrijednosti, ali i normi koje jedinka
usvaja i prihvata u okrilju primarnih društvenih grupa.
Za empirijska istraživanja male grupe su pogodne, i na osnovu eksperimenta ili neposrednog
posmatranja mogu se uočiti mnogostrukosti njihovih odnosa, relacija i ciljeva. Ta istraživanja su, u suštini,
primjenjivog karaktera, a napose u privredi, politici i kulturi. Odatle i proizlaze razna sporenja o tome da li je
grupa zbir pojedinaca ili je ona pretpostavljeni oblik u kome dominira kolektivitet. Kasnije je, naročito, pod
uticajem gestaltističke psihologije prevladalo stajalište da odnos između individue i grupe treba shvatiti kao
odnos međusobne funkcionalnosti. Ovo stajalište u sebe uključuje ne samo uzajamno djelovanje grupe i
individue, nego i neposredne promjene grupe i individua koje ih čine. Ovakvo stajalište je naročito razvijeno u
empirijskoj sociologiji SAD. Kao značajan zastupnik takvoga gledišta ističe se Kurt Lewin. On smatra da
”cjelovitost nije ništa više od zbroja svojih dijelova, samo što posjeduje različita svojstva. Zbog toga bi trebalo
kazati da je ‘cjelovitost različita od zbroja vlastitih dijelova’. (...) Ideja o grupi kao dinamičkoj cjelovitosti treba
da uključi i definiciju grupe koja se temelji na ovisnosti u kojoj se nalaze njeni članovi (ili, bolje rečeno,
posebne jedinke grupe). (...) Grupa se često definira kao skup određenog broja ljudi, među kojima vrijede
određeni dogovori, posebno dogovori u vezi s ponašanjem. Po mom mišljenju, sada bi trebalo shvatiti da je ova
definicija bitno različita od definicije grupe koja se temelji na uzajamnoj ovisnosti njezinih članova. Vrlo je
vjerovatno da određeni broj ljudi pokazuje stanovite sukladnosti, npr., seksualne, rasne, po svom ekonomskom
položaju, a da pri tome te osobe ne moraju činiti grupu u smislu društvene cjelovitosti, koji je sazdan od
međusobno ovisnih dijelova (...), s druge strane, grupa nije nužno stvorena od članova koji pokazuju izrazite
sličnosti. Za društvene grupe, kao i za cjeline u svakom drugom području, vrijedi da je totalitet obilježen
visokim stupnjem unutrašnje povezanosti, mada može sadržavati veoma heterogene dijelove. (...) Tim
međusobne ovisnosti članova ( tj. ono što okuplja grupu) jesu isto tako značajno obilježje grupe kao i stupanj
međusobne ovisnosti i strukture same grupe.”154

152
Leopold von Wiesse, o. c., str. 450.
153
Ludwig Gumplowicz, Ausgewahlte Werkw, tom IV, (Soziologie und Politik), G. Salomon, Innsbruck, 1928, str. 218.
154
Navedeno prema: Kurt Lewin, Field Theory in social science, New York, 1951, str. 146.
81
 Evolucijsko-dinamički način promatranja grupa vrijedi za grupe svih veličina, s tim da one
zadovoljavaju uslov međusobne ovisnosti dijelova i dijelova od totaliteta. To posmatranje može, a što je i sa
metodološkoga aspekta najcjelishodnije, biti dvojako. Vanjsko posmatranje ili spoljna obilježja društvenih
grupa sadrže odnose grupe i njenih članova spram sistema ili uslova koji ih okružuju (npr. u procesu rada,
odnosa porodice prema vanjskom svijetu, odnos prema nadređenim etc.), dok se unutrašnji odnosi odvijaju u
grupi nezavisno od spoljašnje forme, a temelje se na zajedničkom interesu, životu članova grupe, pozicijama
koje imaju u grupi i društvu uopće, ulogama koje zadobijaju ili su im određene i ciljevima koje žele ostvariti.
Unutargrupna organizacija, identifikacija, ciljevi i oblici nisu statični, već su podložni promjenama, dok su
individualni međusobni odnosi članova grupe isprepletani raznovrsnim psihosocijalnim funkcijama, što
pojedincu omogućava identificiranje s drugim članovima ili, pak, sa samom grupom. T. Adorno ističe da se
”živi osjećaj za ljude i za njihove međusobne odnose stječe u grupama takvog tipa, ne samo na početku, u
djetinjstvu, nego i kasnije, u zrelom dobu kada to iskustvo jača i širi se. Neposredna blizina drugih ljudi, a time
i pripadnost grupama koje omogućuju neposredni ljudski kontakt, predstavlja uslov koji se pretpostavlja za
osjećaj humaniteta uopće. No, ako čovjek u grupama takvog tipa sebe tendencijski doživljava kao individuu, za
njega se anonimnost društva u njegovoj složenosti konkretizira u grupama posve različite prirode: u racionalno
uređenim grupama s utilitarnim ciljevima, pretežno heteronomnim, koje su kod odraslih često važnije za
životnu reprodukciju od intimnih grupa, pri čemu element isključenosti zauvijek ostaje prisutan u njima. Može
se pretpostaviti da takav način reagiranja na taj osjećaj isključenosti, koji se može osjetiti u velikoj grupi,
djeluje prilikom nekih društvenih pojava, kao što je npr. šovinizam, tada individuum pribjegava
nadidentifikaciji putem koje može doživjeti iluziju da sudjeluje u snazi i veličanstvenosti golemog kolektiva.
Pripadnost grupi, kao što je osoblje u poduzeću, političkoj partiji, ekonomsko interesno udruženje i slično,
prenose na pojedinca iskustva koja su bitno oprečna iskustvima iz zaštićenog toplog kruga djetinjstva u maloj
obiteljskoj grupi. U tim grupama prevladava utilitarni karakter, a prividna se neposrednost doživljava kao
prenesena i posredovana činjenica, često je prilagođavanje u racionalno-utilitarnim grupama prisilno, po čemu
pojedinac na emocionalnom planu ne dobiva kompenzaciju za ono što daje. Povezanost kao puki interes i dalje
je nadređena svemu i obilježava svaku drugu emociju.”155 Raznovrsnost je motiva koji pojedinca zadržava u
grupi, koji je njoj dovode, raznovrsne su i obaveze kao i intenzitet koji zauzima pojedinac u grupi. Ti odnosi se
zasnivaju na mnoštvu interesa i motiva, na normama prinudnog karaktera, na pravima i dužnostima, na ulogama
koje akteri imaju i koje im nameće društvo.
Naveli smo, u obimnijem sadržaju, neka od gledišta na prirodu i karakter društvenih grupa, kako bismo
mogli potpunije definirati društvenu grupu i naznačiti njene funkcije.
Većina sociologa se slaže u tome da društvene grupe čine pojedinci povezani nekim interesom ili
aktivnošću ili, pak, određenim zajedničkim procesom, posredstvom određenih sredstava rada. Osnovne osobine
društvenih grupa ogledaju se u tome da ih čine: a) najprije sami ljudi, jedinke kao članovi grupe, b) sistem
vrijednosti koje izgrađuje i usvaja grupa i c) odnosi među ljudima. Da bi neko bio član grupe, on prihvata njene
vrijednosti, uključuje se u ostvarivanje grupnih težnji, prihvata zadatke i ciljeve grupe kao svoje. Odnosi među
ljudima se uglavnom uspostavljaju posredstvom sredstava za proizvodnju ili na drugi način, radi obavljanja
odgovarajućih društvenih aktivnosti ili funkcija ljudi putem društvenih grupa.156
Iz do sada iznesenoga, može se uočiti da je društvena grupa skup individua velikih ili malih razmjera,
efemerno ili trajno povezanih radi ostvarivanja određenih motiva i ciljeva, a pomoću određenih sredstava.
Grupu čine ljudi, akteri, s jedne strane, i odnosi koji se uspostavljaju pripadnošću, s druge, njihovim aktom
udruživanja i djelovanja s drugim ljudima, a pomoću sredstava koja su im zajednička i koja čine osnovu
ljudskoga udruživanja i povezivanja. U stvarnosti je teško strukturirati sva obilježja društvene grupe i normirati
njihovu društvenost. Nijedna ličnost nije samo član jedne društvene grupe, već istodobno obavljajući razne
funkcije i zadovoljavajući različite potrebe, pripada različitim grupama, kao što su profesionalne, radne,
kulturne, vjerske, političke, ili, pak, kao član porodice ima različite uloge i funkcije u njoj, time i u društvu
uopće. Isto se zbiva i sa djelatnošću grupe. Aktivnost jedne društvene grupe nadopunjava se aktivnošću druge.
Procesi u jednoj grupi povezani su sa procesima druge. Tek njihova uzajamna povezanost daje sliku društva
kao cjeline. Ali, ta je slika uslovljena, prije svega, povijesnom konstelacijom u kojoj se određena grupa ili samo
društvo nalazi. Recimo, porodica kao društvena grupa nije vječna kategorija, već je proizvod društva. Dakle,
društvene grupe su specifične forme zajedničkoga života individua, prostorno i vremenski ograničene
obavljanjem zadataka i funkcija njenih članova na osnovama određenih normativnih funkcionalnih vrijednosti.
155
T. W. Adorno, M. Horkheimer, o. c., str. 72.
156
Ovakvo gledište prihvataju: Oleg Mandić u Uvodu u sociologiju, Ante Fiamnnego u Osnovama opće sociologije, kao i grupa
autora u Zborniku - Marksistička teorija društva (Redaktor: Vladimir Milanović)
82
Društvene grupe su određene, prije svega, vrijednosnom strukturom društva, u kojemu društvene grupe vrše
svoju ulogu, bez koje društvo ne bi moglo funkcionirati, a samo društvo ne egzistira pored grupa, već u
grupama i iz njih se sastoji.
Razvoj ljudskih potreba, uopće ljudskoga društva, tehnike i komunikacije su dovodili do uspostavljanja
raznovrsnih društvenih grupa, njihove podjele, odnosno sistematizacije, tipologije, značaja, uloga, motiva,
ciljeva. Mi ćemo pokušati dati jednu opću tipologiju društvenih grupa i njihovo društveno značenje.

3. VRSTE DRUŠTVENIH GRUPA

Danas postoje različite klasifikacije, odnosno sistematizacije i tipologija društvenih grupa. Većina njih
polazi od povijesne dimenzije nastanka i razvoja društvenih grupa, što je i razumljivo, jer se prati njihova
geneza i sama priroda funkcija i ciljevi kojim su težile i nastojale ih ostvariti u ljudskome društvu. Najveći broj
autora društvene grupe razlikuje ili razvrstava na: organizovane i neorganizovane, na globalne i parcijalne, na
stalne i povremene, primarne i sekundarne, statusne i genetičke.157
Da bi se izvršila potpunija tipologija društvenih grupa, nije dovoljno poći samo od jednoga elementa ili
kriterija, već je nužno uzeti više njih, koji je određuju i koji se mogu porediti sa elementima koje posjeduju
druge grupe. Iako su društvene grupe složene i raznovrsne, one, ustvari, imaju i određene mjerljive veličine i
osobenosti. Svaka društvena grupa je na određen način specifična, prepoznatljiva, ima svoj sadržaj i smisao
okupljanja. Članovi grupe su vremenski i prostorno povezani i zauzimaju više funkcija i uloga. Društvene grupe
posjeduju određeni stepen unutrašnje povezanosti i motivisanosti, imaju osjećanje odgovornosti za stanje i
zajedničku aktivnost. U njima se uspostavljaju principi solidarnosti kao čvrst ili labav oblik, unutargrupna
solidarnost, unutrašnja podjela rada, pokretljivost i različite uloge i status. Zato su društvene grupe specifične
tvorevine koje obavljaju mnogostruke funkcije i permanentno su podložne društvenim promjenama i
procesima, kretanjima i uticajima.
Kad je riječ o zajedničkim osobinama društvenih grupa, većina sociologa se slaže u tome da se one
ogledaju u: 1) veličini i sastavu grupe, koju čine najmanje dvije ili više osoba u međusobnoj komunikaciji i
ostvarivanju društvenog odnosa; 2) organizovanosti grupe i unutrašnjoj strukturisanosti; 3) determinisanosti
grupe određenim standardima, pravilima egzistiranja, ciljevima i svrhom postojanja; 4) zajedništvu interesa,
motiva, sistema djelovanja i vrijednosti članova grupe; 5) povezanosti unutar grupe, s jedne strane, i njene
otvorenosti prema drugim grupama, s druge.158
Kao polazište za razvrstavanje društvenih grupa najcjelishodnije je uzeti društvene funkcije koje one
imaju i koje vrše. Funkcije određuju sam karakter i tip društvene grupe. Grupe se i razlikuju po vrstama i
karakteru funkcija koje imaju i koje nastoje svojim aktivitetom realizirati. Danas možemo uočiti i razlikovati
grupu sa jednom ili više funkcija. Npr. očito je da u političkim partijama preovladavaju politički procesi, u
religijskim vjerski, a u proizvodnim ekonomsko-socijalni odnosi.
Veoma opširnu i obuhvatnu klasifikaciju društvenih grupa daje Georges Gurvitch. Mi ćemo je navesti u
cijelosti kako bismo mogli jasnije uočiti koji on značaj daje društvenim grupama i njihovim funkcijama.
Gurvitch uspostavlja petnaest kriterija za razvrstavanje grupa: 1) sadržaj: unifunkcionalne, multifunkcionalne,
superfunkcionalne grupe; 2) obim: zbijene, srednje, široke; 3) trajnost: privremene, trajne, stalne; 4) ritam: spor,
srednji, brz; 5) stupanj disperzije: grupe čiji su članovi rasuti na širokoj teritoriji, grupe koje se povremeno
okupljaju, stalno okupljene grupe; 6) način formiranja: dobrovoljne, prinudne, de facto; 7) način pristupanja:
otvorene, zatvorene, uslovni pristup; 8) stepen eksteritorizacije: neorganizirane, nestrukturirane, djelimično
organizirane, potpuno organizirane; 9) funkcije: srodničke grupe, lokalne grupe, ekonomske, mistično-
ekstatističke grupe; 10) usmjerenost (orijentacija): grupe protivljenja, grupe ujedinjavanja; 11) način
prožimanja sa globalnim društvom;12) stepen združljivosti među grupama; 13) način prinude: uslovan,
bezuslovan; 14) vodeće načelo organizacije: grupe dominacije, grupe saradnje; 15) stepen jedinstva: unitarne,
federalističke, konfederalističke.159
Razvrstavanje grupa u demokratskim društvima i odnosima, koji se u njima uspostavljaju, čini se
nepotrebnim pa i nemogućim. Društvene grupe su, prije svega, interesno motivirane, povremeno ili trajno
organizirane radi ostvarivanja postavljenoga cilja ili njegovoga djelimičnog ostvarivanja. Značajan su činilac

157
Bogardus predlaže klasifikaciju na: 1.neformalne, formalne i biroktratske; 2. dobrovoljne i nedobrovoljne; 3. generičke i
kongregacijske; 4. primarne i sekundrne; 5. razvojne i prelazne; 6. socijalne, pseudosocijalne, autosocijalne, prosocijalne i
socijalizovane.
158
Up.: R. Lukić, Marksistička teorija u društvu –u: Zbornik radova, n. izd., str. 211.
159
Georges Gurvitch, Sociologija I i II, Naprijed, Zagreb, 1966, str. 204-205.
83
društva putem koga pojedinac zadobija ulogu i moć i time ostvaruje voljno ili nužno određene funkcije ili uloge
koje su mu predodređene.
Bez pretenzije da uspostavimo cjelovitu i trajnu tipologiju društvenih grupa i da izložimo sve modalitete
i forme njihovoga okupljanja i angažiranja, mi ćemo radi jasnoće i lakšeg njihovog analiziranja uspostaviti
tipologiju na globalne i parcijalne društvene grupe.
Pod globalnim društvenim grupama podrazumijevamo, prije svega, one društvene grupe koje imaju
zajedničke interese i koje čine jedinstvo društvenih procesa i odnosa u širem smislu. Takve grupe su: pleme,
narod i nacija.
U parcijalne društvene grupe ubrajamo: porodicu, kastu, stalež, klase, političke stranke, profesionalne
grupe, slučajne, odnosno povremene institucionalizirane i neinstitucionalizirane grupe.160

IX PREDAVANJE

TERITORIJALNO FUNKCIONALNA
ORGANIZACIJA DRUŠTVA

1. PLEMENSKA ILI PRVOBITNA DRUŠTVENA ORGANIZACIJA

Pleme kao prvobitna zajednica ljudi, shvaćeno u širem smislu, može se po svojim karakteristikama
svrstati u red globalnih društvenih grupa. Naravno, pritom ne mislimo ulaziti u terminološke sporove oko
samoga termina pleme koji se vode u sociološkoj i antropološkoj literaturi, kao i njegovoj genezi i evoluciji.
Naša je nakana da u sociološkome smislu ukažemo na osnovne karakteristike koje je pleme, kao osnovna
ljudska zajednica, razvilo kao pretpostavku i uslov za konstituisanje naroda, nacije, države, njenih normi i
vrijednosnoga sistema koje je plemenska zajednica razvila, a kasnije kroz povijest u organiziranoj i
institucionalnoj formi uspostavila država.
O nastanku plmenske zajednice i njenim evolutivnim fazama razvoja ne postoji naučno validna građa. O
fizionomiji, pretpostavkama nastanka i razvoja plemena najviše saznanja imamo iz arheološke i antropološke
literature. Po do sada najvalidnijim pretpostavkama, plemenske zajednice su nastale na dva načina: porastom
jedne ljudske grupe do nivoa koji se može smatrati plemenom ili, pak, udruživanjem više grupa u jednu, što je
činilo plemensku zajednicu. Zato i susrećemo različita određenja plemena. Po najraširenijem shvaćanju, pleme
je grupa pojedinaca koji skupa stanuju i koji imaju zajedničku teritoriju, jezik, način života i krvnosrodničke
veze. U pravnoj literaturi susrećemo čak i mišljenje po kome je pleme primitivni oblik državne tvorbe. Pleme se
konstituira i održava, prije svega, na krvnosrodničkim vezama, rodbinskim svojstvima, a u njegovoj konstituciji
najvažniju ulogu ima porodica kao temeljni oblik ljudske egzistencije i društvene organizacije, od najranije
povijesti do danas.
Srodnička osnova ljudske zajednice bila je različita u raznim krajevima svijeta, ali u većini njih
postojala je kao osnova prepoznavanja i vrednovanja međusobnih veza, princip obaveznosti i poštivanja. U
većini zajednica, i to od najranijih dana postojala je neka vrsta obaveznosti i uzajamnosti, naročito zabrana
braka među srodnicima, neki oblici zajedničke svojine ili teritorije, sopstveni princip organizacije i funkcija,
koje su obavljali pojedini članovi, određeni običaji i tradicija, zajednička kultna mjesta i radnje, što je činilo
pleme homogenom ljudskom zajednicom sa zajedničkim interesima, potrebama i sviješću o jedinstvu,
zajedništvu i krvnoj srodnosti njenih pripadnika.161 Između srodnih plemena na određenoj teritoriji, a radi
zadovoljavanja zajedničkih potreba, bilo da se radi o lovu, ili o napadanju, ili odbrani od drugih plemena,
dolazilo je do uspostave plemenskih saveza, prvo privremenih, a kasnije i čvršćih, odnosno trajnih. Naročito je
to bilo izraženo u vremenima napada na druga plemena i za vrijeme osvajanja drugih područja i teritorija ili,
pak, za vrijeme odbrane od drugih. Udruživanjem više plemena stvarani su plemenski savezi, koji su kasnije
zadobijali elemente društva.
Tako su plemenski savezi predstavljali osnovni oblik plemenske organizacije.162 Organizaciju
160
Sličnu klasifikaciju uspostavlja i: A. Fiamengo, Osnovi opće sociologije, n. izd.
161
Up.: Sociološki leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982, str. 510-512.
162
Riječ “pleme” obično se primjenjuje na razmjerno male skupine ljudi, na prilično niskoj kulturnoj razini. Takva su bila i plemena
koja su Rimljani zatekli u Galiji i Germaniji, (nije postojao galski ili germanski narod), ili skupine predvođene različitim vođama,
84
zajedničkoga života ljudi i u najranijim fazama njegove egzistencije uslovljavali su i određena pravila
ponašanja njenih članova. Pravila su postala izraz potrebe ljudi za zajedničkim životom i međusobnim
odnosima, i uspostavljala su običaje, koji su su razvili i koji su doprinijeli samom opstanku plemena i ljudske
zajednice. Pravila su zasnovana na kolektivnoj osnovi i solidarnosti njenih članova u njihovoj primjeni. Danas
su nam poznate mnogobrojne običajno-pravne institucije i pravila kao što su: krvna osveta, običaji oko
reguliranja sporova u nasljeđivanju imovine i procesnim radnjama u porodičnim odnosima, ali i u prinudnoj
kompenzaciji i odšteti drugih članova zajednice etc. Sve te norme i običajnosti su kasnije bile neka osnova za
legislativno uređivanje odnosa u modernome društvu.
Nisu samo pravila i običaji bili ti koji su predstavljali zajedničke osnove plemenske zajednice. Oni su,
istina, bili potrebni obrasci ponašanja pripadnika zajednice i mjerilo vrijednosti, odnosno dopuštenosti
postupaka ili odstupanja od njih. O realizaciji pravila i običaja starao se starješina zajednice. U nekim se
zajednicama on nazivao i plemenski poglavica, kao primus inter pares. Njihove funkcije su bile obično
nasljedne, prelazile su najčešće na najstarijeg potomka koji se odlikovao dobom, iskustvom i vrlinama. On je
bio vođa u ratu, upravljač i organizator ratnih pohoda, dok je za vrijeme mira obavljao poslove staranja o
provedbi pravila i običaja zajednice ili je, pak, vršio funkciju sudije, koji je zajedno sa drugim starješinama
odlučivao o principima pravednosti i obaveznosti članova zajednice da se pokoravaju i pridržavaju zajedničkih
normi, običaja, tradicije i ponašanja.163 Međutim, vremenom se ta pozicija starješine mijenjala i različito se
ispoljavala u povijesti evolucije plemenske zajednice.
U periodu egzistiranja plemenskih zajednica čovjek je koristio pretežno gotove proizvode prirode, uz
vrlo slabo razvijen stepen proizvodnje. Proizvodne snage razvijale su se uporedo sa razvojem sredstava za
proizvodnju, odnosno alatima i sredstvima rada, uz postizanje zajedničkoga proizvodnog cilja. Uz razvoj
proizvodnih snaga i prisvajanje plodova prirode pojavili su se i prvi oblici svojine. Oni su se u najranijoj fazi
ogledali kao vlasništvo nad predmetima rada, alatima, oruđima i oružjima. Neka od tih sredstava su bila u
zajedničkoj upotrebi većeg broja ljudi, pa su predstavljala neku vrstu kolektivne svojine. U kolektivnoj svojini
bila je zemlja kao prostor za stanovanje, kretanje, lov, sakupljanje plodova i zajedničko korištenje. Svojina se u
plemenskoj zajednici ispoljavala u raznim oblicima. Kao dominantni oblik svojine bila su zemlja i druga
sredstva za proizvodnju u kolektivnom vlasništvu, kao zajedničko dobro svih članova zajednice. To je
pretpostavljalo pravo korištenja zajedničke imovine na osnovu pripadnosti određenoj grupi ili zajednici, dakle
plemenu. Njihovo zajedničko korištenje bilo je regulirano običajima i tradicijom. Međutim, u historiji nije
uvijek vladala harmonija interesa kako unutar grupe i plemenske zajednice tako i izvan njih. Osvajanje tuđih
teritorija i želje za širenjem posjeda bili su osnova i motiv za dugotrajne i teške sukobe i ratove, koje su
plemenske zajednice vodile u odbrani svojih teritorija ili u osvajanju tuđih.
Ujedinjavanje većeg broja plemena, u prvom redu, radi odbrane ili napada, te njihova identifikacija sa većom
grupom i teritorijom doprinijelo je nastajanju naroda. Udruživanje plemena i širenje, odnosno transformiranje u
narod, dovelo je do stvaranja zajedničkoga jezika, teritorije, navika, običaja, normi i time do zajedničkoga
života. Sve je to zahtijevalo i izgradnju novog normativnog poretka na široj razini i iznalaženju mehanizama za
njihovo ostvarivanje kao i uspostavljanje zajedničkih običaja, tradicije i vrijednosti koje su postajale pravilo
ponašanja i prihvatanja svih članova zajednice. Proces udruživanja se odvijao sa procesom naseljavanja
određenih teritorija. Međutim, naseljavanje i osvajanje tuđih treitorija nije išlo lahko i bez ratova i pokoravanja
tuđih plemena i njihovoga potčinjavanja. Taj proces je bio dugotrajan, uz velike sukobe i promjenjive uspjehe.
U njemu su nametane određene norme, ali i prihvatana različita kultura i tradicija, različita uređenja i sistemi
vrijednosti, različiti oblici suradnje i zajedništva, različiti sistemi i oblici vlasti. Dakle, plemenske zajednice su
organizirani oblici zajedništva ljudskoga života u određenim fazama društvenoga razvitka sa svojim osobnim
funkcijama i ciljevima koje su imale, a sa ciljem zajedničkoga stanovanja, odbrane teritorije, razvoja jezika,
običaja, tradicije i zajedničke egzistencije. Plemenske zajednice su prethodnica i osnova na kojoj se uzdiže i
konstituira narod sa svojim osobenostima i društvenim obilježjima, na određenoj teritoriji.

2. NAROD, PROCES NASTANKA,

koje su govorile raznim baltičkim ili slavenskim, ili turskim jezicima, i sukobljavali se sa Rimskim, Bizantijskim i Abasidskim
carstvom. Druge promjene možemo naći među raznim osvajačima Indije i Kine. Škodski klanovi i septi, na koje su se dijelili, mogu se
također smatrati plemenima, a nešto se slično moglo naći i u Irskoj. Navedeno prema: Hough Seton-Watson, Nacije i države, Globus,
Zagreb, 1980, str. 28.
163
Organizovanjem plemenskog ustava susrećemo se kod grčkih plemena u doba trojanskog rata: Agamemnon je “pastir i narod” i
“kralj kraljeva”, koji kao narodni kralj stoji na čelu cijelome mnoštvu poglavica, on je najviši plemenski poglavica. Isto je tako
Herman kod Keruska izabrani plemenski poglavica, koji u težnji da sretne ratom postignutu moć trajno zadrži, biva ubijen od
knezova, koji su zabrinuti za svoju samostalnost. Navedeno prema: Rudolf Eisler, Sociologija, St. Kugli, Zagreb, 1919, str. 224.
85
 IDENTIFIKACIJA I ORGANIZACIJA
Iako je vrlo razumljivo određenje, u stvarnosti postoje mnogi nesporazumi i poistovjećivanja naroda s
drugim društvenim grupama, kao što je nacija ili, pak, plemenska zajednica. Postoje i dugotrajni sporovi o tome
kada i u kojim fazama društvenoga razvitka nastaje narod i kada plemenska zajednica zadobija funkcije,
odnosno prerasta u narod, koji je narod prije nastao i konstituirao se na određenome prostoru u zajedničku
grupu s društvenim obilježjima, kulturom, jezikom i normama. Svi ti sporovi su u stvari historijske tvorevine,
nastale na određenome stepenu društvenoga razvitka.
Narod se pojavljuje historijski u razdoblju raspada plemenske zajednica i njihovoga okupljanja u veće
društvene grupe. Raspadanje plemenskih ili rodovskih zajednica i njihovo udruživanje uslovljeno je društvenim
razvojem, širenjem teritorija i sredstava rada, širenjem kulturnih i civilizacijskih tradicija. Tom procesu
doprinijela je i sve veća podjela rada i snažnije čovjekovo ovladavanje prirodnim bogatstvima i raznim
tehničkim pronalascima koji su omogućili čovjeku da stvara i živi od svoga rada i sposobnosti. Mnogi
čovjekovi pronalasci, podjela rada i razvoj nekih oblika privrednoga života tražili su i širu razmjenu među
drugim plemenima ili narodima, čime se uspostavljaju međusobne veze na drugim osnovama, ne, dakle, samo
krvnosrodničkim već i proizvodnim vezama, čime su se razvijale i razmjenjivale kulturna običajnost i druge
vrijednosti. Time su uspostavljani i razvijani i novi društveni odnosi. Sve to je imalo uticaja na samu prirodu i
funkcije plemenskih zajednica, kao i njihovu unutrašnju organizaciju i principe funkcioniranja. To je,
istovremeno, zahtijevalo i veću solidarnost i uzajamnost u zaštiti interesa koji su ispoljavani u novim
privrednim odnosima. Plemenske zajednice su u uslovima slabo razvijene proizvodnje, niske podjele rada i
razmjene bile same sebi dovoljne. Razvoj proizvodnje i zahtjev za podjelu rada, nova oruđa i sredstva rada,
stvaranje viška proizvoda tražili su šire prostore u kojima se mogu razvijati i odvijati procesi proizvodnje i
razmjene. Dugo vremena razvoj proizvodnje bio je na niskom stepenu što je za posljedicu imalo da glavno
sredstvo rada bude čovjek, kako u robovlasničkom tako i ranom feudalnom društvu. Dakle, proizvodna
aktivnost u dugom historijskom razdoblju nije bila dovoljan činilac ujedinjavanja i čvršćeg povezivanja
plemenskih zajednica u šire oblike ljudskoga udruživanja. Taj je faktor, u krajnjem, uslovio onu poznatu
razdrobljenost naroda i u robovlasništvu i u epohi feudalizma. Grčki narod nije uspio stvoriti jedinstvenu
zajednicu, već se podijelio na mnogobrojne polise koji su bili za sebe država-grad. Umjesto jednoga
jedinstvenog naroda stvoreni su pojedini narodi164, o čemu se govori još u Homerovim epovima. Stanovništvo
pojedinih polisa asimiliralo se potpuno u poseban narod, pa se govori o Atenjanima kao narodu, o Spartancima,
o Tebancima etc. Iako je u tim polisima dominiralo neko grčko pleme, ipak to više nije bilo plemensko
uređenje, niti je to bio savez plemena, već je stvorena nova društvena grupa naroda.
U feudalnome sistemu zbog nerazvijenijih proizvodnih snaga, slabe podjele rada, slabe međusobne
razmjene, nije se uspjela prevazići rascjepkanost na mnogobrojne lokalne grupe i sitnije proizvođačke skupine
(feudalni posjedi na selu i cehovska organizacija u gradu). To je učinjeno tek sa procesom raspadanja
feudalizma i nastajanja industrijskoga društva. Feudalizam je razorio stare plemenske zajednice, rodovsko-
krvne veze i povezao ih u narodne zajednice. Narod kao društvena grupa je zajednica ljudi vezana teritorijalno,
po pravilu zajedničkim jezikom, porijeklom, tradicijom, normama, običajima i kulturom. Osnovna
karakteristika naroda kao zajednice se ogleda u tome, što narod za razliku od plemenskih zajednica nije
povezan vezama po krvnom srodstvu, već teritorijom i običajno-kulturnom tradicijom i nužnošću zajedničke
egzistencije. U povezivanju više plemena u jednu zajednicu gubi se krvnosrodnička veza, a sve više do izražaja
dolaze interesne potrebe kao što su zaštita zajedničke teritorije, običaji, vjerovanja, kultura, ista proizvodnja etc.
Na određenom prostoru narod govori najčešće jednim jezikom koji je zajednički za sve grupe, odnosno
stanovnike. To je izraz zajedničkoga porijekla, načina raspoznavanja i međusobne komunikacije koja postaje
bitan činilac egzistiranja jednoga naroda i njegovoga opstanaka. Mnogobrojnost i različita teritorijalna
rasprostranjenost narodnih zajednica u prošlosti uslovili su nastanak mnogih narječja ili dijalekata, za koje se
ponekad ima utisak da su veoma različiti jezici. Ono što je njima zajedničko jeste njihova srodnost i zajednički
korijen, što se susreće kod istog naroda. Za razliku od plemenskih zajednica, narod ima određeni zajednički
sistem vrijednosti, koji se najsnažnije oblikuje karakterom vlasti i načinom proizvodnje. Naime, tip vlasti
određuje norme i pravila i realizira ih preko uspostavljenih institucija u praksi. A one su, opet, nerazdvojne od
načina proizvodnje, tj. stepena razvoja društva i materijalnoga stanja stanovništva. U kasnijoj fazi društvenoga
razvoja zajedničku osnovu naroda čini sistem vjerovanja, ili sistem religije koja predstavlja značajan faktor
veza među članovima zajednice, ne samo u duhovnom smislu već i u teritorijalnoj pripadnosti i identifikaciji
pojedinca s narodom, teritorijom, kulturom i navikama. Zajedničke osnove vjerovanja snažno uspostavljaju

164
Vidjeti šire: F. Engels, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, Kultura, Beograd, 1964, str. 91.
86
jedinstvene obrasce ponašanja tradicijske i kulturne vrijednosti naroda, ali i njihove različitosti i
suprotstavljenosti. Izuzetno značajnu ulogu u uspostavljanju i konstituiranju naroda imala je vlast i njen
vrijednosno-normativni poredak. Njeni korijeni se nalaze u tradiciji i principima vjerovanja, dakle u
zajedničkim, već prihvaćenim normama, a koje uspostavom sistema vlasti postaju obavezujući i općevažeći
princip ponašanja svih njenih pripadnika.
Iz već naznačenog se može zaključiti da je narod posebna društvena grupa nastala na određenom
stepenu društvenog razvoja, koji najčešće ima zajedničko porijeklo, teritoriju, jezik, kulturu, običaje i tradiciju.
Narodi su u povijesti imali različite oblike nastanka i razvoja, različite mogućnosti organizacije i egzistencije,
bogatu tradiciju, historiju, mitove i legende; bogatstvo oblika i tipova vlasti, ali i ratova i epidemija, sukoba i
tragedija.

3. NACIJA, PROCES NASTAJANJA I KONSTITUIRANJA

Nacije nisu nastale niti se konstituirale na isti način u svim zemljama, mada u svojoj osnovi imaju iste
socijalno-ekonomske i kulturno-tradicijske pretpostavke. Njihovom konstituiranju prethodio je dugi period
razvoja i afirmacije naroda, njegove kulture, običaja, vjerovanja, tradicije normativnoga poretka, sistema vlasti.
Dominantnu ulogu je imala teritorija i egzistiranje naroda na njoj, njegova snaga, oblik moći i vlasti, privredni i
kulturni razvoj, tradicija i svijest o pripadnosti prostoru i narodu koji na njemu egzistira. Proces konstituiranja
nacije prošao je kroz različite faze u povijesti. U historijskome smislu, on je otpočeo mnogo ranije, a najveći
zamah dosegao je u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Proces konstituiranja naroda u naciju nije ni danas
završen i odvija se u različitim vremenskim fazama i područjima. Tek iz naroda, dakle njegovom afirmacijom i
razvojem javlja se nacija, kao viša faza društvenoga organiziranja i identificiranja sa teritorijom i pripadnošću
jednoj društvenoj grupi. Proces transformacije i prerastanja naroda u naciju otpočeo je kada su se razvili
kultura, jezik, privreda i kada se afirmirala i etablirala vlast na određenome prostoru. Novi društveni i
proizvodni odnosi zahtijevali su prevazilaženje teritorijalne razdrobljenosti, odnosno usitnjenosti na male
prostore i teritorije. Taj proces je počeo ne samo u ekonomskom smislu kao nužnost novih ljudskih potreba, već
i u komunikacijskom smislu, tj. u potrebama međusobne komunikacije, što je doprinijelo stvaranju
zajedničkoga jezika i kulture. Otuda je jezička srodnost naroda važan uslov nastanka i razvoja nacije. Dakle,
razvoj tržišta i novih uslova privredne aktivnosti i ljudske djelatnosti zahtijevali su međusobno
sporazumijevanje velikoga broja ljudi koji su se nalazili u tom procesu, a to je omogućavao zajednički jezik.
Težnja za zajedničkim jezikom pokazala se i u ranijim historijskim epohama, u feudalnom i robovlasničkom
poretku kao neophodno sredstvo sporazumijevanja i zajedničke osnove egzistiranja na određenome prostoru.
Još je Fichte uočavao važnost jezika za konstituiranje nacije. Novi međusobni odnosi ljudi u procesu rada,
razmjene, razvoja robno-novčanih kretanja i ukupni industrijski i tehnoški napredak zahtijevali su određena
pravila i norme pomoću kojih se obezbjeđuju određena sigurnost i jednakost ljudi u procesu koji su novi
ekonomski i društveni sistemi nametali. Ta pravila i norme mogla je uspostaviti, štititi i provoditi jedino država
kao organizirana snaga društva.
Nerijetko je u prošlosti, ali i u modernim teorijama dolazilo do pojmovnoga i sadržinskoga
poistovjećivanja nacije s državom. Takav teorijski pristup naročito je prisutan u evropskim državama poslije
velikog broja ratova i sukoba u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, kada se u većini tih zemalja završava
proces konstituiranja država na nacionalnoj razini. Između nacije i države postoji bitna razlika, ne samo u
pojmovnom već i u sadržinskom smislu. Države su postojale davno prije nacija, a postoje nacije koje su
kudikamo starije od mnogih današnjih država. Poistovjećivanje nacije i države ne može se teorijski opravdati,
niti praktički uspostaviti znak jednakosti kao univerzalno pravilo i princip konstituiranja i egzistiranja. To je
pitanje već dugi niz godina predmet spora ne samo u sociologiji, već i u drugim društvenim naukama. Razlika
između države i nacije vidi se i iz njihovog najopćenitijeg određenja. Država je, kaže Watson, zakonska i
politička organizacija koja posjeduje vlast da od svojih građana zahtijeva poslušnost i lojalnost. Nacija je
narodna zajednica, čiji su članovi povezani osjećanjem solidarnosti, zajedničkom kulturom, nacionalnom
sviješću.165
Također su vrlo izraženi sporovi o nastanku nacije, odnosno o pravu na njeno postojanje. Mi smo
najbliže onom stajalištu koje razlikuje dvije faze u konstituiranju nacija. U prvu fazu bismo mogli ubrojati one
nacije, koje su se konstituirale u povijesti u jednonacionalnim državama, a u koje možemo ubrojati Englesku,
Španiju, Holandiju, Portugal i Francusku. U njima se nacionalno pitanje nije postavilo u oštroj formi i nisu se
suočavale sa problemom nacionalizma u širem smislu. Proces formiranja nacije u ostalim dijelovima Evrope, pa

165
Hough Seton-Watson, o. c., str. 25.
87
i šire, počeo je mnogo kasnije i u mnogo složenijim društvenim uslovima. One su se konstituirale pretežno na
osnovama nacionalne svijesti i pokreta koji su težili da njene ciljeve ostvare. U mnogim zemljama se taj proces
i danas odvija. Posebno je dovršenje nacionalnog procesa ili njegovog ponovnog aktualiziranja došlo do
izražaja rušenjem socijalističkoga modela vlasti u srednjoj i istočnoj Evropi, u mnogim zemljama, napose u
Rusiji, ex Jugoslaviji, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i mnogim drugim.
Proces formiranja nacija traje veoma dugo. Najznačajniji pokreti po širini i oštrini su pokreti za
nacionalnu nezavisnost, koji su se zbili u Evropi nakon Francuske građanske revolucije 1789. godine. U
historijskome smislu zbivanja i konstituiranja nacije, najbitniji elementi koji su generirali i određivali njene
procese su: geografsko-prostorni elementi egzistiranja većeg broja naroda na određenom prostoru, ekonomsko-
socijalni uslovi koji su zahtijevali veću saradnju, zajedničku egzistenciju i korištenje prirodnih i industrijskih
resursa, jezičko-kulturni i tradicijski elementi i osobenosti naroda. Zatim su tu religijski elementi kao osnova
zajedničke identifikacije s nacionalnim vrijednostima. U povijesti konstituiranja nacija neki su od ovih
elemenata bili dominantniji ili više njih zajedno, a u nekim slučajevima i njihova kombinacija sa ukupnim
društvenim uslovima u kojima su se nalazili određeni narodi i iz kojih je izrasla nacija u savremenom smislu
značenja.
Sama riječ nacija različito se interpretira i označava, a u različitim razdobljima imala je i drugačija
određenja i shvatanja. Ona se često upotrebljava u funkcionalnom smislu, u opravdavanju određenog tipa vlasti
ili poretka, odnosno vladajuće politike. Proces oblikovanja moderne nacije nije se odvijao na isti način u svim
periodima i državama. U nekim se, kao što su, npr. Francuska i Engleska, proces konstituiranja države i nacije
odvijao uporedo i stoga se one nazivaju s pravom ”nacionalnim državama”. Nacija se formirala unutar granica
države, i onih koji su živjeli izvan tih granica nisu pripadali toj naciji. Mnoge druge države kasnije su postale i
nacionalne države, ali i suverene, kao npr. Švedska, Holandija, Škotska etc. To se ne bi moglo reći za Špansko
kraljevstvo, a još manje za brojne kneževine na kojima su nastale talijanska i njemačka država. U stare nacije u
Evropi se ubrajaju Englezi, Škoti, Holanđani, Kastilijanci i Portugalci na zapadu, Danci i Šveđani na sjeveru, te
Mađari, Poljaci i Rusi na istoku. Osim tri iznimke, sve su te nacije živjele u državama na čelu s vladarom svoje
nacionalnosti, te stoga nije postojala potreba za pokretom nacionalne nezavisnosti, što ne znači da ti narodi nisu
trpjeli različite oblike političkoga ili društvenoga pritiska te da im, prema sudu radikala i revolucionara,
oslobođenje nije bilo potrebno. Iznimke su bili Škoti, koji od 1707. žive u istoj državi s Englezima i Velšanima,
zadržavši pritom svoje važnije institucije; te Mađari koji su neko vrijeme bili podijeljeni na tri države
(Habsburšku monarhiju, Otomansko carstvo i Vojvodinu - Transilvaniju), ali potkraj osamnaestoga stoljeća svi
su već bili podanici Habsburške monarhije; dok su Poljaci od 1795. bili podijeljeni između Pruskog kraljevstva,
Ruskog carstva i Habsburške monarhije. Tako je, premda je nacionalna svijest Mađara i Poljaka postojala
nekoliko stoljeća prije toga, prekinut kontinuitet Poljske i Mađarske suverene države.166 Njihovo nacionalno
ujedinjenje, osobito u Njemačkoj je izvršeno odozgo, povezivanjem dijelova naroda u jedinstvenu teritorijalnu,
ekonomsku i kulturnu cjelinu. Dakle, devetnaesto stoljeće je bilo karakteristično po konačnom oblikovanju
nacija u Evropi. Proces nacionalnog uzdizanja nije tekao bez otpora i velikih sukoba i ne poklapa se sa
državnom teritorijom. Kao ilustraciju navest ćemo primjer postojanja četiri nacije na ostrvima Engleske. Uz
Engleze jedna od njih su Škoti, koji su uspostavili naciju u procesu odbrane vlastite države pred engleskom
najezdom. Druga su Irci, premda su ih Englezi pokorili, oni brane svoju kulturu i u beskonačno dugoj borbi
iskazuju svoju svijest i nacionalnu pripadnost. Treća nacija su Velšani koji nikad nisu posjedovali vlastitu
državu, ali su očuvali svoj nacionalni identitet. I Švajcarci su bili i ostali jedinstveni u svijetu po svojim
posebnim i slobodnim institucijama, svojoj neutralnosti i još osebujnijoj kakvoći višejezičke i viševjerske
nacije.167
Dok je devetnaesto stoljeće bilo karakteristično po konstituiranju evropskih nacija, dvadeseto je
karakteristično po obrazovanju nacija na ostalim kontinentima: u Aziji i Africi, Australiji, pa čak i u Americi.
Mnoga plemena i narodi su se organizirali i izborili za nezavisnost i nacionalnu autonomiju. Veliki dio pokreta,
naročito onih za nacionalno oslobođenje je značajan i po svojim ciljevima je dalekosežan za nacionalnu
afirmaciju određenih naroda i njihovu slobodu. Mnogi od njih su bili i nosioci dubokih društvenih promjena u
tim zemljama, kako u ekonomsko-socijalnoj sferi tako i u oblasti poštivanja i afirmacije ljudskih prava i
sloboda, i na tim osnovama konstituiranja vlasti i poretka koji je izraz potrebe naroda i zaštite njegovih interesa.
Čak na samom kraju dvadesetoga stoljeća postoje veliki i dinamični pokreti za nacionalnu afirmaciju i
dovršenje procesa konstituiranja nacija, posebno u zemljama bivšega socijalizma. Primjer snažne, ali i veoma
tragične nacionalne afirmacije nalazimo u Bosni, gdje su stoljećima egzistirale različite religije, kulture i nacije,
166
Navedeno prema: Hough Seton-Watson, Nacije i države, n. izd., str. 30.
167
Šire o tome: Hough Seton-Watson, o. c., str. 43.
88
koje imaju svoju tradiciju, običajnost i državnu tvorevinu, zajednički teritorij - Bosnu i Hercegovinu.
Egzistencija religija i nacija na jednome prostoru nije nikad dovođena u pitanje. Ta osporavanja prava Bosni su,
ustvari, težnja ka osvajanju i asimilaciji i nacionalnoj ekspanziji susjednih zemalja, prije svih, Srbije i Hrvatske
i njihovih eksponenata u Bosni. Posljedice su ogromne po gubitak i stradanje stanovništava, po industrijski i
tehničko-tehnološki napredak, po samu materijalnu i kulturnu poziciju naroda, ali i ukupnu nacionalnu
afirmaciju i državno-pravnu konstituciju i egzistenciju same države.
Iz izloženoga se može zaključiti da postoje neki zajednički elementi koji su osnova konstituiranja nacija.
Na prvom mjestu je društveno-ekonomski razvoj, sa mnogobrojnim svojim refleksijama i manifestacijama na
sve sfere ljudske djelatnosti, koji je zahvatio veliki broj naroda i njihovih teritorija. Taj proces je istovremeno
vodio još većem jačanju ekonomskoga i kulturnoga prosperiteta, ali i samog poretka vlasti i funkcija države.
Taj proces je praćen i nacionalnom identifikacijom naroda sa teritorijom, kulturom i poretkom vlasti. Dakle,
nacije su historijska tvorevina, nastale na određenome stepenu društveno-ekonomskoga razvoja i težnjama
naroda ka konstituiranju vlastitih država na određenim teritorijama.
Drugi princip konstituiranja nacije jeste jezik, kao sredstvo zajedničkoga sporazumijevanja i
komunikacije ljudi na širokom prostoru, radi obavljanja privrednih, svojinskih i političkih aktivnosti. Jezik se
oblikuje i uspostavlja na razini ljudske potrebe, ne samo u govornoj sferi već i u pisanim formama. U tome
svakako veliku ulogu ima njegova institucionalizacija, tj. jezičke norme koje postaju osnova funkcioniranja u
jezičkom i komunikacijskom smislu države i poretka vlasti. Jezik kao sredstvo komunikacije u službenom
obliku postaje zajednička osobina velikog broja stanovništva i građana, oblik razumijevanja državne norme i
njene obaveznosti za građane, ali i sredstvo kulturne komunikacije i tradicije naroda.
Treći princip je zajednička kultura, vjera i tadicija, kao tipski model običajnosti i identifikacije
pojedinca sa pripadnošću jednoj grupi, narodu ili državi, odnosno nacionalnoj zajednici. Nisu u povijesti bili
rijetki ratovi s religijskim motivima i ciljevima da se nasilno uspostavi model vjere i njene obaveznosti za
narode i države. Poznati su ratovi u doba reformacije, koji su potresali Evropu u osamnaestom i devetnaestom
stoljeću. Iz njih su nastajale ojačane ili potpuno oslabljene nacije. Reformacija je predstavljala dugačko
razdoblje latentnog ili otvorenog građanskog rata u većem dijelu Evrope, ali rezultati su se razlikovali od
zemlje do zemlje. U Španiji, Portugalu i Italiji reformatori su poraženi. U Engleskoj, Škotskoj i Skandinaviji su
prevladali. U Irskoj je mala, strana manjina nametnula vladavinu katoličkom narodu, ali nije nametnula i svoju
vjeru. Holandija i Njemačka su podijeljene, nakon više desetljeća rata, koji je prvoj donio ekonomski
prosperitet, a drugoj katastrofalno pustošenje. U Francuskoj je pola stoljeća okrutnoga građanskog rata završilo
jačanjem nacionalne svijesti i jedinstva, tako da je ta najjača jedinstvena država u Evropi bila moćnija nego
ikada. U Poljskoj je protureformacija pobijedila isprva uspješne reformatore, bez krvoprolića ili okrutnih
proganjanja.168
Četvrti značajni element konstituiranja nacije je državna vlast, odnosno poredak koji se uspostavio i koji
je za cilj imao jaku identifikaciju u kulturnom i u teritorijalnom smislu. Stoga su poduzimane razne mjere koje
su za cilj imale jačanje nacionalne svijesti i osjećanja pripadnosti jednoj društvenoj grupi, odnosno narodu i
naciji. Da bi svoje ciljeve vlast ostvarila, nužna je bila motivacija naroda za identifikacijom sa teritorijom,
vlašću i kulturnom tradicijom te osjećanjem o zajedničkoj pripadnosti i povezanosti. Ta je motivacija razvijana,
prije svega, ekonomskim interesima, ali i kulturno-religijskim potrebama. Potrebu za potporom vlast nije tražila
samo u narodu već i u predstavnicima duhovnoga života. U toj simbiozi identifikacije i podrške vlasti
oblikovala se nacija sa svojim osobenostima, ali i specifičnostima kao jedinstvom naroda u ekonomskom,
političkom, kulturnom i vjerskom smislu.

4. NEKA TEORIJSKA GLEDIŠTA I ODREĐENJA NACIJE

Sam termin nacija ima različito određenje i značenje ne samo u sociološkoj već uopće u društvenoj
nauci. Otuda postoje i različiti teorijski pristupi i određenja nacije kao specifične društvene tvorevine. Pitanje
definiranja nacije je usko vezano i sa praktičnim potrebama i političkim procesima, koji su se odvijali u ljudskoj
povijesti. U sociološkoj literaturi postoji dosta širok spektar gledišta na određenje nacije. Mi ćemo izložiti neka
od stajališta kako bismo potpunije razumjeli samu prirodu nacije.
Jedan broj autora naciju shvata kao duhovnu tvorevinu. Ta se teorija održala do danas, a njena se bit
ogleda u tome da naciju posmatra kao nešto što je gotovo, apriorno, neprikosnoveno i vječno. Po ovim
gledištima, nacija koja nema svoju državu nema ni povijest i ne može egzistirati, niti se konstituirati prije
stvaranja državne teritorije. Zastupnikom ove teorije smatra se Hegel i njemačka klasična filozofija. Po njemu,

168
O tome šire vidjeti: Hough Seton-Watson, o. c., str. 40.
89
nacija predstavlja otjelovljenje apsulutnoga duha na određenome stepenu njegovoga samokretanja, odnosno
svjetski duh se seli iz jedne nacije u drugu. Nacionalni duh se ogleda u državi, a nacija koja nema svoju državu
nema ni svoju historiju, nema dakle prošlost, ali ni budućnost, pa, stoga, ni pravo na postojanje.
Sličnu misao prethodnom stajalištu nalazimo i kod zastupnika psihološke teorije. Oni polaze od tvrdnje
da je subjektivna misao i osjećanje ljudi, tj. svijest ljudi o nacionalnoj zajednici i njihova težnja da žive u toj
zajednici odlučujući faktor za određivanje kojoj nacionalnoj zajednici neko pripada. Najkarakterističniju
definiciju daje zastupnik ove teorije, francuski filozof Ernest Renan, koji smatra da su pripadnici jedne nacije
oni koji teže zajedničkome životu. Naciju odlikuje svijest i volja da se živi zajedno, a sama ta volja proizlazi iz
zajedničke povijesti i jezika. U tom smislu Renan kaže: ”Nacija je duša, duševni princip (...) Nacija kao
individua je vrhunac dugog napora, žrtva i požrtvovanost. (...) Imati zajedničku slavu u prošlosti, zajedničku
volju u sadašnjosti; u prošlosti učiniti velike stvari i htjeti ih još činiti , to je bitan uvjet suštine neke nacije.”
Predstavnici ove teorije naciju objašnjavaju kao zajednicu povijesne sudbine, kao zajednicu koja ima svoj
posebni ”nacionalni karakter” formiran kulturnim kontinuitetom.169 Slično ovome gledištu pristupa i austrijski
sociolog poljskog porijekla L. Gumplowicz. Postanak države objašnjava time što ratoborne rase pot-činjavaju
miroljubive, a naciju izvodi iz državne pripadnosti. Smatra i da naciju čine svi podanici iste države, odnosno da
je nacionalnost u biti kulturna i društvena činjenica koju razvija država.
Zastupnici rasističke teorije smatraju da nacija nastaje iz etničkih grupa zajedničkog porijekla. S
obzirom da je čine potomci istih predaka, koji preuzimaju istu tradiciju i žive zajedno, oni prenose tradicijska,
kulturna i običajna svojstva kao i krvnosrodničke odnose, iz generacije u generaciju. Zastupnici ove teorije
polaze od bioloških svojstava i smatraju da postoje ”čiste” i ”nečiste” rase i narodi. Za njih, aristokratska elita
potječe od plemenskih predaka i čuva nacionalnu čistoću, dakle, predstavlja srž nacije. Rasističko shvatanje
nacije i nadmoćnosti arijevske rase (”plave krvi”) pokušali su praktično realizirati njemački fašisti. Ali to nije
bila samo njihova težnja, već se taj proces stalno širi i pojavljuje u novim oblicima i formama sa sličnim ili u
biti identičnim sadržajima i motivima. Dakle, zagovornici rasne teorije smatraju da je nacija čista biološka i
kulturna tvorevina jednoga plemena ili porijekla, da je nadmoćna nad drugim i da se razvija svojim prirodnim
putem bez kontakta sa drugim narodima i nacijama. Otuda proizlazi i njena dominacija u odnosu na sve druge
narode i nacije.
Za razliku od izloženih gledišta koja u shvatanju nacije polaze od jednoga elementa ili osobenosti,
funkcionalističko stajalište nastoji objasniti naciju kao društvenu kategoriju pomoću različitih faktora. Svi ti
različiti faktori uzeti zajedno, po njima, određuju naciju. Po funkcionalističkom stajalištu, osnovni elementi
nacije su: teritorij, zajedničko porijeklo, jezik, običaji i navike, zajednička historijska sudbina, zajednički
zakoni, religija. Nesumnjivo da ovaj teorijski pristup osvjetljava samu bit i osnov konstituiranja same nacije.
Međutim, u praktičnoj primjeni i ovaj pristup ima ograničenja. Naime, ne pravi se distinkcija važnosti faktora
za nastanak i konstituiranje nacije. Navodimo samo kao primjer specifičnost nastanka američke nacije, kao i
njemačke i mnogih drugih, gdje jednu naciju konstituira više različitih vjerskih grupa.
Nacionalnim pitanjem nisu se detaljnije bavili Marx i Engels. U marksističkoj teoriji podrobnije su se
bavili ovim pitanjem austromarksisti među kojima se posebno isticao Karl Rener. Smatrao je da naciju čine
ljudi koji govore istim jezikom. Zato je i shvatao naciju kao kulturnu zajednicu, odnosno cjelinu ljudi koji
govore jednim jezikom, koji imaju zajedničku teritoriju i tradiciju. Drugi mislilac Otto Bauer u djelu
“Nacionalno pitanje i socijalna demokratija” izlaže stajalište po kome nacija nije nešto što je zauvijek dato,
nego je i sama podložna promjenama i dio je društvenih procesa koji se odvijaju u povijesti. U određenim
uslovima društvenog razvoja nacija se formira kao zajednica karaktera i zajednica kulture, koja nastaje iz
zajednice sudbine. Također, susrećemo shvatanje po kome je nacionalno pitanje u mnogonacionalnim državama
obezbjeđivano putem kulturne autonomije svake nacije. Zato je najegzaktniji primjer austrougarska forma
odnosa prema nacionalnom pitanju. Karl Kautsky se suprotstavio takvom shvatanju nacije. Po njemu, nacija je
proizvod društvenoga razvitka, a njezin prvobitni nastanak uslovljen je potrebama malih lokalnih zajednica da
se udružuju protiv nadmoći vanjskog neprijatelja i prirode, te pojave robne proizvodnje i prometa. Za njega je
pojava moderne nacije usko vezana sa građanskom klasom i njenim idejama. Zato je nacionalna država bila i
najdemokratskiji oblik države, jer narodnim masama omogućuje participaciju putem njihovoga nacionalnog
jezika, i najpogodnija je za klasnu borbu proleterijata. Iako se i ovim pitanjem bavio i Lenjin i mnogi drugi
marksistički teoretičari, najsnažnije obilježje , pa i gledište koje je ostavilo dubokog traga uspostavio je Staljin
shvojim shvatanjem. Za Staljina, nacija mora imati četiri svojstva; zajednički jezik, zajedničku teritoriju,
zajednički privredni život i zajednički mentalitet. Njegovo određenje nacije ne uključuje kao bitne elemente

169
Sociološki leksikon, n. izd., str. 377.
90
vjeru i povijesnu tradiciju naroda. Za njega je ”nacija historijski formirana stalna zajednica ljudi, nastala na bazi
zajednice jezika, teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije koja se ispoljava u zajednici kulture.”170
Kao dominantno teorijsko stajalište u ex Jugosalviji bila je Kardeljeva definicija nacije. Po njemu:
”Nacija je specifična narodna zajednica nastala na osnovu društvene podele rada epohe kapitalizma, na
kompaktnoj teritoriji i u okviru zajedničkog jezika i bliske etničke i kulturne srodnosti uopće.”171
Iz izloženih gledišta da se vidjeti kako je bilo bezbroj pokušaja da se definira nacija, ali su one ostale
nedorečene ili preuske da obuhvate širinu bogatstva elemenata koji su bili osnova konstituiranja i afirmacije
nacija. Većina od izloženih teorija su nastojale, kako kaže Watson, dokazati da za razliku od zajednice kojoj
pojedinac pripada, neka druga skupina nema pravo nazvati se nacijom. “Razlikovanje između ‘kulturne nacije’
(zajednice ujedinjene jezikom, ili vjerom, ili povijesnom mitologijom, ili ostalim kulturnim sponama) i
‘političke nacije’ (zajednice koje uz kulturne spone posjeduju i legalnu državnu strukturu) pokazalo se korisnim
u pojedinim razdobljima, ali je takođe previše često to zloupotrebljavano u već spomenutu svrhu”.172
Nastajanje i konstituiranje nacija nije teklo ravnomjerno u povijesti, a to se ne zbiva ni u najnovije
vrijeme. Pojavni oblici su kod svakoga naroda, pa i u svakoj epohi specifični i imaju različite manifestne, ali
sadržinske procese. Mogli bismo reći, fenomen nacije postojao i još dugo će postojati u društvenome razvoju.
Proces konstituiranja i osamostaljivanja, afirmacije i razvoja nacije nerazdvojano je povezan s drugim
društvenim uslovima, prije svega, s razvojem industrijskoga i uopće društvenoga napretka, širenja
demokratskih odnosa i prava ljudi, humanizacije odnosa među narodima, smanjenja naoružanja i afirmacije
prava čovjeka i naroda.

X PREDAVANJE

PORODICA, ULOGA I DRUŠTVE FUNKCIJE

1. OPĆI POGLED NA PRIRODU I FUNKCIJE PORODICE

Porodica je univerzalna društvena institucija i nerazdvojni pratilac ljudskoga društva i čovjekovoga
postojanja. Spada u red osnovnih, najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Zasniva se na braku i odnosima
srodstva, čiji članovi, po pravilu, žive u zajednici. Porodica je ljudska tvorevina i ima svoju veoma složenu
historiju. Dakle, to je društvena grupa vezana krvnim srodstvom i vezama koje su različite prirode od običajno-
vjerskih do pravno-ekonomskih. Ona je i funkcionalna zajednica, s ciljem zadovoljavanja bioloških, socijalno-
ekonomskih i kulturnih veza i odnosa. Biološka funkcija porodice ogleda se u zadovoljavanju polnog nagona
individue, zadovoljavanju emotivnih potreba, reprodukciji, tj. u rađanju i odgoju nove generacije, odnosno
produžavanju ljudske vrste.
Uslovi egzistencije i privređivanja su se u povijesti ljudskoga društva mijenjali i time se mijenjala i
funkcija porodice, od porodične proizvodnje do industrijskog tipa u kome njeni članovi participiraju, a porodica
gubi svoj značaj za organizaciju i način proizvodnje u globalnom smislu. Socijalna funkcija porodice se ogleda
u odgoju i brizi za potomstvo, do zaštite od napada i ugrožavanja slobode pojedinaca.
Danas su se funkcije porodice veoma promijenile, ali je i dalje ona ostala važna društvena institucija
koja ima veliku ulogu u životu svakog pojedinca i u svakome društvenom sistemu. Sva društva se temelje na
dvije vrste reprodukcije, i to na materijalnoj reprodukciji i reprodukciji sopstvenog života, dakle produžavanju
vrste.173 I jedna i druga povijesna misija porodice je ljudski proizvod, izraz potrebe čovjekovih sposobnosti i
mogućnosti, s različitim ciljevima, ali i ishodima. Zato je porodica univerzalna društvena grupa s prirodno-
biološkom, ekonomsko-socijalnom i običajno-kulturnom tradicijom i funkcijama. Ona je osnova ljudskoga
170
Josif Visarionovič Staljin, Marksizam i nacionalno kolonijalno pitanje, Kultura, Beograd, 1947, str. 10.
171
Edvard Kardelj, Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja, Kultura, Beograd, 1958, str. 104.
172
Hough Seton-Watson, o. c., str. 27-28.
173
Na temelju analize 250 društava, Murdock tvrdi kako porodica obavlja četiri temeljne funkcije u svim društvima.Te funkcije su:
seksualna, reproduktivna, ekonomska i odgojna. Vidjeti: George Peter Murdock, Univerzalne funkcije obitelji – u: M. Haralambos,
Uvod u sociologiju, n. izd., str. 319-320.
91
udruživanja i rađanja, obezbjeđuje egzistenciju i razvija proizvodnju kao proizvod ljudskoga rada i znanja, vodi
brigu o egzistenciji i potrebama djece, odraslih, staraca, ali je i osnovno mjesto za usvajanje vrijednosnih normi,
tradicije, kulture, vjere i ponašanja. Te funkcije, koje ni jedna druga društvena grupa ne može obaviti, vrši
porodica, i zbog toga je ona nezamjenjiva osnova egzistencije i čovjeka i društvenoga sistema.
Na razvoj i samu fizionomiju porodice uticalo je mnogo faktora. Među najznačajnijim su, svakako,
društvene prilike, ekonomsko-socijalni uslovi i vjerska, običajna i kulturna tradicija.
Društveni uslovi, odnosno okruženje u kome ona nastaje i razvija se, određuje, prije svega, tip i karakter
porodice. Zato danas susrećemo različite običaje naroda, različite tipove bračnih veza, različita gledišta na brak
i porodicu, različite tipove porodice, njihovu krvnosrodničku povezanost, nasljednost, pravo na posjedovanje i
imovinu.
Kao zajednička osnova svih društava bila je težnja i nastojanje da se porodici, a prije svega braku, kao
njenoj osnovi da veliki društveni značaj. Tu važnost brak je zadobijao običajnim, religijskim ili pravnim
normama. Tako se, u izvjesnom smislu, obezbjeđuje sigurnost porodice i pravo na bračni život supružnika i
njihovih potomaka.
Od najranijih oblika organizovanja države do danas susrećemo njenu intervenciju, odnosno, funkciju
kod sklapanja braka. Država najčešće na osnovama običajnog prava uspostavlja pravila za dopuštenost braka,
postavlja uslove za sklapanje i rastavu braka, određuje ljudima u braku prava i dužnosti, pruža djeci zaštitu i
utvrđuje obaveze i prava roditelja prema djeci i obratno. Dakle, porodica i brak su objekt državne intervencije i
otuda se razgranalo kao veoma razvijeno i stalno pravo, koje se najčešće naziva porodično ili nasljedno pravo.
Uslovi egzistencije, odnosno privredna aktivnost, kao i razvoj društva također bitno utiču na sam
karakter porodice, njenu organizaciju i funkcije. U periodima kada je porodica bila osnov egzistencije i
privređivanja, njena funkcija je bila veoma značajna, što je bitno opredjeljivalo i sam tip porodice i način
raspolaganja imovinom. U patrijarhalnim seoskim porodicama, koje su imale proizvodni karakter, organizacija
pa i podjela rada u porodici bila je prilagođena tim uslovima, a brakovi su imali za cilj očuvanje i širenje
posjeda. Ta razlika se i danas zadržala i zato se često govori o seoskoj i gradskoj porodici, o razlikama u
staleškome i imovinskome statusu itd. Danas se mnogi autori bave, u stvari, analizom i pozicijom industrijskog
tipa porodice. Svi su složni u ocjeni da je porodica imala mnogo veću ulogu u društvenoj i privrednoj
organizaciji nižeg stepena privrednoga razvoja nego u razvijenom industrijskome društvu. Iz toga jasno
proizilazi spoznaja da u osnovi transformacije porodice stoji transformacija društva, čime nisu dovedene u
pitanje autonomija i temeljne funkcije koje porodica ima i u modernom društvu.
Vjerska, običajna i kulturna tradicija su trajni pratilac porodice i braka. Na njihovim osnovama i
gledištima uspostavljene su moralne norme, običaji, ali i zakonodavstvo. Religija na sebi svojstven način
uspostavlja kriterije dopuštenosti braka, gledišta na vjernost, preljubu, rastavu braka, odnose prema djeci, djece
prema roditeljima, prava nasljedstva imovine etc. Na osnovu religijskih gledišta država najčešće uspostavlja
pravne norme koje postaju općedruštvena obaveza za sve građane. Dakle, te norme postaju dio običajnosti,
tradicije, ali i zakonskih rješenja većine država. Brak tako pored pravne najčešće zadobija i vjersku sankciju,
odnosno obaveznost, što je izraz već duge tradicije i običajnosti nekih naroda i država.

2. TEORIJSKE KONCEPCIJE O PORODICI

Iz već izloženoga se da zaključiti kako je porodica: 1. osnovni sistem srodstva,174 i to je bila kroz
ljudsku povijest. Srodstvo je tako postalo osnovno obilježje raspoznavanja individua i utvrđivanja njihovoga
mjesta u užoj ili široj društvenoj grupi; 2. nezamjenjivi oblik ljudske reprodukcije, dakle produženje ljudske
vrste; 3. najelementarnija ekonomska i socijalna osnova svakog društva; 4. osnova diferenciranja društvenoga
položaja i institucionalizacije uloga u porodici i društvu, time i mjesto za nastanak prirodne i društvene podjele
rada; 5. osnov socijalizacije, usvajanja i prenošenja normi i vrijednosti, običaja, tradicije i kulture 6.
najznačajnija osnova društva na kojoj se uzdiže institucionalni sistem.
Iz složenosti same prirode i funkcija koje ima porodica kako u društvu tako i u samome čovjekovome razvoju,
prirodno je da su se pojavile mnogobrojne teorije i istraživanja kako bi se porodica i njena povijest razumjela i
spoznalo čovjekovo nastajanje i postojanje. U sociološkoj literaturi zasada preovlađuju empirijska istraživanja
porodice i njenih funkcija. Danas ne postoji cjelovita teorija koja definira porodicu u njenoj sveobuhvatnosti.
Postojeća istraživanja nisu dovoljna za utvrđivanje općih teorijskih principa, koji bi na adekvatan način
osvijetlili porodicu kroz njenu historiju. Empirijskim istraživanjima nedostaje jasan teorijski pristup. Zato se i
može danas govoriti o različitim teorijama i koncepcijama u shvatanju porodice. Mnogi istraživači tragaju za

174
V.: Sociološki leksikon, n. izd., str. 472.
92
univerzalnim obilježjima, na osnovu kojih onda uspostavljaju teorijske pristupe. Većina njih polazi od bioloških
funkcija porodice, njene trajnosti i postojanosti kroz historiju kao organizirane društvene grupe, njenu
društveno-historijsku ulogu, univerzalnost funkcija, stupnje razvitka kroz historiju etc. Polazeći od tih
osobenosti, pojedini sociolozi,175 u globalnom smislu, uspostavljaju klasifikaciju teorijskih pristupa u
istraživanju porodice. Najčešće ih svrstavaju u historijsko-institucionalne, strukturalno-funkcionalne i
interakcionalno-simboličke koncepcije istraživanja. Svaka od ovih teorijskih orijentacija ima izvjesne
specifičnosti, a sve zajedno, ustvari, predstavljaju teorijsko-empirijsku koncepciju porodice. Ukratko ćemo
naznačiti osnovna polazišta i stajališta nekih od ovih koncepcija.
Historijsko-institucionalna teorija polazi od evolucionalne, ali i institucionalne koncepcije porodice.
Evoluciona teorija porodicu poima kao historijsku tekovinu. Otuda ona nastoji definirati historijske tipove
porodice. Pri tome, polazi od spoznaja do kojih su došle druge društvene nauke kao npr. etnologija,
antropologija, etnografija, nauka o jeziku, arheologija etc. Za svoj predmet izučavanja uzima historijske tipove i
stepene razvoja porodice od najranijih oblika do modernoga industrijskog društva. Ona nastoji odgovoriti na
pitanje da li je porodica stara koliko i ljudsko društvo. Predstavnici ove teorije, na osnovu antropoloških
istraživanja, ukazuju na postojanje izvjesnih formi porodične organizacije u najprimitivnijim društvima. Oblici i
forme porodične organizacije su uslovljeni materijalnom i kulturnom osnovom društva i ne može se govoriti o
pravolinijskom razvoju porodice kroz historiju.
Za razliku od evolucionističke teorije, institucionalisti pristupaju porodici kao društvenoj grupi. Za njih
je porodica organizovana društvena grupa iz koje se izvodi sva druga organizacija društva. Institucionalizacija
porodice se ogleda kroz brak i prava ljudi koji takav oblik udruživanja sa sobom nosi, kao što je razvod, prava
potomstva na nasljedstvo, status i uloga supružnika u porodici i društvu itd. Dakle, zastupnici ove teorije
naglasak stavljaju na društvena obilježja porodice i njene funkcije.
Za strukturalno-funkcionalnu teoriju porodica je društvena grupa u okviru globalnog sistema i njegovih
podsistema. Najznačajniji predstavnici i zagovornici ove teorije su Claude Levi Strauss, B. Malinovski, G. P.
Mudrock i Talcott Parsons. Mada se po svojim analizama i rezultatima istraživanja ovi autori medusobno dosta
razlikuju, oni, u suštini, imaju zajedničku polaznu osnovu. Ta polazna osnova se ogleda u poimanju porodice
kao osnove društvene organizacije, njenoj uslovljenosti društvenim pravilima, normama i vrijednostima, te
funkcijama koje ona ima i za jedinku i za društvo. U osnovi ove koncepcije su društvena funkcija porodice,
društveni procesi, društveni odnosi. Funkcije podsistema porodice su brak, autoritet, ponašanje, sistem
vrijednosti, pravila, vjerovanja, tradicija, kultura. Dakle, ovaj teorijski pristup nastoji ustanoviti funkcionalne
veze između sistema i podsistema u okviru porodice, ali i društva.
Institucionalno-simbolički pristup predstavlja pokušaj tretiranja porodice kao osnovne društvene grupe
sa svim njenim unutrašnjim procesima i oblicima organizacije. Za osnovu svoje anilize zagovornici ove teorije
uzimaju jezik, simbole, uloge jedinke u grupi itd. Dakle, ona promatra pojedinca i njegovo mjesto u grupi,
otuda je bliska psihologiji i njenim gledištima. Socijalizacija je za ovu teoriju najvažnija funkcija porodice,
pomoću koje se uspostavlja identitet i integracija ličnosti i same grupe u društvo.
Navedene teorije i istraživački pravci, naravno, nisu sveobuhvatni, niti je moguće veliki broj istraživanja
i rezultata do kojih su mnogi autori došli strogo strukturirati u jednu teoriju ili pristup. Većina od njih nastoji
spoznati porodicu i njene funkcije u cjelini. Mi ćemo naznačiti stajališta nekih sociologa.
Kao idealist, Hegel porodicu shvata kao životnu zajednicu koja je povezana unutrašnjim vezama
biološke zavisnosti, emocijama i interesima. To je zajednica uvjerenja, tj. životna zajednica koja veže svoje
članove moralnim uvjerenjima.
George Peter Mudrock porodicu shvata kao društvenu grupu, koju karakteriše zajedničko prebivalište,
ekonomska saradnja i razmnožavanje. Porodica u sebe uključuje oba pola, od kojih najmanje dvoje održavaju
društveno odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više djece, vlastitih ili usvojenih.176 Dakle, po Murdocku porodica
uključuje najmanje dvije odrasle osobe suprotnoga pola, koje žive zajedno, udružuju rad i sredstva te proizvode
potomstvo.
Najmanju porodičnu jedinicu sociolozi nazivaju inokosnom, a ona se sastoji od muža i žene te njihove
malodobne djece. Veća porodična grupa od inokosne se naziva proširena porodica. Mudrock je ustanovio da
inokosna porodica postoji u svakome društvu, bilo da egzistira samostalno ili u okviru proširene porodice. Zato
on i definira porodicu kao univerzalnu društvenu grupu, bez obzira da li je sačinjava inokosna ili proširena
porodica.

175
V.: Zagorka Golubović, Porodica kao ljudska zajednica, Naprijed, Zagreb, 1981.
176
V.: G. P. Murdock, Obitelj univerzalana ljudska institucija, l. c., str. 52.
93
 T. Parsons smatra da u industrijskome društvu porodica zadržava dvije temeljne i nerazdvojne funkcije,
a koje su bile zajedničke porodici u svim društvima. To su primarna socijalizacija djece i stabilzacija odraslih
pripadnika društva. Stabilizacija odraslih se odvija posredstvom usvajanja vrijednosti u porodici. Vrijednosti su
povezane sa motivacijom ličnosti i sa sistemom uloga koje ima jedinka u porodici, ali i u društvu. Porodica je
tako instrument putem koga se realizuje sistem vrijednosti ili zajedničke kulture. Proces socijalizacije je,
ustvari, proces prilagođavanja zajedničkoj kulturi.
Za M. Mladenovića je porodica u strukturalnome i formalnome pogledu historijska i promjenjiva
društvena grupa, čija su univerzalna obilježja: 1) počiva na heteroseksualnim vezama, pomoću kojih muškarci i
žene zadovoljavaju prirodne polne, duhovne, moralne i estetske potrebe i obezbjeđuju reprodukciju društva
rađanjem potomstva (biološke osnove porodice); 2) zasniva sistem srodničkih odnosa koji predstavljaju osnov
za polne tabue i podjelu uloga unutar porodica (biosocijalne osnove porodice); 3) obezbjeđuje i razvija
socijalne i individualne (moralne i psihičke) osobine ličnosti (socijalne osnove porodice); 4) obezbjeđuje
obavljanje određenih ekonomskih (proizvodno-prostornih ili samo potrošnih) djelatnosti u okviru porodice
(ekonomske osnove porodice).177
Teorijske koncepcije najčešće polaze od funkcija koje porodica ima kako za čovjeka tako i za društvo.
Zato je i sve teorije definiraju kao univerzalnu društvenu zajednicu. Kao takva ona je čvrsta, stabilna i
homogena društvena grupa u kojoj vladaju ljudski odnosi zasnovani na ljubavi, poštovanju i ravnopravnosti
njenih članova, i u kojoj se ostvaruju neke od bitnih funkcija koje porodica ima u životu jedinke ili, pak, društva
u cjelini. Kao ljudska zajednica, ona je u stalnom dinamizmu i evoluciji. Dakle, nije statična u vremenu i
prostoru, već je izraz čovjekovih sposobnosti i odnosa koje ljudska civilizacija stvara. Većina njenih
nekadašnjih tradicionalnih funkcija danas je prenesena na društvo. Preuzimanjem mnogobrojnih funkcija koje
su ranije bile u okviru porodice, stvoren je prostor za integraciju porodice u širu zajednicu, tj. u društvo. Istina,
time je porodica dovedena u zavisnost od društva i odnosa u njemu, ali je to i uzajamni proces društvenoga
razvoja i uticaja, koji je nerazdvojan i koji ima veliko značenje kako u povijesnome tako i u ljudskome
iskustvu. Ako porodicu posmatramo s današnjeg stepena tehničko-tehnološkoga razvoja prirode i društva, očito
je da su se zbile velike promjene na koje nije bila imuna ni porodica i njene funkcije. Danas preovlađuje
brojčano manja porodica ili bračna grupa, koja se sastoji od roditelja i djece, za razliku od povijesne velike
porodice. Promjena strukture porodice rezultat je, prije svega, promjena u sferi proizvodnje, tehničko-
tehnološkom napretku, ali i demografskoj strukturi stanovništva, promjenama u organizaciji i funkcijama
društva. Industrijska proizvodnja isključila je porodicu iz proizvodne uloge, a organizacija države ne zasniva se
više na krvnom srodstvu, staleškim ili, pak, plemenskim, ili familijarnim obrascima. Države se danas obrazuju
na osnovama funkcionalnih potreba i interesa građana na određenoj teritoriji. Takav način organizacije države
doprinio je povećanju prava ljudi, njenih građana, ravnopravnijem odnosu članova porodice, većoj
pokretljivosti cjelokupnoga stanovništva, a posebno članova porodice izvan mjesta njenoga trajnog boravka.

3. TIPOVI PORODICE
Danas ne postoji jedinstvana tipologija porodice, ali isto tako ne postoji saglasnost o njenome samom
karakteru, historijskim fazama razvoja i funkcijama koje je ona imala u prošlosti ali u sadašnjosti.
Najpribližnija tipologija koju većina sociologa daje, a koju i mi možemo prihvatiti sastoji se u slijedećem:
totemski klan, velika porodica, patrijarhalna porodica i individualna, odnosno industrijska porodica. Pritom smo
svjesni svih ograničenja koja svaka tipologija ima, pogotovo njeno razvrstavanje na veće historijske cjeline. Da
bismo razumjeli porodicu, njenu genezu ali i razvojne faze, nužno je prvenstveno vidjeti, odnosno naznačiti
osnovne karakteristike i specifičnosti pojedinih tipova porodice.
Totemski klan je najstariji oblik porodičnoga života. Taj tip porodice i danas postoji u nekim
australijskim plemenima. U njoj postoji zajedničko genetičko ime svih pripadnika roda. Pripadnici plemena
nemaju pojedinačna imena. Ona se izražavaju posebnim znakovima ili grbovima. Kod njih je prisutno uvjerenje
o zajedničkom porijeklu svih i o posjedovanju najboljih osobina njihovih predaka, odnosno totema. Potomstvo
se određuje po materinskoj liniji. Takav način određivanja potomstva poznat je i u drugim tipovima porodice i
naziva se materinsko pravo. Pripadnici iste generacije se udružuju i stvaraju bračne odnose, ali iz različitih
porodičnih zajednica. I kod njih je uspostavljena zabrana polnih odnosa između braće i sestara, pa i bližih
srodnika po majčinoj liniji.
Velika porodica je najrasprostranjenija kod indoevropskih naroda i danas je u izumiranju i nestanku.
Postoje razne forme velike porodice i razni nazivi. Najčešće se ona još označavava i kao velika familija ili

177
Marko Mladenović, Uvod u sociologiju porodice, Naučna knjiga, Beograd, str. 52.
94
kućna zajednica. U nekim dijelovima svijeta ona je bila matrijarhalnoga karaktera, a u nekim dijelovima i
sredinama patrijarhalnog. Glavna karakteristika velike porodice matrijarhalnog karaktera se ogledala u tome što
je najstarija žena imala veliki značaj. Ona je bila starješina porodice i uživala je veliki ugled ostalih članova.
Potomstvo se računalo po ženskoj liniji. Nakon smrti žene starješine porodice zamjenjivali su je muški srodnici,
i to najčešće brat koji je preuzimao ulogu oca njene djece. U zajedničkome kućanstvu su stanovali samo
srodnici po ženskoj liniji. Antropolozi tvrde da takav tip porodice još i danas postoji na Tibetu i nekim
dijelovima Indije. Veliku porodicu više karakterišu patrijarhalni odnosi i srodstvo po muškoj liniji, a kasnije i
po ženskoj. U većini zemalja u kojima je egzistirala velika porodica, potomstvo se računalo po muškoj liniji. U
njima je starješina porodice najstariji muškarac. U ovom tipu porodice veći broj bračnih parova živi sa svojom
djecom u zajedničkome domaćinstvu, zajednički obrađuju imanje i obavljaju druge poslove neohodne za život i
reprodukciju porodice. Istini za volju, u njima je izvršena podjela rada, i to po ulogama koje ima žena a koje
muškarac, odnosno po poslovima koji se smatraju muškim i ženskim. U kasnijoj fazi društvenoga razvoja krvno
srodstvo se u velikim porodicama računalo i po muškoj, ali i po ženskoj liniji. Taj krvno-srodnički princip se
ustalio i razvio u običajno pravo i postao važeći princip i u savremenome društvu. Srodničke veze u povijesti
ljudskog društva nisu bile iste, ali nije isto bilo i pravo nasljedstva koje je usko s tim vezano. Različita su
pravila kod prava nasljeđivanja imovine. Negdje ona pripada samo muškim potomcima, negdje svima ili, pak,
samo jednom, najčešće najmlađem ili najstarijem sinu. Pravo nasljedstva je usko vezano sa običajima, pa i
religijskim normama odnosno tradicijskim gledištima. I danas je to pravo različito i porodično zakonodavstvo
ga je prihvatilo kao dio tradicije porodičnih odnosa.
Patrijarhalna porodica je najrasprostanjeniji oblik porodične organizacije u povijesti. Njene elemente
nalazimo i u velikoj porodici. Mnogi autori ističu njene zajedničke osobenosti koje se ogledaju u svojinskom
karakteru, tj. posjedovanju privatne svojine. Istina, svojinski oblici porodice su se mijenjali kroz historiju i bili
su posljedica ili promjena samoga sistema ili poretka vlasti ili, pak, tehničko-tehnološkog napretka društva.
Patrijarhalnu porodicu poznaju mnogi narodi u svom historijskom razvoju. Spomenut ćemo samo neke, recimo:
Slaveni, Germani, Rimljani i drugi. Drugo obilježje je vezano za osnovu egzistencije porodice. Egzistencija je
najuže vezana sa ekonomskom osnovom porodice, tj. da li se radi o seoskoj ili gradskoj porodici. Seoska
porodica je ostala dugo patrijarhalna porodica, dok se gradska porodica brže transformirala, shodno uslovima
privređivanja i ekonomskim nužnostima koje su vladale na tržištu. U seoskoj porodici samo je jedan, po pravilu
suprug bio vlasnik imovine i time je zadobijao prevlast u društvu. Otuda su u njoj sporije transformirana
porodična pravila i funkcije. S razvojem društva razvijala se i imovina. Više nije imovina samo u zemljištu već
i u zgradama, novcu, postrojenjima za rad, preduzećima i drugim sredstvima. Ti uslovi i okolnosti su doprinijeli
bržem prilagođavanju, pa i promjenama samoga tipa i funkcija porodice. Treće obilježje patrijarhalne porodice
je i u tome da ona počiva na supermaciji muškarca nad ženom i na njegovoj vlasti u porodici. Takav odnos je
proisticao iz vlasništva, a ono je pripadalo mužu dok je žena i ekonomski i pravno nezaštićena. ”Žena nije rado
gledana ni u kući svoga oca, ni u kući svoga muža. Iz prve je morala izaći, jer nije bila ni nasljednik ni
produživač porodice, u drugu nikad nije mogla sasvim da uđe, bar u najvećem periodu razvitka patrijarhalne
porodice. Uopće kao pol, žena je smatrana za biće nižeg reda, o kome treba uvijek neko da se stara: otac, muž,
brat i ostali srodnici.”178 Taj odnos prema ženi se zadržao u različitim modalitetima i danas, i to ne samo u
tradiciji već i u zakonodavnim normama. Bez obzira na tu negativnu tradiciju, može se reći da je danas
smanjena zavisnost žene u odnosu na druge srodnike, najčešće je potpuno isključena. Naime, ona danas zavisi
samo od muža i njemu je potčinjena, odgovorna. Patrijarhalna porodica koja je udruživala više bračnih parova
danas se raspala i svela na izdvojene parove, uz isključivanje pobočnih srodnika, često i predaka i daljih
potomaka. Četvrto obilježje velike porodice se ogleda u statusu djece. Djeca su potčinjena očinskoj vlasti,
odnosno, pater familijasu. To potčinjavanje u povijesti je bilo različito, od apsulutnoga u antičko doba, do
”očinske vlasti” u modernom porodičnom zakonodavstvu. Peto obilježje se ogleda u odnosu muža i žene. Taj
odnos se zasniva na monogamiji, koja je najčešće bila formalna jer se vjernost zahtijevala samo od žene, a rjeđe
i od muškarca. Na ovakvo gledište i običajnost najviše su uticala religijska shvatanja i gledišta. To dovoljno
ilustruje stav islamskog vjerskog učenja, po kojem je monogamija pravilo, a samo oni koji mogu i imaju
mogućnost da izdržavaju više žena, u načelu mogu živjeti u poligamiji, odnosno imati više žena. To je, ustvari,
i privilegija kojom se ne mogu koristiti svi ljudi. U historijskoj tradiciji nije samo pravo muža na više žena već i
pravo da po svojoj volji otjera ženu u svako doba i bez obrazloženja (Talak). U dvadesetom stoljeću učinjen je
veliki napor u islamskim zemljama da se raskine sa poligamijom, odnosno, tom tradicijom. Turska je 1918.
godine zabranila brak sa više žena, a to su kasnije učinili Tunis, Indonezija, Maroko i veliki broj drugih

178
M. Mladenović, o. c., str. 159.
95
zemalja. Time je prekinuta stara, mada po antropološkim istraživanjima rijetka praksa i običajnost, i danas je
ona zaista rijetkost.
Vrlo je zanimljiva klasifikacija, odnosno, tipologija porodice Michaela Jounga i Petera Willmotta koji
su se preko dvadeset godina bavili proučavanjem porodičnog života u Londonu. U svojoj studiji objavili su
iznijeli stanovište da je porodica prošla kroz četiri glavne faze u svom historijskom razvoju. Prva faza je bila
predindustrijska porodica, u njoj je porodica bila osnovna proizvodna jedinica i muž, žena i djeca su radili
zajedno, najčešće u poljoprivredi. Druga faza započinje s industrijskom revolucijom i razvijala se tokom
čitavog devetnaestog stoljeća, da bi svoj vrhunac dostigla početkom dvadesetog. U toj fazi porodica je prestala
biti osnovna proizvodna i egzistencijalna jedinica, jer su pojedini članovi počeli raditi izvan vlastitoga posjeda
za nadnicu. Porodica druge faze razvoja počela je propadati u prvim godinama dvadesetoga stoljeća, ali se ona i
dalje može naći u mnogim tradicionalnim radničkim sredinama. Treću fazu razvoja karakterizira konačno
oblikovanje inokosne ili industrijske porodice. Tu porodicu u pravilu čine muž, žena i njihova djeca. Četvrta
faza se ogleda u velikoj ekonomskoj samostalnosti članova porodice i njihovoj egzistenciji izvan kruga
porodice. Karakteriše je mišljenje koje se koncentrira u izreci ”moj je posao moj život”. Dakle, to je faza u
kojoj se konstituira industrijski tip porodice i u kojoj porodica ostvaruje reproizvodivne i emotivne funkcije,
dok sve druge preuzima društvo.179
Ono zajedničko svim tipovima porodice ogleda se u tome da je ona specifična ljudska zajednica,
nezamjenjiva u ljudskom nastanku i razvoju, da je postojala u svim društvima i epohama ljudske civilizacije, te
je nezamjenjiv činilac čovjekove svijesti, načina mišljenja i ponašanja, njegove kulture i tadicije, njegovih
normi i vrijednosti. Porodica se u svojoj osnovi temeljila na bračnoj vezi jednoga muškarca i jedne žene bez
obzira na specifičnosti pojedinih faza njenog razvoja. Porodica je bila i ostala osnov krvnog srodstva, temeljnog
obilježja raspoznavanja individua i njihovoga mjesta u društvenoj grupi. U skoro svim fazama razvoja i
postojanja muškarac je dominirao porodicom, dok je žena imala podređenu i zavisnu ulogu. Temelj porodice je
činila ustanova privatnoga vlasništva, dakle, pravo posjedovanja imovine, a cilj joj je vlastita egzistencija i
ljudska reprodukcija, odnosno rađanje djece s neosporivim očinstvom i s pravom nasljeđivanja imovine i
posjeda. S društvenim i tehničko-tehnološkim napretkom, ali i demokratskim i humaniziranim odnosima u
društvu, porodica sve više gubi nekad dominantne prerogative, ali neke njene funkcije zadobijaju nova svojstva
i sadržaje i tako porodicu ponovo uzdižu u temeljne ljudske potrebe i osnovu egzistiranja društva.

4. TIPOVI PORODICE U BOSNI I HERCEGOVINI

Porodica Bosne i Hercegovine skoro u čitavom dvadesetom stoljeću je izložena velikoj migraciji i
razaranju njene biti. Rat u BiH u periodu 1992-95. godine, primorala je porodicu i njene članove na veliki
egzodus. Time je ona izgubila skoro u cijelosti svoja obilježja i tradicionalne funkcije, svoje običaje, imovinu i
posjede. Danas je više od polovine bosanskohercegovačkog stanovništva pokrenuto sa svojih imanja i iz
domova, sa svog posjeda. Većina se nalazi u raznim uslovima migracije, izložena uticajima i novim kulturnim
obrascima. Naime, danas skoro da ne postoji zemlja u svijetu u kojoj se ne nalaze izbjeglice iz Bosne i
Hercegovine. Pogotovo je to karakteristika mlađe populacije. Danas još uvijek ne raspolažemo sa relevantnim
podacima o migraciji stanovništa u periodu 1990-2000. godina i nije stoga uputno donositi konačne sudove.
U Bosni i Hercegovini u dvadeseto stoljeću je bio najrasprostranjeniji industrijski tip porodice, sa
specifičnim kulturnim, tradicijskim i ekonomsko-socijalnim obilježjima. To je i razumljivo ako se ima u vidu
njena privredna struktura sredinom dvadesetog stoljeća. Industrijska porodica je nastala iz velike patrijarhalne
porodice koja je bila različite veličine, zavisno od geografskih i drugih uslova. Sva obilježja patrijarhalne
porodice koja smo istakli odnose se i na ovu porodicu.
Kao najstariji oblik patrijarhalne porodice je porodična zadruga ili velika porodica, koja je egzistirala na
pojedinim prostorima Bosne i Hercegovine. Nju je sačinjavalo više prostih porodica zajedno, povezanih krvnim
srodstvom po muškoj, a kasnije i ženskoj liniji i zajedničkom posjedu. Poslije Drugog svjetskog rata je taj tip
porodice skoro nestao. U patrijarhalnoj porodici pravo na imovinu su imali svi muški članovi zajednice, a u
nekim sredinama i narodima i žene. Velikom porodicom je upravljao starješina, koga su birali sami ukućani,
odnosno, članovi zajednice, a njegova smrt nije značila i kraj velike porodice i njenu diobu na zasebna
domaćinstva.
Pored velike porodice u BiH je bila rasprostranjena i inokosna, mala, poljoprivredna porodica. Ona se
zasnivala na poljoprivrednom posjedu, što je bitno uslovljavalo i njen patrijarhalni karakter. Nije bila
ujednačeni tip porodične organizacije i imala je svoje specifičnosti od kraja do kraja, ovisno od geografskih

179
Up.: Michael Young i Peter Wilmott, Četiri faze obiteljskog života – u: M. Haralambos, Uvod u sociologiju, n. izd., str. 336-340.
96
uslova, tj. od toga da li se radi o porodici planinskog ili ravničarskog podneblja. Dakle, organizacija i funkcije
male porodice zavisile su od geografskih, historijskih i socijalnih faktora, od snage tradicije i raznih lokalnih
običaja. Snaga tradicije pa i običajnog prava i danas je jako prisutna. Tako se zadržala kao običajnost u Bosni
ustanova miraza, odnosno, pravo nasljedstva ženske djece bez obzira na bračno stanje, posredovanje familije ili
bližih srodnika prilikom sklapanja braka, apsulutno pravo na ženu itd. No, to su već vrlo specifična
interesovanja etnologije i antropologije.
Velike migracije stanovništva sa sela u gradove su snažno uticale na promjenu samog tipa i karaktera
porodice i njene tradicije i funkcija. Ta migracija je uslovljena ekonomskim razvojem, ali je istovremeno i
podsticana raznim mjerama države, kako bi se suzila materijalna osnova, pogotovo bošnjačke porodice koja je i
imala najviše posjeda i imovine u Bosni i Hercegovini. Mjere države su se realizirale kolektivizacijom,
agrarnim reformama kojima su oduzeti zemljište i posjedi na razne načine, do nacionalizacije i oduzimanja ne

samo zemljišta već i drugih dobara kojima su raspolagale porodice. Zakonom o poljoprivrednome
zemljišnome fondu općenarodne imovine utvrđen je maksimum od deset hektara obradive zemlje za jedno
domaćinstvo u ravničarskim krajevima i petnaest u brdsko-planinskim. Te krajnje nepovoljne administrativne
mjere su najviše pogodile bošnjačko stanovništvo Bosne i Hercegovine, jer je cilj zakona i bio obespraviti takve
porodice.180 Time je oduzeta osnova egzistencije tradicionalne bosanskohercegovačke porodice, što je izazvalo
dalekosežne negativne posljedice ne samo po strukturu zemlje i pravo vlasništva već i po samu sudbinu njenog
stanovništva.
Razaranjem patrijarhalne porodice, njeni pripadnici su se raslojili na različite načine i u različitim
pravcima. Jedan broj istraživača ukazuje na tri sloja i načina adaptacije i transformacije stanovništva u BiH
nakon tih administrativnih mjera. Prvu skupinu čine porodice koje su ostale i dalje na selu i obrađivale zemlju,
uz, naravno, industrijski napredak koji je zahvatio i samo selo i poljoprivredu kao industrijsku granu. Drugi su
se preselili u gradove i postali industrijski radnici. I treći su se uključili u oblike industrijalizacije, ali zbog
raznih uslova i okolnosti su ostali i dalje da žive na selu, oni ili njihova porodica. U sociologiji se ta struktura
stanovništa, a koja u BiH nije bila mala, označava kao polutanska porodica.
Proces transformacije i raspada tradicionalne porodice nije se odvijao kroz izloženu šemu, odnosno to je
specifičan tok koji je bio tragičan ali i dramatičan, u kome je više uslova odlučivalo i opredjeljivalo poziciju
samoga čovjeka i porodice kao cjeline.

5. INOKOSNA ILI INDUSTRIJSKA PORODICA

Inokosni ili industrijski tip porodice u sociološkoj terminologiji ima različito značenje, kako u
označavanju tipa tako i u samom shvatanju procesa transformacije i preobražaja porodice u industrijskom
društvu. Često se za isti tip porodice koriste različiti termini, kao naprimjer: savremena, mala, individualna,
prosta, 0inokosna, nuklearna, supružnička, industrijska porodica itd. Ta terminološka različitost, ustvari,
proizlazi iz teorijskoga nastojanja da se osvijetli samo jedna dimenzija ili funkcija kao dominanta porodice, i
zato se uzima funkcionalni termin za ulogu, odnosno funkciju koja se smatra ključnom, osnovnom. Ovaj tip
porodice se sastoji od bračnih parova i njihove djece do njihove ženidbe i udaje. Brak je osnova porodice, a
njeni članovi čine biološku grupu, u kojoj se srodstvo računa i po ženskoj i po muškoj liniji. U ovome tipu
porodice njeni članovi su ekonomski samostalni, za razliku od drugih tipova porodice. Porodica počiva na
osjećanjima, u kojima je uspostavljena faktička i pravna jednakost supružnika, a u društvu pravna zaštita
porodice kao cjeline i kao institucije i njenih pripadnika, posebno djece. Industrijsko društvo je izvršilo snažan
uticaj na prirodu porodice, njen karakter i funkcije, ali ona nije izgubila svoj zanačaj ni za pojedinca niti za
društvo, čak obratno, u nekim segmentima njene funkcije su se stabilizirale i postale neophodnost
funkcioniranja samoga industrijskog sistema. Zato su neki sociolozi skloni tvrdnji da su se porodica i
tehnologija uspjele uzajamno prilagoditi. S razvojem industrije porodica se transformirala, prilagodila i postala
bitnim temeljom industrijskoga sistema i njegovoga razvoja. Sam proces industrijskih promjena, naučnih i
tehničkih dostignuća i promjene pozicije rada nisu statični, već je to dugotrajan proces koji se odvija različito u
pojedinim vremenskim razdobljima i pojedinim zemljama. Međutim, nije samo proces industrijskoga i
tehničkoga napretka uticao na transformaciju i adaptaciju porodice, već je to rezultat i niza drugih neposredno
povezanih uslova u društvu. Svi oni zajedno su uticali na proces transformacije porodice i pojavu inokosne,
odnosno industrijske porodice, sa svim njenim specifičnostima i obilježjima.
180
U 1969. godini domaćinstva su u prosjeku imala po četiri hektara zemlje. V.: Svetozar Livada, Sociološki problemi sela i agrara –
u: Zbornik radova - Savremeno društvo i sociologija, Globus, Zagreb, 1986, str. 332.
97
 Temeljni uslovi koji su doprinijeli transformaciji porodice su razvoj industrije, širenje proizvodnje,
razmjena i tržište, a sve je tražilo radnu snagu i omogućavalo zapošljavanje, posebno žena. I to je posebno
doprinijelo ekonomskoj samostalnosti porodice i njenih članova. Više nije posjedovanje i obrada zemlje osnova
egzistencije porodice, već je to mnogo šire. Materijalno osamostaljivanje i mogućnost samostalne egzistencije,
bez porodičnih nadzora i uticaja, smanjili su potrebu za prisnim rodbinskim vezama koje su ranije bile nužne u
porodici i osnovom njene hijerharhijske organizacije.
Na drugome mjestu je migracija i velika pokretljivost stanovništva. Naročito je taj proces izražen na
relaciji selo-grad, ali i šire. Pokretljivost ka industrijskim centrima i zemljama, u kojima je razvijena privreda i
veća potreba i bolje plaćena radna snaga. Na migraciju su uticali i drugi uslovi, kao: način privređivanja,
školovanje i poslovanje, obezbjeđenje boljih uslova rada, stanovanja, brže napredovanje i veći standard
zaposlenih.
Visoki stepen pokretljivosti smanjuje učestalost i prisne kontakte između članova porodice. To prirodno
slabi rodbinske veze, ali i značaj porodice. Snažan proces osamostaljivanja djece rezultat je njihovoga statusa i
uspjeha u društvu, a ne u porodici. Dakle, biološka geneza gubi primat nasuprot društvenih mjerila i vrijednosti.
Veća pokretljivost i samostalnost se društveno podstiče i vrednuje: zaradom, napredovanjem u zvanju, većim
uspjehom itd. Sve to utiče na slabljenje rodbinskih veza i ovisnosti pojedinca od porodice i njenoga statusa,
zadobija nove oblike društvenosti i funkcije, različite od tradicionalnih.
Redukcija funkcija porodice od strane društva i njegovih institucija predstavlja značajnu osnovu
transformacije same porodice. Mnoge od funkcija koje je obavljala porodica, danas u razvijenim zemljama
preuzimaju specijalizirane institucije koje na profesionalan način obavljaju svoju ulogu. To su, prije svega,
škole, razne socijalne ustanove i centri, zatim zdravstvene ustanove i mnoge druge. Proces preobražaja i
socijalizacije ličnosti i porodice podrazumijeva specijalizaciju društvenih institucija, veći kvalitet i znanje, a
samim tim se pojednostavljuje i olakšava funkcija porodice kao ljudske zajednice. Time se smanjuje ovisnost
pojedinca od porodice i rodbinske osnove. U savremenome društvu porodica može mnogo manje ponuditi
svojim članovima od onog što im nudi društvo, recimo: posao, školovanje, napredak u zanimanju itd. Sve to
društvo može pružiti pojedincu. Stoga uspjeh pojedinca sve više zavisi od njegovih pojedinačnih sposobnosti,
rada i znanja, a ne od porodice i njenoga statusa.
Dakle, veoma važno pitanje je statusa člana porodice ili čitave porodice. Kao što smo pokazali, status ne
zavisi više od biološke funkcije, podjele rada koja se smatra prirodnom u porodici, prava nasljedstva i visine
imovine s kojom porodica raspolaže. Status pojedinca zavisi od društvenih uslova, njegovih sposobnosti i uloge
koju zadobija u društvu, a ne u porodici. Dakle, status se više ne nasljeđuje, već stiče i to neovisno o porodičnoj
tradiciji. Time je izazvana velika socijalna pokretljivost iz nižega u viši sloj, i obratno. Rodbinske veze u novim
društvenim uslovima gube na značaju, pa i sama tradicionalnost porodice. Porodica sve više usvaja društvene
norme, zahtjeve i potrebe, vrijednosti, i njima se upravlja i prilagođava.
I pored toga što je porodica izgubila niz svojih funkcija u industrijskome društvu, T. Parssons s pravom
tvrdi da je njena uloga i dalje od vitalnog značaja. ”Porodica je više specijalizirana nego prije, ali ni u kojem
općem smislu manje važna, zato što društvo još isključivije ovisi o njoj za obavljanje nekih vitalnih funkcija.”
Dakle, nestankom nekih tradicionalnih funkcija, druge funkcije porodice postaju važnije. Većina sociologa
upozorava na veliki značaj emocionalnih, socijalnih, odgojno-obrazovnih, kulturnih i običajnih funkcija koje
porodica ima u industrijskome društvu. U ambijentu modernoga društva, porodica je jedina institucija u kojoj se
ljudi shvaćaju i razumiju kao cjelovite ličnosti. Porodica tako i dalje ostaje značajna ustanova društva u kojoj
pojedinac nalazi toplinu, mir, snagu, i podsticaj za širi društveni aktivitet i vlastiti uspjeh. To, svakako,
uslovljava priroda bračnih odnosa, emotivna sigurnost koju supružnici i djeca međusobno imaju u porodici.
Dakle, reproduktivna i emotivna uloga postaje glavna osnova i funkcija porodice. Porodica ima, dakle, i dalje
nezamjenjivu ulogu, posebno u onome što Parssons naziva funkcijom stabilizacije odrasle ličnosti.
U industrijskome društvu, bez obzira na redukciju funkcija i njenu transformaciju, porodica je ostala
temeljna institucija društva. Njena uloga je nezamjeniva u zaključivanju braka, biološkoj reprodukciji,
produženju ljudske vrste, odgoju i socijalizaciji djece, usvajanju vrijednosnoga sistema, motivacije za uspjeh
itd. Također je nezamjenjiva njena ekonomska funkcija, koja se, istina, modificirala, a koja postaje značajnija,
ne više kao privredna, već kao potrošačka osnova u društvu. Porodica i dalje predstavlja značajan izvor morala,
etike, ponašanja, i iz nje društvo izvodi pravne norme, i pogotovo demokratska pravila koja pripadaju sve više
pojedincu, ali postaju i načelima na kojima opstoji i funkcionira institucionalni sistem države.

6. PRAVO NA IZBOR BRAČNOGA DRUGA

98
 S materijalnim i industrijskim napretkom, ekonomskom samostalnošću i promjenama u strukturi i
funkcijama porodice, te smanjenjem i nestankom tradicionalne običajnosti i moralno-religijske dominacije u
odnosu na brak i izbor bračnoga partnera, porodica se značajno transformirala i zadobila nove dimenzije i
prava. Tome su, svakako, doprinijele i promjene koje je država uspostavila putem zakona u funkciji
ostvarivanja ljudskih prava. Legislativa danas brak i porodicu u najvećem broju zemalja definira kao pravo
ličnoga izbora čovjeka, kao sferu privatnosti. Porodica i njeni stariji članovi u demokratskim društvima su
izgubili pravo posredništva i odlučivanja u ime mlađih članova, prilikom izbora i zaključivanja braka. Iz
ukupnih reformi proizašli su i novi odnosi, u kojima je do izražaja došla autonomija i sloboda pojedinca da
odlučuje o svojim životnim pitanjima i osjećanjima. Naročito se to odnosi na pravo izbora bračnog partnera, a
što je i bila vjekovna težnja potčinjene i obespravljene žene. Pravo međusobnog izbora partnera je danas
neotuđivo i ljudi ga se ne žele više odreći. Gubljenjem ekonomske moći, porodica se sve više zasniva na
sporazumnom međusobnom odnosu između bračnih partnera, u kome se zadržava vlastita individualnost i
osobenost s određenim zajedničkim pravima, i odgovornostima. To znači da se vrednovanje partnera
uspostavlja po vlastitim svojstvima čovjeka i žene, a ne po onim koje su određivale velike porodice, njihova
pravila, norme i vrijednosti. Odatle i proizilazi pravo svakoga čovjeka da sam bira svoga bračnog partnera, a ne
da mu ga nameće starješina porodice ili da, pak, pristaje na uslove koje porodica uspostavlja u vezi sa
imovinskim i nasljednim pravima. Osnova na kojoj se vrši izbor partnera danas nije više imovina i nasljedstvo,
već ljubav i razumijevanje, što se shvaća kao emocionalno stanje koje spaja partnere i koje im obezbjeđuje
mogućnost zajedničkog života.
Pravo na izbor bračnoga partnera nije idealno pravo i ne ostvaruje se uvijek po predviđenim pravnim
normama i društveniom htijenjima. Naprotiv, još uvijek je taj odnos opterećen tradicionalnim vrijednostima,
normama, običajima i ekonomskim potrebama i uslovima. Upravo zato je mogućnost izbora, u stvari
odgovornost učesnika, jer od te odluke zavisi dobrim dijelom sudbina porodice i zajednice koju stvaraju
partneri svojim izborom. Odgovornost za izbor je prirodno više naglašenija kod žena, zbog njihove materinske
funkcije, a koje i traže veću zaštitu u braku i njegovu stabilnost. Da bi se pojedincima pomoglo u njihovom
pravu i odluci, u mnogim zemljama uključuju se i institucije koje pružaju stručnu pomoć, kakva su bračna
savjetovališta, zavodi za zaštitu žene i materinstva, za zaštitu djece i slično. I pored svega, nisu zanemarivi
uticaji porodične i narodne tradicije, običaji kraja, roditelja, religije ili, bolje rečeno, socijalnih i prostornih
uslova u kojima ljudi žive i njihovih navika. Danas je nužno raspoznavati pravo, ali i mogućnost. Iz toga i
proizlazi različitost tradicije sklapanja brakova u seoskim i gradskim sredinama, razlike u određenim krajevima
i predjelima, razlike u imovinskom i društvenom statusu, kao i razlike u mnogim drugim vidovima.
Egzistencija inokosne porodice podrazumijeva postojanje i mnogih drugih uslova, prije svega,
ekonomsku stabilnost u stepenu potrebnom za samostalan život i opstanak bračne zajednice. Taj uslov ljudi
danas stiču sve kasnije, tako da se brak zasniva sve češće u ”zrelom dobu”. Kad je riječ o dobu, mnogi
istraživači se slažu u mišljenju da ne postoji ”idealno” doba, to je promjenjiva kategorija i zavisi od niza drugih
faktora. Zrelost za brak se danas mjeri po socijalnoj i emocionalnoj sposobnosti partnera.
Brak se ne sastoji samo od uslova već i od prava. Među temeljna prava spadaju: pravo na
individualnost, rad, planiranje porodice, na rastavu braka, ekonomsku samostalnost žene. Da su ta prava veoma
važna, govori i primjer prava na rastavu braka. Veliki broj istraživanja ukazuje na to da se partneri ne
rastavljaju zbog toga što ih je zamorio brak kao institucija, već stoga što ih je zamorio ili razočarao njihov
partner. Oni se najčešće rastavljaju da bi mogli sklopiti novu zajednicu.181
Pravo na izbor bračnoga partnera je i pravo na planiranje porodice. Dakle, to je izraz volje supružnika
da planiraju svoje potomstvo. To je osnovno ili, pak, prirodno pravo svakoga pojedinca. U patrijarhalnim
sredinama dominira stihijnost u reprodukciji i veličini potomstva, dok savremena porodica to planira.
Materinstvo i roditeljstvo su pored biološke funkcije izraz i običajnosti i tradicionalnosti porodične zajednice.
Pri tome ne treba zaboraviti uticaj religijskih normi i gledišta koji na razne načine utiču na porodicu i njeno
planiranje, na pravo razvoda, na prava začeća i abortusa, kao i vrijednosti određenih legislativnih pravila
odeđenih sredina. To su pitanja o kojima se danas vode velike rasprave i sporovi, za čije se ostvarivanje ili
osporavanje zalažu dosta snažni i veliki politički pokreti.

7. KRIZA BRAČNIH VEZA I PRAVO NA RASTAVU BRAKA

Izložili smo prirodu, karakter i funkcije porodice i braka kao njene osnove. Međutim, porodica i brak
imaju i svoju drugu dimenziju, odnosno sudbinu, to jest: nestanak, raspad i rastavu. Neki autori rastavu nazivaju

181
Up.: Ivan Kuvačić, Sociologija, n. izd., str. 79.
99
i slomom braka.182 Slom braka je proces u kome dolazi do raspada bračne zajednice voljom supružnika ili, pak,
formalno pravno, odnosno, aktom ovlaštene društvene institucije.
Nerijetko se utvrđuju tipovi i forme rastave braka radi lakšeg analiziranja i uočavanja uzroka koji do
toga dovode. Oni su najčešće povezani sa karakterom i prirodom dozvoljenosti, odnosno legitimnosti rastave
braka. M. Haralambos, na osnovu dugogodišnjeg praćenja, rastavljene brakove grupiše u tri nivoa: zakonski
prekid braka; rastava koja znači fizičko razdvajanje, gdje supružnici nemaju više zajedničko prebivalište; i, tzv.
”prazni” brakovi u kojima supružnici žive zajedno, ostaju pred zakonom u braku, ali taj brak egzistira samo
formalno. Načini rastave su usko vezani sa tradicijom i običajnošću, ali i religijskim gledištima na prirodu i
karakter bračne zajednice i njihove funkcije. Raspoloživi podaci govore o velikom porastu razvoda brakova u
Evropi i SAD. Statistički podaci govore da postoje razlike među pojedinim zemljama, da su različiti uzroci,
motivi i uslovi koji doprinose takvoj pojavi, ali i sličnostima u zemljama koje su visokorazvijene. Razlozima i
motivima rastave braka najviše se bave funkcionalisti. Za njih je rastava braka reakcija na zajedničke norme i
vrijednosti. Rastavu shvataju kao odraz izvjesnih normi društva na brak i porodicu i nemogućnost adaptacije
društvenim funkcijama u novim uslovima.
Za Parsonsa, kao najznačajnijeg predstavnika i zastupnika funkcionalističke teorije, rastava braka je
rezultat činjenice da se brak sve više društveno vrednuje. I drugi istraživači ukazuju da je društveno
vrednovanje braka i njegovo značenje u uskoj vezi sa brojem razvedenih brakova. Na to nas upućuju i podaci
koji se odnose na ponovno sklapanje braka partnera koji su se jednom razveli. Značajan uzrok rastave braka
jeste individualne prirode, i može se razumjeti i objasniti na psihosocijalnom nivou. Prije svega, navodi se
uslov prilagođavanja novim pravilima, tj. obavezama prihvatanjem bračne zajednice kao obaveze koju sobom
nosi takva vrsta ljudskoga udruživanja. Širok je raspon motiva i uzroka na koje istraživači rastave brakova
navode. U najkraćem, oni se kreću od emotivnih-moralnih do tradicionalno-običajnih i ekonomsko-socijalnih.
Ne manje značajan uzrok rastave braka jeste i opći proces sekularizacije, prisutan u zapadnim
društvima. Smanjenje uticaja crkve, njenih normi i uvjerenja, općenito na društvena pitanja doprinosi
ostvarivanju prava na rastavu braka. Zauzimanjem manje krutog stava od strane katoličke crkve prema razvodu
braka, doprinijelo je promjeni zakonodavstva u jednome broju zemalja, čime je pojednostavljen postupak
legitimacije i načina rastave braka. Sociolozi ukazuju na prisutnost i značaj religijskih uvjerenja, ali i na
stajalište koje je sve raširenije, a koje polazi od interesa, osjećanja i želja bračnih partnera, a ne od religijskih
kanona.
Pored emotivnih i vrijednosno-normativnih uslova pri razvodu braka, sve više zadobija značaj i
ekonomsko-socijalna sigurnost partnera koji ne ovise više o statusu u porodici i njenom posjedu, već o svom
radu i zanimanju. Dakle, ekonomski i socijalni uslovi su bitni ne samo za opstanak, već i za samu egzistenciju
porodice.
Marksistički teoretičari, pak, upozoravaju da rastavu braka uslovljava i način proizvodnje. Težnjom za
što jeftinijom radnom snagom, posebno se žene dovode u težak položaj, jer je njihov rad manje cijenjen i one su
više na udaru reformi i tržišnih uslova. U industrijskom procesu rada žene su stavljene u težak položaj, od njih
se očekuje isto što i od muške radne snage, čak i više, a za manju visinu nadnice i niže vrednovanje. Žene su
preuzele pored rada u industriji i odgoj djece i vođenja kućne zajednice. Osim toga, od žene se očekuje i dalje
podređena uloga u braku i u društvu, bez obzira na to što je i ona nosilac ekonomskoga privređivanja i
obezbjeđivanja egzistencije porodice. Sva ta protivrječja i dualizam koji se odnosi na ženu i njenu ulogu,
doprinose sukobu u porodici, ponekad i slomu bračne zajednice.
Statistički podaci nas upućuju i na druge razloge rastave brakova, kao što su npr.: različito klasno i
etničko porijeklo bračnih partnera, različita religijska uvjerenja, različita očekivanja od braka, razlike u
zanimanjima, godinama, imovinskom stanju i slično.
Ukazali smo samo na neke uslove i motive koji doprinose rastavi braka. Teško je ustanoviti koji su
manje, a koji više dominantni. Ipak, može se zaključiti da je rastava braka pravo bračnih partnera i da se ono
sve više koristi, odnosno realizira s promjenom pozicije žene u društvu i u porodici, dakle, njenom
ekonomskom i socijalnom samostalnošću. To je istovremeno izraz realizacije prava na izbor bračnoga partnera,
prava na planiranje porodice, na obrazovanje i izbor mjesta boravka. Dakle, to je rezultat: društvenog napretka i
ostvarenja ljudskih prava; raskida sa starom praksom, tradicijom i uspostavljanjem novih vrijednosti koje
polaze od prava čovjeka i njegovih odluka. Naravno, ostvarivanje prava i tradicije koja se uspostavlja,
uslovljeni su razvojem proizvodnje i demokratskih odnosa u društvu, ali i transformacijom porodice i

182
V.: Michael Haralambos i Robin Heald, Uvod u sociologiju, n. izd., str. 346-352.
100
preuzimanjem od strane društva mnogih funkcija koje su u prošlosti bile porodične.

8. ŽENA I DRUŠTVO
Položaj žene u društvu predmet je posebnoga interesiranja sociologije. To pitanje je postalo još
aktualnije s tehničko-tehnološkim napretkom i razvojem društva. Temeljni osnov porodice, u čitavoj povijesti,
bila je žena. Ona je nosila najveći teret njenoga održanja i razvoja, od biološke do ekonomsko-socijalne
funkcije. Žena je istovremeno i nosilac transformacije porodice, ali i svoje uloge. Ona je zadobila veliku
samostalnost u društvu, prije svega, svojim aktivitetom i ulogom koju je prvo ostvarila u porodici i kasnije u
društvu. Istina, tu ulogu je potpomogao društveni razvoj, prije svega privredno-ekonomski rast, mogućnost
egzistencije izvan porodice i njenoga posjeda, pa do značajne pozicije žene kao privrednog, političkog i
općedruštvenog potencijala. Gubljenjem tradicionalnih funkcija porodice, žena u društvu zadobija iznova
značajnu ulogu. Na nju se više ne gleda samo kao nosioca ljudske reprodukcije, već se ona poima i tretira kao
ravnopravan partner, ne samo u porodici, već i u društvu. Kao biološko biće, žena ima nezamjenjivu ulogu i
primat u porodici i u društvu. Žene su, prije svega, nosioci reprodukcije, dakle produžetka ljudske vrste, one su
supruge i majke, brinu o domaćinstvu, djeci i muškarcu, pokoravaju se tradiciji i slično. Nerijetko i danas, a u
povijesti pogotovo, žene su isključivane iz nasljedstva, zanimanja, visokog staleža i položaja moći u društvu.
Zato se s pravom konstatuje da je prva podjela rada u društvu nastala na spolu ili, pak, na rodu, a koja se u
savremenim i tehničkim uslovima razvila do neslućenih razmjera i mogućnosti. U teorijskim raspravama, ali i u
praktičnom funkcioniranju industrijskoga sistema, i danas postoji podjela na muške i ženske poslove i
zanimanja. Ta karakteristika od najranijih vremena do današnjega dana objašnjava se sa dva stajališta. Prema
prvom, podjela rada prema polovima i neravnopravnosti među njima je određena biološkim i genetskim
razlikama između muškarca i žene. Drugo stajalište polazi od toga da je podjela rada društveno uslovljena, ona
je povezana sa tradicijom i ulogom koju je sebi muškarac prisvojio i time zadobio prevagu i moć, u porodici i u
društvu uopće, i da tu poziciju želi zadržati na različite načine.
Antropolozi Lionel Tiger i Rolin Fox smatraju da su žene svojom biogramatikom programirane za
reprodukciju i za brigu o djeci. Zato iznose stajalište po kome osnovu porodice čine majka i dijete. Priroda je
htjela, kažu oni, da majka i dijete budu zajedno. Po njima, nije važno ko uzdržava i štiti temeljnu jedinicu, već
ko je biološki reproducira i razvija. Njima može biti pridodat muškarac kao kod inokosne porodice, ili te
funkcije na sebe mogu preuzeti specijalizirane službe države, ali on nije neophodan da bi porodica egzistirala.
Emocionalna veza između muškarca i žene je važna, ona je i genetska, ali sa naglašenom specifičnošću žene. Iz
toga genetskog bića i različitosti proizlazi i podjela uloga u porodici, ali i podjela rada, koja kasnije zadobija i
društvenu dimenziju.183 George P. Mudrock smatra, također, da je biološka razlika između muža i žene osnova
podjele rada i njene društvene utemeljenosti. Ustanovio je kako je podjela rada po spolu bila prisutna u svim
društvima koje je proučavao. Slično stajalište usvaja i Parssons kada želi objasniti poziciju žene u industrijskom
društvu. Čenina je osnovna uloga u porodici socijalizacija podmlatka. To je, po njemu, biološka funkcija koja
pripada ženi i u industrijskom društvu. Muškarac je pretežno izvan kuće, radi obezbjeđivanja egzistencije
porodice i ostvarivanja svojih zadataka u funkcioniranju društenoga sistema i njegovih podsistema. Prva
funkcija žene, dakle socijalizacija djece, usko je vezana sa drugom, tj. sa stabilizacijom odrasle ličnosti. Žena
svojom toplinom, nježnošću, sigurnošću i emocionalnim osjećanjima socijalizira djecu, ali i stabilizira odraslu
ličnost. Da bi muškarac ostvario svoju ulogu, nužno je da maksimalno radi i doprinosi ostvarivanju cilja, a to je
uspjeh, rad, znanje, zarada, takmičenje. U tome naporu nužno je da ima utočište u porodici, gdje zadobija snagu
za novi angažman. U tome utočištu, tj., u porodici je uspostavljena podjela rada, ali i uloga koje se prihvataju
kao prirodne i obavezujuće za partnere i koje predstavljaju zadovoljstvo, a ne napor. Psiholog Yohn Bowlby
također konstatira da postoji genetska potreba za prisnim i intimnim odnosima majke i djeteta. Time on
objašnjava dominantniju ulogu majke u porodici i njenoj stabilizaciji.
Za razliku od iznesenih stajališta, jedan broj autora smatra da je ljudsko ponašanje određeno kulturom,
tradicijskim i običajnim normama, uspostavljenim kao vrijednosni sistem i tradicija. Naime, oni zastupaju
stajalište da su uloge muškarca i žene kulturno, a ne biološki određene. Njihove analize ukazuju da nema
poslova (izuzev rađanja djece) koji obavljaju isključivo žene ili muškarci. Biološka svojstva ne isključuju ženu
iz pojedinih zanimanja. Psihijatar Bruno Bettelheim smatra da prisan i trajan odnos majka-dijete nije nužan za
uspješnu socijalizaciju i razvoj zdrave ličnosti. Do togaa zaključka on dolazi nakon ispitivanja odgoja i
vaspitavanja djece u kibucima. Suprotne ocjene su, za njega, ne izraz naučnih spoznaja, već vrijednosnih
sudova koje neki autori imaju u svojoj kulturi i tradiciji i na osnovu kojih uspostavljaju mjerila. Neki istraživači

183
V.: Lionel Tiger i Robin Fox, Ljudska biogramatika – u: M. Haralambos, Uvod u sociologiju, n. izd., str. 356.
101
pozicije žene u društvu, dokazuju da podjela rada po polu nije utemeljena u biološkoj podjeli među spolovima,
već da je ona rezultat dominacije muškarca koju je u povijesti zadobio, prije svega, izvan porodične skupine, u
ratovima, poslovima, zaradama itd. Te su aktivnosti muškarcu priskrbile prestiž i nadmoć nad ženom. Što je
mogućnost zarade bila izvan porodičnoga posjeda veća, to je bila veća moć i dominacija muškarca koji je
tradicionalno bio oslobođen uzdizanja djece i njihove socijalizacije. Dakle, nisu rijetka stajališta po kojima
biologija ne određuje status žene u društvu, već kultura, običaj, ali i ekonomsko socijalni sistem.
Industrijsko društvo je promijenilo poziciju žene, ali i samu tradicionalnu poziciju porodice. Gubljenjem
ekonomskih funkcija porodice, žena zadobija ulogu u proizvodnji i privređivanju, dakle izvan porodice. Tako
se gubi na značaju prirodna odnosno biološka podjela rada, žena postaje ravnopravna muškarcu ne samo u
proizvodnji već i u društvu. Međutim, ta ravnopravnost i danas nije u pravima koja muškarac najčešće zadržava
za sebe, i to ne samo u porodici već i u društvu, nego u obavezama rada u porodici i izvan nje, a koje su dosad
smatrane samo ženinim dužnostima. Postoji danas dosta analiza koje govore o poziciji žene u industriji, u
ustanovama, uopće u društvu, ali i u samoj porodici. Mnoge od njih ukazuju na još uvijek veliku podređenost
žene, njenih prava i njene pozicije u društvu, kako u procesu obrazovanja tako i u procesu rada, zanimanja,
nagrađivanja, vrednovanja, pokretljivosti i slično. Iz te podređene pozicije žene, javili su se mnogi pokreti koji
ukazuju na stanje u kome se žena danas nalazi i koji svojim aktivitetom traže promjenu nametnutih odnosa i
vrijednosnih normi. Sticanjem građanskih prava žene nisu stekle i oslobođenje od nametnutih uloga i
potčinjenog položaja. Pokreti su, u stvari, ukazali na samu prirodu podređenosti žene bez obzira na formalne
proklamacije. Danas su ti pokreti razvijeni i veličinom, ali i intenzitetom svojih akcija. Zalažu se za
oslobođenje žene i afirmaciju njenih prava. Ti pokreti su doveli do spoznaje samih žena da im je potrebna
vlastita organizacija i akcija, budući da su često kao pripadnice drugih pokreta tretirane u skladu s
tradicionalnim stereotipima.

XI PREDAVANJE

KASTE, STALEŽI I KLASE

1. DRUŠTVENE NEJEDNAKOSTI
Društvena nejednakost je imanentna svakom socijalnom sistemu. Ona se izražavala na različite načine u
povijesti ljudske zajednice. U prvo vrijeme te zajednice su se zasnivale na prirodnoj nejednakosti, da bi
zadobijale nejednakost na individualnoj razini po snazi i sposobnostima ljudi, a u kasnijim fazama, s razvojem
proizvodnje i prava na posjedovanje, nejednakost je zadobijala i organiziranu, tj. društvenu dimenziju. Te
razlike su različito terminološki označavane, zavisno od stupnja razvoja ljudske zajednice, od vrste, odnosno
sadržine na kojoj se ogledala ta nejednakost, kao i od snaga koje su određivale tu poziciju. Danas sociološka
literatura poznaje nejednakosti koje su izražavane u formama ispoljavanja i organiziranja, kao što su: kaste,
staleži, slojevi, klase, profesionalne grupe itd. Postoje i mnogi drugi modaliteti i principi oznake za nejednakost
i podjelu. No, mi ćemo se zadržati na ovoj klasifikaciji iz dva razloga: prvi je što su to, u smislu strukture,
društvene grupe s različitim dimenzijama, dosezima, prirodom organizacije i funkcijama; i drugi, što se
izučavajući strukturu i dinamiku društvene grupe, spoznaju i sama priroda društva i odnosi u njemu.
Kroz analizu sadržine društvenih grupa najcjelovitije se izražava priroda društvene nejednakosti, osnova iz koje
ona izrasta, evolucija ljudskoga roda i uspostavljenih odnosa, normi, poredaka, tipova i prirodne vlasti, same
ekonomske strukture društva i uticaja naučno-tehničkoga i tehnološkoga napretka na samu bit društva i poziciju
čovjeka.

2. KASTINSKA ORGANIZACIJA DRUŠTVA

Kaste su historijska tvorevina, nastale kao proizvod početne faze društvenoga organiziranja. Usko su
vezane s prirodom podjele rada i odnosa u njemu. Vrlo su specifična društvena tvorevina, kako po svojoj
strukturi tako i po svojoj osnovi podjele ljudi i njihovoj pripadnosti. Najčešće su osnivane i organizirane na
određenoj vjerskoj osnovi kako bi, kasnije, zadobile i društvenu dimenziju. One su izrazito zatvorene društvene
grupe, nastale na odgovarajućoj društvenoj podjeli rada, u kojima je položaj pojedinca čvrsto određen, obično
doživotan i naslijeđen. Obavljanje istoga zanimanja prenosi se iz generacije u generaciju iste porodice. Kao
zatvorene grupe u kastinskom sistemu, nema mogućnosti prelaska iz jedne kaste u drugu. To je uslovljeno i
102
posebnom religijskom sviješću kao osnovom kastinskoga sistema. Jednom uobličena kasta, dalje se održava
snagom tradicije, običajnosti, sve dok joj to spori ekonomski razvitak i organizacija društva dozvoljavaju. To
potvrđuje i pitanje samoga statusa pripadnika određene kaste. Njegova pripadnost se određuje rođenjem, njegov
bračni partner mora biti istoga kastinskog porijekla, njegov način ponašanja je strogo reguliran kastinskim
pravilima.
Za kaste se može reći da pripadaju jednom od najstarijih oblika društvene organizacije i specifičnosti su
Indije. Neki istraživači navode da su kastinski oblici organiziranja društva bili i u Starom Egiptu, Persiji,
Grčkoj i Rimu. Etnolozi ukazuju da osnovu kastinske organizacije čini religiozni karakter i da on utiče i na
podjelu rada, koja iz toga osnova proizlazi. Kaste su, također, nastale kada su se u društvu počele razvijati
određene funkcije bez kojih se samo društvo ne bi moglo održati. Počele su se razvijati funkcije podjele rada,
posjedovanja imovine, upravljanja javnim poslovima i sl. Prema tradicionalnom shvatanju, u Indiji postoje
četiri kaste: brahmani ili svećenici; kšatrije ili ratnici; vajsije koji obuhvaćaju zemljoradnike, stočare, trgovce,
zanatlije; sudre ili sluge. Indijska kastinska organizacija društva usko je vezana ne samo s podjelom rada i
načinom života, već i sa stepenom ekonomske i političke moći i ugledom. Bez obzira na tradiciju, i u Indiji je
kastinski sistem, ustvari, anahron i dugi niz godina se nastoji prevazići. Nasljedne nejednakosti gube svoju
kulturu i društvenu potporu.
Transformacija i preobražaj društva uslovljeni su njegovom materijalnom osnovom. Tako je i sa
indijskim društvom, koje je još uvijek nerazvijeno i ovisno od porodičnoga posjeda, a s tim su usko vezane
tradicija, običajnost i normativna vrijednost.

3. STALEŠKA ORGANIZACIJA
Staleži su također zatvorene društvene grupe. Rezultat su društvenih uslova i ekonomskih prilika u
društvu koji su determinirali njihov nastanak. Staleži su privilegovane grupe ljudi koje imaju određenu poziciju
ili u društvu, ili, pak, u posjedovnom smislu pravo na zemlju i imovinu, ili u duhovno-religijskom smislu.
Nerijetko su sve te privilegije pripadale jednome staležu, iz čega su proizišla njihova moć, ugled i poštovanje,
ali i strahopoštovanje. Bez obzira na različite uslove nastanka, njihovu strukturu i organizaciju, većina
sociologa navodi kako staleži imaju određena zajednička obilježja. Najčešće su to: nasljedna prava,
hijerarhijska nadređenost i podređenost, staleška zatvorenost, pravna prilagodljivost i staleške titule, odnosno
nazivi. Staleži, dakle, imaju svoju ulogu, običaje i pravo. Prema vanjskom svijetu su zatvorene skupine, u njima
se raspoređuju prava i dužnosti, brinu se o održavanju moći i časti i određuju pravila i norme djelovanja svojih
članova.
U historiji su poznata dva temeljna staleža, iz kojih su se razvili kasnije mnogi staleški oblici i koji su s
razvojem i tradicijom pojedinih zemalja zadobijali različite uloge i organizirali se u skladu s postojećim
profesijama ili, pak, s dužnostima koje su obavljali. To su staleži duhovnoga reda i politički staleži. Najstariji
stalež činili su duhovni predstavnici. Tako kod primitivnih naroda, kao npr. kod Eskima, nalazimo svećenike
koji su ujedno vračevi i liječnici. Kao što se ratnici odlikuju svojom snagom, tako se i svećenici odlikuju
svojom misijom i mudrošću. Svećenici su zaštitnici tradicije i običaja, nosioci posebne uloge. Njihovim
rasprostranjivanjem dolazi do razvitka duhovnog staleškog reda. Dakle, zajednički interesi su osnova njihovog
organiziranja. S tim dolazi i do uspostavljanja hijerarhije s prvim svećenikom na čelu (veliki svećenik, biskup,
papa). Tako je crkva stvorila svoj kodeks zvani kanonsko pravo radi uređivanja dužnosti u okviru staleža i
njegovog reda, a s ciljem održanja duhovnoga jedinstva i širenja vjerske nauke, ali i održavanja crkvenoga
posjeda i privilegija koje je zadobijala u srednjevjekovnom periodu. Nastojanja crkve da zadrži što veći posjed,
ugled, i vlast, bila su predmet intervencije države kako bi se ona svela u svoje domene i prava. Nije se taj sukob
manifestirao samo na relaciji odnosa duhovne i svjetovne vlasti, već i u okviru same religije. Razne vjerske
zajednice su se u povijesti u svojim težnjama za moći, ekspanzijom i posjedom podijelile, od kojih svaka drži
da je jedino ona ostala vjerna duhu vjere nakon njenih osnivača. (Farizeji, saduceji, eseji, karejci u židovskoj
vjeri; katolicizam, protestantizam, augustburske, helvetske vjeroispovijesti, grčkokatolička, anglikanska crkva,
prezliti, nonkonformisti, metodisti, kvekeri, nestorijanci itd. kod kršćana; suniti, šiti, vehabije kod muslimana).
Kao osobit kanon nastali su i razvili se posebni običaji i tradicija, dakle pravila reda i postupanja predstavnika
duhovne službe. Razvili su se i različiti uslovi njihove egzistencije i posjedovanja, čime su zadobijali sve veću
moć.
Kad je riječ o plemićkome ili političkome staležu, on se konstituira i razvija u svojoj povijesti iz podjele
rada i funkcija koje iz toga proizlaze. Od prvih ratničkih vještina i sposobnosti regrutuje se sloj snažnih,
103
sposobnih i moćnih osoba, koje štite porodicu, pleme ili, pak, narod na određenoj teritoriji. U kasnijim fazama
se taj stalež razvrstava u dva reda: na profesionalne upravljače i vojnike, koji štite vlast i teritorij. Oni tako
zadobijaju privilegovan položaj koji, u suštini, čini osnovu staleške organizacije. Dakle, oni postaju staležom
koji raspolaže vlašću, uspostavljaju prava i utiču na njihovu realizaciju, predaju svoj posjed i ugled svojim
potomcima u nasljedstvo. Time se stvara sve veća imovinska, i druga razlika između njih i običnih ljudi i
građana. Plemstvo najčešće svojim zaslugama u ratu i osvajanjima, a ponekad i nasilnošću nad vlastitim
narodom, dolazi do privilegovanoga položaja. ”Nasljedna svojstva koja čine pojedinca plemićem, odgoj i
predaja u strogo propisanom pravcu oponašanja, staleška svijest, težnja da se što više razlikuju od mnoštva i da
mu imponiraju, te da očuvaju moć, koju su im pokolenja stekla i nagomilala - sve je to razlog da se kod mnogih
naroda razvije veliki broj plemićkih rodova, odličnih porodica.”184 Odlična ili ugledna porodica zavisi od toga
kako koji narod shvaća zasluge i vrijednosti svojih prethodnika. Staleži su, dakle, s njihovim organiziranjem i
razvojem, postali organizacioni oblik društva i princip njegovoga funkcioniranja. Zato je pored duhovnoga i
plemićkoga staleža nastao i građanski stalež. Time je praktično uspostavljena vertikalna društvena struktura,
zasnovana na podjeli rada, ali i ulogama u sistemu egzistencije i moći. To je bila pretpostavka za širu osnovu
podjele u društvu na slojeve i klase.
Iz same prirode nastanka i karaktera funkcija, koje su pojedini staleži obavljali, da se zaključiti kako su
staleži organizirane društvene grupe ljudi nastale kao rezultat historijskih uslova i okolnosti srednjega vijeka.
Oni su zatvorenoga tipa, s posebnom tradicijom i pravima. U povijesti pojedinih zemalja i načina njihove
strukture, poznati su i različiti staleži. Najraširenija je, a i danas ima elemente tradicionalnosti, podjela na gornji
(viši) stalež i donji (niži) stalež. Ta je podjela klasno uslovljena i govori o statusu samih građana, kako u
procesu rada tako i u procesu upravljanja u društvu.
Sa sociološkog gledišta, staležom i prirodom moći, funkcijama i ciljevima staleške organizacije najviše
se bavio Max Weber. Staleški položaj, po Weberu, zasniva se na načinu života, načinu obrazovanja i na
prestižu zasnovanom na porijeklu ili zanimanju. Weber također navodi da se ”staleški položaj može zasnivati
na određenom klasnom položaju.”185 On, dalje, izvodi precizniju definiciju staleža: ”Staležom treba nazvati
mnoštvo ljudi koji u jednoj organizovanoj grupi uspješno ostvaruju svoj zahtjev za čuvanje a) posebnog
staleškog ugleda, a eventualno i b) posebnog staleškog monopola.”186 Ako uzmemo u obzir Weberovo gledište
na nastanak staleža, može se primijetiti da staleži nisu zatvorene društvene grupe, već da postoji mogućnost
među-staleške pokretljivosti i napretka. Stalež, kaže Weber, mora nastati: a) primarno, kao rezultat staleškog
života, naročito vrste zanimanja; b) sekundarno nasljedno harizmatski, kao rezultat ostvarenih pretenzija na
prestiž na osnovu staleškog porijekla (nasljedni staleži); c) staleškom aproprijacijom političke ili hijerarhijske
vlasti kao monopola.187
Weber je u shvatanju staleža vrlo blizak gledištima koja se označavaju marksističkim. Staleži nastaju na
osnovu podjele rada, načina proizvodnje, viška vrijednosti, odnosno prava na posjedovanje velikih imanja i
načina upravljanja, odnosno sticanja i čuvanja moći u društvu. Zato on i smatra da ”poslovne klase” izrastaju iz
načina proizvodnje i prisvajanja, dok staleži nastaju i egzistiraju iz monopolitičke pozicije koju su zadobili i
koju nastoje zadržati, bez obzira na nužnost društvenih promjena. Staleška društva se održavaju pomoću pravila
koja reguliraju njihov status i privilegiju i koja su sve više u suprotnosti s naraslim potrebama društvenih
promjena.
Na osnovu temeljno izloženih osobina kaste i staleža može se zaključiti da oni imaju isti izvor, zasnovan
na podjeli rada i posjedovanju ekonomskih dobara. Iz tog prozlazi i podjela statusa, ali i uloga u društvu. Dakle,
stvaraju se društvene grupe sa suprotnim interesima, koje se zasnivaju na imovinskoj nejednakosti i društvenoj
nejednakoj poziciji. Kastinski i staleški sistem uspostavljeni su pomoću religioznih i pravnih normi. Pomoću
njih uspostavljena su posebna prava i dužnosti pojedinih kasta i staleža u društvu, i njihovom primjenom i
tradicijom održavaju se ti odnosi. Kod kastinske organizacije veća je zatvorenost, religiozna obaveznost i
prinudnost, dok je kod staleškoga organiziranja društva veći značaj i obaveznost pravne norme.

KLASE I KLASNA STRUKTURA DRUŠTVA

184
Rudolf Eisler, Sociologija, St. Kugli, Knjižara jugoslovenske akademije i Sveučilišta, Zagreb, 1919, str. 235-236.
185
M. Weber, Privreda i društvo, n. izd., str. 245.
186
M. Weber, o. c., str. 245.
187
M Weber, o. c., str. 245.
104
 1. UVJETI NASTANKA KLASA
Privredni tehničko-tehnološki napredak društva došao je u sukob s krutom staleškom organizacijom.
Mnoga tradicionalna zanimanja i položaji izgubili su svoj značaj, pa i smisao postojanja. Razni oblici staleškog
vlasništva i posjedovanja su propadali i nestajali. Privreda je apsorbovala veliki broj ljudi u novim proizvodnim
procesima. Njihov status više nije povezan sa staleškom pripadnošću. Kruta staleška organizacija postala je
ozbiljnom preprekom privrednoj dinamici, koja je ruši i uspostavlja nove odnose i procese. Položaj ljudi više ne
zavisi od religioznih i pravnih normi i staleške pripadnosti, već od ekonomskih zakonitosti tržišta, sposobnosti,
znanja i rada. U tome novom procesu dolazi do nejednakosti, koje se sve više ispoljavaju i zadobijaju formu
suprotstavljenosti na dvije velike klase. Klasni odnosi su postojali i u kastinskom i u staleškom obliku
organiziranja društva, ali oni nisu bili tako razvijeni i jasno izraženi kao u uslovima velike industrijske i
tehničke revolucije. Društveni položaj kasti i staleža, prava i dužnosti njihovih pripadnika, određivali su
prvenstveno religiozni oblici, a društveni položaj klasa, ekonomski i pravni oblici prinude. U uslovima
privrednoga prosperiteta gube značaj religiozne norme, ali i stare tradicijske običajno-normativne privilegije
staleža. Klase postaju velike otvorene društvene grupe koje zahvataju sve nove i nove mase. S tim procesom
dolazi i do diferencijacije društva na klasnim osnovama.
U sociologiji postoje veliki sporovi o prirodi i karakteru klasa, njihovoj funkciji i samoj društvenoj
strukturi. Bez obzira na sve nesporazume, klase su objektivna društvena činjenica. Po svojoj prirodi i
funkcijama, klase se sastoje od velikog broja ljudi. Osnovni uslovi iz kojih nastaju klase nalaze se u karakteru
ljudskoga rada i načinu raspolaganja ljudskim radom i vrijednostima koje on stvara. Otuda je i sam Aristotel
klase shvatao kao društvene skupine koje su nastale kao rezultat privrednih nejednakosti među ljudima.
Nastanak klasa je složen i dugotrajan društveni proces, koji zavisi, prije svega, od stepena razvoja proizvodnih
snaga koje su omogućile stvaranje viška proizvoda, od određene društvene podjele rada, kao i od pojave
privatnoga vlasništva i sve većeg tehničko-tehnološkog napretka društva.
Marx je smatrao da se ljudsko društvo razvijalo kroz četiri glavna razdoblja: primitivni komunizam,
drevno društvo, feudalno društvo i kapitalističko društvo. Svako od tih razdoblja karakterisali su i odnosi koji
su se uspostavljali i koji su zadobijali društvenu dimenziju. Primitivni komunizam je egzistirao u
pretpovijesnim društvima i primjer je besklasnoga društva. Od tada pa nadalje, sva su društva podijeljena na
dvije klase: gospodari i robovi u starom društvu; plemići i kmetovi u feudalnom društvu; kapitalisti i najamni
radnici u kapitalističkom društvu. Ni jedna od navedenih društvenih faza ne ispoljava se u čistom vidu. Svaka
od njih nosi u sebi ostatake raznih klasa iz prethodnoga perioda, ali osnovna obilježja ostaju i ogledaju se u
prisvajanju rezultata rada. Podjela rada, kao osnova nastanka klasa u društvu, je uslovila nastanak i novih grana
proizvodnje i novih zanimanja. Grupisanje ljudi prema prirodi i procesu rada doprinijelo je velikom razvoju
industrije. Podjela rada, za razliku od zanimanja, zahtijevala je nove društvene odnose i transformaciju samoga
društva i njegovih funkcija. U novim odnosima pojavljuju se klasni antagonistički odnosi, odnosno snage koje
snažno dovode do promjena i kidaju tradicionalne okove i forme organizacije društva. Oni zahtijevaju novu
društvenu organizaciju, ali i uspostavljaju i nove društvene vrijednosti.

2. OPĆI PRISTUP POIMANJU KLASE

Postoje različita određenja klase. Razni sociolozi, zavisno od teorijskoga stajališta, određuju i sam
karakter, pa i gledište na klase. Klase su velike društvene grupe ljudi, nastale u procesu razvoja industrijskoga
društva s različitim ciljevima, interesima i potrebama. Mnogi su se autori bavili definiranjem klase i njenih
funkcija. Mi ćemo navesti neke od njih.
Marksistička teorija se cjelovito bavila pitanjem klasa i klasne strukture društva. Za osnovu shvatanja
klasa uzima se Marxovo stajalište, a kasnije je više u upotrebi Lenjinova definicija kojom on, u suštini,
proširuje Marxovo stajalište.
U Spisu osamnaesti Brimer Luja Bonaparte Marx ističe: ”Ukoliko milioni porodica žive pod jednakim
ekonomskim uvjetima egzistencije koji njihov način života, njihove interese i njihovo obrazovanje odvajaju od
načina života, interesa i obrazovanja drugih klasa i njima ih neprijateljski suprotstavljaju, utoliko oni čine
klasu.”188 Dakle, Marx ukazuje da klase imaju nejednak pristup prema sredstvima za proizvodnju i upravo se
tim odnosom određuje njihova klasna pozicija i pripadnost. Drugo našto Marx upozorava - u procesu
proizvodnje se nalaze dvije velike klase, jedna koju sačinjavaju vlasnici sredstava za proizvodnju i druga
vlasnici radne snage.

188
K. Marx, F. Engels, Izbor iz radova, Prosveta, Beograd, 1974, str. 303-304.
105
 Lenjin uzima u obzir sve elemente Marxovog određenja klasa i nešto je u preciznijem obliku izlaže. Za
Lenjina su klase ”velike grupe ljudi koje se razlikuju po svom mjestu u historijski određenom sistemu društvene
proizvodnje, po svom odnosu (većinom utvrđene i formulisane u zakonima) prema sredstvima za proizvodnju,
po svojoj ulozi u društvenoj organizaciji rada i, prema tome, po načinu dobijanja i veličini onog dijela
društvenog bogatstva kojim raspolaže. Klase su takve grupe ljudi od kojih jedna može da prisvaja rad druge
zahvaljujući razlici njihovog mjesta u određenom sistemu društvene privrede (...).”189 Lenjinovo određenje
klase, po većini sociologa, uključuje pet elemenata: 1) Mjesto koje zauzimaju te društvene grupe ljudi u sistemu
proizvodnje, dakle klase izrastaju u najužoj vezi s određenim historijskim fazama razvitka proizvodnje; 2)
Odnos tih grupa prema sredstvima za proizvodnju; to je, dakle, odnos vlasnika nad sredstvima i pravom
raspolaganja i prisvajanja viška vrijednosti; taj specifični odnos determinira sve druge odnose u proizvodnji; 3)
Određena uloga tih društvenih grupa u organizaciji rada; ta odrednica definira status u procesu rada, a on
proizlazi iz uspostavljenih imovinskih odnosa. To nije određeno samo statusom u sferi rada jedne društvene
grupe, već i u društvu. Marx u Kapitalu to slikovito kaže: ”Kapitalista nije kapitalista zato što upravlja
industrijom, već postaje industrijskim zapovjednikom zato što je kapitalista.”190; 4) Odgovarajući udio u
društvenom bogatstvu i načinu sticanja tog dijela; dakle, način i veličina raspodjele proizvedenog bogatstva
među klasama zavisi od odnosa vlasništva tih klasa u sistemu proizvodnje. Proleterijat dobija udio za radnu
snagu, a ostali dobici pripadaju vlasničkoj klasi. Veličina udjela u raspodjeli jeste ona oponenta pomoću koje se
mjeri životni standard svakog pojedinca, klase, pa i društva u cjelini; 5) Karakter rada i način prisvajanja
rezultata viška rada. To je osnova klasnih odnosa koji za cilj imaju eksploataciju tuđe radne snage i stepen te
eksploatacije. On je ishod vlasničkih odnosa, ali i ukupnih uspostavljenih odnosa u klasnom društvu. Lenjinovu
definiciju smo detaljnije raščlanili, zato što ona čini osnovu marksističke teorije, ali i drugih teorija koje polaze
od jednog ili više njenih elemenata.
Georges Gurvitch se također iscrpno bavio pitanjem društvenih klasa. Za njega: ”Društvene klase su posebne
nadgrupacije, po opsegu vrlo široke grupacije, makrokosmosi podređenih grupacija, makrokosmosi čije je
jedinstvo zasnovano na njihovoj nadfunkcionalnosti, na otpornosti prema prožimanju globalnim društvom, na
njihovoj radikalnoj međusobnoj nespojivosti (nespojivosti između klasa - prim. prev.), na njihovoj intenzivnoj
strukturaciji, koja u sebi uključuje i preovlađujuću kolektivnu svijest i specifična djela civilizacije, te grupacije,
koje se javljaju samo u industrijalizovanim globalnim društvima u kojima su tehnički uzori i ekonomske
funkcije posebno naglašeni, te grupacije imaju uz to i sljedeće crte: one su faktičke, otvorene, sa distancijom,
grupacije podjele, stalne, neorganizovane i sa prinudom koja je samo uslov.”191
Za Sorokina klase imaju slijedeća obilježja: “1) one su, po pravilu, otvorene, iako su stvarno napola
zatvorene; 2) one se temelje na solidarnosti svojih pripadnika; 3) one imaju posebne osobine, kao, na primjer,
relativno siromaštvo manuelnih radnika ili relativno blagostanje intelektualaca; 4) one su u poziciji prema
nekim drugim grupama iste vrste; 5) one su djelimično organizirane; 6) one su djelimično svjesne i djelimično
nesvjesne svoje jedinstvenosti i svoga postojanja; 7) one karakteriziraju društvo na zapadu u 18, 19. i 20.
stoljeću; 8) one čine grupu s mnogo funkcija koje su povezane ovim vezama: zanimanjem, položajem, a također
i postojanjem određenog skupa prava i obaveza koje se, u suštini, suprotstavljaju različitim pravima i
obavezama drugih takvih grupa.”192
Poput Marxa i Weber za osnovu nastanka klasa uzima društveno-ekonomske uslove. Tvrdi da se klase
razvijaju u tržišnim privredama, u kojima se pojedinici natječu za ekonomsku dobit. Klase definira kao grupe
pojedinaca koji imaju sličan položaj u tržišnoj privredi i, zahvaljujući toj činjenici, dobivaju slične ekonomske
nagrade. I za njega kao i za Marxa, klasna podjela proizlazi iz same strukture vlasništva nad sredstvima za
proizvodnju. Weber se bavi i tipologijom klasa, koja je zasnovana na pravu posjedovanja, odnosno vlasništva.
Postoje, za njega, slijedeće klasne skupine u kapitalističkome društvu: 1) posjednička gornja klasa; 2) ”bijeli
ovratnici” (bez posjeda); 3) sitna buržoazija i 4) klasa manuelnih radnika. U svojoj analizi klasa, Weber se
razilazi s Marxovim shvatanjem u više važnih pitanja, kada je riječ o samoj strukturi i biti klasa. Tako Weber
smatra da klase u procesu rada nisu suprotstavljene i da se regrutuje jaka srednja klasa ili sloj koji vrši značajne
funkcije u procesu proizvodnje sa ciljem da se proces rada i razvoja društva uspješno odvija, i time ona
neutralizira suprotnosti do kojih dolazi. I otuda proizlazi njegovo mišljenje o izlišnosti i nepotrebnosti
proleterske revolucije, koja je karakteristična za ishod klasnih suprotnosti po Marxu. I kao posljednje shodno

189
V. I. Lenjin, Velika inicijativa, Izabrana dela, tom 13, str. 197.
190
K. Marx, Kapital, Prosveta, Beograd, 1979, str. 482.
191
G. Gurvitch, Savremeni poziv sociologije, n. izd., str. 412-413.
192
Pitrim Sorokin, Qu, est qu, une classe sociale? (Navedeno prema: Mandić, Kaste u historiji društva, str. 33.)
106
prethodno izloženim idejama, koje su u suštini, po Weberu, harmonija odnosa u sferi rada, jeste njegovo
mišljenje da se politička moć u društvu ne izvodi iz ekonomske osnove. Klasa je samo jedna vrsta moći u
društvu, jer je moć disperzirana na više centara. Weber zato smatra da su klase značajne društvene skupine, da
se njihova pozicija i uloga ne mogu unaprijed odrediti i definirati ni sa jednoga teorijskog stajališta. Nužno je
ulogu i moć klase analizirati u svakome konkretnom društvu i na određenome stepenu njegovoga razvoja.
Većina sociologa slaže se u ocjeni da ekonomska osnova čini temeljni kriterij za nastanak i raslojavanje
društvenih klasa. Tako engleski sociolog, Anthony Giddens, identificira tri glavne klase u razvijenom
kapitalističkom društvu, to su: gornja klasa, koja se temelji na ”vlasništvu i nad sredstvima za proizvodnju”;
srednja klasa, koja se temelji na posjedovanju obrazovnih ili tehničkih kvalifikacija, i niža, radnička klasa, koja
se temelji na ”posjedovanju manuelne radne snage. ” Većina istraživača i teoretičara se, također, slaže sa
ocjenom da su klase mnogo više od puke skupine pojedinaca koje povezuju slični ekonomski interesi i položaj
u procesu rada. Tako Frank Parkin tvrdi da je ”osnovica klasne strukture i zapravo čitavog sistema nagrađivanje
u modernom zapadnom društvu, struktura zanimanja”. Dakle, nagrada povezana sa zanimanjem usko je vezana
sa društvenim ugledom, a sve to zajedno čini temelj ljudske i društvene nejednakosti u modernome
industrijskom društvu.
Kako se jedan teoretičar, s pravom pita: ima li uopće smisla govoriti o radničkoj klasi? Nije li ona
izgubila svoj primat u društvu, nije li se ona raspala ili raslojila? Dahrendorf konstatira da je radnička klasa u
20. stoljeću postala sve više heterogena. Tehničko-tehnološki razvoj i ukupni razvoj proizvodnih snaga
zahtijevaju sve veću specijalizaciju i podjelu rada, a to podrazumijeva veće obrazovanje i veće ulaganje,
odnosno, bolje plaćanje konkretnog rada. Taj proces je doveo do raslojavanja radničke klase u tri jasno uočljive
skupine: nekvalifikovani, polukvalifikovani i kvalifikovani radnici. Obrazovna i statusna struktura određuju
cijenu rada, ali i značaj pojedinih skupina za društvo i njegovu egzistenciju. Kvalifikovani stručni radnici imaju
veće zarade, više beneficije, veću sigurnost zaposlenja i veći ugled nego nekvalificirani radnici. Čak se i među
samom radničkom klasom javljaju suprotstavljeni i protivrječni interesi. Stoga ona više nije homogena i
organizovana društvena grupa, već, u suštini, čini društveni sloj sa funkcijama i ulogama koje od njih zahtijeva
proces rada i proces društvene organizacije. Za razliku od radničke klase, srednji sloj društvenu organizaciju
vidi otprilike kao ljestvicu. Postoji nekoliko slojeva i nivoa u društvu koji se razlikuju po statusu zanimanja i
načinu života s različitim prestižom. Taj društveni model pokretljivosti poznat je kao ”statusni” ili, pak,
”prestižni model”.193
Sa Dahrendorfovim stavom ne bi se složili mnogi istraživači klasne strukture društva. Naime, većina
istraživača koji su se bavili ovim pitanjem u 20. stoljeću, konstatuju da u savremenom industrijskom društvu
postoji radnička klasa i da je karakteriše slična pozicija njenih pripadnika u procesu rada, slični uslovi života,
ali i šansi za zaradom i društvenim napretkom, da oni posjeduju svijest o svom klasnom identitetu i različitom
angažmanu, zavisno od uslova i motiva za ostvarivanje svojih klasnih interesa. Radnička klasa posjeduje čak i
svoju vrijednosnu, kulturnu tradiciju koja je različita od ostalih klasa i koja je i po tome čini posebnom.

XII PREDAVANJE

DRUŠTVA U TRANZICIJI

1. DRUŠTVA U PROMJENAMA
Tranzicija je u stvarnosti promjena, koja se odvija u društvu, a može biti toliko intenzivna da obuhvata i
samo društvo. One se odvijaju na osnovu određenih obrazaca i zakonomjernosti procesa koji ih generiraju.
Promjene, koje zahvata samo društvo ili čitav sistem, zbivaju se na više načina. Promjene su, dakle, stalno
kretanje određenih procesa i odnosa i težnja za uspostavljanjem novoga stanja i pozicije ljudi. Ukoliko se radi o
promjenama samoga sistema, onda su one sveobuhvatne i intenzivne.
Promjene se odvijaju svuda oko nas, prate nas, mi u njima saučestvujemo ili ih, pak, podstičemo. U
globalnom smislu i sa velikim opsegom, odvijaju se promjene u strukturi stanovništva, tj., u njegovom porastu,
u strukturi proizvodnje, tehiničko-tehnološkom napretku i proizvodnom razvitku, u migraciji stanovništva selo-
grad, nerazvijena-razvijena područja i industrijski centri, promjene društvenih sistema, tipova vlasti, političkih
snaga i pokreta, na kraju promjena nas samih u strukturi zanimanja, obrazovanja, porodičnoga statusa itd.

193
Prema: M. Haralambos, R. Heald, o. c., str. 65.
107
 Dvadeseto stoljeće je obilježeno burnim događajima, u njemu su se zbila dva velika svjetska rata.
Oktobarska revolucija, fažizam kao poredak, socijalizam kao ideologija, njegov razvoj kao poredak vlasti i
buran nestanak. Kao početak velikih promjena, uzima se 1914. godina kada započinje najveći do tada u
povijesti svjetski rat koji je za rezultat imao, pored ogromnog broja mrtvih i nestalih građana, velike i značajne
političke promjene u strukturi poredaka i zemalja u Evropi, ali i šire na svim kontinentima. Te promjene nisu
bile samo proizvod rata, već i značajnih ekonomskih, društvenih i kulturnih procesa koji su se odvili u toj fazi
društvenoga razvitka. Snažne promjene, do kojih je došlo, uticale su i na unutrašnje stanje i odnose velikoga
broja zemalja i samo ponašanje ljudi. Nestali su stariji oblici dominacije, nekad nazivani imperijalizmom ili
kolonijalizmom, intenzivirane su sistemske promjene koje su rezultirale uspostavom velikoga broja samostalnih
i nezavisnih zemalja, sa različitim društvenim porecima i tipovima vlasti.
Promjene, do kojih je došlo u devetnaestom i dvadesetom stoljeću još nisu ni izdaleka teorijski
elaborirane i pojmovno definirane. Njima su se na različite načine bavili društveni analitičari, historičari,
pjesnici, pisci i slikari, psiholozi i mnogi drugi. Svako iz svoga ugla, razumijevao je stanje odnosa i
nagovještavao zbivanja koja nadolaze. Promjene do kojih je došlo, u dva prethodna stoljeća, obilježene su
neprekidnom suprotnošću na globalnoj razini između socijalizma i kapitalizma, između demokratskih i
totalitarnih režima, između razvijenih i nerazvijenih zemalja, između težnji ka ravnopravnosti i potčinjenosti.
Dakle, dolazi do ogromnnih suprotnosti koje su bile za i protiv promjena koje su značile u praktičnoj izvedbi
veliku i nepremostivu podjelu na dva društvena sistema, dva poretka, dva tipa vlasti, dva vojna i politička
bloka. U ideološkom smislu na podjelu lijevih i desnih snaga, na nauku i religiju, na razvijene i nerazvijene, na
napredne i konzervativne, na sjever i jug. Simbolika podjela dominira puna dva stoljeća. Iz dominacije podjele
proizlazili su sukobi koji su bili intenzivni i razorni. Spomenimo samo dva velika svjetska rata, dvije velike
svjetske revolucije, dva velika vojna saveza, dva poretka i društvena sistema vlasti. Ni Marx, ni Dirkem, ni
Weber, ni Russeau, ni Tolstoj nisu mogli izraziti svu dubinu promjena, njihov značaj i posljedice. Niko od njih
nije mogao decidirano iskazati kolike su promjene izvršene u samome društvu, a kolike samoga društva. Dakle,
promjene su strateškog značenja i odvijaju se uporedo u sistemu i samog sistema. Dva vijeka ispred nas su bila
saglasna u pogledu potrebe razvoja društva, sa revolucionarnim otkrićima i potrebi propadanja starih poredaka,
ali smjer promjena išao je i izvan očekivanja i nada, zato su one praćene razočarenjima, osjećanjima nemoći,
tragedijama, ali i usponima i naprecima kakva se nisu mogla ni u pjesničkim maštama očekivati. Promjene do
kojih dolazi označavaju se kontinuitetom, kao redosljedom događanja. Kontinuitet je u stvarnosti spona između
prošlosti i budućnosti. Najveći broj teoretičara, promjene pokušava pratiti kroz oblike društva. Oni se bave
razvojem kapitalizma, oblicima klasnih borbi, vladajućim ideologijama, tipovima i karakteristikama vlasti,
situacijama u kulturnom stvaralštvu, općim kumulativnim i brzim porastom tehnike i materijalnoga položaja
stanovništva. Danas smo svjesni da ne postoji tako validna teorija ili objašnjene, koje bi mogli prihvatiti kao
univerzalno za objašnjenje fenomena, kao što su: Francuska ili Oktobarska revolucija, propast Rimskog carstva,
uspon nacizma, rušenje socijalizma itd. Sve nam to govori o složenosti fenomena promjene i potrebe njegovoga
izučavanja na interdisciplinaran način.
S rastom industrije, rastao je i životni standard. Stupanj tehničkoga i industrijskoga razvoja, uvjetovao je
snažan napredak obrazovanja. Nova društvena struktura uvjetovala je drugi tip vlasti, njenu legislativnu osnovu
i odnos prema građanima i njihovim pravima i slobodama. Sve je to doprinijelo uspostavi i samoga drugačijeg
kulturnog i vrijednosnog društvenog sistema i njihovom procesu osamostaljenja, od onih koji su bili nametnuti
ili dominirali u njima prije promjena. Struktura stanovništva se naglo mijenjala; rad i zanimanja postaju osnova
čovjekovog uspjeha, vrednovanja i mjesto nastanjivanja; niču veliki industrijski centri i gradovi; pomijera se
stanovništvo iz sela ka gradskim i prigradskim centrima; mijenjaju se navike i potrebe; potrošnja posataje cilj
proizvodnje. Dakle, odvija se proces stalnoga kretanja i zbivanja koji označavamo stalnim promjenama.
U terminološkom određenju susrećemo se sa različitim dimenzijama i značenjem promjena. Nerijetko
čujemo u svim društvenim naukama za revolucije, evolucije, progres, diferencijacije i kontinuitet, tradiciju i
diskontinuitet. To su, zapravo, sinonimi za društvene pojave različitoga intenziteta i dimenzija koje se moraju
spoznati u analizi društvenog kretanja. Od intenziteta, stabilnosti i širine same pojave, zavisi dinamika i
struktura promjene. Iz navedenog se da zaključiti da su društveni procesi vrlo intenzivni, njihova masovnost,
dinamika i opseg uslovljavaju stalne promjene. Sfera promjena i intenzitet pomažu nam da uočimo društvene
fenomene, uzroke i posljedice toga kretanja, ili te promjene i da sagledamio i spoznamo samu prirodu, uzroke,
posljedice, ali i dosege procesa koji njima vode. Mnogi teoretičari su pred dilemom i pitanjem kako spoznati
promjene, zašto dolazi do njih, što ih uslovljava, kakva je uloga pojedinca, organiziranih grupa, pokreta,
političkih partija, vlada, nacionalnih skupina, kulturnih obrazaca i modela, religijskih fenomena, tehnike, vojne
snage i njihov aktivitet etc.
108
 Promjene na globalnom nivou uvijek su praćene sa krizom koja im prethodi ili, pak, slijedi, zato su one
žive, dinamične, pune nade ili patnje, neizvijesnosti i straha, nada i želja, stvarnosti i mita prošlosti. Dakle,
promjene su i/ili kraj mogućnosti, zahtjev prošlosti, sa malo nade u sadašnjosti. Većina civilizacija s
promjenama je nestala. Promjena je uvjetovana gledištem na prošlost i sadšnjost. Čitav društveni krug kretanja
odvija se u rasponu ideala i dostignuća, nade i mogućnosti, očekivanja i razočarenja.
Promjene pojedinac uvijek ne primjećuje, prihvata ih kao datost ili nužnost društvenih okolnosti, ili
uticaja vlasti. Ali često i sam učestvuje aktivno u njima, bilo da teži da ih prihvati, ili ostvari, ili im se svojim
aktivitetom suprotstavlja. Iz bliže ili dalje perspektive sudimo i govorimo o snagama historije, značaju i ulozi
velikih ljudi, snagama pokreta, veličini ili pogubnosti ideja, uticaju određenih političkih i vojnih snaga,
promjenama koje tehnika i potrošnja nameću. Ništa od tih procesa ne odvija se bez sudjelovanja ljudi, dakle
aktera sistema koji su njihovi aktivni ili pasivni nosioci i sudionici. Zato možemo reći da promjene nisu
historija, već život koji žive njegovi sudionici. Od njihovog aktiviteta ne ovisi samo njihova pozicija ili
prošlost, oni bitno opredjeljuju samu budućnost društva koje dolazi i generacija koje nastavljaju procese nakon
njih. Zato smo u korelaciji sa, recimo, sistemima i porecima vlasti, koje su naši preci naslijedili još prije jednog
vijeka, koji sa svoje strane stoje u kontinuiranoj vezi sa našim gledištima, ili nastojanjima da ih ostvarimo, ili
modifikujemo, usavršimo, ili, pak, odbacimo. Tu bi mogli biti korijeni nada, ali i utopija, nostalgija za
prošlošću, ali i sumnje u sadašnjost. U društvenom smislu, dakle, imamo evoluciju/reformaciju,
revoluciju/nasilje, ishod je promjena sistema ili u sistemu.
Pred istraživačima društva su veliki problemi i pitanja koji se ogledaju u opredjeljenju koje društvene
oblasti, koje pojave i koje fenomene pratiti, kako ih izdvojiti, razlikovati, da bi se spoznale i objasnile
promjene u jednom društvu, društvenoj organizaciji ili posebnoj mreži društvenih odnosa. Zapravo, time
dileme ili iscrpljenost pitanja nisu završeni, iznova se postavljaju nova, kao što su, recimo: kako doći do motiva
pojedinaca i grupa koji generiraju promjene; i kakva je uloga, a kakva posljedica promjena na poziciju čovjeka,
sistema, tipa i karaktera vlasti, privrednu strukturu, jednom riječju kulturu i status jednoga društva.
Promjene su bez sumnje stalna evolucija, koja podrazumjeva relativno dug vremenski period koji
predstavlja historijski, ali i analitički okvir za razumijevanje raznih tipova društvene organizacije, njihove
uslovljenosti drugim uvjetima, transformiranosti kroz vrijeme i stanje sadašnjosti. Iz historijskog iskustva i
spoznaje, imamo mogućnost da razumijemo prirodu vlasti, potrebe i tipove legislative, oblike društvenosti i
vrijednosti, karaktere procesa, pomoću kojih ljudske sposobnosti i slobode mogu ili ne mogu da se održe i
razviju. Spoznaja je uvjet promjena, jer ona služi kao vodič za akciju, suprotstavljajući se nepoznatom,
metafizičkom i magično-teološkom, ostavljajući čovjeka njegovome iskustvu vremena i neizvjesnoj budućnosti.
Širina i dimenzija promjena je različita, zavisno od stupnja društvenoga razvitka i intenziteta snaga koje
procese iniciraju. Nerijetko čujemo da se određene promjene označavaju kao dinamične. Dinamične promjene
su intenzivne i obimne. One rezultiraju u dva domena, prvi se ogleda u intenzivnom kolektivnom ponašanju
sudionika, a drugi rezultira dalekosežnim, naročito, kvantitativnim promjenama stanja u društvu ili, pak, samog
društva. Takve promjene najčešće vidimo u strukturi stanovništva, njegovoj pokretljivosti, društvenome i
ekonomskome razvoju pojedinih regija ili zemalja, industrijskome razvoju, stambenoj izgradnji itd. Stabilnost
poretka i stupanj njegovoga preobražaja, dakle promjena, zavisi od kombinacije tih faktora promjena, ali i
drugih koji su uslovljeni stanjem društvenoga bogatstva, stupnja ekonomskoga stanja stanovništva, razvijenosti
industrije i industrijske demokracije, kao i ukupne demokratizacije i sloboda u jednome društvu. Dakle,
promjene su ovisne i od elastičnosti institucionalnog poretka, njegove funkcionalnosti i osnova na kojima
počiva.
Ako želimo promjene u društvu ili samih društava označiti, onda kažemo da se radi o njihovoj
transformaciji. Transformacija je proces promjena koji se odvija u različitome vremenskom trajanju i značenju.
Neki procesi započeti, već ranije, imaju svoje tokove i refleksije koji se odvijaju u dužem vremenskom ili
generacijskom periodu ili se, pak, neki ponavljaju. Oni imaju različito značenje, zavisno od društvene pojave
koja je predmet, odnosno sadržaj procesa koji doprinosi promjeni određenoga stanja ili odnosa.
Ako se radi o promjenama sistema i to masovnim učešćem ljudi u tom procesu, i ako se još
upotrebljavaju sredstva nasilja, onda kažemo da se radi o revolucijama. Pojam revolucije je teško definirati i
ima u povijesti, ali i u društvenoj teoriji, različito određenje. To nas saznanje ne iznenađuje, s obzirom na
činjenicu da je devetnaesto i dvadeseto stoljeće obilježeno značajnim revolucionarnim zbivanjima i
događanjima. Revolucija je u najopćenitijem određenju masovni socijalni pokret. Revolucija dovodi do velikih
socijalnih promjena koje vrši određena društvena grupa ili pokret. U svojoj aktivnosti upotrebljavaju ili se služe
kombinacijom sile i političkog pritiska, kako bi jedan poredak ili sistem vlasti i vladu zamjenili drugim.
Ukoliko nije organizirana promjena, ona često vodi društvenom haosu i raspadu jednoga sistema koji se teško
109
iznova konsolidira, a za nosioce aktivnosti predstavlja značajne posljedice. U preciznijem smislu definaranja,
revolucuja je preuzimanje političke vlasti, često uz upotrebu nasilja, od strane vođa jednog masovnog pokreta, s
tim da se ta vlast kasnije koristi za otpočinjanje velikih procesa reformi društva.194 U svome osnovnome
opredjeljenju, revolucijom se želi uspostaviti idel slobode, građanskih prava i jednakosti, novi politički sistemi i
karakter vlasti, novi privredni sistem i struktura vlasničkih prava.
Promjene su složen proces, kao što je samo društvo ali i čovjek sa svojim potencijalima. Promjena
čovjeka i njegovih osobenosti naziva se socijalizacijom. To je, u stvari, proces usvajanja društvenih normi i
vrijednosti, ali i proces aktivnosti čovjeka na njihovoj promjeni koje mijenjaju stanje i odnose u društvu.
Promjena se zbiva u domenu protivrječnosti između javnoga i privatnoga. Protivrječnost se dalje zaoštrava u
sferi komunikativnog, otvorenog i skrivenog, ličnih i društvenih dispozicija, kao i u zahtjevima i reciprocitetu
društvenih odnosa.
Promjene se ne dešavaju slučajno i same od sebe, njih generiraju različite snage i društvene pojave.
Postoji usmjeravanje društvenih promjena, dakle postoje željene promjene i podsticajne, ali postoje i one
promjene koje se ne daju tako lahko kontrolirati i usmjeravati. Obično one vode dubljim i radikalnijim
promjenama stanja i odnosa društva. Podsticajne promjene nastaju kao široko rasprostranjena tradicija i
nastojanje da se prevaziđe određeno stanje putem razumnih zakonskih projekata, formulisanih od strane
različitih ustanovljnih društvenih grupa, a sa ciljem razumijevanja i mijenjanja znatno šireg područja društvenih
odnosa.
Promjene nisu jednoznačne i ne idu u očekivanom pravcu. One su protivrječne i u stalnoj dinamici i
sukobu staroga sa novim, novoga sa starim. Do njih dolazi nekad snažnije, a nekad su u zastoju, nekad ih
možemo razumjeti, shvatiti, a nekad se odvijaju i mimo nas i naše volje. Mi zemlju vidimo ravnu, ali znamo da
je okrugla; mi doživljavamo svijet kao nepokretan, ali znamo da je u stalnom kretanju. Mi sagledavamo sebe,
kao nastavak svoje ličnosti u prošlosti, i očekujemo da se potvrdimo u budućnosti. Ali, mi, takođe, priznajemo
ili bar tražimo promjene u svojoj vrijednosti, u svome znanju i povremeno u svojoj samodjelatnosti. Dakle,
oblici i sadržina promjena se postuno odvijaju i nisu ravnomjerno vremenski i dinamički raspoređene i nisu u
skladu s našim očekivanjima i željama. Promjene ma kojeg društva i u ma kojem društvu su uvijek motivirane i
interesno poduprte od određenih snaga ili, pak, društvenih subjekata.
Promjene se ne odvijaju pravolinijski i kontinuirano. I ako se promjene odvijaju stalno, to istovremeno
ne znači programirano i očekivano. Naime nerijetko se zbiva ponavljanje prošlosti u sadašnjosti. Promjene se
zbivaju u samoj stukturi društvene transformacije, kao što su: nauka, tehnika, sloboda udruživanja, tolerancija
raznih vrsta individualnih promjena i sloboda, što predstavlja kontinuitet društvenoga kretanja i promjena u
sistemu. Promjene se odvijaju nekad kružno, nekad spiralno, nekad isprekidano, a nekad i dinamično i pravo,
dok se nekad odvijaju na cik-cak ili korak nazad, a veći unaprijed ili unatrag. Kontinuitet i transformacija su u
stalnoj ravnoteži, čak i u uslovima koji se najbrže mijenjaju razvojem ličnih okrutnosti društveno ukorijenjenih
određenih interesa, i neizbježnih oblika tradicije.195 Sve forme promjena imaju svoje teoretičare i zastupnike,
koji se služe nekim od instrumenata promjena, da bi objasnili stanje i opravdali svoju teorijsku orijentaciju.
Životnost socijalnih poredaka baš leži u njihovoj transformaciji. Pri tome, ne treba zaboraviti da ideje mogu da
zastare, a simboli da se istroše. Društvena stvarnost je dovoljno elastična da može prihvatiti paradoks, koji se
zbiva kao takav, i da može biti uobličen u teorijsku koncepciju kojom se spoznaje proiroda promjena, njeni
nosioci, glavni akteri moći i vlasti, ciljevi i dinamika zbivanja koja u krajnjem znači: egzistencija čovjeka i
njegova društvena pozicija. Čini mi se sasvim ispravnom Negelova konstatacija “da je srž studije o društvu u
razumijevanju njenih transformacija.” Analiza društva nije oslobođena ni osjećanja obnavljanja prošlosti, ni
osjećanja alternativa koje se pružaju u budućnosti. Prošlost bi trebalo ostaviti za sobom, a budućnost teorijski
anticipirati praktički realizirati. Spoznaja društva je, ipak, nemoguća bez osvrtanja na prošlost koja je
iskustveno potvrđena, ljudski doživljena, vremenski prihvaćena ili transformmirana.

2. POVIJESNE PROMJENE I RAZVOJ DRUŠTAVA

U historiji su postojala različita društva, od pretpovijesnih do modernih. Neka su nestala, o njima
sudimo iz povijesti, neka su se transformirala i razvijala shodno uvjetima materijalne egzistencije i ljudske
civilizacije. Za njih kažemo da se pouzdano može pratiti njihov razvoj i adaptacija u vremenu i povijesti.
U najopćenitijem smislu, društva dijelimo po osnovu privredne grane i
djelatnosti njegovih sudionika. Najrasprostranjenija je podjela na: lovačka, pastirska, agrarna, te industrijska
društva. Mada postoje razna društva sa mješovitom ekonomijom, tj. djelatnošću, koja čini osnovu njihovog
194
Entonio Gidens, Sociologija, CID, Podgorica, 1998, str. 306.
195
Kaspar D. Negel, Teorije društva, n. izd., str. 1158.
110
egzistiranja, koja su se transformirla iz stanja jednoga u drugo i koju je teško smjestiti u jednu opću
klasifikaciju.
Takođe postoje i društva koja su imala razvijenu kulturu, koja su bila gradskog ambijenta i u kojim je
postojalo pismo, nauka, umjetnost, zanatstvo. Njihovo društveno uređenje opredjeljivala je vladavina careva ili
kraljeva. Otuda se za njih upotrebljava i naziv civilizacije. Po svojoj prostornoj veličini, bile su veoma velike sa
stalnim tendencijama osvajanja i prisvajanja drugih teritorija i potčinjavanja naroda. Poznata su nam iz povijesti
carstva: Egipatsko, Rimsko, Kinesko, Persijsko itd.
Talcott Parssons, u svojoj sistematici analize razvojnih faza, društva dijeli na razdoblja: prvobitno,
prijelazno i moderno društvo.
Radi jasnijega uvida i pregleda mi ćemo razvoj društva pratiti kroz globalnu podjelu na prvobitna ili
najranija društva, industrijska i civilna društva, odnosno moderna društva.

3. PRVOBITNA DRUŠTVA
Lov je jedno od najstarijih ljudskih djelatnosti i zanimanja. Prvobitna društva koja su se u svojoj
egzistenciji pretežno bavila lovom, kao djelatnošću za opstankom, nazivamo lovačkim, tj. plemenskim
zjednicama. Lovačka društva su one zajednice ljudi koje su se bavile lovom, kao osnovnom djelatnošću, s
ciljem prehrane stanovništva. Njihova djelatnost i aktivnost se ne može smatrati privrednom granom, već
obezbjeđenjem nužne egzistencije za sebe i svoje potomke i srodnike, na tome stadiju društvenoga razvitka.
Pastirska društva se javljaju u razvijenijem stupnju plemenske egzistencije. Mada se i danas mogu naći
ostaci ovih zajednica, u pojedinim dijelovima svijeta, koji i danas žive od uzgoja stoke. Pastirske zajednice su
ona društva koja se bave uzgojem stoke i koja imaju, već, tu djelatnost za osnovu svoje egzistencije, ali i
osnovnu djelatnost koja nije samo u funkciji vlastite ishrane, već podmiruje određene potrebe za hranom i
druge grupe stanovništva. Pastirske skupine su obično pokretljive i veoma vezane za prirodne i klimatske uvjete
i geografska podneblja. Najveći dio njihovog života vezan je za stoku, kao centralnu djelatnost i opstanak
njihovoga društva.
Agrarna društva su nastala u potrazi za sigurnijim i većim izvorima hrane. Moglo bi se kazati da su
nastala gotovo kada i stočarska. Za svoju osnovnu djelatnost imaju zemlju i agrarne kulture koje služe ishrani i
opstanku ljudi. Pošto se lociraju na određenome prostoru i postupno stvaraju višak materijalnih dobara, počinju
da razvijaju trgovačke odnose između naseljenih mjesta i na taj način uspostavljaju društvene odnose. Ova
društva su se sporo ali snažno razvijala, sve do stupnja koji je značio prelazak na industrijsku obradu zemlje i
osnovu općega industrijskog razvoja i tehničko-tehnološkoga napretka u svim granam privrede.
Zajednička osobenost svih ovih društava jeste podjela rada, koja se temeljila na prirodnoj osnovi.
Jednostavna podjela rada se ogleda na muške i ženske poslove. Iz toga proizlaze složeniji oblici rada i vještina,
koji s razvojem društva i mogućnošću egzistencije, pojedinci počinju obavljati kao profesionalne djelatnosti. I
ako se i dalje zadržava prirodna podjela rada, žene se bave kućnim poslovima i uzdizanjem potomstva,
muškarci počinju da se bave ratarstvom, zanatstvom, trgovinom, poslovima vezanim za potrebe vlasti kao što
su vojnici, čuvari, činovnici i sl. Iz podjele rada proističe i podjela na staleže, slojeve i klase, kao osnove
društvene nejednakosti. Vladajuća klasa je imala veći uticaj, moć i privilegije. To joj je obezbjeđivalo bolji
položaj i veća prava u odnosu na druge slojeve stanovništva.

4. INDUSTRIJSKA DRUŠTVA
Industrijska društva su nastala na osnovu velikih tehnoloških promjena, koje su promjenile način
zadovoljavanja životnih potreba građana i uopće načina života i kulture, a koje nazivamo industrijskim
napretkom i tehničkim razvitkom, do kojeg je došlo kroz prethodna društva i civilizacije. Ta društva se danas, u
terminološkom smislu, označavaju i kao moderna društva. Najveći broj stanovništva u industrijskim društvima
obavlja poslove u sferi industrije i proizvodnje, a ne u poljoprivredi. U njima se stalno vrši dodatna
specjalizacija i podjela rada. Niko više ne obavlja sve poslove potrebne za vlastiti opstanak i egzistenciju, već
ovisi od tehnološkoga procesa i rada drugih ljudi.
Industrijska društva su se danas raširila daleko od Evropskoga kontinenta. Tehničko-tehnološki i
materijlni napredak izmjenio je i politički poredak, njegovu institucionalizaciju i oblike vladavine tih sistema.
Industrijski razvoj zahvatio je područja ekonomije, političkih procesa i odnosa, sferu obrazovanja, kao i vojne
nadmoći razvijenijih i tehnološko-tehnički naprednijih zemalja. Samim tim, učinjena je velika nesigurnost za
opstanak pojedinih država, poredaka vlasti, ali i sudbine pojedinaca, tj. građana. Razvoj industrije projicira
stalnu trku u osvajanju tehnologija, novih znanja, ali i teritorija, sve većoj specijalizaciji i podjeli rada,
fleksibilnosti poredaka sistema vlasti i njenoj funkcionalnosti. Razvijene zemlje se temelje na ulozi čovjeka i
111
njegovim potrebama, ali i na zahtjevima za njegovom ulogom u održanju i funkcioniranju uspostavljenoga
poretka. To je novi tip društva, koji se danas naziva i postindustrijskim tipom, koji karakteriše njegova
historijska stvarnost i dostignuti stupanj razvijenosti.

5. CIVILNA DRUŠTVA
Sam pojam društvo ima različita značenja, od oblika međusobnoga povezivanja ljudi do njegovog
izjednačavanja sa značenjem političke zajednice, kako ga je još Aristotel vidio. Od starog Atinskog društva
građansko ili u novijoj jezičkoj varijanti civilno društvo vezuje se za vladajući poredak vlasti i tip društvenoga
sistema, tj. uređenja. Njegove dimenzije su se širile s napretkom ljudskih sloboda i spoznaja o prirodi i
karakteru vlasti i čovjekovih potreba i interesa, koje su se teško probijale i afirmirale kroz dugu povijest
društvenoga egzistiranja. Ideja civilnog društva snažnije dolazi do izražaja nakon iskustva sa fašističkim i
komunističkim diktaturama u dvadesetom stoljeću. Želje za većim slobodama i pravima, postavile su na dnevni
red pitanja uređenja društava na demokratičnijim osnovama i njihovog funkcioniranja u skladu sa interesima
njegovih sudionika. Osnove civilnoga društva su zato ograničenje moći i posredništva države u kontroli
individualnih i građanskih prava i incijativa, kao i u postojanju sloboda u udruživanju i iskazivanju interesa i
potreba od strane subjekata sistema, tj. građana. Civilno društvo je onaj sistem u kome postoje zakonom
uređeni odnosi i prava građana, u kojem sistem vlasti i vladajući poredak imaju za cilj da obezbijede preduvjete
za slobodu, jednakost, pravednost njenih građana, a građani vlasti, svojom slobodnom voljom i u
demokratskom ambijentu i konkurenciji programa, stranaka i ličnosti daju izborima legalitet. Imaoci
suvereniteta, tj. građani, vlast kontroliraju i nadziru njenu zakonitost rada putem kontrolnih mehanizama, koje
civilno društvo razvija i prakticira kao neotuđivo i demokratsko pravo. Dakle, civilno društvo je ono društvo u
kome vlada pravo i na njenu zasnovana funkcija i ovlaštenja vlasti, u kome postoji mogućnost kontrole rada
vlasti od strane javnosti, odsustvo prisile i zabrana koje su u sferi duhovnosti, mišljenja, javnoga iskaza,
vjerovanja, odsustvo policijske i vojne prisile u cilju onemogućavanja zakonom uspostavljenih prava i sloboda
građana.

6. ISKUSTVA PROMJENA
Društva evoluiraju, imaju svoje uspone i padove. Njihov kod nije pravolinijski i ne odvija se shodno
željama njenih protagonista. Njihova sudbina, dakle opstanak i razvoj, ovisi od niza društvenih činilaca koji
kako na unutrašnjoj njegovoj razini tako i na osnovu spoljnjeg uticaja susjednih kultura i civilizacija i sistema
bitno opredjeljuju njegov status, razvoj, uvjete opstanka i egzistiranja. Ako društvo poimamo, u najopćenitijem
značenju, kao socijalni sistem ljudi u kome se odvijaju sve funkcije na određenom stupnju društvenog razvoja,
onda je razumljivo zašto je društveni razvoj, dakle materijalna osnova i sama institucionalna struktura jednoga
društvenog sistema važna za njegov opstanak i promjenu.
Transformaciju društva najsnažnije uvjetuje materijalna osnovna, tj. tehničko-tehnološki i industrijski
razvoj i adaptibilnost institucionalnih oblika za prihvatanje novoga poretka u sferi proizvodnje, ali i u sferi
funkcioniranja tipa vlasti, tj. političkih odnosa. Ne manje značajnu ulogu čini prirodno bogatstvo i njegova
funkcionalna i ekonomski racionalna iskorištenost i prilagođenost industrijskom i tehnološkom napretku. Otuda
je ovladavanje tehnologijama i industrijskim proizvodima jedno od ključnih područja u kome se ogleda
stabilnost i mogućnost opstanka društva i njegova tranzicijska sposobnost da prihvati novo, tj. promjene u sferi
proizvodnje, ekonomije, politike, obrazovanja i svih drugih autonomnih društvenih sfera .

7. DVA DOMINANTNA DRUŠTVA (SISTEMA) U XX STOLJEĆU

U novijoj povijesti dominira podjela i prepoznatljivost društava na dva poretka, tj. društvena sistema,
koja su bila domantna u dvadesetom stoljeću. Jedan je onaj društveni sistem, koji je industrijski razvijeniji i koji
je u svome egzistiranju izgradio i uspostavio demokratske mehanizme i oblike vlasti. U te zemlje ubrajamo
industrijski razvijene zemlje Evrope, SAD, Australiju, Novi Zeland i Japan. U njima je razvijen višestranački
sistem vladavine, uspostavljeno i ostvareno pravo na posjedovanje, dakle privatna svojina, te sloboda tržišta i
razvijeni oblici ekonomskog vlasništva i vlastite konkurencije na tržištu, sve do uvjeta koji su konkurentni i
slobodni za njihov rad i upravljanje. Ti sistemi imaju i visoki stupanj ličnih, tj. građanskih sloboda koje sistem i
poredak generiraju i koje svojom funkcionalnošću obezbjeđuju.

Drugi društveni sistem, koji je nazivan socijalističkim modelom, realizirao se u zemljama koje su u
svome temeljnom određenju imale tip vlasti zasnovan na jednopartijskom monopolu i državnom vlasništvu nad
112
sredstvima rada, kao dominantnom svojinskom obliku, planskoj i centralističkoj ekonomiji. U tu grupu su
spadale zemlje Sovjetskoga saveza ili poznatije istočnoevropseke zemlje, Kina, uključujući i ex Jugoslaviju. Taj
društveni sistem za svoju političku osnovu imao je jednu verziju marksizma, kao polazište ekonomije, ali i
funkcionalnosti vlasti. Sistem i tip vlasti je počivao na kolektivnom vlasništvu i redukciji individualnih i
građanskih prava, koja su bila marginalizirana i reducirana na nisku razinu. Polazeći od principa kolektivne
svojine i autoritarnosti sistema, istočnoevropska društva su se pokazala neefikasnim i za samu prirodu slobode
građana neodrživim.

8. KRAJ SOCIJALISTIČKIH DRUŠTAVA - PROCES TRANZICIJE

Za kraj poretka socijalističkoga društvenog modela uzima se 1989. godina, kada je simbolički srušen
Berlinski zid koji je do tada dijelio jedan grad na dva dijela, dva poretka i dva društvena sistema. Rušenje
Berlinskoga zida simbolizira velike promjene u historiji svijeta. Otpočinjanjem velikih promjena, koje u
terminološkom smislu označavamo tranzicijom, značio je kraj hladnoga rata, nestanak socijalističkoga poretka i
sistema vlasti, raspad tadašnjega Sovjetskog saveza i niza drugih do tada socijalističkih zemalja, promjena
vlasničke osnove u sferi rada i društvu uopće, te ostvarivanje individualnih građanskih i političkih sloboda.
S obzirom da socijalizam nije više mogao generirati materijalni i socijalni napredak stanvoništva, dospio
je na kraj svog puta. Ali se uporno održavao pomoću represije i snaga, koje po svojoj institucionalnoj
konstitucije štite poredak. Dakle, pitanje je bilo: koje su to snage koje će ga nominalno srušiti i koje će
nadomjestiti stanje novim sadržajima. U to vrijeme, ali i već skoro jedno dugo desetljeće, na scenu su stupile
snage koje su se oblikovale i profilirale, zadobijale organizirane forme i stjecale iskustva za nadolazeće.
Masovni otpori i nemiri u obliku štrajkova, protesta, formalnih i neformalnih pokreta i organizacija,
predstavljali su glavnu snagu koja je dovela do tih promjena. U tadašnjim socijalističkim zemljama u masovnim
protestima i demonstracijama učestvovale su hiljade ljudi. Oni su protestvovali protiv tadašnjih vlada i osnova
na kojima počiva njihova vladavina, tražili ekonomske i političke slobode i uspostavu vlasti po uzoru na
Zapadnu Evropu i SAD.
U ex Jugoslaviji došlo je velikih i dugotrajnih štrajkova, koji su prerastali u političke manifestacije.
Štrajkovi i nezadovoljstva kasnije su prerastali u nacionalne demonstracije, a početkom devesetih godina i u
nacionalističke. Manifestacije i nezadovoljstva su imale u sebi veliki naboj rušilaštva. Socijalna i demokratska
nezadovljstva su vješto iskorištena od strane uske političko nacionalističke elite Srbije i dijela rukovodstva
Jugosalvije za njihove autokratske i osvajačke ciljeve. Tako je nezadovoljstvo, umjesto u rušenje poretka i
vlasti, iskorišteno za ratno-huškačke poduhvate, nacionalnu netrpeljivost i izazivanje straha i rata, koji je bio
dugotrajan i po posljedicama veoma dug i razoran.
Rumunija je karakteristična po općenarodnom otporu tadašnjem režimu i vlasti Čaušeskog. Poljska je
proizvela specifičan vid otpora vlasti u sferi rada u liku sindikalnog organiziranja “Solidarnost”, koja je bila
ključni činilac promjene vlasti i koja je kasnije prerasla u politički pokret. Jugoslavija je zatonula u težak i
dugotrajan rat, umjesto u proces promjena koje bi bile nenasilne i u funkciji njenih protagonista.
Prodemokratski pokret, do koga je došlo 1989. godine, u Kini, ugušen je silom. Zbivanja na trgu
Tinanmen simboliziraju veliku tragediju, koju je počinila Crvena armija radi gušenja demokratskih sloboda i
nenasilnih akcija vlastitih građana. I danas se u kinenskim zatvorima, nalazi na hiljade ljudi zbog nenasilnog
izražavanja svoje želje za demokratskim promjenama. I pored toga, danas postoje snage, uprkos represiji vlasti,
koje se zalažu za tranziciju i demokratske procese. Nakon dest godina od brutalnoga otpora promjena, i sama
Kineska vlast pokazuje želje za određene promjene i liberalizaciju građanskih prava.
Velike društvene i političke promjene, koje su se zbile krajem osamdesetih i početkom devedesetih
godina u Evropi, pokazuju koliki je značaj vojnih snaga s kojim raspolažu određene vlasti i kako se prema
njenoj upotrebi odnose.

9. U KOM PRAVCU IDU PROMJENE

Sa propadanjem socijalističkoga poretka započeo je proces velikih preobražaja, kako u vrijednosnom
tako i u funkcionalnom pogledu, zemalja u kojima je socijalizam dominirao kao poredak i kao sistem vlasti. U
svom izboru društvenoga modela, kreću se ka sistemu slobodne tržišne privrede koji postoji u zemljama
Zapada. Takođe nastoje izgraditi političke demokratske institucije po ugledu na demokratske zemlje. Proces
promjena je dugotrajan, sa velikim poremećajima u sferi ekonomije, ali i u ukupnom vrijednosnom, kulturnom,
socijalnom i političkom pogledu. Tranzicija je, ustvari, prelaz iz stanja jednoga sistema u drugi, funkcionalniji i
humaniji od prethodnoga.

113
 Međutim, promjene koje su zahvatile istočnoevropske zemlje, imaju snažnog odraza i na stanje i odnose
i na zemlje koje su industrijski razvijenije i demokratičnije. To se, prije svega, ogleda u stupnju bezbjednosti,
jer neke zemlje koje se nalaze u fazi promjena posežu i za oružjem i upotrebom sile i time ugrožavaju
bezbjednost ne samo u okruženju, već i šire. Ne male posljedice su i u pogledu mogućnosti daljeg privrednog
razvitka, jer su zemlje u tranziciji ovisne od razvijenih zemalja i njihove finansijske pomoći za reformu svog
ekonomskog i privrednog sistema, što se bitno odražava i na ekonomsku stabilnosti i samostalnosti većine
razvijenih zemalja. Tranzicija za posljedicu ima i velike socijalne probleme i poremećaje, koji se najsnažnije
ogledaju u prevelikom broju raspoložive radne snage koja ostaje bez posla, pogotovo u zemljama koje sprovode
tranziciju. Višak radne snage imaju i razvijene zemlje, kad se tome doda najezda jeftinije radne snage i velike
ponude iz tranzicijskih zemalja. To bitno dovodi do nesigurnosti ne samo sfere rada, već sistema i kao
političkog, ali i kao privrednoga poretka.
Započeo je proces osamostaljivanja velikoga broja država u okviru bivšeg SSSR, u nezavisne
nacionalne države, kao što su: Ukrajina, Gruzija, Litvanija, Estonija, Moldavija, Azerbejdžan, Turkmenistan,
Čečenija. Taj proces, u samoj Rusiji, još uvijek nije okončan. Proces osamostaljivanja i uspostavljnja država
proširio se i na druge zemlje izvan bivšega SSSR-a na Češku, Slovačku, zatim EX Jugoslaviju u kojoj su
nezavisnost stekle Makedonija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hrercegovina. Proces osamostaljivanja nije tekao
bez ozbiljnih teškoća, po samu prirodu društva i sudbinu njenih građana. To je za posljedicu imalo i razorne
ratove, posebno na prostorima: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Čečenije i Kosova.
Bitno je stanje rata uticalo i na poziciju razvijenih Evropskih zemalja, ne samo u političkom, već i u
neposredno finansijskom i bezbjedonosno-vojnom angažmanu na prostorima tih zemalja. Već duže vrijeme
instalirane su jake vojne snage na prostorima EX Jugoslavije, koje imaju za cilj da uspostave i održe mir u
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, i da onemoguće ekspanziju autoritarnosti i kršenja temeljnih
ljudskih prava od strane nacionalsocijalističkog vodstva u Srbiji protiv vlastitoga stanovništva u Autonomnoj
pokrajini Kosovo. Jake snage NATO-a, tj. vojna moć razvijenih i demokratskih zemalja sa različitim ovlastima
i obimom djeluje na prostorima Ex Jugoslavije, izuzev Slovenije od početka devedesetih godina.
Iz izloženoga se vidi da proces globalizacije podrazumijeva i društvene promjene koje se odvijaju, a od
kojih ne može ostati ni jedna društvena zajednica po strani. Pitanje je stvarnih refleksija i potreba koje su
zajedničke u svim društvima, radi njihovoga opstanka i radi egzistiranja stanovništva, a one se odnose na
očuvanje čovjekove okoline, tj. prirodne sredine ili izbjegavanja vojnih konflikata. Upotreba vojne sile u
velikim društvenim i političkim promjenama i dalje je veoma značajno. To je objektivna prijetnja ne samo
zemljama koje stupaju u sukob, već i čitavom okruženju, tj. demokratskom poretku. Ta pitanja postaju nužnost
refleksije na sva društva i sisteme i njihova briga. Otuda se tranzicija reflektira snažno i na društva i zemlje koje
njome nisu zahvaćene, a koje i te kako imaju potrebu da se procesi u njima odvijaju i da se umanje konfliktni
odnosi i lakše prebrodi period krize, koji transformacijom i promjenom sistema znači i po sudbinu građana, ali i
po sudbinu poretka i tipa vlasti.
Zato bi se i mogli složiti sa zaključkom Entonija Gidensa da “uprkos sve šire ekonomske i kulturne
međuzavisnosti, svetski poredak pati od nejednakosti pa sve više liči na raznobojnu tkaninu u kojoj figuriraju
države za koje su karakteristične i velike različitosti i zajedničke brige. Nema ipak prave indikacije da predstoji
postizanje političke saglasnosti da se u bliskoj budućnosti prevaziđu sukobljeni interesi država. Jedan od
najvećih problema svjetskog društva je u tome što, i pored postojanja Ujedinjenih nacija, sve veća globalizacija
nije praćena i političkom integracijom ni smanjenjem velikih nejednakosti u bogatstvu i moći.” 196

10. NOSIOCI DRUŠTVENIH PROMJENA

Iz izloženog se da vidjeti da su kolektivne akcije ključni nosioci promjena sistema, ali i unutar njih
samih. Zato su one po svom nastanku, manifestacijama, povodima i ishodima značajne za sociologiju.
Kolektivne akcije su djelovanje veće grupe ljudi sa zajedničkim ciljem, radi ostvarivanja određenog interesa, u
kome skupine ili pojednci mogu biti aktivno angažovani, ili pak njihovu akciju podržavati pasivno. Društveni
pokreti, kao dio široke lepeze kolektivnih akcija, realiziraju se pomoću prihvatanja programa i ideja od većih
društvenih grupa, koje raspolažu određenim resursima da ih izraze bilo kroz institucionalne ili, pak,
neinstitucionalne forme. Kolektivne akcije imaju svoju nepredvidivost, jer one mogu prerasti i u otvorene
konfrontacije i njihov ishod zavisi od masovnosti i organiziranosti grupe. Kolektivne akcije mijenjaju se i
prilagođavaju historijskim i kulturnim uvjetima. Uslovljene su vremenom, kao i mjestom gdje se odvijaju.
Uspjeh akcije zavisi od načina njene organizacije, od širine mobilizacije sudionika, od formulacije i

196
E. Gidens, Sociologija, n. izd., str. 59.
114
prijemčivosti zajedničkih interesa za učesnike, kao i od mogućnosti, odnosno povoda koji su uvjetovali
pokretanje i nastajnaje kolektivne akcije.197
Ono što je za kolektivnu akciju primarno i što određuje njen karakter, zavisi od toga da li ona u sebi
sadrži nasilje. Proučavajući veliki broj događaja u Zapadnoj Evropi od 1800. Godine, Čarls Tili zaključuje da u
najvećem broju slučajeva do nasilja dolazi kroz akcije koje u početku nisu nasilne. Da li će do nasilja i doći
zavisi ne toliko od prirode ovih aktivnosti koliko od drugih činilaca, a naročito od toga kako reagira vlast. Po
pouzdanim historijskim podacima, mnogo se češće događa da nasilje otpočinje vlast. Ona je takođe odgovorna
za najveći broj smrtnih slučajeva i ranjavanja.198
Ovu spoznaju smo naveli kao primjer da bi pokazali validnost sociološkoga predviđanja, jer se
socijalizam srušio bez upotrebe sile zahvaljujući političkom i državnom vodstvu koje nije posegnulo za njenom
upotrebom, ali sa ogromnim brojem ljudi organiziranih u zajedničku kolektivnu akciju s ciljem rušenja poretka
vlasti i traženja ekonomskih i političkih sloboda.
Takođe, jasnu iskustvenu činjenicu imamo o upotrebi sile od strane vlasti u ex Jugoslaviji, u kojoj
nominalni nositelji vlasti nisu željeli promjene i učiniti ustupke zahtjevima demokratskih tokova i građana, već
su posegnuli za enormnom količinom sile, koja je prerasla u stanje rata i tragedije sa velikim posljedicama.
Sličan primjer nalazimo i u zbivanjima koja su se 1990. godine zbila u Rumuniji, kada je policija i
vojska odbila da stupi u oružani sukob protiv vlastitoga naroda.
Kolektivne akcije, na svojstven način, ukazuju da su institucije i sistemi uspostavljeni, i neprohodni za
normale tokove ideja i interese građana za koje oni misle da su bitni i intersantni. Zato su nepoželjne takve
akcije za poziciju vlasti i njenu funkcionalnost, jer se time dovodi u pitanje njena legitmnost i uspješnost.

11. DINAMIKA I OPSEG TRANZICIJE

Društvo nije statična, već promjenjiva kategorija koja se transformira i mijenja kroz povijest. Promjene
nisu samo historijska, već je to svakodnevna osobenost. Do toga dolazi što društvo čine indidvidue i društvene
grupe, sa svojim potrebama i akcijama. Zato u društvenim promjenama postoji kontinuitet i tradicija ali i
postoje promjene koje su dinamične i koje nameće industrijski i tehnološki napredak i koje nemaju svoju dugu
tradicionalnost, već veliku i brzo prihvatljivu upotrebljivost. Brzina promjena u industrijsko doba je veoma
dinamična i odvija se u svim sferama čovjekove djelatnosti. Današnji čovjek, njegov način života i tehnička
sredstva kojim se služi, ne mogu se porediti sa životom ljudi koji su živjeli u ranijim tipovima društvenih
sistema. Dostignuti stupanj tehnološkoga i tehničkoga razvoja bitno utiče na sam karakter društva, njegovu
kulturu, navike, običaje, tradiciju, ali i sam tip i način funkcioniranja vlasti. Zbog toga je teško objasniti
sadržinu promjena. Na prirodu i dinamiku, kao i sam karakter promjena, bitno utiče više društvenih činjenica,
među kojima su dominatne: ekonomski i industrijski stupanj razvitka zemlje, politička organizacija, kulturno i
geografsko okruženje u kome se nalazi. Neki od tih faktora, u određenim fazama promjena, su dominatniji, a
neki igraju značajnu ulogu u prihvatanju tranzicije i njene realizacije. Većina promjena danas su globalne
prirode, jer do njih dolazi u mnogim sistemima i zemljama na svim kontinentima.
Promjene su danas tako dinamične i obuhvatne, ne samo u funkciji napretka i zadovoljavanja
čovjekovih potreba, već u smislu suočavanja sa posljedicama, koje čine našu budućnost i opstanak čovjeka i
društva neizvjesnim. I u prošlosti ljudi su bili suočeni sa velikim nevoljama, kao što su: prirodne stihije,
katastrofe, kuge, gladi. I ako smo, kako kaže Gidens, danas mi imuni od kuge i gladi, moramo se suočavati sa
društvenim silama koje smo sami oslobodili od društvenih stega. Te sile unose neprestane promjene u naše
živote.199

12. NOVO DEMOKRATSKO DRUŠTVO - CILJ TRANZICIJE

Čovjek i društvo nisu prepušteni stihiji vremena, već su njegovi sudionici i činioci promjena. Po svome
socijalnom miljeu i sposobnostima, ljudi teže da ovladaju svijetom i prirodnim datostima oko sebe. Stupanj
ovladavanja ovisi od razvoja proizvodnih i tehničkih sredstava, s kojima jedno društvo raspolaže, od
geografskih i klimatskih uvjeta, kao i od samoga društvenog ambijenta i njegovoga stupnja organizacije i
humaniteta. Međutim, ipak najsnažniji nositelj promjena jeste razvoj industrije i mogućnost njene aplikacije na
određene sredine. Ona teži stalnoj ekspanziji i brzim promjena u cilju stvaranja što većega profita, a time i
197
Slično gledište zastupa i Čars Tili u djelu Od mobilizacije do revolucije.( Navedeno prema: E. Gidens, Sociologija, n. izd.)
198
Prema: E. Gidnes, o. c., str. 311.
199
E. Gidens, o. c., str.316.

115
društvenoga i ličnoga bogatstava. Taj brzi razvoj mijenja tradicijske navike, običajnost, u općem značenju
kulturu jednoga društva i uspostavlja nove vrijednosti, novi način i pravila ponašanja za građane.
Stupanj industrijskog i tehničko-tehnološkog razvoja uvjetuje i političke promjene u samoj strukturi
instucionalnoga sistema društva, na tip poretka i karakter vlasti. Dakle, stupanj ekonomskoga razvoja određuje i
sam tip društvenog sistema, njegovu institucionalizaciju. Dvadeseto stoljeće to jasno potvrđuje. U njemu su se
zbila dva svjetska rata i veliki broj lokalnih i pojedinačnih, kako između pojedinih država tako i u okviru nekih
od njih. Države su najveći poslodavci i svoj razvoj su temeljile na velikoj potrošnji i potrebama. Najveći
potrošači i apsorbenti ekonomske moći su vojne industrije i tehnologije, koje su postale dio vladajuće strategije
i snažan činilac političkih procesa. Nastojanja za proširenjem uticaja nacija ili država, uvećanjem bogatstva i
vojničkog trijumfa nad konkurentima, predstavlja najznačajniji i najdinamičniji uzrok promjena u posljednjim
stoljećima.
Industrijski napredak ne samo da je promijenio kulturne navike i potrebe ljudi, već je bitno izmijenio
sadržinu i način mišljenja i ljudske spoznaje. Danas se čovjekov život sve više temelji na racionalnim, a ne na
tradicionalnim osnovama. Ljudi teže sve više idealu slobode, jednakosti i učešću u demokratskim procesima.
Nisu više spremni pokoravanju, političkoj nadmoći i otuđenosti, koja individuu marginalizira i potčinjava moći
vlasti i vladara.

13. KUDA NAS VODI TRANZICIJA

POST-MODERNOM ILI POST-INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU
S pravom se Gidens pita: Kuda nas vodi današnja društvena promjena? Kakvi će biti glavni pravci
razvoja, koji će uticati na naše živote u dvadeset prvome vijeku? Među sociolozima nema za sada saglasnosti o
tim pitanjima i dijagnostičkim konceptima. To pitanje je još složenije, ako imamo u vidu da se srušio jedan
društveni model koji smo označavali socijalizmom, čije se zemlje danas nalaze u tranzicijskim procesima sa
dosta neizvjesnim ishodom promjena. Ta promjena dovela je u upit i samu mogućnost funkcioniranja ne samo
ekonomije, već i demokracije u većini razvijenih zapadno-evropskih zemalja. Dakle, nalazimo se u stanju
izazova koji ne nagovještava , bar za sada, u kom pravcu mogu ići promjene.
Neizvjesnost društvenoga stanja, jedan broj teoretičata označava kao “post-industrijskim društvom”,
drugi, pak, ga definiraju kao “post-moderni period”, dok, pak, treći konstatiraju da smo stigli do “kraja
historije”. Ukratko ćemo se zadržati na nekim od njihovih osnovnih ideja.
Tranzicija je globalni proces i nije namijenjen samo zemljama u kojima se srušio socijalizam, kao
poredak.To je, ustvari, tok preobražaja ka jednome novom društvu, koga nije pošteđen ni jedan poredak ni
sistem. Stupanj mogućnosti razvoja industrije i tehnologije za sada je nepredvidiv, on je osnova egzistiranja
sistema u dvadeset prvom stoljeću. Danijel Bel i Alen Turen, taj stupanj društvenoga razvoja, označavaju
terminom “post-industrijsko društvo”, u kome glavnu ulogu po njima imaju nauka, informacije i na njima
zasnovane tehnologije i novi procesi rada, tj. zanimanja. Danijel Bel u knjizi “Dolazak post-industrijskog
društva” opisuje to društvo, kao društvo znanja i informacija, koje mijenja ustaljeni način života i rada
zasnovan na materijalnim dobrima. Post-industrijsko duštvo temelji se na novim zanimanjima i gubljenju
primata onih sektora i proizvodnih zanimanja koja su bila u industrijskom društvu nosioci promjena i osnova
njegovoga razvoja. Radnici, “plavi okovratnici”, nisu više najvažniji tip zaposlenog pojedinca. Službenici i
profesionalci, “bijeli okovratnici”, brojno nadmašuju one prve, a najspecijalizovanije profesije razvijaju se brže
od svih ostalih. Oni koji rade na višim stručnim nivoima, specijaliziraju se u proizvodnji informacijama i
znanjima. Kreiranje i ovladavanje kodifikovanim znanjima (po Belovoj terminologiji) - što podrazumijeva
sistematizovanu i usklađenu informaciju - predstavlja glavni strategijski resurs društva. Oni koji stvaraju i
distribuiraju ovo znanje, tj. naučnici, specijalisti za kompjutere, ekonomisti, inžinjeri i drugi profesionalci svih
profila, sve više postaju lideri društvenih grupa, smjenjujući industrijalce i poduzetnike staroga sistema. Na
nivou kulture prisutno je odvajanje od karakteristika “radne etike” industrijalizma, a ljudi sve više postaju
slobodni da se upuštaju u inovacije i uživaju, kako na radnom mjestu tako i u svom domaćem životu.200 I pored
zanimljive ideje i predviđanja promjena da se primjetiti da nije samo tehničko-tehnološki napredak nosilac
društvenih promjena, već je uvjetovan i usko vezana i sa političkim i kulturnim prilikama. Zato promjene treba
shvatiti i poimati kao integralan društveni proces, veoma složen i teško predvidiv za daleku budućnost.
Jedan broj autora, kao što smo istakli, ističe da promjene koje predstoje idu tako daleko da
nagovještavaju kraj industrijske ere, dakle oni to nazivaju “post-moderna era”. Stanje društva, koje se
uspostavlja tranzicijom, ne može imati svoj uzor u povijesti, jer nema više “velikih povijesti”, tj. općih
200
Prema: E.Gidnes, o. c., str. 322.

116
koncepcija historije, koje bi uopće imale bilo kakav smisao. Post-moderni svijet je, kako kaže Gidnes, krajnje
pluralistički i krajnje raznovrsan. Danas su kulture dostupne i podložene promjenama, novim univerzalnijim
vrijednostima. Stepen informacija i način njihovoga prijema je krajnje brz i dostupan, prisutna je mogućnost
izbora raznovrsnosti, velika mobilnost, komunikacijaska ostvarivost i internacionalizacija.
Danas je svijet, kao društveni poredak, u stvari, jedno globalno selo, u kome se zna što se zbiva i u
kome se promjene odvijajau uzročno-posljedično. Sve to, u stvari, mijenja predstavu o tranziciji i poimanju
njene univerzalnosti koja doseže do svih društava i sistema. Dakle, društvo se u svome kodu kreće ka masovnoj
proizvodnji, masovnoj potrošnji, labavljenju nacionalnih i državnih granica i sfera interesa, uz sve veću
elastičnost stavova i brige za zajednički opstanak i očuvanje prostora kao cjeline egzistencije svih društava.
Rušenjem socijalizma, kao poretka i pokreta za višestranačku demokratiju, u drugim dijelovima svijeta

Fresis Fukujama kao tvorac teorije “o kraju historije” konstatitra da je u ideološkoj bici iz ranijih era došao kraj.

Dakle, nestala je suprotnost socijalizam - kapitalizam, nestala je ideološka prevlast i značajan generator

promjena i funkcionalnosti, koji je dominirao skoro čitavo dvadeseto stoljeće u dva globalna društevna sistema

koji su se označavali kapitalizam i socijalizam. Kapitalizam, i kao sistem i kao poredak vlasti, je odnio prevagu

nad socijalizmom, kako kaže Fukujama “dostignuta je kranja tačka ideološke evolucije čovječanstva i

univerzijalizacija zapadne demokratije kao konačnog oblika vladavine.”201

On to stanje naziva krajem historije. Međutim, malo je vjerovatno da se historija zaustavila i da je takav
trijumf moguć, u društvu postoje i skrivene sile i neumitne zakonitosti, čiji ishod nije uvijek očekivan i ne kreće
se ka željama nominalnih centara moći. Zato bi se i moglo kazati da je povijest zbunjujuća, a budućnost daleka.

Bez obzira na iznesene tri danas dominantne koncepcije procesa i pravca tranzicije, teško bi se sa
sigurnošću moglo reći kakvi će se, recimo, oblici ekonomskog, političkog, ili kulturnog sistema uspostaviti u
budućnosti. Posljedice, koje industrijska društva i proces promjena koje ga prate, iza sebe ne ostavljaju samo
napredak, već i ogromnu neizvjesnost. Zato, odgovornost za stanje poretka i stupanj tranzicije u rukama je onih
koji vladaju političkim, naučnim i tehničkim spoznajama.

14. KA INTEGRACIJI DRUŠTAVA - EVROPSKA UNIJA

Slika Evrope, rušenjem socijalističkoga društvenog sistema, se zauvijek izmijenila, a s njom i svjetski
politički poredak. Termin Evropska unija označava ne samo prostor, već prihvatanje zajedničkih načela
poštivanja ljudskih prava i sloboda, zajedničku bezbjednost i slobodno tržište i izvan prostora koji u
geografskome smisu obuhvata.
Veliki broj zemalja izražava svoju želju za pristupanjem u Evropsku zajednicu i njene mnogobrojne
asocijacije. Taj proces se širi uz prihvatanje pravila, koja su uspostavile zemlje članice Unije. Pravila su
neophodnost i historijsko iskustvo, jer je Evropa bila kontinent u prethodnim, a pogotovo po razornosti u
dvadesetom stoljeću - poprištem velikoga broja ratova. I Prvi i Drugi svjetski rat počeli su u njoj. Zato je jedan
od temeljnih ciljeva stvaranja Evropske Unije, sprečavanje konflikata i ratova putem integracije ekonomskog,
demokratskog i političkog sistema, kao osnove egzistiranja članica. Evropska unija je nastala kao udruživanje
nekoliko evropskih zemalja u cilju uspostavljanja zajedničkih uvjeta za poslovanje u oblasti čelika, a kasnije i u
drugim privrednim granama. Danas Evropska unija čini jedan složen mehanizam procedura i pravila za njene
članice, kojih se pridržavaju. Od početnih šest država (1951. godine), kasnije se proširila na devet (1973.
godine), zatim na petnaest, uz stalnu tendenciju rasta, tj. prijema novih članica. Takođe postoji i oblik, tj.
procedura prijema koji sazivaju zemlje kao pridruženi članovi.
Evropska Unija je specifičan oblik udruživanja zemalja i ne može se svesti u postojeće poznate pravne
okvire. Naime, ona nije ni zajednica država, ni federacija, niti, pak, konfederacija. Za Evropsku uniju najrađe se
201
V.: E. Gidens, o. c., str. 324.

117
kaže da je to društvena organizacija sa političkim, ekonomskim, demokratskim i odbrambenim ciljevima.
Pravno utemeljenje EU ima u nizu Ugovora, političkih odluka, zakona i deklaracija. Potpunije njeno uređenje i
nadložnesti su definirani Ugovorom o Evropskoj uniji iz 1992. godine.
Institucije EU su, s obzirom na svoju ulogu, specifične u organizacionom i sadržajnom pogledu.
Evropska unija ima svoj Parlament, koji nema još uvijek zakonodavna ovlaštenja. Evropski savjet čini najveći
organ EU, koji čine šefovi država ili vlada članica. To je i najveće tijelo, koje utvrđuje politiku unije i donosi
odluke zakonske prirode. Ranije su se odluke donosile jednoglasno, a sada se čini većinom glasova, što
predstavlja značajan napredak u funkcionalnosti njenih tijela. Takođe, kao tijelo Unije postoji i Savjet
ministara, koga čine ministri inozemnih poslova zemalja članica i drugih radnih grupa funkcionera. Izvršno
tijelo Unije je Evropska komisija, koja predlaže Savjetu ministara donošenje ili izmjene odluka vezanih za
politiku Unije i odgovorna je za njihovo sprovođenje u život.
Evropa unija ukinula je sve trgovinske barijere i stvorila slobodno tražište u zemljama članicama,
uspostavila zajedničku sigurnost i odbranu u vojnoj snazi NATO, ide ka snažnijim političkim integracijama i
slobodi kretanja, rada i univerzalizacije prava i sloboda građana, te uspostavila jedinstvenu valutu u
nominalnom označju “euro”. Sve će to imati još snažnije impulse za privredne, tehničko-tehnološke, vojne,
kulturne i političke integracije društava, tj. zemalja koje su članice Unije.

XIII PREDAVANJE

DRUŠTVENI POKRETI I DRUŠTVENI SUKOBI

1. DRUŠTVENI POKRETI, OPĆI PRISTUP

U središtu društvenoga života su društveni pokreti, kako bi to slikovito rekao A. Turen, sa svim svojim
osobenostima. Oni vode društvenim promjenama, čine pokretačku snagu svakoga društva, ubrzavaju njegov tok
u vremenu, ali i u ljudskoj egzistenciji. Kao bitna pokretačka snaga društva veliki su izazov za sociologiju.
Širina društvenih pokreta, te njihov značaj i senzibilnost za aktualna pitanja čovjeka, savremenoga svijeta i
modernih društava, predstavljaju značajnu društvenu pojavu i snagu koja zadobija velike dimenzije. Oni
istovremeno predstavljaju, ne samo u teorijskom, već i praktičnome smislu, negaciju klasičnih pokreta i
političkih institucija koje preferiraju da usmjeravaju društvo i poličke tokove u njemu. Pokreti dobijaju na snazi
i značaju pogotovu sa promjenama u društvu u kome revolucije nisu više mogućnost, jer nisu izdržale teret
vremena i društvenih promjena. U novijem dobu društva se brže transformiraju i prilagođavaju potrebama
čovjeka i industrijsko-tehničkog napretka, ali i samih procesa koji znače demokratizaciju i ostvarivanje prava
ljudi, od onih promjena koje su se u marksističkoj terminiologiji označavale revolucionarnim. Društveni su
pokreti, ustvari, središte promjena i glavna snaga koja snažno koriguje vlast i njenu moć, koriguje procese i
ubrzava tok promjena i kretanja u društvu i odnosa u njemu.
Sam termin ima različita značenja, a relativno je novija kategorija i pojava kojom se sociologija bavi.
Danas se ne bi mogla zamisliti sociologija bez toga da se bavi pitanjima i funkcijama društvenih pokreta i
društvenih sukoba. Društvo je proizvod vlastite aktivnosti i ne postoji ni bitak, ni priroda koja bi se mogla
odrediti izvan sistema društvenih odnosa i njegovih aktera. Najčešće se pod društvenim pokretom
podrazumijevaju kolektivna nastojanja i akcije da se pospiješe, izvedu ili spriječe određene društvene
promjene.202
Iz ovog općeg određenja, društvene pokrete možemo definirati kao nastojanje veće grupe ljudi da
svojim akcijama ostvare određene ciljeve ili zahtjeve. Društvene pokrete čine veće grupe ljudi, mogu, ali i ne
moraju imati elemente organiziranosti, mada često pokreti nastaju i spontano, mogu biti zatvotrenoga ili otvo-
renoga tipa, mogu imati zatvorenu ili labavu organizaciju, stalno i privremeno rukovodstvo, stalno ili
privremeno članstvo, odnosno aktere.
Društveni pokreti su kolektivna volja, iz čega proizlazi njihova snaga i moć. Od te snage zavisi njihov
uspjeh i ishod akcije. Pokreti su u prošlosti iskazali se kao snažni nosioci slobode, jednakosti, društvene pravde
i nacionalne nezavisnosti. Oni su na društvenu scenu doveli nove snage, snage progresa i napretka. Dakle,
pokreti su u središtu društvenih procesa, daju im dinamiku i sam tok, usmjeravaju snage i vode promjenama.
Najsnažniji su korektiv institucionalnoga poretka vaninstitucionalnim sredstvima, koji često na efikasan način
202
Slično gledište zastupa Rudolf Heberle, Social Movements, New York, 1951.
118
dovodi u pitanje njegovu legitimnost i egzistenciju. Uz snažan pritisak pokreta, društva i društveni sistemi, u
globalnom smislu, stalno se transformiraju i evoluiraju, iznalazeći demokratičnije norme, funkcionalnije
institucije i mijenjajući praksu i navike, stare stereotipe ponašanja. Riječ je, kako kaže A. Turen, o promjenama
vođenim velikim kulturnim orijentacijama, načinom spoznaje, tipom investiranja, kulturnim modelom koji on
naziva historicitet. Osnovu društva čine društveni pokreti. A društvo je u cjelini sistem međusobnih odnosa,
uloga i aktera, dakle, sistem djelovanja, to je kao drama, u kojoj društveni pokreti igraju glavne uloge.203
Društveni pokreti nisu samo reakcija na stanje krize ili napetosti, naprotiv, oni su i sami akteri društva
koji ga čine, njegov su dio i snaga. Pokreti su zato organizirano kolektivno djelovanje putem kojeg se njegovi
akteri bore za društveno rukovođenje historicitetom.204 Da bismo razumjeli šta su društveni pokreti, nužno je da
razumijemo što je to društveni odnos. Društveni odnosi su odnosi moći u sistemu koji je, s jedne strane,
određen akterima, a s druge, uspostavljen normativnim poretkom. Iz toga jasno proizlazi spoznaja da nisu samo
pokreti nosioci društvenih promjena, već su to i mnoge druge društvene snage, prije svega, sam sistem vlasti,
odnosno poretka. Sistem vlasti se po svojoj prirodi i funkcijama snažno suprotstavlja društvenim pokretima i
smatra da ima primat u pokretanju postupaka i same dinamike procesa koje generira. Na primjer, države,
ponosne na svoj suverenitet, smatraju da su one legitimni nosilac društvenoga preobražaja i ne prihvataju ideje i
druge aktere za zastupanje drugačijih interesa od proklamovanih. Otuda država, kao legitimni nosilac prinude,
upotrebljava različite mjere, a nerijetko i mjere represije i nasilja, kako bi se suprotstavila nosiocima promjena i
njihovim akterima.
Sa sociološkoga stajališta društvenim pokretima su se najviše bavili A. Turen i T. Bottmor. Bottmor205
smatra da postoje tri faze kroz koje su u svome razvoju prošli pokreti. U prvoj fazi svoga nastanka i razvoja
predstavljali su jedino efikasno sredstvo da se izraze nastojanja za društvenim promjenama (to je period borbe
za osnovna demokratska prava građana u svim zemljama). Druga faza nastaje kada određene snage ili vlasti
nastoje umanjiti dostignuća reprezentativne demokratije, općeg i jednakog prava glasa, slobodnih izbora i
drugih prava, te kada građanima ne preostaje ništa drugo već da se suprotstave takvim nastojanjima. Treću fazu
karakteriše značajno oživljavanje i umnožavanje društvenih pokreta, kao manje trajnijih oblika političkoga
života u zapadnim demokratijama. Danas se ne mogu zamisliti demokratski sistemi bez snažnih i aktivnih
pokreta koji su dio i značajna osnova učešća građana u javnim poslovima. Oni su zaštitnici suvereniteta,
nasuprot vlasti i njenog mandata.
Turen, također, razvoj društvenih pokreta analizira kroz tri faze, ali ih u sadržinskom smislu određuje
drugačije. Smatra da svakome društvu odgovara i poseban tip društvenoga pokreta i da, zavisno od vremena i
uslova u kojim djeluju, imaju svoju specifičnost i osobenost. On društva dijeli na trgovačka, industrijska i
postindustrijska. Svakome tipu društva pripada i određeni pokret koji ima svoje specifičnosti, ili u zahtjevima,
ili, pak, u ciljevima i sredstvima kojima se služi. Pokreti nemaju istu historiju, ali svi nastaju, rađaju se i umiru,
svi, dakle, doživljavaju uspone i padove. Po svojoj prirodi, pokreti nastaju, razvijaju se, zadobijaju
organizirajuće i ujedinjujuće forme, uzdižu se, zadobijaju društveni značaj shodno potrebama i nastojanjima
njegovih aktera, sadržini zahtjeva i društvenim uslovima. Kad se odnosi u društvu institucionaliziraju, društveni
pokreti se postepeno pretvaraju u političke pokrete, ili i dalje ostaju snažno sredstvo pritiska. Takva je sudbina
bila i sa internacionalnim pokretima, kao što su industrijski pokreti krajem devetnaestoga i početkom
dvadesetoga stoljeća, ali i sa studentskim pokretom koji se zbio krajem šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća.
Smatrajući da svakome tipu društva odgovara i poseban tip pokreta, po Turenu, u trgovačkim društvima su
centralnu ulogu imali građanski pokreti, kakvi su pokreti za slobodu i prava građana. U industrijskom društvu
dominatnu ulogu i aktivnost su imali radnički pokreti sa svojim specifičnim sadržajima. U postindustrijskom
društvu (ili programiranom društvu kako taj tip društva kasnije Turen naziva) nastaju novi raznovrsni
pokreti.206
Nestanak socijalističkih društava, kao značajnih aktera koji su generirali različite pokrete, propraćen je
konfuzijom stanja i odnosa koji se reflektiraju u novim procesima, ali koji ne zadobijaju dimenzije i snagu
pokreta. Danas se u tim društvima susreće simbioza modernizma i pristalica tradicionalizma, koji još uvijek
vide snagu u klasnoj organizaciji. ”Bilo bi pogrešno, da se poslužimo Turenovom mišlju, prebacivati
nastajućim ili, naprotiv, otvorenim društvenim pokretima nizak stepen razvijenosti projekta, to bi značilo

203
Alain Touraine, Sociologija društvenih pokreta, n. izd., str. 75.
204
Društveni pokret nikad ne može biti određen ciljem ili načelima. On je cjelina koju čine tri sastavna dijela, nestabilna cjelina, nikad
u potpunosti koherentna i gotovo uvijek pomiješana s drugim načinima kolektivnog djelovanja.- u: A. Touraine, o. c., str. 138.
205
T. B. Bottomor, Politikal Sociology, London, 1979, str. 41-48.
206
V.: A. Touraine, o. c., str. 151-158.
119
zaboraviti da u svakoj situaciji postoji maksimum mogućeg historijskog djelovanja.”207

3. POKRET I ORGANIZACIJA
Ne samo u sociologiji, već i drugim društvenim naukama, vodi se rasprava o odnosu između pokreta i
organizacija (partija), njihovim sličnostima, razlikama. To je posebno aktualna tema marksističkih mislilaca,
kod kojih se praktički ne može povući jasna distinkcija između pokreta i organizacije. Komparativne analize
ukazuju na postojanje značajnih razlika, ne samo u sadržaju već i u strukturalno-funkcionalnoj ulozi pokreta i
partija u jednome društvu. Razlika se uočava u organizacionoj, ali i u sadržinskoj strukturi. U organizacionom
smislu, organizacija (partija) se uspostavlja na osnovama normativnih pravila, koja određuju unutrašnju
strukturu i ponašanje njenih članova. Ta pravila su obavezujuća za članstvo. Društveni pokret je
neinstitucionalizirani oblik djelovanja ljudi, radi ostvarivanja određenih interesa ili gledišta, ciljeva i
vrijednosti, čiji akteri povremeno učestvuju u aktivnostima pokreta. U sadržinskom smislu, razlike se ogledaju
u tome što se partije direktno angažuju u borbi za vlast i promjenu određenih odnosa ili stanja u društvu, dok
pokreti dovode, djelimično ili u cjelini, u pitanje legitimitet sistema vlasti ili, pak, njihove ciljeve, mjere, norme
ili postupke, uz stvaranje atmosfere i uslova za različita mišljenja i alternative trenutnom stanju.
Pored različitosti postoje i sličnosti između pokreta i partija, odnosno uticaji jednih na druge, uzajamna
povezanost, pa i zajednički ciljevi i interesi. Svaki pokret ima tendenciju da stvori neku vrstu organizacije,
odnosno uspostavi vodstvo, kako bi svoju akciju učinio što efikasnijom. Uspjeh društvenoga pokreta ovisi: 1.
od sposobnosti da formulira i artikulira interese i platformu na kojoj može okupiti i podstaknuti entuzijazam i
politički aktivitet širokog broja pristalica; 2. od njegove sposobnosti da stvori pogodne političke instrumente za
uspješno ostvarivanje svojih ciljeva.208 Društveni pokreti, kao i partije, svojim aktivitetom u krajnjoj namjeri
imaju slična gledišta prema vlasti, bilo da je osporavaju ili podržavaju i bez obzira na nastojanja i proklamacije
pokreta da su politički neutralni.
Pomoću društvenih pokreta, njihovoga broja, učestalosti, intenziteta, spoznaje se funkcionalnost države,
njena sposobnost da rješava aktualna pitanja, njena moć, tolerancija i demokratičnost postupaka i akcija.
Pokreti su u društvu, ustvari, ”oštri grebenovi”, koji razotkrivaju totalitet odnosa i prirodu vlasti, njenu
sposobnost, ali i namjere. Oni prate zbivanja i kretanja u društvu, bitno utiču na njihov tok, demokratsku
sadržinu i brzinu promjena.

3. VRSTE DRUŠTVENIH POKRETA

S obzirom da u shvatanju društvenih promjena nije više protivrječnost, odnosno suprotnost između rada
i kapitala, već aktivitet i snaga pokreta s teorijske ali i zbiljne strane, oni zauzimaju značajnu poziciju i vrše
veoma važnu društvenu funkciju. Na društvenoj sceni su novi akteri, ali i novi sadržaji i ciljevi društvenih
pokreta. Danas su oni veoma brojni, sa različitim sadržajima, ciljevima i zahtjevima. Oni su zadobili svoju
fizionomiju i postali prepoznatljivi po sadržaju i aktivitetu. Danas pokrete uslovno možemo podijeliti na:
intrnacionalne; na pokrete koji se manifestiraju na nivou pojedinih zemalja i na lokalnoj razini. Ta je podjela,
odnosno grupisanje uslovno, jer mnogi od njih imaju sve dimenzije i njihove akcije su od općeg interesa. U
afirmirane pokrete, sa širokim dimenzijama, možemo ubrojati: strudentske, feminističke, ekološke, razne
mirovne pokrete. Među novije i masovnije možemo ubrojati pokrete protiv rasne, jezičke i kulturne
diskriminacije; pokrete za kulturnu i političku autonomiju; nacionalne pokrete za nezavisnost itd. Danas postoje
afirmirani i pokreti sa različitim religijskim i nacionalnim težnjama. Društvenom scenom dominiraju i pokreti:
protiv zdravstvenih institucija; abortusa; zlostavljanja djece i žena. Ovim ni izdaleka nismo iscrpili sadržaje
pokreta i njihove ciljeve, kao ni njihovu širinu organiziranja i egzistiranja.
Postoje raznovrsni pokreti građana, koji teže riješiti određena pitanja na lokalnom nivou i na tom se
nivou organiziraju. Oni su obično kratkoga trajanja i ograničenoga dometa. Primjera radi, u Bosni i Hercegovini
za vrijeme rata 1992-1995, samo u Višem sudu u Sarajevu registrirano je preko osamdeset udruženja,
humanitarnih organizacija, s ciljem pružanja raznovrsne pomoći građanima, ili s ciljem da se ukaže na težinu
stanja, stepen stradanja i nužnost preduzimanja određenih mjera od strane međunarodne zajednice, kako bi se
olakšala pozicija stanovništva blokiranoga grada.

207
A. Touraine, o. c., str. 158.
208
T. B. Bottomor, Politikal sociology, 1979, str. 42.
120
 Studentski pokreti
Studentski pokret ili generacijski bunt je zadobio veliku snagu i postao prepoznatljiv kao pokret, ali i
kao realna snaga na društvenoj sceni. On je, poslije socijalističkih revolucija, najsnažnije uzdrmao ustaljene
institucionalne odnose država i političke snage toga doba. Refleksija studentskoga bunta, bila je na sve
generacije u različitim oblicima i postupcima. Studentski pokret, bez obzira na domete i efekte, donio je nove
poglede na mnoge oblasti društvenoga života. Osporio je vladajući sistem i ozbiljno doveo u pitanje njegovu
sposobnost i legalitet, a naročito u sferi obrazovanja, u sferi potrošačkih potreba i mnogim drugim društvenim
oblastima. Mladi su, za razliku od vladajućih politika, osudili rat u Vijetnamu i time najavili bujanje određenih
mirovnih pokreta koji su, kasnije, igrali značajnu ulogu u kreiranju ne samo politike, već i praktičnih postupaka
velikoga broja zemalja. Svojim načinom ponašanja i oblačenja, izgledom u cjelini, mladi su promijenili
ustaljeni šablon o odnosima među polovima, ubrzali emancipaciju, odnosno stvaranje uslova za emancipaciju
žene i njenih prava. Doveli su u pitanje, do tada važeće tradicijske vrijednosti koje su nametane porodici u
novim industrijskim odnosima. Osnovni slogan studentskoga pokreta, glasio je: ”Budimo realni, zahtijevajmo
nemoguće.” Za nas je studentski pokret, kao primjer društvenih pokreta, značajan, ne po tome što je ostvario,
već po tome što je pokazao novu društvenost, sa velikom snagom i htijenjima, ali i sa velikom moći koju masa
sobom nosi. Pojava studentskoga pokreta izazvala je reviziju navika i gledišta samog stanovništva na mnoga
pitanja svakodnevnoga života, od nauke i muzike do načina međusobnoga komuniciranja. Dovođeni su u
pitanje ustaljene predstave i kulturni obrasci i gledišta na uspjeh u životu, karijeri, sticanje imovine i bogaćenje.
Pokret je prisilio vlasti na velike korekcije i odgovornost za postupke. Ali, isto tako izvršio je, u stvari, doveo u
pitanje postojeće kulturne obrasce i ustaljene sisteme vrijednosti.
Feministički pokreti
Sredinom sedamdesetih godina dvadesetoga vijeka, u industrijski razvijenim zemljama Evrope i
Amerike, veoma široku aktivnost zadobili su pacifistički, ekološki i feministički pokreti. Feministički pokret
ima svoju dugu tradiciju, od borbe za pravo glasa u devetnaestom stoljeću do danas, kada on predstavlja snažno
sredstvo za oslobođenje žene i kada borba za ženska prava nije teritorijalno ograničena i svedena samo na jednu
zemlju. Politički ciljevi feminističkoga pokreta su, veoma, široki i raznovrsni. Emancipacija žene i borba za
njena elementarna prava ima svoju dugu historiju. Ta borba je dvojake prirode: protiv ekonomske dominacije i
potčinjenosti, s jedne strane; i protiv dogmi i retrogradnih tradicija u poimanju žene i njene funkcije u porodici i
u društvu, s druge. Ta tradicija je nametnuta običajima, ali i religijskim dogmama i gledištima na ulogu i
poziciju žene u braku i odgoju djece. Pokreti za prava žene imaju prevashodni cilj da ukažu na stanje u kome se
žena danas nalazi i da se ono prevaziđe, a posebno u porodici, sferi proizvodnje, obrazovanju, slobodi izbora
bračnoga partnera i društvu uopće. Ovi pokreti se suprotstavljaju zastarjelom modelu shvatanja porodice i
porodičnih uloga, klasičnoj ulozi žene u porodici, ali i u društvu. Protiv su njene izolacije u sferi privatnoga,
porodičnog života, protiv diskriminacije u pravu na školovanje i zapošljavanje, protiv tradicionalizma i drugih
vidova društvenih odnosa koji onemogućavaju ispoljavnje žene, kao svestranog ljuskog i stvaralačkog bića.
Autori koji su se bavili potpunije feminističkim pokretom209 smatraju da postoje tri koncepcije i
praktične manifestacije tih pokreta: a) Antipatrijarhalna usmjerenost koja se iskazuje u rasponu od kritike
buržoaske porodice do patrijarhalne i odbacivanja kulturnih obrazaca o klasičnoj ženskoj ulozi u društvu; b)
Jedni pokreti zastupaju antikapitalističku poziciju i svojim aktivitetom suprotstavljaju se eksploataciji žene kao
radne snage, i svođenju ženskoga tijela na robu i manju vrijednost njenoga rada; c) Drugi pokreti zastupaju
antiautoritarnu poziciju žene i zalažu se za njenu potpunu ravnopravnost u svim društvenim poslovima i
funkcijama.
Za Markuzea je feministički pokret potencijalno najradikalniji politički pokret.210 Takav stav proizlazi
iz njegovoga protivljenja dominaciji vlasti, u postojanju ženske senzibilnosti, i sklonosti ka nenasilju kao
sredstvu kojim se žene služe u rješavanju društvenih problema i sporova, te tolerancije koju one posjeduju i
koju primjenjuju, kao i jasne argumentacije kojom formuliraju svoj pokret.
Rezultati aktivnosti ženskih pokreta, danas su osvojeno pravo aktivnoga i pasivnoga prava glasa u svim
razvijenim zemljama.211 Ravnopravnost žene u svim oblicima zakonodavstva, jedankopravnost s muškarcima u

209
V.: Predgovor –u: A. Touraine, Sociologija društvenih pokreta, n. izd.
210
Herbert Markuze, Marksizam i feminizam – u: Merila vremena, Grafos, Beograd, 1978, str. 11.
211
Pravo glasa žene su ostvarile najprije u Finskoj i Austriji 1906. godine, a poslije Prvoga svjetskog rata u Engleskoj, Irskoj,
Čehoslovačkoj, Švedskoj, Holandiji, SAD, Njemačkoj, Poljskoj, Danskoj. Ipak, poslije velike ekonomske krize 1929. došlo je do
zastoja, pa čak i gubljenja nekih prava, koje su u dugotrajnoj borbi ženske organizacije bile izvojevale. Ovo se, prije svega, odnosi na
Njemačku i druge zemlje u kojima je fašizam bio uspostavljen i u kojima su žene izgubile skoro sva prava, stečena tokom
devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća. (op. S. F.)
121
sferi rada, odnosno prava na rad.212 Zato bi se moglo konstatirati da je pitanje pozicije žene, zahvaljujući, prije
svega, pokretima, postalo neodvojivo od općeg privrednog razvoja industrijskog društva, ali i ukupne
demokratizacije i ostvarivanja prava ljudi u njemu.

Ekološki pokreti
Snažan industrijski razvoj savremenoga svijeta sve više u opasnost dovodi čovjekovu sredinu, ali i
njegov biološki i socijalni opstanak. U takvim uslovima je sama priroda i njena zaštita od prevelike
eksploatacije i uništenja postala eminentno društveno i političko pitanje, a njeno očuvanje motiv angažiranja
širokih masa u razvijenim društvima. To nije samo političko, već i općedruštveno pitanje kome sociologija
posvećuje značajnu pažnju, kao osnovi postanka društva.213 Odnos društva prema prirodi je odnos prisvajanja
prirode od strane čovjeka. Time se u savremenoj civilizaciji uz razvoj tehnike i tehnologije i masovnu
eksploataciju prirodnih bogatstava narušava ekološka ravnoteža i tako ugrožava prirodna ravnoteža, a samim
tim i čovjekova egzistencija i opstanak. Sociologija se danas bavi pitanjima od kojih zavisi budućnost, odnosno
preživljavanje i opstanak čovjeka kao biološke vrste. Ekološki problemi su postali predmet sociološkoga
interesiranja sredinom dvadesetoga stoljeća, kada se spoznalo da se čovječanstvo našlo u ozbiljnoj ekološkoj
krizi, koja, ukoliko se ne zaustavi, vodi katastrofi i uništavanju ljudskoga života na Zemlji. Kao osnovnu
argumentaciju za takvo alarmantno stanje, istraživači navode slijedeće: prvo, pitanje naseljenosti stanovništvom
planete Zemlje; drugo, iscrpljenost i veliko smanjenje prirodnih izvora, sirovina i energije u prirodi i treće,
odnosi se na stepen zagađenosti čovjekove prirodne okoline od savremene tehnologije i industrije. Opstanak
čovjeka i prirode više ne ovisi od tehnološkoga razvoja, već od posljedica kako čovjek koristi prirodne resurse.
Narušavanje ravnoteže između čovjeka i prirode i mogućnosti prevazilaženja tih sukoba, predmet su
mnogobrojnih studija i analiza. Spomenut ćemo samo dvije, koje su izazvale veliku rasparavu, ali i podstakle
razmišljanja o potrebi zaštite čovjekove i prirodne sredine. To je studija Granice rasta, koju je za Rimski klub
pripremila grupa naučnika sa Tehnološkog instituta iz Masačuseta,214 i druga studija pod naslovom
Čovječanstvo na raskršću.215 Te studije su, u stvari, otvorile široku raspravu, ali i ukazale na krajnje dramatično
stanje prirode.
Ekološki pokret je i alternativni društveni pokret, ne samo po motivima nastanka i osnovnim ciljevima,
već i po svojim stavovima o mnogim značajnim društvenim pitanjima. Taj pokret, manje ili više, oštro kritikuje
postojeći poredak, zalaže se za decentralizaciju društva, protivi se svakom naoružanju, a posebno nuklearnom,
zahtijeva korjenite promjene u stambenoj politici, obrazovanju i zdravstvu, odbacuje iskorišćavanje
nerazvijenih zemalja ”trećeg svijeta”.216 Ekološki pokret je mnogostruko strukturiran. Nema jasno izgraženu
organizacionu formu, niti je sadržinski dovoljno profiliran. Akteri ovoga pokreta upozoravaju na stanje u
ljudskom društvu, na stanje u prirodi i opasnostima koje industrija i nebriga čovjeka imaju po prirodu i njegov
opstanak. Međutim, u nekim zemljama se iz ekoloških pokreta konstituirala i politička snaga u formi političkih
stranaka, kao, na primjer, u Njemačkoj, gdje je taj oblik političke aktivnosti i najrazvijeniji (Stranka zelenih).
Takvih pokreta i političkih oblika organiziranja ima i u drugim zemljama i svakim danom se šire. Ove političke
stranke se razlikuju od klasičnih, koje postoje radi borbe za vlast. Naime, putem institucionalnoga sistema
vlasti, one postavljaju pitanja i bore se za ostvarivanje svojih ciljeva, prvenstveno zaštite prirode i prekid sa
dominacijom industrijske ekspanzije, nasuprot čovjekove prirodne egzistencije.

212
Među najznačajnije dokumente mogu se ubrajati: Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948. Godine; Konvencija o jednakom
nagrađivanju ženske i muške radne snage za jednake vrijednosti, 1951; Konvencija o političkim pravima žene iz 1952; Konvencija o
zabrani diskriminacije u oblasti zapošljavanja i izboru zanimanja iz 1958. etc. (op. S. F.)
213
“U okviru ekoloških problema pokreću se mnoga civilizacijska pitanja sadašnjosti i budućnosti; tvrdnja ili poricanje da čovjek jeste
ili da može biti potpuni ili bezgranični gospodar prirode; ideje o mogućnosti bezgraničnog ekonomskog, odnosno materijalnog
razvoja, kao skoro jedine pretpostavke za dublje društvene i moralne mutacije i za osvajanje ljudske sreće i blagostanja; problem
nužne diferencijacije između materijalnog rasta i društvenog progresa, problem granica i posljedica industrijalizacije i uopće tehničke
civilizacije; problem rađanja i problem odnosa između razvijenog i nedovoljno razvijenog svijeta; pitanje zagađivanja sredine u kojoj
ljudi žive i rade, odnos između ciljeva i sredstava, teorije i prakse, vladanja i predviđanja.” Danilo Marković, Sociološki aspekti
ekologije, Savremena biologija, br.1/84, str. 4.
214
Rimski klub imao je cilj da istraži stanje čovjekove okoline egzaktnim metodama i da predloži najadekvatnije mjere kako riješiti
narasle ekološke probleme. Angažovani su stručnjaci sa Masačuseta da istraže problem. Rezultate svojih istraživanja oni su
prezentirali u studiji pod nazivom “Granice rasta”. ( Ta studija je prevedena i objavljena u Zagrebu, Stvarnost, 1974. godine)
215
M Mesarović, E. Pestel, Čovječanstvo na raskršću, Stvarnost, Zagreb, 1978.
216
A. Touraine, o. c., str. 18.
122
 Pokreti za razoružanje i antinuklearni pokreti
Ekološki pokreti su bili i danas su vezani za razne mirovne pokrete, posebno antinuklearne.
Antinuklearni pokreti su svoju kulminaciju imali osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, kada su talasi
antiratnih demonstracija preplavili ulice i trgove najvećih gradova zapadne Evrope i SAD. Osnovni njihov
zahtjev je bio smanjenje i ukidanje nuklearnog naoružanja. Vlade velikih nuklearnih sila, pod pritiskom javnosti
i u promijenjenim političkim i bezbjednosnim uslovima, pokrenule su proces nuklearnoga razoružanja i
otklanjanja opasnosti po sudbinu čovječanstva. Naime, ekološki pokreti svojim zahtjevima za alternativnim
tehnologijama, antinuklearni pokreti i pokreti za mir su pokreti usmjereni protiv represivnih karakteristika
sistema i industrijske civilizacije uopće.
Danas je, također, na sceni jedna vrsta pokreta za koji smo mislili da je sa osamnaestim stoljećem
završio svoj egzodus, a koji u svojoj osnovi ima religijske motive i načela. To su obično pokreti užih razmjera,
ali sa velikim posljedicama. Njihove ideju su najčešće mistificirane, prikrivene i vezane drugim motivima ili
težnjama, kao što su motivi za teritorijalno osvajanje, etnički čiste prostore ili, pak, osvajanje vlasti nasilnim
putem. Među takve pokrete bi se danas mogao ubrojati pokret koji se zbio pod nacional-socijalistističkim
vodstvom u Srbiji, koji se kasnije interpolirao u Bosnu i Hercegovinu, a kasnije i na Kosovo. Ciljeve je
Milošević pokušao ostvariti pomoću najbrutalnije vojne sile i masovnoga zločina, koji su izvršle snage pod
njegovom nominalnom komandom i auspicijom. Postoji više motiva i ciljeva koje je sebi takva vrsta pokreta
postavila. Ovdje ćemo naznačiniti samo onaj koji se eksponirao u obliku religijske ideologije i dominacije. To
je, u ustvari, predstavljalo glavno ideološko opravdanje, ali i svrhu zločina, brutalnosti, nasilja i ubijanja. Slična
dešavanja danas se zbivaju i u Alžiru, s ciljem da se osvoji vlast putem nasilja i terora. Takvih pokreta ima i u
drugim dijelovima svijeta, na primjer, u Španiji, Irskoj i drugdje. Takvi pokreti i aktivnosti su velika opasnost
po prava čovjeka. Zato bismo i mogli prihvatiti kao realno gledište da ”vjerski fanatizam povezan s dubokim
političkim ili socijalnim motivima pokreće velike mase na društveni angažman, u kome se žrtve ne broje. Još
jednom se pokazuje da religija i politika mogu da idu ruku pod ruku, bilo da je religija u funkciji politike, ili je
politika u funkciji religije.”217
Društveni pokreti predstavljaju snažnu korekciju akcija i mjera vlasti, kontroliraju ostvarivanje ljudskih
prava i snažan su kontrolor normativnoga sistema i njegove validnosti. Generator su promjena u društvu,
posebno u političkoj sferi, a sve više i u industrijskoj. Pokreti, u suštini, vode demokratizaciji odnosa i štite
ljudsku prirodu i prava, u različitim oblastima. Posebnu vrijednost imaju u tome što tragaju za ličnim i
kolektivnim identitetom, što imaju autonoman stav i antihijerarhijsko okupljanje, što razvijaju jednu vrstu
solidarističkog principa među svojim pristalicama i akterima i što predstavljaju alternativni karakter postojećem
poretku. Pokreti nastoje pronaći formulu između spontanoga stvaralaštva i angažiranja masa i organizirane
usmjerene društvene, pa i političke akcije. Iznad svega su osjetljivi za potrebe savremenoga čovjeka i probleme
budućih generacija, u ime kojih se najčešće i angažirauju.

4. DRUŠTVENI SUKOBI
U sociologiji je dugo vladalo stajalište da su društveni sukobi nepoželjni, nepotrebni i da se smatraju
nepotrebnim. Tek nakon studentskoga pokreta, krajem šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, kao i drugih
društvenih pokreta i radničkih akcija u industrijskoj sferi, počeli su se shvatati sukobi kao društveni fenomen, a
ne kao patološka pojava koja je dostupna samo policijskoj akciji ili snagama represije koje imaju pravo i
obavezu da ih što prije i efikasnije eliminiraju. Nakon studentskih zbivanja i masovnije pojave štrajkova, sukobi
postaju značajni ne samo za sociologiju, već i uopće za društvene nauke. Sami sistemi vlasti teže naučnoj
spoznaji njihovih uzroka, motiva, ciljeva i dometa. Napušta se dotad vladajuće funkcionalističko stajalište, i to
ne samo u zemljama koje su označavane socijalističkim, već i u demokratski razvijenim zemljama, isticanjem
da je društvo jedinstvena harmonična cjelina, čiji dijelovi doprinose saradnji, a zajedno doprinose integraciji i
održanju društva i poretka.
Bliža i dalja naša povijest puna je sukoba, raznih oblika, intenziteta, karaktera i tipova. Danas više nije
moguće govoriti o devijantnostima i odstupanjima od društvenih pravila i normi. Nije moguće govoriti o
postojanju društvene harmonije, integracije i ravnoteže, već se može govoriti o sukobu kao realnosti, obliku
društvenosti i pokretačkoj snazi promjena. Zato je značajno razumjeti uzroke raznih vrsta neslaganja, sukoba,
pobuna i represija, koji postoje u svim društvima i koji se javljaju s različitim intenzitetom, motivima i
razdobljima. Sukobi su poprimili krajem dvadesetoga stoljeća široke razmjere, naročito rušenjem
socijalističkoga sistema. Nerazdvojni pratilac čovjeka i društva su sukobi, koji, u suštini, najsnažnije utiču na

217
Up.: Predgovor –u: A. Touraine, Sociologija društvenih pokreta, n. izd., str. 21.
123
oblikovanje ljudskih normi, ali i sadržine samoga društva. Sociologija teži spoznaji glavnih oblika društvenih
sukoba, njihovih uzroka, motiva, snage i ideja koje ih generiraju, ali i posljedica koje iza njih nastaju. Dakle,
sociologija želi proniknuti u bit društvenih sukoba.
Neki sociolozi218 smatraju da danas više nije primaran sukob između rada i kapitala, već sukob između
sistema i njihovih građana. Tako Habermas smatra da su sukobi prevazišli klasnu poziciju, a koji su se odnosili
na pitanja ekonomskih i socijalnih odnosa, te vojne bezbjednosti. Oni su se pomjerili ka novim problemima i
pitanjima koja se tiču kvaliteta života, jednakosti ljudi, individualnoga samoostvarivanja i materijalizacije
ljudskih prava i sloboda.

5. TIPOVI SUKOBA
Danas ne postoji saglasnost o tipologiji i vrsti društvenih sukoba. Svaki je sukob za sebe specifičan, ima
svoja obilježja, uzroke i motive. Mnogi autori uspostavljaju različite klasifikacije i kriterije. Pošto sociologija
teži da u globalnom smislu uspostavi određenu tipologiju i zajednička obilježja, odnosno karakteristike, to
bismo na osnovama dosadašnjih iskustava, društvene sukobe mogli grupisati u dva globalna tipa: u prvi
spadaju individualni i unutargrupni sukobi, u drugi ubrajamo globalne društvene sukobe, pod kojim
podrazumijevamo, prvenstveno, ratne i industrijske sukobe.
Ukratko ćemo razmotriti neka tipološka obilježja ovih sukoba, bez pretenzije da ulazimo u njihovu
sadržinu. To traži mnogo obimniju studiju.

Rat, kao najteži oblik društvenoga sukoba

Rat, kao najizraženiji tip društvenoga sukoba, spada u red najvećih i najtragičnijih konflikata u ljudskom
društvu. Ratovi mogu biti lokalnoga i međunarodnoga karaktera, mogu se voditi unutar jedne ili više država, na
užoj ili široj teritoriji jedne ili više država. Razvrstavanje na unutrašnje i međunarodne sukobe je važno, ali nije
dovoljno. Vrlo je bitno raspoznavanje rata, kao sukoba s obzirom na: veličinu, jačinu sukoba, količinu sile koja
se koristi, posljedice koje proizvodi, vrste oružja koje se koriste i način na koji se vodi. Ta obilježja i
karakteristike se mogu analizirati s uspjehom, pogotovo ako imamo u vidu konkretni sukob i prostor na kome
se on odvija. Dalje bismo mogli uspostaviti tipologiju rata, kao sukoba na osnovu karakteristika vođenja rata, tj.
na napadačke ili odbrambene; s obzirom na učesnike, na građanske ili međudržavne; s obzirom na ciljeve koji
se žele ostvariti, na oslobodilačke ili osvajačke; s obzirom na teritoriju na kojoj se vode itd.
Rat je kompleksna društvena pojava i zaokuplja pažnju ne samo društvenih, već i prirodnih nauka. U
sociologiji se konstituirala posebna disciplina koja se bavi fenomenom rata i koja na produbljeniji način
pristupa izučavanju njegovih uzroka i posljedica. S obzirom da smo svjedoci, a ne mali broj ljudi u svijetu i
njegovi učesnici, mogli bismo konstatirati tragičnu činjenicu da je rat također neizbježan pratilac ljudskoga
društva. Za takvu tvrdnju nam argumentaciju pruža povijest, ali i stanje ljudskoga društva u kome danas
živimo. U svim društvima, bez obzira na njihov razvoj i organizaciju, javljali su se ratovi. Iz težnje da se
spoznaju njihovi uzroci, javile su se i različite teorije rata. Danas su nam poznate, recimo: socijaldarvinistička,
rasna, geopolitička, nacionalistička, imperijalistička teorija itd. Ako malo podrobnije analiziramo svaku od njih,
može se uočiti da te teorije, u suštini, opravdavaju rat i smatraju ga na neki način potrebnim. One najčešće
polaze od jednoga elementa ili motiva i nastoje opravdati cilj rata i njegove generatore, odnosno nosioce. U
svim teorijama ciljevi su politički motivirani, a mjerama i potezima vlasti građani su dovedeni u stanje
bezizlaznosti i nemogućnosti drugačijeg postupanja i odlučivanja. Po definiciji njemačkog vojnoga teoretičara
Clausewitcha: ”Rat nije ništa drugo do državna politika produžena drugim sredstvima.”219 Dakle, rat je politički
proces koji se vodi drugim sredstvima, to jest oružjem i upotrebom sile. Rat nije samo politički motiviran, već u
sebi sadrži i mnoge druge ciljeve, kao što su želja za osvajanjem i pripajanjem tuđih teritorija i bogatstava, želja
za potčinjavanjem i dominacijom jedne države nad drugom ili narodom, zbacivanje jednoga tipa vlasti ili
poretka i uspostavljanje drugoga itd.
U razumijevanju uzroka i motiva rata, nužno je polaziti od interesa. Teorija intersa najdublje razotkriva
motive, ali i uzroke i ciljeve rata. Naravno, uzroci i ciljevi se mogu razumjeti i objasniti, ali se rat kao sredstvo
ne može opravdati.220 Posljedice rata se manifestiraju na sve sfere društva i ljudskoga života uopće. Najveći
broj dosadašnjih studija, posvećenih ratnom sukobu, uglavnom se bavi posljedicama, a mnogo manje uzrocima.

218
A. Touraine, o. c.
219
Karl Clausewitch, O ratu, Vojno delo, Beograd, 1951.
220
Up.: T. B. Bottomor, o. c., str. 139.
124
Većina ljudi se mobilizira i angažira u njegovom ostvarivanju, a malo u suprotstavljanju.

Industrijski sukobi
Industrijski sukob je jedan od najintenzivnijih oblika društvenih sukoba i vezan je za proces rada.
Poznat je razvijenim, ali i manje razvijenim društvima, ima svoju burnu historiju. Danas je industrijski sukob u
najvećem broju zemalja dopušten, odvija se nenasilnim sredstvima i metodama, ali je vrlo intenzivan i
masovan. Sukob interesa je neprekidan u procesu rada, nerijetko prevazilazi ekonomske zahtjeve i ciljeve i
zadobija šire političke i društvene dimenzije. Sukob u industriji odvija se nenasilnim sredstvima, pomoću
argumenata, uticaja, ekonomskog pritiska, putem pregovora, ali i putem masovnih akcija aktera kojima se koči i
blokira proces rada, ponekad i paraliziraju mnogobrojne druge javne funkcije. I pored takvoga metoda rada i
djelovanja, prijetnja i upotreba sile nije daleko ni od jednoga važnijeg industrijskog spora.221
Pod industrijskim sukobom se najčešće podrazumijevaju razni oblici štrajkova, koji mogu biti u rasponu
od štrajka u jednom preduzeću do generalnog štrajka, koji može zahvatiti jednu granu djelatnosti ili više njih.
Štrajkovi mogu biti organizirani i spontani, zavisno od strategije mogu biti štrajkovi upozorenja do štrajkova
koji paraliziraju čitav proces rada. Pored štrajkova, kao najrazvijenijega tipa sukoba, postoje i drugi načini
iskazivanja nezadovoljstva, protestom i drugim danas poznatim i razvijenim načinima pritisaka koji su najčešće
povremenog i privremenog karaktera, sa različitim interesima, ciljevima i zahtjevima. Danas većina razvijenih
industrijskih zemalja ima neku vrstu statistike o javljanju, dosegu i trajanju industrijskih sukoba. Zato se oni
mogu analizirati i pratiti, uočavati njihovi uzroci i ciljevi. Na bazi tih podataka mogu se ocijeniti njihovi efekti,
stabilnost i izdržljivost jednoga sistema, uočiti elemente koji integriraju i koji razaraju društvo. Danas je
moguća usporedba industrijskih sukoba između različitih država i različitih privrednih sistema, kao njihove
povezanosti s drugim društvenim zbivanjima i procesima.
U osnovi industrijskoga sukoba su interesi. To je osnovni motiv organiziranja i djelovanja ljudi u
sukobu. Najčešće učesnici ističu zahtjeve za većim nadnicama, boljim materijalnim i socijalnim uslovima,
boljoj zaštiti na radu ili poziciji u sferi rada, kao i za promjenu određenih pravnih normi i slično. U suštini,
socijalni sukobi vode promjeni odnosa u procesu rada, ali i šire, mjesta rada u društvu, motiviraju aktere na
akciju, stimuliraju uprave na efikasnije i racionalnije funkcioniranje.
Industrijski sukobi imaju pozitivne i negativne efekte. Pozitivne strane sukoba istakao je još Simmel. Po
njemu, sukobi su važni za društvene promjene, jer društvene grupe ne mogu bez sukoba pokazati nikakav
”stvarni životni proces.” Novije studije i istraživanja u oblasti industrije ne naglašavaju toliku povezanost i
ovisnost sukoba i društvenih promjena, posebno u sferi rada.
Sukobi ne doprinose uvijek pozitivnim promjenama, postoje promjene i u društvu a pogotovo u
industrijskom napretku bez sukoba. Sukobi nerijetko djeluju retrogradno i vode neželjenim efektima, odnosima
i procesima. Ne treba zaboraviti da neke vrste sukoba pomažu da se održi ili pojača ustaljeni oblik društvenoga
života, poretka i načina rada i da se pomoću manipulacije akterima i pokretom spriječe promjene koje su nužne
i koje je nadživjelo vrijeme. Otuda su ove vrste pokreta nerijetko izložene velikoj manipulaciji i zloupotrebi u
odnosu na njihovu izvornost i stvarnu prirodu.

Sindikat i industrijski sukobi

Društvenu, a time i industrijsku moć je u mnogim društvima teško locirati. Najčešće je smještena
između institucionalne strukture i aktera političke moći. U nominalnome smislu, ona je smještena u
institucionalne forme i formalne nadležnosti. U industriji, moć je locirana u upravama preduzeća. Koncentrira
se pomoću kapitala i prava na raspolaganje sredstvima rada. Iz tih prava se izvode i druga, šire u društvu,
pomoću statusa i pravnih normi koje postaju općeobavezujuće pravilo prihvatanja i poštivanja. Nasuprot toj
moći se konstituira potreba za interesima koje imaju zaposleni, a koje zastupaju najčešće sindikati. Dakle,
sindikati su organizirane skupine ili društvene grupe koje zastupaju i predstavljaju interese zaposlenih. Neki
autori iznose tvrdnje da je sindikat imao najizraženiju ulogu u integraciji radnika u industrijski sistem.
Nesumnjivo je da su sindikati doprinijeli institucionalizaciji industrijskih sukoba, prihvatanjem niza pravila i
procedura. Institucionalizacija je otupila oštricu i moć industrijskoga sukoba. Na taj način je izvršena
stabilizacija odnosa između nosilaca suprotstavljenih interesa. Kao zastupnik interesa rada, sindikat je kroz
povijest izašao i iz sfere rada šire u društvo i postao legitimni predstavnik interesa rada i radnika. S obzirom na
snagu sindikata, legitimaciju i prezentaciju interesa rada u društvu, došlo je do konstituiranja neke vrste
”industrijske demokratije”. Ona se zasniva na pravu, to jest na poštivanju normativnoga poretka, dopuštenosti

221
Slično mišljenje iznosi i T. Bottomor u djelu: Sociologija kao društvena kritika, n. izd., str. 135.
125
sindikalnog djelovanja, na prezentaciji interesa rada, na pravu zastupanja i pregovaranja, ali i na pravu
radničkih akcija.222
Zastupajući interese rada, sindikat je zaslužan za povećavanje zarada, poboljšanje općih materijalnih i
socijalnih uslova zaposlenih, uslova rada, skraćivanje radnoga vremena itd. Pored ekonomsko-socijalnih
uslova, sindikat je doprinio širenju i drugih prava iz rada u društvu, prije svega, putem odnosa i normi koje se
uspostavljaju i utvrđuju. Ta prava su danas dio tradicije i smatraju se općim pravom. No, ona nisu rezultat samo
sindikalnog posredništva i njegovog aktiviteta, već su rezultat rasta industrije, općeg napretka društva, razvoja
tehnologije i njenog zahtjeva za većom i obrazovanijom radnom snagom, kvalitetnijim znanjem i
sposobnostima, koje zahtijeva nova proizvodna strategija. To se nije moglo ostvariti bez velikog ulaganja u
obrazovanje, školovanje, uslove stanovanja, veće nadnice i razne druge oblike motivacije za uspjeh,
pokretljivost i napredak i čovjekovoga standarda, ali i društvenoga razvoja. Sindikat je izraz interesa radnika u
sferi rada. Razvio se u eksponenta interesa rada na profesionalnoj osnovi, ne samo u industriji, već i u društvu.
Međutim, bez obzira na njegovu rasprostranjenost, preduzeće je temeljni osnov njegova egzistiranja.
Preduzeće je osnova udruživanja, uzajamnosti, solidarnosti, zajedništva interesa i ciljeva.

Sindikat i kolektivni ugovori

Instrument putem koga se realiziraju interesi rada su kolektivni ugovori. Oni predstavljaju suštinu
radnopravnoga zakonodavstva, instrument institucionalizacije industrijskih sukoba. Kolektivni ugovori su
tekovina radničke borbe za bolji materijalni i socijalni položaj zaposlenih. Zato se nerijetko konstatira da je
historija rada, ustvari, historija kolektivnih pregovora. Kolektivni ugovori su osnova industrijske demokratije u
kojim se na normativno obavezujući način uređuju odnosi između radnika i poslodavaca. Danas su prisutna
različita gledanja na sadržinu kolektivnih ugovora i njihov značaj, i to ne samo kod nas, već i u zemljama u
kojim imaju dugu tradiciju. Većini tih gledišta je zajedničko da se putem njih, kao instrumenta radnog prava,
ističe obaveza pregovaranja, čime se stvaraju pretpostavke za uspostavljanje socijalnog mira u sferi rada.
Pomoću kolektivnih ugovora zaposleni ostvaruju svoj uticaj ne samo u sferi rada ,već i u društvu, što
predstavlja osnovu radničke solidarnosti.
U zastupanju interesa rada, sindikat je nosilac i akter pregovora sa poslodavcima. Pregovori se odvijaju
u skladu sa pravilima. U slučaju nemogućnosti sporazuma sa poslodavcima, provodi se postupak arbitraže i
posredovanja. Ukoliko se ne provode odredbe ugovora, vodi se sudski postupak koji obavezuje sve učesnike na
provedbu takvih odluka. Kao dio pregovaračke strategije sindikatu na raspolaganju stoje raznovrsna sredstva.
Najznačajnije sredstvo u pregovorima sindikata jeste štrajk. On je istovremeno i najsnažniji industrijski
sukob.223 Vrlo je uspješan, kao institut radničke borbe, ukoliko se efikasno i racionalno koristi.
Štrajkovi su vrlo efikasni kako u sistemu pregovaranja tako i u ostvarivanju drugih prava u društvu,
izvan sfere rada. Zato bismo mogli reći da je štrajk najsnažniji oblik moći kojim raspolažu radnici i sindikat.
Dakle, kolektivni ugovori su najčešće snažan institut radnog prava većine zemalja, pomoću kojeg se uspostavlja
ravnoteža između rada i kapitala. Veza između sindikata i radnika ovisi od metoda, sadržine i uspješnosti akcija
kojima se služi. Zato sociolozi sindikate dijele po funkcionalnim tipovima. Svaki tip ima svoje specifičnosti,
prednosti, ali i nedostatke.

Individualni i grupni sukobi

Drugu grupu sukoba čine sukobi koje možemo označiti kao: individualne i grupne. Svaka grupa je
sačinjena od individua. Razumijevanje dinamike i strukture grupe veoma je važno sociološko pitanje. Ali, da
bismo razumjeli grupu, moramo prvo razumjeti svojstvo individua koje se organizuju u grupu i upravljaju po
njenim vrijednostima. Pojedinac u grupi pored usvajanja osnovnih kulturnih vrijednosti, obrazaca i normi
ponašanja, obavlja osnovne funkcije, to jest radi, živi, školuje se i sl. Individua je, dakle, ukupnost društvenih
odnosa, ona pripada istovremeno različitim društvenim grupama i obavlja različite funkcije. Da bismo
razumjeli njenu osobenost, moramo je poimati u njenoj cjelovitosti, a ne izoliranosti. Na formiranje gledišta,
poziciju pa i vrijednosne orijentacije pojedinca, utiče društvo u širem smislu, ali i uže društvene grupe. Zato
svaka individualna pojava postaje ili ima obilježja i društvenosti, nju prihvata ili joj se suprotstavlja šira
skupina, odnosno grupa.
Pitanje koje je u skoro čitavoj ljudskoj povijesti prisutno, jeste pitanje odnosa između individue i
društva i sukoba koji iz tog dualizma proizlazi. Pokušavajući dati odgovor na to pitanje, uspostavljene su
222
Šire o tome vidjeti: Salih Fočo, U vrtlogu socijalnih konflikata – u: Jugoslovenski haos i Bosanska tragedija, Svjetlost, Sarajevo,
1993.
223
G. Gurvitch, Sociologija, n. izd., str. 503.
126
mnogobrojne teorije pa i teorijski pravci i naučne discipline. Pokušavajući dati odgovor, Simmel je isticao da je
možda izvor sukoba u ljudskoj prirodi da u čovjeku postoji neka vrsta ”borbenog instinkta.” U prepisci s
Einsteinom, Freud potvrđuje postojanje razornog, odnosno agresivnog instinkta u ljudskoj ličnosti, koji se ne
može potisnuti iako mu se uvijek suprotstavlja instinkt simpatije ili ljubavi.224 Biološka i antropološka
istraživanja prihvataju ideju o postojanju agresivnoga instinkta kod čovjeka, kao unutrašnji oblik sukoba.
Naravno, to nije dovoljno da bi se objasnila povezanost i stepen jačine sukoba koji se odvijaju u grupi i između
društvenih grupa. Ni pojedinci ni grupe nisu u stalnom sukobu, već su to stanja koja imaju svoju genezu i
uzroke. Dakle, postoje drugi uzroci sukoba izvan biološke sklonosti ka agresivnosti jedinke. Još je I. Kant
upozorio na postojanje antagonizma između individue i društva. “U osnovi toga antagonizma je interes, kao
najsnažnija pokretačka snaga čovjekove djelatnosti. Između individue i društva postoje suprotnosti i različiti
intersi, ali isto tako postoji i sklad tih interesa. Te dvije tendencije ili osobine bile su prisutne u svim društvima.
Interesi su osnova sukoba. Radi njihovog zadovoljavanja, društvene grupe stupaju u akciju.”225 “Interesima
nazivam”, kaže Habermas, ”osnovne orijentacije, koje su vezane za određene fundamentalne uslove moguće
reprodukcije i samokonstituisanja ljudskog roda, naime, za rad i interakciju. Stoga te orijentacije nisu
usmjerene na zadovoljavanje neposredno empirijskih potreba, nego za rješavanje sistemskih problema
uopšte.”226 Iz ovog što iskazuje Habermas nije moguće interes svesti samo na jednu dimenziju, najčešće na
materijalnu osnovu. On s pravom ukazuje da su interesi subjektivno opredjeljenje individue i grupe. Otuda, na
osnovu istih fundamentalnih uslova, moguća je reprodukcija i samokonstituiranje društvene grupe s različitim
interesima, orijentacijama, različitim reakcijama i različitim ljestvicama vrednovanja, odnosno uspostavljanja
prioriteta interesa, a time i njihovih reakcija i akcija.

Već smo istakli da sukobi imaju pozitivne i negativne funkcije. Kada je riječ o individualnim i grupnim
sukobima, onda bismo mogli naznačiti učinke koje pojedinac i grupe imaju u oslobađanju od suvišne napetosti,
koje ometaju saradnju između jedinke i grupe, ali i između samih grupa. Sukobi stimuliraju aktere na
ostvarivanje interesa. Dovode do društvenih, a najčešće i do personalnih promjena, bilo u grupi, preduzeću,
zajednici ili samom društvu, zavisno od aktera i sadržine zahtjeva. Sukobi najčešće pokazuju realne odnose
moći subjekata, koji učestvuju u sukobu ili protiv kojih su oni usmjereni. Uspostavlja se obrazac ponašanja, na
osnovu kojeg strana u sukobu može ocijeniti stepen u kojem će ubuduće biti tolerirani njeni interesi i zahtjevi
druge strane.227 Obrasci ponašanja se institucionaliziraju i uspostavljaju pravila ponašanja učesnika sukoba.
Time oni zadobijaju mirniji karakter i toleranciju, gube oštrinu i intenzitet, i stvaraju prostor za alternativna
rješenja, argumente, posredništvo i toleranciju. No, tok sukoba nije uvijek takav. Prekoračenja pravila su česta i
sukobi nerijetko vode upotrebi sile ili općem nasilju. O tim osobinama smo više rekli prilikom ratnih i
industrijskih sukoba.
Postoji više načina reguliranja društvenih sukoba. Zavisno od situacije i vrste sukoba koriste se i
različita pravila i postupci. Iz dosadašnjih iskustava, može se uočiti da je svaki sukob za sebe specifičan, i u
teorijskom smislu možemo govoriti o idealnotipskom modelu njihovoga rješavanja. Historija, posebno ratnih i
industrjskih sukoba veoma je bogata, i upućuje nas na spoznaju da se svaki ratni sukob završio na specifičan
način, bez praktičnoga ponavljanja obrasca iz prošlosti i zato i ne postoji unaprijed zadan hod i način njihovog
rješenja i ishoda.

XIV PREDAVANJE

DRUŠTVENA SVIJEST

DRUŠTVO I RELIGIJA
224
Freudovo pismo je objavljeno 1933, Međunarodni instiut za intelektualnu saradnju Lige naroda – u: Zbornik War, Studies from
Psihology, Sociology, Antropology, New York, 1964.
225
E. Kuvačić, Sukobi, Globus, Zagreb, 1972, str. 104-105.
226
Jirgen Habermas, Saznanje i interes, Nolit, Beograd, 1978, str. 241.
227
Grupa autora, Politička sociologija (Redaktori: Radoš Smiljković i Miroslav Pečujljić), Radnička štampa, Beograd, 1978, str. 328-
329.
127
 1. NASTANAK RELIGIJE
Religija spada u pitanja koja se sa naučnog aspekta teško mogu odrediti ili definirati. Za religiju se ne bi
moglo reći da je samo društvena pojava, kao što se teško može prihvatiti stajalište da je to natprirodna tvorevina
ili samo psihološka i emocionalna kategorija. Od postanka čovjeka postoji princip vjerovanja. Vjerovanje je
usko vezano sa nadanjem, ali i sa mogućnošću spoznaje prirode i uslova njenoga egzistiranja, ali i samog
čovjekovog postojanja, njegovog nastanka i nestanka. Vjerovati znači spoznavati, a spoznavati znači osjećati
iskustveno, ali i emotivno. Otuda bismo mogli kazati da je religija čovjekova aktivnost i pripada njemu kao
individui, a ne kolektivitetu ili, pak, društveno-institucionalnoj tvorevini. Dakle, religiju bismo u polazištu
mogli shvatiti kao ljudsku aktivnost u najopćijem smislu. To je stvar čovjekovoga uvjerenja i njegovo
prihvatanje natprirodnoga kao stvarnoga.
Kao sistem vjerovanja i osjećanja, religija se sastoji od tri elementa: od teorijskog, tj. sistema
vjerovanja, dakle misaoni nivo predstave i pogleda na sveto i čovjekova povezanost s posebnom, višom,
natprirodnom stvarnošću. Ti pogledi su formulirani u mitovima i mitologijama, u svetim tekstovima, a
kodifikovani u dogmama i vjerskom učenju od osjećajnog, tj. iskaza najrazličitijih osjećanja, u smislu
simbolike svete stvari, bez koje ne mogu postojati ni religiozni nazori, ni religiozno ponašanje, i praktičnog, tj.
skupa obreda, magičnih čina i kultova. Navedeni elementi se ne mogu odvojiti jedan od drugoga, niti se religija
može odvojeno promatrati, već samo zajedno u jednoj cjelini smisla osjećanja i vjerovanja. Religija je neka
spona čovjeka sa natprirodnim silama, u nastojanju da spozna moć prirode i svoju stvarnost. Religija je, dakle,
neki oblik organizirane zamisli, osjećanja, simbola, kulturnih radnji, ”onostrano” natprirodno biće. Pod
onostranim, filozofija podrazumijeva ono što egzistira samo po sebi, ono što nije uslovljeno i što se samo
sobom shvata. U vrijednosnom smislu, apsolutno je ono što je dovršeno, savršeno i što kao takvo zahtijeva
bezuslovno uvažavanje.
Sociologija kao nauka o društvu religiju posmatra kao društveno uslovljenu tvorevinu, odnosno uticaj
društva na religiju i religije na društvo, dakle, njenu društvenu dimenziju. Mora se priznati, to nije jednostavan
zadatak, s obzirom na činjenicu da je religija najvećim svojim dijelom sfera subjektivnosti i osjećajnosti. Zato
se postavlja pitanje u samom polazištu: kako sociološkim metodama i kategorijama razumjeti ono što je
subjektivno? Bez obzira na subjektivnost religije, ona je ujedno i iskustvena činjenica, koju svaka osoba
uključuje i unosi sa sobom u neku religiju, tj. u neke kolektivne religijske institucije. Religija se uklapa u
globalnu društvenu stvarnost i iz povijesti nam je poznato da ona predstavlja jedan od dijelova i dimenzija
društvenoga razvitka. Međutim, religija je također uslovljena i društvenom stvarnošću, ne samo spoljašnošću,
već i u svojim strukturalnim i kulturnim elementima. Pomoću sociološkog kategorijalnog aparata možemo
saznati i analizirati biće, dakle, čovjekovo djelovanje i njegove društvene vrijednosti kako u povijesti tako i u
sadašnjosti. Možemo, također, razumjeti i analizirati unutrašnje strukture pojedinih religija, njihov historijski
kontinuitet, širinu, obuhvatnost strukture stanovništva itd. Možemo analizirati različite društvene procese, kao
što su mehanizmi prenošenja religioznih sadržaja, procese i inovacije na području religije i religiozne obnove,
procese unutrašnjih promjena koji iz toga proizlaze i njihove refleksije na samo društvo, te stepen integracije
religioznih institucija u samu društvenu strukturu, poredak i sistem vrijednosti. Dakle, sociološki pristup je
nezamjenjiv kada je riječ o gledištima na društvenu dimenziju religije, njenu strukturu, njen uticaj i vrijednosni
sistem u društvu. Sociologija svoj pristup analizi fenomena religije ima u oblasti filozofije i zato su prvi
mislioci, ustvari, bili filozofi koji su se bavili društvenim i duhovnim pojavama i ljudskim vjerovanjem. Misao
o religiji doživjela je kroz povijest svoju evoluciju, naročito u prošlom stoljeću. Tako je proistekla ideja o
zakonitom razvoju religije, od animizma, preko politeizma do monoteizma. Mnogi sociolozi su se bavili
pitanjem religije, a ovdje želimo ukratko samo istaći neke od njih. Marx i Engels su se podrobnije bavili
antropološkom i socijalnom prirodom religije. Posebno su ukazali na to da je religija ljudska tvorevina i da kao
takva potpada pod opće zakone čovjekovoga stvaranja. Za njih je religija izraz samootuđenja čovjeka, u koju on
bježi od industrijske stvarnosti i svoga mjesta u društvu. Doprinos sociološkome razmatranju religije posebno
su dali E. Durkheim i M. Weber. Durkheim upozorava da se religija može razumjeti isključivo kao društvena
pojava, i da je ona povezana sa cjelinom društva. Suština religije je u obožavanju društva samog. Religija ima
različite društveno-integrativne funkcije. Dakle, za Durkheima je religija proizvod društva, kao neka vrsta
uzvišene projekcije svjetovne zajednice.
Weber u religiji gleda jednu formu pokretačke snage, koja motiviše pojedince na određene vrste
ponašanja i djelovanja, pri čemu naglašava posebnost kršćanstva. Weber se u svojim djelima široko bavi
historijskom dimenzijom nastanka religija i proučavanjem njihovoga značaja. Kao termin, uvodi u

128
razumijevanje sociologije religije, pojam harizme i ističe posebnost religijskih specijaliteta, tj. ukazuje na
različite tipove religijske organizacije i na njihove različite društvene korijene i značenja.
U novije vrijeme pored gledišta, rekli bismo, klasika sociologije, sve više se fenomenom religije bave i
funkcionalisti. Oni nastoje odrediti religiju ne po onome što ona jeste, dakle po njenom sadržaju, već i po
njenim funkcijama u društvu, posebno ulogom religije u obezbjeđivanju integracije društva. Za njih je religija
institucija koja obezbjeđuje najvišu legitimnost društvenih odnosa, vrijednosti i motiva ponašanja čovjeka i kao
oblik socijalne kontrole nad pojedincima. Posebno je zastupljeno mišljenje koje se odnosi na čovjekov biološki
karakter i na njegovu integraciju, socijalizaciju i stvaranje identiteta. Istini za volju, ona ne uspijeva utvrditi
društveni obim i sadržaj religije i zato je često identificiraju sa ideologijom, moralom i vaspitanjem.
Većina istraživača, bilo da se bave historijskom ili savremenom dimenzijom religije, slažu se u stajalištu
da je religija univerzalna pojava u svim društvenim sistemima. Ona je stvarnost života i doživljaja. Spada u red
duhovnih i kulturnih tvorevina koje se mogu razumjeti, a ne u potpunosti i objasniti. Zato u sociologiji danas
imamo dosta visok stepen teorijske elaboracije pitanja religije. Njenom se društvenom dimenzijom danas bave
kako sociolozi tako i sami teološki predstavnici.
Kad je riječ o funkcijama religije, onda je nužno kazati da se većina mislilaca slaže o tome da su one
manje-više društveno uslovljene i određene, te da imaju svoju povijest i da se može pratiti njihov kontinuitet,
njihov uticaj na društvo, kao i društva na fizionomiju religijske organizacije. Funkcija religije u sociološkoj
analizi se najčešće posmatra dvojako, kao unutrašnja i kao vanjska priroda i karakter. Unutrašnje funkcije
religije, tj. u okviru samih religijskih organizacija, instituta vjerovanja, su ono što pripadnike određene religije
povezuje i proizlazi iz činjenice da joj pripadaju. Vanjska dimenzija, odnosno funkcija religije je sve ono što
religija znači za cijelo društvo u kome egzistira. Obje te funkcije su, ustvari, jedno jedinstvo i ispoljavaju se u
interakciji s drugim funkcijama društva, koje povratno djeluju na religiju i koje je bitno usmjeravaju.

2. OSNOVNI ELEMENTI RELIGIJE

Već smo istakli da religija nije samo ni društvena pojava, niti pak natprirodna, niti samo psihološka.
Pokušat ćemo ukazati na njenu uslovljenost svim ovim elementima zajedno koji, u suštini, čine složen ne samo
pojam, već i samu prirodu religije, njenu mističnost, odnosno nedostižnost za čovjeka i njegov pojmovno-
kategorijalni svijet. Religija je, dakle, složena pojava, koja zahvata povijesnu dimenziju i društvenu sadržinu. U
teorijskoj literaturi susrećemo, a što proizlazi iz nekih religijskih učenja, da je religija urođena čovjeku, ili, pak,
drugo mišljenje, odnosno pravac istraživanja povijesne dimenzije religije, da je ona nastala na određenom
stepenu društvenoga razvoja, tj. da je ona historijska pojava i ljudska tvorevina.
Kad je riječ o čovjekovom vjerovanju, onda nas to nužno vodi u samu prethistorijsku prirodu nastanka i
razvoja ljudskoga društva. O tome nam najviše pružaju podataka etnografska literatura i razna istraživanja
historičara religije. Kao historijska pojava, samim tim je religija i društvena, uslovljena geografski, ali i
razvojem i organizacijom samoga društva. Dakle, religija kao društvena pojava vezana je za čovjeka i njegov
život u zajednici. Kao društveno biće, čovjek je mogao razviti i prihvatiti religijsku svijest i vjerovanje samo u
zajednici sa drugim ljudima. Društveni život ljudi uslovljen je spoznajom o potrebi i nužnosti zajedništva, kako
u odnosu prema prirodi i prirodnim pojavama i procesima, tako i u odnosu prema drugim društvima, odnosno
zajednicama. Zato je i religija, odnosno razne njene forme plod društvene zajednice i ljudskoga maštanja, ali i
razvitka društva, karaktera socijalnih institucija i psihologije čovjeka. Ako pođemo od pretpostavke da je
religija historijska i društvena kategorija, onda se postavlja pitanje iz kojih korijena niče religiozna ljudska
svijest i koji su uzroci i procesi promjena religioznih predodžbi u toku ljudske povijesti?228
Historičari religije upozoravaju da je religija društveni proizvod analogno svim ostalim ljudskim
tvorevinama, i održava se pomoću ljudi i njihove svijesti inkorporacijom novih članova, u skladu sa utvrđenim
obrascima i propozicijama. S obzirom na njenu društvenost, mase sljedbenika daju joj težinu i značaj. Obredi i
načini iskazivanja vjerovanja afirmiraju njen kolektivitet i društvenost, i povezuju jedinke u sistemu vjerske
hijerarhije pomoću koje se, opet, uspostavlja ugled, poštovanje i priroda vjerske funkcije. Mijenjali su se oblici
religijskog društva, s obzirom na njegove predodžbe o funkciji i svrsi, i na uslove duhovnog i svjetovnog
života. Prihvatanjem svijeta i nade u sretan preobražaj čovjeka, religija uspostavlja svoje sudove i gledišta
vezana za društvena pitanja, a i sam karakter društva, kao što su, recimo, pitanja o vlasti, bogatstvu, društvenom
ugledu, odgojnim funkcijama društva itd., čime ona zadobija društvenu dimenziju i značenje. U odnosu na
političku vlast različite religije uspostavljaju različita gledišta. Tako, recimo, kršćanstvo se podređuje, budizam
je ravnodušan, dok neke sekte zauzimaju neprijateljski stav itd. Isto su tako različita mišljenja o bogatstvu, koje

228
Gabriel le Bras, Problemi sociologije religije - u: Georges Gurvitch, Sociologija, n. izd., str. 94.
129
neke religije smatraju znakom milosti, a neke iskušenjem; i o ekonomskom sistemu, kojemu se većina religija
prilagođava, pokazujući povremeno težnju da se uzdignu iznad njega. I napokon, različite vidove društvenog
ugleda - titule, časti i privilegije - postepeno usvajaju sva religijska društva, uz izvjesne ograde ili, naprotiv,
unoseći u njih nove nijanse. U religijama je od posebne važnosti, zbog poštovanja što ga vjernici duguju
posvećenim osobama, posrednicima između čovjeka i nadnaravnih sila, svećenstvo, koje ima i društveni ugled
i status.
Religija, kad je riječ o gledištu na društvena pitanja, uspostavlja i svoje doktrine: posebno o odgoju i
obrazovanju, zatim braku, bračnim odnosim, bračnim vezama, odnosno mogućnostima razvoda i rastave od
stola i postelje, o dužnostima stvaranja potomstva itd. Nerijetko su značajna religijska gledišta i norme kada je
u pitanju nasljedstvo, prava i obaveze roditelja i djece u tome i sl. Historičari religije nas upućuju na zaključak
da religije svojim tradicijama i običajima, u gledištima na društvena pitanja, gotovo uvijek opravdavaju
postojeći društveni poredak i tradicijske odnose.
Funkcija religije u društvu i političkom životu, pomno je uvijek praćena od strane države i predmet je
njenoga interesovanja. Uticaj religije na poslušnost podanika u svim društvima bio je velik, nerijetko su religije
podupirale njihovu pobunu ili im davale podršku, ili se suprotstavljale pojedinim strankama ili politikama koje
nisu imale uporišta u ljudskoj i svjetovnoj moralnosti i koje su bile usmjerene protiv čovjekove osobenosti.
Zato društvene strukture, nerijetko i njihova moć, ovise od uticaja pojedinih religijskih institucija.
Postoje vrlo različite teorije i gledišta o tome koji su elementi u religijskoj osnovi dominantniji. Neki
autori smatraju da je to kombinacija više faktora i uslova, među kojima se najviše ističu: psihološki elementi,
čovjekove potrebe i priroda o nužnoj pripadnosti nekom svijetu i izvoru, nekim snagama izvan ili iznad njega,
kombinaciji biološko-psiholoških elemenata, po kojima je priroda i karakter čovjekova nastanka i egzistencije
specifična i nespoznajna za čovjeka i njegov svijet, dakle, iz straha ljudi prema nepoznatim silama prirode,
filozofska gledišta i učenja o raznim pojavama života i smrti, moći i granicama ljudskog uma, nepoznavanje
prirodnih pojava i nemoć čovjeka pred njima, njihovoj nadmoći i uslovljenosti izvan čovjekove spoznaje i
dosega. Svi ti elementi, bez sumnje, uslovljavaju stvaranje religijske predodžbe i čovjekove potrebe za
vjerovanjem. U stvari, svi ovi elementi, ali i mnogi drugi zajedno, čine osnovu egzistencije i potrebe
čovjekovoga vjerovanja u nadmoć prirode i izvan ljudske snage i procesa koji se iskazuju u obliku religije, kao
čovjekovog odnosa i njegove potrebe za spoznajom prirode i svijeta, u načinu ponašanja, u odnosu prema
drugima i samome sebi.
Natprirodna dimenzija religije ogleda se u prihvatanju nečeg izvanjskog i nedostižnog, kao stvarnog. Za
čovjekovo vjerovanje nije dovoljno da natprirodno egzistira, već da ga i sam shvati kao realnost i da ono ima
uticaja na njegovo socijalno ponašanje. Putem obreda i običaja i načina vjerovanja, vjernik utiče na ono što je
izvan i iznad njega i u čije postojanje ne sumnja. Dakle, religija je put za prihvatanje određenih vrijednosti i
modela ponašanja. One vrijednosti koje ga povezuju sa natprirodnim ili svetim jesu religijske vrijednosti.
Poredak na zemlji je nižega reda u religijskoj svijesti i sve je potčinjeno jedinstvenom božanstvu. Otuda za
čovjeka vjerski autoritet ima mističnost i natprirodnu zadaću, suprotnu onoj koju nameće svakodnevni život.
Religija svoje predodžbe traži izvan postojećeg, i to je njena osnovna karakteristika. U svojoj mističnosti
uspostavlja hijerarhijsku piramidu vjerovanja, kako bi lancem vjerovanja posrednike povezala sa natprirodnim
silama. Za to su najpogodnija forma - obredi koji su oblik posredništva vjernika sa skrivenim silama.
Natprirodnost i mističnost se razlikuju kod primitivnih i savremenih religija. Mada istraživači ukazuju da i
kasnije nastale religije zadržavaju neke elemente prijašnjih primitivnih religija, s tom razlikom što se ti elementi
u novonastalim društvenim uslovima kombiniraju na poseban način. Natprirodno je ono što biće želi spoznati i
što čovjeka čini bićem prakse, dakle, bićem koje vjeruje i postupa u skladu sa svojim ubjeđenjem i normativnim
vrijednostima, koje je religija uspostavila kao obaveznost i bezuslovnu pokornost. Dakle, religija je izraz
čovjekovoga vjerovanja u sile izvan njega, a koje, po njegovom ubjeđenju, utiču na ljudsku sudbinu. Religija
nije samo lični doživljaj i individualno vjerovanje, već uspostavljanjem normativnoga postaje i kolektivni čin
vjerovanja, odnosno izvjesni ritual koji zadobija i društvenu dimenziju. Religije su postojale u svakom društvu i
one su, mogli bismo slobodno konstatirati, nosioci kontinuiteta društvene transformacije i preobražaja, mada sa
velikim tradicijskim i eshatološkim stajalištima. Eshatološka praksa usmjerava čovjeka na vjerovanje u
sudbinu, pravdu, mir i sreću.
Psihološka osobenost religije se ogleda u nastojanjima da se uspostavi kontrola nad svim čovjekovim
akcijama, djelovanjima i shvatanjima. Omogućava čovjeku da proširi pojmove o samome sebi, da nađe svoj mir
i da ispuni svoje praznine, da pobjegne od tegoba svakodnevnoga života i društvenoga okruženja. Vjerovanje
pruža čovjeku, u stvari, posve drugi smisao, gledišta na moć i na rješenja koja mu daju nadu u natprirodno i
nevidljivo biće, dakle ono što je sveto. Recimo, raj i pakao su određena stanja nade i očekivanja čovjeka,
130
mjerilo vrijednosti čovjekovih osobina i postupaka, njegovoga odnosa prema pitanju i smislu života i
vrijednostima realnoga svijeta.
Psihološka dimenzija religije se ogleda i u samom načinu obreda, u ulozi koju svećenici imaju u nekim
konfesijama, recimo činu ispovijedi. Tu su, svakako, i vjerski objekti koji su po svojoj konstrukciji nadmoćni i
magični i čovjeka stavljaju u ovisnu, odnosno nemoćnu poziciju. Odnos psihičke podređenosti i ovisnosti
čovjeka vrlo slikovito ilustruje misao koju daje Glen Vernon: ”Značajna osobina savremenog američkog
religijskog ponašanja jeste stvaranje tzv. kulta ponovnog uvjeravanja. Mnogi Amerikanci izgleda da se okreću
religiji koja traži obnovu povjerenja i optimizma u samoga sebe i u život uopće. Kult naglašava ‘pozitivno
mišljenje’ i diskredituje sve savremeno mišljenje koje je negativno po prirodi. Osnovna doktrina kulta jeste ta
da pojedinac unutar sebe ima moć da savlada teškoće. On može da postigne sve što želi, da postiže toliko dugo
dok vjeruje u sebe i moli Božiju pomoć. Kult pruža mješavinu psiholoiških i religijskih shvatanja planiranih da
ubijede čovjeka kako on treba da ima osjećanje lične nedovoljnosti, ili da prizna bilo kakve granice svojih
mogućih uspjeha. U izvjesnom smislu, ova vrsta religijskog mišljenja nije ništa drugo nego stara američka
doktrina ’snažnog individualizma’ uvijenog u modernu terminologiju.”229 Kao što se iz ovoga mišljenja vidi, a i
iz drugih zapažanja i istraživanja fenomena religije, može se primijetiti da frustracija, kao značajna psihička
osobenost čovjeka, čini veliku osnovu čovjekovoga vjerovanja u nadmoć. ”Bog je s nama čak i u najgorem i
najmračnijim trenucima. Kada nas svi ostave, kada nas napusti svaka nada, svaka mogućnost rješenja, tada nam
preostaje jedino: da se prepustimo Božijim rukama.”230 Čovjekova vjera u budućnost je izraz njegove
razočaranosti ili, pak, bjekstva, kako bi Erich Fromm rekao, od postojeće sadašnjosti. Dakle, nada, strpljenje,
sugestivnost, mir su osobine koje religija interpolira u individuu i stvara od nje tranziciju vjerovanja. Religija
pojedincu daje snagu i nadu za život, i nadu za uspjeh u drugom svijetu. Njena mističnost omogućava pojedincu
da prebrodi i teškoće frustracije i tragedije na jedan uopćeni način, kao provizorij utjehe. Krajnja religijska
mističnost vezana je za čovjekovu smrt. Ona, kako jedan teolog kaže, prati čovjeka kroz čitav život. Stoga je
smrt, ustvari, pitanje života, čovjekovoga postojanja, rada i egzistiranja. Ta činjenica je moćna vrlina religije i
njene nadmoći nad čovjekovom krhkošću i bespomoćnosti. Religija daje čovjeku i samopouzdanje i osjećanje
značenja. Doprinosi njegovoj integraciji u socijalni sistem i zajednicu.

3. TIPOVI I FUNKCIJE RELIGIJE

Religija igra važnu ulogu u strukturi i povijesti ljudskoga društva. Već smo istakli da je to složena i
kompleksna pojava sa mnogobrojnim funkcijama i specifičnostima. Ta njena specifičnost proizlazi iz
historijske dimenzije i mističkog značenja u ljudskom životu. Njena mističnost proizlazi iz čovjekovog straha
od smrti i potrebe vjerovanja u natprirodne sile, od tradicije i pravila društva i same mističnosti religije. Religija
predstavlja i osoben pogled na svijet, osobena osjećanja i osobene radnje. Iz toga proizlazi i njena složenost, jer
je i subjektivna i objektivna i individualna i kolektivna pojava. S obzirom da je religija, kao i ostale ljudske
djelatnosti, sistematizirana u određeni prostor i vrijeme, ona se manifestira u svojoj povijesnosti, ali i
praktičnosti kao određeni tip ili oblik.
U sociologiji ne postoji saglasnost o tipologiji, niti o samim kriterijima od kojih se polazi u gledištima
na funkcije i prirodu religije u društvu. Većina sociologa polazi od kriterija koji su, u stvari, elementi njene
definicije. Tako V. Pavićević vidi ove tipove: dogmatski tip, emocionalno - etički tip, racionalistički tip i
institucionalni tip. Pod dogmatskim tipom podrazumijeva religije u kojima je razvijeno samo vjersko učenje i u
kojima se mnogo polaže na znanje i usvajanje učenja od strane vjernika, na učvršćivanje učenja, što onda
povlači za sobom brojno i teološki obrazovano svećenstvo. U emocionalno - etički tip spadaju religije u kojima
je osnovni znak religioznosti, religiozno moralno osjećanje i preduzimanje radnji koje nalaže religija. Dok, pak,
u ritualistički tip spadaju religije u kojima se posebno vrednuju religijski rituali i obredi. Razumljivo je da se
većina navedenih elemenata ne javlja izolirano, već da se oni javljaju zajedno, najčešće, u uzajamnosti ukupnih
odnosa koji čine sistem vjerovanja. Tome treba dodati da jedna religija u raznim fazama svoga historijskog
razvitka dobija karakteristiku jednoga ili drugoga tipa. Drugo, preovladavanje neke od karakteristika
ustanovljava se ne samo u odnosu na druge momente u istoj religiji, već i u odnosu na prisutnost dotične
karakteristike u drugim religijama. Pojam tipa je relativan i relacionalan.231
Jedan broj sociologa, uspostavlja drugačiju tipologiju polazeći, pri tome, od principa teološko - etičkog
učenja ili, pak, prirode nastanka religije. U religije, prema načelima vjerovanja, odnosno izvorima iz kojih crpe
svoje predstave i vjerovanja, ubrajaju se prirodne i objavljene religije. Prirodne religije su nastale kao prirodni i
229
Glen Vernon, Sociology of religion, me Graw-Hill Book Company, New York, 1962, str. 229.
230
Walter Trobisch, Volio sam djevojku, Duhovna stvarnost, Zagreb, 1969, str. 99.
231
Vuko Pavićević, Sociologija religije, Zavod za izdavanje udžbenika Srbije, Beograd, 1970, str. 135.
131
društveni fenomeni, kojima se obično ne zna osnivač i one su se prenosile kroz povijest govorom, opažanjima,
vjerovanjima, mitovima i ritualima. To su religije koje, na racionalan način, teže objasniti smisao života i
funkcioniranje svog prirodnog i društvenog okruženja. Objavljene religije su one religije čije je vjerovanje,
odnosno božanstvo objavljeno ljudima preko posrednika, tj. proroka. To su religije koje imaju svoga
individualnoga, često historijski utvrđenoga, osnivača koji je proširio na različite načine religijsko učenje i
vjerovanje. Neki teoretičari upoređuju religije prema njihovim strukturalnim elementima, procesima ili
funkcijama i uspostavljaju tipologiju na religiju tipa ”crkve” i religije tipa ”sekte”, kao dvije krajnosti u nizu
brojnih međutipova.232
Mi bismo mogli prihvatiti gledište koje smatra da je tipologija religija relativna stvar i da ona ovisi od
karaktera analize, odnosno od teorijskoga pristupa i svrhe sociološkoga istraživanja. Razumljivo je da se u
empirijskim istraživanjima polazi od određenih ciljeva i da se u skladu sa postavljenim zadacima vrši i
prilagođava teorijska elaboracija kako bi se istraživani problem podrobnije razumio. Sa tipologijom religije
usko su vezane njena priroda i funkcije koje ima u jednome društvu, ali i u ljudskome životu uopće. Iz
dosadašnjih naznaka o prirodi i karakteru religije, uočava se da su veoma raznovrsne njene funkcije da su one
promjenjive prirode kroz povijest, da su obično zavisile od društvenog sistema i njegovih vrijednosti. Otuda
funkcije religije je nemoguće egzaktno iskazati, neovisno od njihove povezanosti sa društvenim funkcijama i
funkcijama koje čovjek u religijskom miljeu ima i koje on unosi u religijske institucije. Funkcije religije se
mogu posmatrati kao unutrašnje i spoljnje, ili, kako bi to Merton rekao, latentne i manifestne funkcije, iako su
one u životu praktično nedjeljive.
Religija djeluje kroz čitav proces religijskih institucija, posebno u procesu čovjekove integracije s
vjerničkim skupinama i njegovim sudjelovanjem u religijskim aktivnostima, usvajanju određenih normi
vrijednosti. Za onoga koji vjeruje, religija igra ulogu pogleda na samu prirodu, na svijet, na biće. Taj određeni
pogled i proces njegovoga prihvatanja, čini se kroz prihvatanje religijskoga učenja i vjerovanja. Toj saznajnoj
funkciji religije, kao unutrašnje forme, pridružuje se njena emocionalno-egzistencijalna ili praktična funkcija.
”Onaj koji vjeruje, taj zamišlja Boga kao biće koje uslišava molitve, koje pomaže, tješi, koje, dakle, vrši
praktičnu funkciju u njegovom životu. Pomoću te zamisli religiozni čovjek osmišljava ono što je u životu nužno
neizbježno i suprotno čovjekovim težnjama.”233 Svojim predstavama o božanskoj sili i natprirodnom biću, vjera
svojim funkcijama razvija kod vjernika osjećanje da svojim molitvama mogu pridobiti naklonost i Božiju volju.
Time čovjek prevladava svoje osjećanje nemoći i očajanja. Religija tako postaje, ne samo duhovno sredstvo,
već i sredstvo za psihološko savladavanje egzistencijalnih životnih problema. Sveto i božansko se ne ostvaruje
bez etičnosti, odnosno etičke funkcije religije. Prenošenjem moralnih normi iz društvenoga života u duhovni
autoritet je izraz određenih potreba, odnosno prihvatanje principa vjerovanja i normi koje se putem etike
ispoljavaju u ljudskom umu. Smisao moralnih normi ogleda se u tome da se obezbijedi neka trajnost i
izvijesnost u ljudskim odnosima. Naravno, brojna moralna shvatanja zastarijevaju, jer moral nije sadržinski
nepromjenjiv. Ali trajna potreba ljudskoga društva za nekom stabilnošću, zahtijeva da se stvore nove sadržine
ako su stare preživjele.234 Otuda velike težnje da se moralnim normama obezbijedi ugled i uvažavanje
pojedinaca i grupa, kako u sistemu vjerovanja tako i u društvu uopće.
Spoljnim funkcijama religija se najpotpunije iskazuje kroz stajališta, odnosno njena gledišta prema
pitanjima koja su izvan sfere duhovnosti, a koja su bitna za čovjeka i društvo. To su, recimo, pitanja koja se
odnose na prihvatanje naučno-tehničkih dostignuća i spoznaja o prirodi i društvu, te ekonomskom, političkom i
uopće naučnom razvitku; odnos religije, odnosno njenih institucija prema društvu i ulozi koju ima u pojedinim
sistemima; uzajamni uticaj, odnosno stanja i gledišta na pitanje položaja čovjeka i njegovih prava u društvu,
kao odnos prema obrazovanju, porodičnom životu, kulturi i tradiciji. Dakle, sasvim je vidljiva interakcija i
međusobna povezanost religije i društva, religije i kulture, religije i tradicije, religije i čovjeka. Riječ je, dakle,
o uticaju vjerskih uvjerenja i vrijednosti na društvene norme, društveno djelovanje i svijest.

4. PROCES SEKULARIZACIJE
Pitanja religije i njenoga uticaja na društvo, naveli su mnoge istraživače da se pozabave pitanjem uticaja
religije i stepenom prihvaćenosti vjerskih gledišta od strane pojedinaca. Ta istraživanja su veoma
rasprostranjena, u funkciji su uticaja religije na proces rada i industrijsko društvo. U sociologiji se taj proces
naziva sekularizacijom. Sekularizacija je proces prevladavanja svjetovnoga nad duhovnim, smanjivanje uticaja
religije i crkve u društvu. U preciznijem određenju, to je i proces odvajanja države, formiranje njenih načela
232
Up.: Josep Lalou, Uvod u sociologiju religije, n. izd., str. 83.
233
Vuko Pavićević, o. c., str. 10.
234
V. Pavićević, Uvod – u: o. c., str. 11.
132
prema potrebama vremena i novim uslovima privređivanja, dakle, funkcijama koje država treba da vrši
neovisno od religijskih normi i gledišta. To je historijski proces emancipacije i uspostavljanja države i vlasti na
osnovama volje građana i vladavine zakona. U tim odnosima i sama religija se stalno borila za svoju
autonomiju i ulogu u društvu, uspostavljala različita gledišta i zauzimala različite pozicije u društvu.
Proces sekularizacije je različit, dominantnija je uloga religija bila u predindustrijskim društvima i ona
je u to vrijeme imala progresivniju ulogu. U tim društvima je religija bila više prihvaćena i integrirana u
društvo. Posljedica toga je, kako kaže jedan istraživač, da su ljudi imali jedan jedini ”životni svijet”, jedan
jedini vid značenja, jednu jedinu realnost. Empirijska istraživanja provedena sredinom 20. stoljeća su ozbiljno
upozorila na opadanje uticaja religije na društvo. Zabilježeno je da se uticaji religije u svim područjima
društvenog života, stalno i neposredno, smanjuju.235 Otuda oni i definiraju sekularizaciju kao ”proces kojim
religiozna mišljenja, praksa i institucije gube društveno značenje.” Pred istraživače, kada je u pitanju
istraživanje religije, postavlja se niz teškoća kao što su, recimo: kako izmjeriti važnost religije i religioznosti s
obzirom da je to subjektivna kategorija; kako izmjeriti važnost religije, ako se ona temelji na vjerovanju koje je
po mjerilima industrijskoga društva neracionalno. Naime, vjerovanje se ne može provjeravati racionalnim
postupcima. Zato se većina istraživača u svojim istraživanjima usredsređuje na religijske institucije i njihovu
aktivnost. Stoga se za osnovu analize važnosti religije u društvu, uzimaju se faktori kao što su prisustvovanje
vjerskim obredima, vjenčanja u crkvi i sl. Na temelju takvih mjerenja, istraživanja ukazuju kako se u većini
zapadnih društava odvija proces sekularizacije.236 Međutim, istraživanja i statističke podatke o procesu
opadanja religijskoga uticaja, treba uzeti sa rezervom. Opadanje uticaja može se tumačiti na različite načine.
Slabljenje institucionalne religije ne znači i slabljenje religijskoga vjerovanja i angažmana jedinke u tom
procesu.
Danas se religija izražava i na drugačiji način. Funkcionalisti i dalje pripisuju veliku važnost crkvi i kao
instituciji i kao sistemu vjerovanja i njenom značenju za društvo. Oni dokazuju da evolucija društva uključuje
proces strukturalne diferencijacije. Različiti dijelovi društvenoga sistema ostaju više specijalizirani, te tako
obavljaju mnogobrojne funkcije. Iz te perspektive, religija je shvaćena kao nešto što učvršćuje društvene norme
i vrijednosti i promiče društvenu solidarnost. Neosporno je da je uticaj društva na religijsku organizaciju, ali i
njene vrijednosti, veoma velik. Taj uticaj je praćen općetehničkim i materijalnim napretkom. Transformacija
crkvenih institucija je nužnost. Njihova identifikacija sa određenim poretkom i njegovim vrijednostima, danas
je sve veća. Religija, primjera radi, u SAD sve više poprima i prihvata ”američki način života”, vjeru u
obrazovanje, demokratiju, slobodu inicijative u poslu, slobodu mogućnosti itd., što joj daje prostor za
mogućnost izbora, mogućnost pripadanja i prihvatanja vjerovanja.

XV PREDAVANJE
PROBLEMI RADA, ZAPOSLENOST, SIROMAŠTVO

1. RAD INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POTREBA

Rad je čovjekova svjesna djelatnost, izraz njegove potrebe i opredmećenja. Radeći čovjek se osjeća
korisnim društvenim bićem, iskazuje svoju kreativnost i sposobnost. Rad čini čovjeka društvenim bićem, putem
koga zadovoljava svoje potrebe, ali i interese društva. Procesom rada, čovjek stupa u kontakte s drugim ljudima
i ostvaruje elemente društvenosti koji se ogledaju u zajedničkom interesu u proizvodnji, vrijednosti, njihovoj
upotrebljivosti i društvenoj korisnosti, kao i individualnim koristima i potrebama koje se zadovoljavaju iz
vrijednosti rada.

235
Up.: J. M. Mogey, Obitelj i njezina sredina, Oxford, 1950. – u: M. Haralambos i R. Heald, o. c., str. 452.
236
Statistike o pohađanju crkvenih obreda u Engleskoj i Velsu pokazuju stalno opadanje u toku proteklog stoljeća. U godini 1851.
popis religije pokazao je da je nešto manje od 40 % odrasloga stanovništva svakoga tjedna prisustvovalo crkvenim obredima. Na
svršetku stoljeća, taj se broj spustio na 35%, 1950. na 20%, a 1970. samo je 10% stanovništva Engleske i Velsa dolazilo je u crkvu
obično nedjeljom. Zabilježen je također i stalan, premda manje izrazit, pad u broju krštenja, krizme, crkvenih vjenčanja i
prisustvovanja nedjeljnim satovima vjeronauke. Godine 1861. na svakih 960 ljudi u Engleskoj i Velsu postao je jedan anglikanski
svećenik, a jedno stoljeće kasnije manje od jednog na 4000 ljudi. Nedvojbeno je, ako se ravnamo samo po brojkama, da je ovdje
nastupio znatan pad religijskih institucija. Ta se tendencija može zabilježiti ne samo u anglikanskoj crkvi, već u svim važnim
denominacijama. Slične podatke nalazimo i u većini zapadnoevropskih zemalja. ( Prema, M. Haralambos i R. Heald, Uvod u
sociologiju, n. izd., str. 453.)
133
 Živeći čovjek radi, radeći egzistira i zadovoljava svoje najnužnije individualne, ali i društvene potrebe.
Rad tako postaje sastavni dio čovjekove egzistencije, izraz nužnosti, ali i samopoštovanja i društvenoga
vrednovanja. Rad predstavlja osnovu sticanja znanja, vještina, ali i glavni izvor prihoda.
Povijest ljdskoga društva je povijest rada. U ranim društvima, rad se temeljio na prostoj ili prirodnoj
podjeli u kojoj je individua obavljala skoro sve poslove potrebene za život i egzistenciju svoje zajednice. Kroz
burnu ljdsku povijest, rad je zadobijao organizovane oblike i procese usvajanja različitih vještina i načina
obrade zemlje do zanatstva i razmjene viška proizvoda.
U industrijskim društvima, izvršena je snažna parcelizacija i podjela rada kako bi se ostavrio složeni
proces proizvodnje i razmjene. Rad je društveno uvjetovan razvojem proizvodnje i sredstava, koja služe za rad i
zadovoljavanje ljudskih potreba. Rad se definira, kao obavljanje zadataka ili poslova koje zahtijeva ulaganje
umnih i fizičkih napora sa ciljem proizvođenja dobara i pružanja usluga zadovoljavanju čovjekovih potreba.237
Rad je osnova egzistencije društva, njegovoga razvoja, ali i osnova napretka. Dakle, prirodu i funkciju rada je
nužno promatrati u odnosu na privredni i drštveni sistem u koji je smješten. Zato se rad i poima kao osnova
čovjekove egzistencije, njegovog iskazivanja sposobnosti i kreativnosti, ali je on i izraz nužnosti. Za Marxa je
rad najvažnija primarna ljudska djelatnost, u kojoj čovjek iskazuje svoju individualnost, sposobnost,
kreativnost, ali i ljudskost.
Rad podrazumijeva postojanje pravila i kodeksa koji teže uspostavljanju odnosa u procesu proizvodnje i
razmjene. Dakle, iskazuje se potreba za posredništvom države i njenim mehanizmima, koji stvaraju
pretpostavke jednakosti, ali i obaveznosti učesnika u društvenim procesima proizvodnje i oblasti rada. Sfera
rada ne može biti samo parcijalizacija pojedinačnih interesa, već ona podrazumjeva elemente solidarniosti,
uzajamnosti i zajedništva. Ti se elementi obezbjeđuju, kako Dirkheim kaže, putem “organske solidarnosti”,
koja podrazumijeva suradnju, poštivanje pravila i kodeksa koje industrijski sistem zahtijeva, ali i zajedničkoga
uvjerenja o tome što je pravedno, razumno, fer i zakonito. Suradnja u industriji je nužnost, po Dirkheimu, kao
što je nužnost da pojedini organi čovjekovoga organizma funkcioniraju različito, kao npr. srce, jetra, mozak, a
ipak rade zajedno da bi organizam održali u životu. Rad je, dakle, društveno uvjetovan i zadobija elemente
organiziranosti putem pravila i kodeksa koje društvena zajednica uspostavlja i koja obavezuju učesnike na
određene principe i norme ponašanja, na vrijednosni sistem, a i na principe solidarnosti kao osnove egzistencije
društva. Zajedničke norme obuzdavaju sebičnost pojedinaca i stvaraju solidarnost i odgovornost svih učesnika
za pravedne i razumne naknade u društvenom jedinstvu.

2. PODJELA RADA I ZANIMANJA - POTREBA INDUSTRIJE

Industrijski razvoj zahtijeva visoku specijalizaciju i parcijalizaciju rada. Rad je uvjet industrijskog
razvoja i tehničko-tehnološkoga napretka. On uvijek čini osnovu, koja bitno usmjerava privredni sistem
svakoga društva i stupanj tehničko-tehnološkoga razvika. Pri tome, ne treba zaboraviti da je i rad uvjetovan
društvenim i privrednim sistemom. Rad je dakle podijeljen na ogroman broj različitih zanimanja, za koje se
ljudi specijaliziraju. Razvoj društva i širina njegovih ekonomsko-socijalnih interesa, zahtijevaju specijalizovana
znanja potrebna masovnom procesu proizvodnje. To je i osnovna karakteristika industrijskih društava.
U predindustrijskim društvima, ljudi su proizvodili sve proizvode i bili ekonomski sami sebi dovoljni,
dok u modernim društvima postoji veoma velika ekonomska međuzavisnost. Gidens s pravom primjećuje da mi
svi danas zavisimo od ogromnog broja drugih radnika rasutih širom svijeta. S malim izuzecima, velika većina
ljudi u modernim društvima ne proizvodi hranu koju jede, kuće u kojoj stanuju ili druga neophodna materijalna
dobra.238 Neki analitičari, pak, danas smatraju da priroda rada nije uvjetovana potrebama industrije i
tehnologije. Oni tvrde da se “otuđeni karakter rada kao društvene djelatnosti ne može pripisati prirodi moderne
tehnologije, već je on naprotiv proizvod klasnih odnosa i odnosa moći u privrednom životu.”239 Ovakva teza je
teško održiva, jer uopćava problem i ne nudi druge mogućnosti. Bliže bi bili stajalištu da je sfera rada poprište
sukoba interesa različitih subjekata iz koga proizlazi stalni napredak u tehnološkom smislu, ali i u zahtjevima
koji znače više znaja, veću specijalizaciju potrebnog rada i nove tehnološke pronalaske i sredstva rada.
Rad je društveno institucionalizirana potreba i nužnost koja se zasniva na kontroli radne snage i
autoritarnosti ekonomskih centara moći. Kontrola rada je nužnost orgnizacijskoga ustroja i potrebe
djelotvornosti njegovih efekata. Rascjepkanost rada i specijalizacija zahtijeva njegovu funkcionalnu
organizaciju, koja se uspostavlja različito na različitim nivoima. U najprostijem obliku, institucionalizacija i
kontrola rada ogleda se u nadzoru predradnika, koji organiziraju i nadgledaju proces rada, oni zatim
237
Ovakvu definiciju usvaja i Entonio Gidens, Sociologija, n. izd., str. 203.
238
E. Gidens, o. c., str. 205.
239
Navedeno prema: M. Haralambos i R. Heald, Uvod u sociologiju, n. izd., str. 228.
134
odgovaraju menandžmentu, a on opet upravi. Da bi se sistem proizvodnje u modernim društvima održao,
dominacija i kontrola su nužni, jer tržište zahtijeva kvalitet, upotrebljivost i izdržljivost konkurencije.
Organizacija, tehnologija, kvalitet rada i znanja određuje tržište. Vrednovanje vrše potrošači, tj. konzumenti
proizvoda i usluga. Od njihovoga odnosa i potrošnje zavisi uspjeh i opstanak kompanije. Dakle, proces
tehnologije, organizacije, kontrole i konkurencije određuje značaj rada, a time i način opstanka i status uprava.
To je zapravo uzročno posljedični odnos, u kome rad ima svoju vrijednost, koji podliježe strogoj kontroli i
konkurenciji, koja opet određuje vrijednost i mogućnost opstanka i upotrebljivosti rada na tržištu.

3. ORGANIZACIJA RADA
Visoki stupanj industrijskoga i tehničko-tehnološkoga napretka zahtijeva racionalnu i efikasnu
organizaciju rada, ali i specijalizovana znanja potrebna masovnoj proizvodnji na industrijski način. Još je Adam
Smit uočio prednost podjele rada, u pogledu povećanja produktivnosti, Frederik Vinslou Tejlor je uveo detaljno
proučavanje industrijskih procesa kako bi se oni razložili na jednostavne radne operacije i kako bi se vremenski
i organizacijski odredile. Takav pristup snažno je uticao na organizaciju idustrijske proizvodnje i naučno-
tehnički napredak.
Promjene u sferi proizvodnje uslovile su velike promjene i u potrebama, tj. potrošnji. Masovna
proizvodnja zahtijevala je i masovnu potrošnju i tržišta izvan zemalja, gdje se konkretni proces rada odvija na
nekom proizvodu. To je, dakle, univerzalizacija sfere rada i njena primjenjivost i upotrebljivost izvan
administrativnih granica, dakle prostora pojedinih država iz čega nastaju potrebe za regulacijom tržišta i
zajeničkim osnovama vrijednosti proizvoda, ali i rada. Više nije prisutna samo proizvodnja, već se usavršavaju i
premiještaju tehnologije iz regije u regiju ili, pak, druge zemlje. Danas se neke tehnologije distribuiraju u manje
razvijene zemlje, ali sa daleko većim posljedicama po okolinu i prirodnu sredinu. Dakle, problemi rada i
tehnologija postaju globalno pitanje ne samo ekonomskoga razvoja, već i opstanka čovjeka i njegovoga sklada s
prirodnom sredinom. Nema sumnje da se danas, u industrijski razvijenim zemljama, događaju velike promjene
u prirodi i organizaciji rada, kuda će one ići za sada je neizvjesno.

4. NEZAPOSLENOST I SIROMAŠTVO
Razvoj tehnologija mijenja prirodu rada. Dans je privrednim sistemima potrebna obrazovna radna
snaga, dok se udio manuelnoga rada stalno smanjuje. Kreativnost, znanje i vještine postaju generatori promjena.
Međutim, svijet je suočen i sa velikim problemom koji se ogleda u prevelikoj ponudi radne snage svih profila i
nemogućnosti privrednoga sistema da apsorbuje raspoloživost rada i radnika. Ta tendencija je pogotovo
prisutna u manje razvijenim zemljama ili zemljama koje se danas nalaze u tranziciji. Dakle, trka u razvoju i
novim tehnologija ima enormne posljedice, ne u sferi otuđenja i ideološkom konceptu eksploatacije, već u
velikim recesijama i efektima oslobađanja radne snage koja nema mjesta u sferi rada i koja ne može da
zadovolji svoje interese i potrebe egzistencije. Stopa nezaposlenosti oscilira u raznim fazama razvoja određenih
zemalja, ali ona konstatno predstavlja veliku opterećenost i izdržljivost ekonomskoga i političkoga poretka.
Nezaposlenost vodi velikoj borbi za opstanak i obezbejđenje minimalnih osnovnih životnih potreba. Takva
pozicija pojedinaca vodi ka siromaštvu koje nije samo individualni, već društveni problem. Kada takvo
materijano stanje zahvati šire slojeve stanovništva, država mora da poseže za mjerama koje znače djelimično ili
direktno upravljanje privrednim životom. Politika punoga zaposlenja, bila je obaveza države u skoro svim
zapadnim društvima. Međutim, danas je procenat nezaposlenih dosta veliki, a moć država da ga rješavaju za
sada je sve manja. Zato države posežu za drugim mjerama koje su manje ohrabrujuće, ali djeluju umirujuće za
rastuća nezadovoljastva, a ogledaju se u raznim pomoćima socijalne prirode i angažmanima za vrijeme
nezaposlenosti. Ta pomoć i mjere variraju u zavisnosti od zemlje do zemlje, a vezane su za ekonomsku snagu i
privredno socijalni sistem koji su uspostavile. Visok nivo nezaposlenosti u zapadnim zemljama, vezan je, kako
primjećuje Gidens, za niz uzroka među kojima su dominantni: jačanje međunarodne konkurencije u
industrijama na kojima je već dugo bio zasnivan prosperitet zapadnih društava; naftna kriza, do koje je došlo, u
više navrata je snažno pogodila i usporila privredne potencijale razvijenih zemalja; povećanje mikroelektronike
u industrijskim zemljama dovelo je do smanjenja potrebe za radnom snagom; danas više nego ikad ranije, žene
traže plaćen posao, što ima za posljedicu povećanje nezaposlenosti.240
I poslodavci i zaposleni gledaju na nezaposlenost, kao na negativnu pojavu, ali tržište i tehnologija
danas uspostavlja odnose koji idu sve više za tim da se oslobađaju potencijali koji su ranije apsorbovali velike
količine i potrebe rada. Uviđajući problem rada i potrebu apsorbiranja nezaposlenih, veliki broj zemalja poseže

240
Navedeno prema: E. Gidens, o. c., str. 215.
135
za nizom mjera koje se ogledaju u: skraćivanju radne nedjelje, smanjenu zarada i nadnica, ograničavanju
prekovremenoga rada, djelimično radno vrijeme, ograničenju radnoga vijeka, raznim modelima penzioniranja,
uvođenju raznih mjera socijalne politike i sl. Sve te mjere, u stvari, predstavljaju skoro glavni sadržaj validnosti
i mogućnosti funkcioniranja jednoga sistema i poretka vlasti.
Ključna zadaća funkcionalnosti i demokratičnosti jednoga poretka je pretpostavka rješavanja radnoga i
egzistencijalnoga statusa stanovništva. Zato je demokratija usko vezana za sferu rada i mogućnost egzistiranja
njenih sudionika. Ona se prakticira, prije svega, u sferi rada i industrije pa, tek, onda u društvu kao globalnijoj
cjelini.

5. SOCIOLOŠKA INTERPRETACIJA RADA

Danas se u najširem značenju može govoriti o sociologiji rada, koja u sebe apsorbuje pitanja koja se
odnose na cjelokupni proces rada. Neki sociolozi je nazivaju i industrijskom sociologijijom. Sociologija rada,
nastoji istražiti društveni život u preduzeću. Jedan od njenih osnivača, Georges Friedman, konstatuje da je
”industrijska sociologija ponikla iz jednog praktičnog problema i spremnosti da se stečena saznanja primijene.”
Industrijska sociologija nastoji dati odgovore na pitanja koja se u procesu rada postavljaju i na koja, ne samo
poduzetništvo, već uopće društvo traže odgovor. To je, rekli bismo, svakodnevna potreba da se što efikasnije
razrješavaju praktična društvena, psihološka i moralna pitanja koja se pojavljuju u industrijskom društvu. Zato
predmet interesiranja sociologije nije samo preduzeće i unutrašnji život u njemu, već cjelokupnost odnosa u
modernome društvu.
Iako se zanima za konkretne probleme rada i procese vezane s tim, sociologija rada svoje uporište ima i
u općoj strukturi društva, njegovoj uslovljenosti i organiziranosti. Sociologija rada241 izučava pojave i procese
koji se odnose na: nastanak i razvoj industrije, osnove organizacije koje proizlaze iz same prirode industrijskog
sistema, promjene u društvenoj strukturi koje izaziva razvijena industrijska proizvodnja, odnos institucija
društva prema sferi rada, tj. prema tipu vlasništva, organizaciji i rukovođenju preduzećima. Prema tome, njen
predmet interesiranja su izučavanje posljedica rada u industriji i društvenom životu uopće, izučavanje socijalnih
posljedica i mogućnosti automatizacije, posljedice industrijskoga razvoja na ekologiju i prirodnu ravnotežu itd.
Iz sadržine predmeta interesiranja sociologije rada da se uočiti, kako je ona veoma široka i značajna
grana, ne samo za sociologiju, već i za društvo, da u središtu svoga naučnog interesovanja ima pitanja ljudskoga
rada u njegovome totalitetu, a posebno njegovo mjesto u visokorazvijenom tehničko-tehnološkom i
industrijskom društvu. Otuda i nastojanje velikoga broja sociologa da se podrobnije definira sociologija rada.
Mi smatramo da najcjelovitiju definiciju daje G. Friedman i P. Navill. Po njima, sociologija rada je izučavanje
ljudskih kolektiva, vrlo različitih po svojoj veličini, koji se konstituišu u toku rada, od reakcija koje se vrše na
njih na raznim nivoima, radne aktivnosti koje tehnički napredak neprestano modelira, od spoljnih odnosa među
njima i unutrašnjih, između osoba koje ih čine.242 S pravom istraživači sociologije rada upozoravaju na veoma
brzi industrijski razvoj i promjene u sferi rada, a time i društva u cjelini.
Proces promjena u industrijkome razvitku je neraskidivo povezan s povećanom urbanizacijom, s rastom
broja stanovništva u blizini industrijskih centara, velikim migracijama, razvijenim tržišnim i privrednim
komunikacijama, velikom pokretljivošću radništva i stanovništva. Tako snažna transformacija zahtijeva
promjenu same društvene organizacije, a time i funkcija koje sistem ima u oblasti socijalne zaštite, kulturnih
potreba, obrazovanja, stanovanja, koje ona s rastom industrije treba da obezbjeđuje i prilagođava potrebama i
interesima stanovništva.

XVI PREDAVANJE

PROBLEMI PROSTORA SELO-GRAD

1. ČOVJEK U PROSTORU I VREMENU

Prostor je simbolička i iskustvena kategorija, kao takvu teško ju je pojmovno odrediti i definirati. U
općem smislu, pod prostorom podrazumijevamo postojanje cjelokupnog materijalnog svijeta. Dakle, prostor je
241
Ilija Stanojčić, Predmet opšte sociologije, Savremena škola, Beograd, 1964, str. 160.
242
George Fridman, Kuda ide ljudski rad, Beograd, 1959, str. 160.
136
dimenzija bitka koja omogućava opstanak bića. Spoznaja da postoji prostor je pitanje, koje zaokuplja znatiželju
ljudi od samoga njihovog nastanka. Skoro da nema nauke, bilo da se radi o prirodnim ili društvenima, a da se
nije na svoj specifični način bavila pitanjem svijeta i čovjeka, dakle prostorom i vremenom kao neodvojivim
cjelinama. I danas nemamo jasnu, ne samo definiciju, već i pojmovnu odrednicu prostora. Prostor, kao pojam, i
danas razumijevamo u simboličkom, matematičkom, kozmičkom, djelatnom, vizuelnom, akustičkom,
geometrijskom, topografskom smislu. Terminološke nejasnoće i širina samoga pojma govori da se radi o
univerzalnoj kategoriji. Mi nemamo namjeru ulaziti u semantičke sporove, nas interesira prostor kao mjesto
egzistencije čovjeka i društva.
Prostor ima posebno značenje za čovjeka, njegove mogućnosti, potrebe i perspektive. Čovjek bez
prostora i vremena ne egzistira, koristi ga kao mjesto života, rada, stanovanja i egzistiranja. Sva čovjekova nada
je usmjerena ka opstanaku u prostoru, jer su prostor i vrijeme dvije odrednice same biti čovjeka i njegovog
habitusa. Prostor i vrijeme predstavljaju okvir, u kojem se javlja sva realnost. Ni najveći skeptici, tu činjenicu
ne mogu poreći, jer ni jedna se stvar ne može pojmiti osim u vremenu i prostoru. Još je Heraklit ukazao na
ograničenja koja postoje u tome, tj. u prostoru i vremenu. Opća je tendencija naučne misli usmjerena prema
prostoru i njegovoj svrhovitosti. Bez obzira koliko se trudili, valja priznati da nećemo steći sveobuhvatnost
slike ljudske prirode, koja čini dio prostora, kao globalizacije cjeline. Iako su, danas, vrlo visoko razgranate
prirodne i društvene nauke, one nam otkrivaju samo mali segment prostora koji je dostupan čovjekovom
individualnom iskustvu.
Da bi razumjeli kategoriju prostora, moramo prvo razumjeti čovjeka. Šta je zapravo čovjek, odakle on u
prostoru i kako ga vidi, koristi, osjeća, upotrebljava, uništava. Nije li čovjek biće koje stalno istražuje sebe,
uvjete svoje egzistencije, osvaja prostor i prirodu, što nam govori dosadašnji tok civilizacije. Služi li razvoj
čovjekove spoznaje iskustvu ili, pak, perspektivi nove generacije, kojoj sve manje ostaje prostora od
industrijskoga nasilja i tehničko-tehnološkog “napretka”. U svojim potrebama, čovjek ovisi od vanjskoga
svijeta, tj. od svoje fizičke okoline. Čovjekova urođena znatiželja čini mu prostor neiscrpnim područjem
saznanja i korištenja.
Svijet je, kako kaže Marko Aurelije, mutacija , a život afirmacija. Upravo se tu vidi sklad, koji stoici još
daju, čovjeka s prirodom. Čovjek se nalazi u savršenoj ravnoteži sa svijetom i on zna da ta ravnoteža ne smije
biti poremećena nikakvim vanjskim silama, danas bi mogli reći razvojem tehnike i prevelike eksploatacije i
uništenja prirodnih izvora i dobara.
Kozmologija je, u stvari, odrednica za prostor, prirodu i društvo kao jednu zajedničku cjelinu. Pojave
koje čovjek vidi i koje ga određuju, kao što su, recimo, izlazak i zalazak sunca, mjesec, zvijezde, izmjene
godišnjih doba, promjene u prirodi, su odavnina podsticale znatiželju i misao o tim fenomenima i mijenama
koje se zbivaju u prostoru i vremenu. Još su Pitagorejci govorili o broju kao magičnoj i tajnovitoj sili kojom je
kasnije objašnjen prostor i vrijeme. Descartes je izvršio veliko otkriće u oblasti analitičke geometrije, čime je
omogućio da se spoznaja prostora može prevesti na nov jezik brojki. Prema Kantu, prostor je oblik našeg
“vanjskog iskustva”, a vrijeme oblik našeg “unutarnjeg iskustva”. Giordiano Bruno je uveo termin
“beskonačnost”, kao pozitivan primjer koji daje čovjeku mogućnost spoznaje prostora zemlje, njeno kretanje
kao i druga nebeska tijela koja egzistiraju u prostoru, njihovu udaljenost i ovisnost u ukupnom kosmosu, za
razliku od grčke klasične misli koja je pod tim podrazumjevala nešto neodređeno i neizmjereno, koje nema ni
granica ni oblika pa je, stoga, nedokučiv ljudskom umu.
I u stoičkoj filozofiji i kršćanskoj teologiji, čovjek je smatran svrhom svemira. Čovjek je stavljen u
beskonačan prostor, u kojem je njegovo biće nalik na sitnu tačku koja se gubi. Okružen je nijemim svemirom,
kako kaže Cassirer, svijetom u kojem njegovi religijski osjećaji i njegove najdublje moralne potrebe ne nalaze
odjeka. Da su prostor i vrijeme sinonimi koji čine cjelinu pojave, ukazuje nam još Heraklit svojom izrekom da
“ne možeš dvaput zakoračiti u istu rijeku.” Vrijeme uvijek ima svoju simboliku i nije jedna datost, ono se
sastoji kao i prostor od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Još u davna vremena, a to svojstvo je zadržao i danas, bez obzira na napredak spoznaje, čovjek je sklon
da u malom krugu u kojem živi gleda središte svijeta i da svoj individualni, privatni život drži mjerilom
svemira. To mišljenje postaje pogubno, jer je prostor nedjeljiv, pripada svim ljudima i kozmičkoj cjelini.
Parcelizacija prostora, ne samo da je uzurpacija, već je to briga svih koji žele egzistirati na prostoru koji se zove
zemlja, a ona je opet zajednička cjelina i svojina svih živih bića. Zato se i pitamo nisu li simboli samo izraz
spoznaje i htijenja čovjekovoga humanizma, kako bi se suprotstavio tehničkoj civilizaciji koja uništava njegovo
prostorno stanište. Zato će čovjek budućnosti biti pobjednik ili poraženi u razračunavanju tehnologije s
prirodom.

137
 2. DRUŠTVENI PROSTOR
U razvoju urbanih aglomeracija i sve prisutnijem rastu gradva i broja stanovnika u njima, naveli su
sociologe da se bave fenomenom opstanka čovjeka i mogućnosti njegove egzistencije u takvim cjelinama.
Studije, koje se bave uslovima života u urbanim sredinama, imaju dva pristupa i istraživačka pravca: prvi se
odnosi na ekološke probleme i problem života u uvjetima opće ekološke katastrofe; a drugi se odnosi na
fenomen grada, kao načina života i svih onih patoloških pojava koje ga prate. Dakle, prostor ima univerzalno
značenje i za život čovjeka, ali i za njegovu egzistenciju. Tu ljudsku povezanost i nužnost poimamo u općem
značenju, kao društveni prostor.
Pod društvenim prostorom podrazumijevamo djelovanje institucionalnoga sistema na određenome
prostoru. U najkraćem to znači: strategija zemlje i sistema prema korištenju prostora s kojim raspolaže. Svaka
zemlja, polazeći od svojih geografskih i klimatskih uvjeta, određuje strategiju korištenja i raspolaganja s
prostorom. To se, prije svega, ogleda u: podsticanju i realizaciji planova za poljoprivrednu proizvodnju i
određene kulture koje najviše uspjevaju na pojedinim predjelima; korištenju i zaštiti prirodnih dobara sa kojima
raspolaže; planiranju gradskih naselja i njihove arhitektonske inkorporiranosti u prostor okoline i tradiciju
kulture naroda; izgradnji i proširivanju industrijskih kapacitea, njihov uticaj na okolinu i djejstvo.

3. PLANSKO-URBANI I EKOLOŠKI PROBLEMI STANOVANJA

Životni prostor je mjesto života čovjeka i veoma ga je teško locirati na užu cjelinu. Čovjek živi i stvara
u prostoru koji nazivamo selo ili grad. Planiranje sela, kao nastambenog mjesta velikog broja stanovništva, za
svaku zemlju je od strateškog zanačaja. Danas je u skoro svim razvijenim zemljama razorena tradicionalna
seoska porodica i osnova poljoprivredne proizvodnje. Od završetka Drugoga svjetskog rata, prisutna je bila
velika migracija stanovništva ka industrijskim centrima i taj se trend nastavlja, čak i u onim zemljama koje
nazivamo manje ili nedovoljno razvijne. Danas se pitanje sela i grada postavlja kao značajan faktor razvoja i
same perspektive ekonomskoga sistema i njegovoga opstanka, ali i pitanje humanizacije odnosa i mogućnosti
života ljudi u njima. S obzirom na malu udaljenost sela od gradova i industrijskih centara, razvojem moderne
putne i komunikacijske infrastrukture, u razvijenim zemljama prisutan je jedan novi urbano-prostorni pristup
pokretljivosti stanovništa u pravcu selo-grad-selo.
Pomijeranje odnosa selo-grad-selo dovodi da se racionalnije planira i uspostavlja industrija i da se
disperzira u sredine koje imaju pretpostavke za njenu egzistenciju i smanjenje uništenja prirode i njenog
zagađenja. Time se stvaraju pretpostavke za opstanak stanovništva izvan velikih industrijskih centara.
Industrijski i veliki gradovi postali su ozbiljna prepreka daljem vlastitom razvoju i mogućnosti egzistencije ljudi
u njima.
Disperzija privrednih i proizvodnih kapaciteta u sredine izvan gradskih jezgara, doprinosi pokretljivosti
stanovništva i njegovoj ravnomjernijoj distribuciji na prostoru. To se ostvaruje raznim podsticajnim
administrativnim mjerama i olakšicama, specijalističkim obrazovanjem radne snage i mnogim drugim
faktorima kojima se usmjerava i ubrzava privredni i tehničko-tehnološki razvoj pojedinih regija i zemalja.

4. SELO - MJESTO ČOVJEKOVOGA BORAVIŠTA

Mjesto čovjekovoga boravišta i uslovi koji su nužnost njegove egzistencije, dakle stanovanja, su
predmet interesovanja svih nauka koje se bave proučavanjem društva i čovjeka, posebno sociologije. Izraz
čovjekove društvenosti jesu i njegove nastambe, tj. naselja. Grupisanjem ljudi na određenoj teritoriji činjeno je
prvenstveno putem zajedničkih naselja koja su se vremenom razvijala i mijenjala, zadobijala izgled i neki red.
Način gradnje je najviše ovisio od prirodnih, dakle, klimatskih i geografskih faktora. Naselja su doprinosila
zajedničkome životu, tradiciji, navikama i običajima koji su postajali društvena obaveznost i pravilo ponašanja,
tj. proces socijalizacije. Iz pojedinih naselja nastajale su lokalne zajednice koje su se širile sve do određenih
granica koje su obuhvatale pojedine narode i države.
Najstarije urbano-prostorne nastambe ljudi su sela. Ona su vrlo stara društvena tvorevina. U njima su
ljudi povezani nužno i nezavisno od njihove volje, prirodnim uslovima i društvenim osobenostima. Selo i
seoska sredina su prostor za istraživanje i predmet pažnje i drugih društvenih nauka. Geografi analiziraju
odnose između čovjeka i prirodne sredine i raspodjelu ljudskih fenomena u prostoru. Historičari istražuju
prošlost, i to u onim periodima kada se najveći dio stanovništva bavio zemljoradnjom. Zato u historijskoj
analizi značajno mjesto zauzima način seoskog života. Etnolozi proučavaju društvene strukture, običaje,
138
tradicije, nošnje, sredstva rada itd. Psiholozi se bave strukturom stanovništva, a demografi njihovom
pokretljivošču, migracijama, natalitetom i mortalitetom. Budući da su selo i ljudi koji u njima žive interesantan
prostor i područje za izučavanje samog društva, time se sociologija bavi kao značajnim segmentom i osnovom
iz koga izvodi analizu na globalni društveni nivo. Selo je, dakle, dio globalnog društva. Ono je podređeno
prostranstvu kao prirodnom prostoru. To prostranstvo je danas izmijenjeno i ima sasvim novu fizionomiju, a na
to su naročito uticale migracije, gustoća naseljenosti i razvoj saobraćajnih sredstava koji su doprinijeli većoj
pokretljivosti i međusobnoj komunikaciji stanovništva. Ali je i danas odnos čovjeka prema tlu kao prostoru, bez
obzira na razvoj tehničkih sredstava, ostao isti. Selo je pod snažnim uticajem grada i njegovih zahtjeva, ali i
društva uopće. Taj proces je ovisan o općem stanju i stepenu razvoja društva. Sociologija teži spoznati selo u
njegovoj cjelovitosti i ukupnosti procesa, kako u gradskim zajednicama, tako i okviru seoskih sredina.
Danas se posebno razvila sociologija sela, kao rezultat potrebe da se nađu odgovori na pitanja koja su
nametnule brze promjene u društvu i seoskoj sredini. Sociologija sela je vrlo zastupljena kako bi se
poljoprivreda razumjela i prihvatila kao posebna industrija, odnosno potreba, ne samo sela već, prije svega, i
stanovnika grada. Upravo zato, neki sociolozi porede značaj sociologije sela sa industrijskom sociologijom i
nastoje objasniti procese koje sa sobom industrijski sistem nosi i njegove refleskije na poljoprivredu, na
stanovništvo sela i na raskid sa tradicijom i običajima koji su se zadržali, kao vrijednost i tradicija seoskoga
stanovništva.

5. GRAD I NJEGOVE PERSPEKTIVE

Sociologija izučava grad kao tip naselja i njegov uticaj na odnose ljudi koji žive na malom prostoru u
velikom broju. Grad i život u njemu su nezaobilazni ne samo za stanovanje, već i za uslove i način života,
uvjete privređivanja, običaje, tradiciju i kulturu, obrasce ponašanja. Otuda su pitanja grada i način života ljudi u
njemu bili predmet interesovanja mislilaca, od Aristotela do današnjih dana. Sociologija proučava različitost
gradskih sredina, njihovu arhitekturu, prilagodljivost potrebama ljudi i čovjekovoj okolini. U različitim
zemljama gradovi se razlikuju jedan od drugoga po mnogobrojnim osobinama, ponajprije po svojem
prostranstvu, arhitektonskom rasporedu, vrsti materijala koji se koriste u izgradnji, ali i po načinu života i
privređivanja njegovih stanovnika. Malo ima sličnosti između, recimo, evropskih gradskih naselja i gradova u
SAD, između evropskih predgrađa i američkih predgrađa. Gradovi se, osim toga, razlikuju po svojim
demografskim i ekonomskim obilježjima, kao i po načinu života stanovništva. Isto tako, i po općim obilježjima
zemlje gdje se nalaze, kao i po svojoj ekonomskoj, političkoj i geografskoj osobenosti. Gradovi se razlikuju i po
još mnogo obilježja koje ne obuhvaća samo statistička evidencija ili, pak, pojedine discipline koje se bave
problemom grada, gradske sredine i njegovog stanovništva. Otuda je razumljivo da problemi gradova nisu
svuda jednaki, kao što nije jednaka ni njegova industrija, kultura, uslovi života i sl.
Većina gradova ima svoje specifičnosti, svoju historiju, svoju osobenost, i sociologija nastoji proniknuti
u te specifičnosti i na njih podrobnije ukazati. Danas je nezamislivo, recimo, da se uspostavi jedna gradska
zajednica, naselje bez prethodne sociološke analize strukture odnosa ljudi u zajednici, njihovih navika,
mogućnosti socijalizacije i prihvatanja normi koje takva zajednica uspostavlja.
Poseban aspekt interesovanja jesu industrijske lokacije, njihov uticaj ne samo na urbanizaciju već i na prirodnu
okolinu, odnosno čovjekovu sredinu. Danas su razvijene škole i pravci u sociologiji koji se bave istraživanjem u
oblasti ekologije i mogućnostima čovjekovoga opstanka u industrijskoj eri, štetnostima tehnologije i njihovim
uticajem na prirodu. U SAD je sociologija grada podstakla razvoj različitih naučnih disciplina. U prvom redu,
ekologiju društva koja izučava odnose između čovjeka i sredine u kojoj on živi. U Čikagu su najprije započela
ispitivanja te vrste i objavljivanje njihovih rezultata imalo je velikog odjeka u planiranju, kako industrijskih
tako i samih gradskih centara.
Danas se sociologija bavi gradom kao ljudskim, prostornim, ekološkim, prirodnim i moralnim
poretkom, prednostima i nedostacima slobode koja je u gradovima mnogo veća nego u seoskim sredinama,
delikvencijom, mentalnim i moralnim poremećajima, problemom marginalizacije, odnosno dezorganizacije,
reorganizacije i kreativnosti, pitanjem odnosa komunikacije i tradicionalnih institucija itd. Dakle, socioilogija
grad posmatra kao totalitet odnosa, kao ”projekciju globalnog društva u prostoru”, projekcije njegove strukture,
imitacija i vrijednosti. Zato sociologija ima veliko značenje za društvo, napose za opće akcije na osnovama
spoznaja i podataka do kojih dolaze sociolozi istražujući specifičnosti sela i grada.

6. ČOVJEK I PROSTOR - POSLJEDICE INDUSTRIJE

Prostor razumijevamo ne samo kao mjesto stanovanja, već i kao simboličku, matematičku, kozmičku,
vizualnu, geometrijsku, topografsku kategoriju. Kao takav, on ima poseban značaj za čovjeka, njegove
139
mogućnosti, potrebe i perspektive. Danas je opća tendencija naučne misli usmjerena ka prostoru i njegovoj
svrhovitosti. Čovjek se nalazi u prirodi i s njom je u ravnoteži, narušavanje tog odnosa vodi katastrofalnim
posljedicama po opstanak i čovjeka, ali i prirode. U stojičkoj filozofiji, ali i u teologiji, čovjek se stavlja u
beskonačni prostor u kojem je njegovo biće nalik na sitnu tačku koja se s vremenom gubi. Dakle, vrijeme kao i
priroda, imaju uvijek svoju simboliku i nije jedna datost, ono se sastoji od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Prostor je briga svih koji u njemu egzistiraju, to je zajednička cjelina svih živih bića. Zato je čovjekova
zadaća da čuva prirodu za budućnost kako bi imao sadašnjost. Svaka zemlja polazeći od svojih geografskih i
klimatskih uvjeta određuje i relaizira strategiju korištenja i raspolaganja prirodnim potencijalima. Ona država
koja uspije uspostaviti sklad prirodnog prostora i sociokulturnog miljea ima budućnost, ali i izvjesnu sadašnjost.
Od uspjeha strategije očuvanja prirodnih uvjeta i bogatstva zavisi i opstanak stanovništva, kako u ruralnim tako
i u urbanim sredinama. Priroda je po svome značaju i posljedicama nedjeljiva, pogotovo ne na administrativnoj
razini, zato njena cjelina čini bit opstanka stanovništva u sadašnjosti i mogućnost opstanka života nadolazećih
generacija.

XVII PREDAVANJE

OBRAZOVANJE, STATUS I ZANIMANJE

1. INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POTREBA OBRAZOVANJA

Obrazovanje je individualno pravo, ali i nužnost suvremenoga društva. To je najsnažniji proces
socijalizacije, tj. prenošenje normi i vrijednsoti jednoga društva putem školskoga sistema. Historija ljudskoga
društva je, u stvari, historija obrazovanja, dakle stjecanje znanja i vještina koja su pratila razvoj društva i njihov
tehničko-tehnološki i privredni razvitak. Putem obrazovanja pojedinac spoznaje sebe, svoju povijest, nastanak i
strukturu društva, procese u prirodi i odnose u društvu. Dakle, pored usvajanja određenih znanja i sposobnosti,
naročito pismenosti, obrazovanje ima značajnu ulogu u prenošenju znanja, kulture i tradicije društva. Teško je
sa sigurnošću reći da li je obrazovanje prethodilo industrijskom napretku ili je, pak, industrijski razvitak
uvjetovao potrebu obrazovanja i primjenu tih znanja u praksi.
Obrazovanje je danas institucionaliziran sistem sa specifičnim pravilima i normama. Ostvaruje se u
okviru organiziranih sistema i oblika obrazovanja na različitim stupnjevima i nivoima. Zato se školovanje danas
smatra normalnim procesom mladih u određenim njihovim razvojnim fazama, putem koga se osposobljavaju za
uloge i zanimanja koja će imati u društvu i sferi rada. Školovanje na nivou onovnog obrazovanja je besplatno u
skoro svim zemljama, sa stalnom tendencijom da se ono učini dostupnim i besplatnim i na svim drugim
nivoima, tj. srednjim školama i fakultetima. Obrazovanje ima društveni status i putem njegovog funkcionalnog
sistema obezbjeđuje se proces socijalizacoje i prihvatanja društvenih vrijednosti, normi i ponašanja, ali i
ostvaruje profesionalizacija koja opredjeljuje status i zanimanje jedinke u društvu i poretku rada. Obrazovanjem
se stječu znanja i vještine potrebne procesu rada i industriji, zato industrijski napredak bitno ovisi od stupnja
obrazovanja njegovih sudionika. Stupanj obrazovanja uvjetuje industrijski napredak, ali i stepen razvijenosti
industrije i ekonomski sistem jedne zemlje bitno opredjeljuju sam karakter i funkciju obrazovanja. U razvijenim
društvenim sistemima, obrazovanje je izmješeteno iz kruga porodice u društvo, izvršena je potrebna
institucionalizacija i organizacija oblika i formi obrazovanja potrebama privrednog sistema i društvenog
napretka. Njegov proces i sadržina postali su profesionalizirani i usklađeni potrebama, koje usvajanje znanja
zahtijevaju. Zato je s pravom primjetio, Haralambos, da je obrazovanje jedna od industrija s najvećim rastom u
posljednjih stotinu godina.
Prije industrijkoga razvoja, obrazovanje je bilo privilegija maloga broja imućnih ljudi ili vjerskih
učenjaka. Društveni napredak uslovio je potrebu većeg obrazovanja ljudi. Za masovni proces obrazovanja,
uzima se kraj devetnaestoga i početak dvadesetoga stoljeća. U Engleskoj je, još 1870. godine, uvedeno
besplatno državno obrazovanje u osnovnim školama, a 1918. godine je preuzela država obavezu i za srednje
obrazovanje. Proces obrazovanja tekao je različitim intenzitetom u pojedinim zemljama. On je uslovljen
stupnjem ekonomskoga i industrijskoga napretka i socijalnom funkcijom društvenoga poretka. S razlogom se
konstatira da je obrazovanje pretpostavka razvoja svakoga sistema i svakoga industrijskog razvoja. Danas je
obrazovanje nužnost i zahtjev ekonomskoga opstanka sistema, ali i demokratskih tokova u samim društvima.
140
Prethodnica obrazovanju je pronalazak pisma i mogućnost štampanja knjiga, čime je omogućen prenos znanja i
otkrića do kojih su dolazile ranije generacije. Razvoj industrije uslovio je i razvoj obrazovanja. Školovanje zato
i predstavlja put u sferu rada, a rad određuje potrebe i nivoe obrazovanja.

2. DRUŠTVENA USLOVLJENOST OBRAZOVANJA

Obrazovanje je značajna funkcija svakoga društva. Njegovu koncepciju i sadržinu želi kreirati svaka
vlast, kako bi putem najsnažnijeg instrumenta društvene percepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili
norme i vrijednosti sistema, tj. poretka koji je vladajući. Zato države ne samo da preuzimaju brigu o
finansiranju i omogućavanju obrazovnoga procesa, već pokušavaju u sadržajnom smislu ustanoviti kroz
obrazovni sistem zajednice, društvene norme i vrijednosti, izgraditi osjećanje pripadnosti svojoj zajednici i
društvenoj skupini, religiji, razviti specifične oblike vlastite kulture, principe solidarnosti i druge oblike koji
bitno opredjeljuju svijest i gledišta pojedinca na procese u društvu, sistem vlasti i validnost vrijednosti.
Svi obrazovni sistemi baziraju se na povijesti znanja, ali i na povijesti društva i njegovim promjenama.
Time se obrazovanje institucionalizira u sadržajnom smislu, ali i uspostavlja njegov vrijednosni sistem u
odnosu na društvo kao cjelinu. Otuda i postoje sporovi koji se ogledaju u pitanju: da li obrazovni sistem
prezentira vrijednosti sistema ili, pak, poretka vlasti? Odgovor je teško dati, jer je on uvjetovan nizom okolnosti
koje bitno opredjeljuju karakter i strukturu samoga sistema, njegovu razvijenost i demokratičnost.
Institucionalizacija obrazovanja se temelji na nizu pravila koje školski sistem prakticira, putem koga
pojedinac usvaja norme i vrijednsosti društva, ali i kao znanja i sposobnosti kojima ovladava u procesu
osposbljavanja. Putem sistema obrazovanja snažno se mijenja struktura društva, obitelji i zanimanja. Škola je,
kako Parssons primjećuje, most između porodice i društva kao cjeline. Dakle, škola priprema dijete za njegovu
ulogu odraslog, u skladu sa univerzalističkim normama koje se primjenjuju na sve pripadnike društva, bez
obzira na njihove rodbinske veze. Otuda je obrazovanje izraz društvenoga sistema. Sistem obrazovanja je danas
jednakost šansi koji stvara mogućnosti pojedincima da bitno mijenjaju svoj status koji stiču rođenjem,
nasljedstvom u porodici, do društvenih vrijednosti koje stiče svojim nivoom obrazovanja i rada. Dakle,
obrazovanje je snažna osnova emancipacije čovjeka, društveno funkcionalan instrument putem koga se
ostvaruje identitet pojedinca, ali i društveni ugled, autoritet i moć. Danas su obrazovne vještine i stečena znanja
vrlo primjenjivi i upotrebljivi u privrednom i praktičnom životu. Znanje je postalo veliko bogatstvo svih
pripadnika zajednice i ako se individualno stiče.To je, u stvari, skoro jedina individualna osobenost koja, u
primjeni i materijalizaciji, u praksi postaje zajednička vrijednost i korist čitave zajednice.

3. INDUSTRIJSKI RAZVOJ I OBRAZOVNAJE

Obrazovanje uči pojedinca specifičnim znanjima i vještinama za njegovo buduće zanimanje, dakle za
profesionalni status koji će imati u sferi rada. U industrijskome društvu, to je temeljna pretpostavka
individualne vrijednosti, ali i društvene upotrebljivosti koja se iskazuje kroz podjelu rada i specijalizaciju
znanja. Dakle, pojedinac zadobija putem obrazovanja ulogu u društvu i status po zanimanju, što je veliki
društveni napredak i dio ljudskih prava koje čovjek racionalno koristi. U američkom društvu škola uspostavlja
dvije glavne društvene vrijednosoti, vrijednost postignuća i vrijednost jednakosti šansi. Te vrijednosti se,
kasnije, prenose i na sferu rada u kojoj se prihvata kao normalno mjerilo ponašanja različito nagrađivanje za
različit uspjeh i rad. Dakle, rad određuje napredak pojedinca, njegov status, visinu zarade, društveni ugled i
status. Ugled i status su vezani i sa ukupnim društvenim vrijednostima i sitemom, koji jedno okruženje i sam
društveni sistem vrednuju i uspostavljaju.
Industrijsko društvo je ujedinjeno konsenzusom vrijednosti i specijaliziranom podjelom rada, u kojoj se
stručnjaci povezuju da bi proizveli robe i usluge. Privredni razvoj sve više zahtijeva kvalificiranu radnu snagu,
ona se može obezbijediti samo školovanjem i to u dugom procesu, koji u uvjetima industrijskog i naučno-
tehničkog napretka postaje neophodnsost. Industrijsko društvo zahtijeva snažno motiviranu radnu snagu,
orjentiranu prema uspjehu. Tehnološki razvoj ima veliki i raznovrsni uticaj na obrazovanje. Nove tehnologije
utiču na prirodu rada, količinu potrebnih znanja i vještina. Zato obrazovanje nije više faza kroz koju prolaze
djeca prije stupanja na posao. Danas je to potreba permanentnoga obrazovanja i sticanja novih znanja tokom
čitavog čovjekovog radnog vijeka. Znanja i tehnologije brzo se mijenjaju i zastarijevaju. Zato je obrazovanje
snažna industrijska grana od čijeg razvoja i sposobnosi zavisi industrijski i tehnološki napredak, ali i sama
kultura društva i vrijednosti koje se produciraju shodno stupnju društvenoga i tehničko-tehnološkoga razvoja.

4. TRANZICIJA OBRAZOVANJA

141
 Tranzicija podrazumijeva i nova uloga države u sferi obrazovanja. Obrazovanje je najkonzervativniji
društveni segment i u toj sferi će promjene najsporije da nalaze prostor novih vrijednosti i potreba. Poznato je iz
prošlosti da se kroz obrazovni sistem prelamaju političke nesuglasice i refleksijei kao primarni vrijednosni
sistem, kojim se usvajaju i opravdavaju promašaji i ideje neuspjeha. Zato obrazovanje nije koncipirano
sukladno potrebama jedinke i njegovom vrijednosno-funkcionalnom sudu i upotrebljivosti, već dominira stari
tradicionalizam uz prevelike zahtjeve i koncepcije trenutnih centara moći umjesto potreba sistema, kompanija i
čovjeka, čije vrijednosti nosi kao svoj usud i potrebu egzistiranja. Obrazovanje u novim industrijskim i
demokratskim uvjetima nije više pravo, već potreba. Potreba se iskazuje kao prioritetnost i bitnost jednoga
poretka, a potreba i njen značaj se valorizira na različite načine i obezbjeđuje njena materijalizacija. Poredak, da
bi se održao i funkcionirao, mora iskazati svoj visoki zahtjev za prihvatanjem i usvajanjem znanja koja se mogu
obezbijediti putem institucionalnoga sistema obrazovanja i sticanja znanja, ali i primjenjihovsti njihovoga
sadržaja. Institucionalizacija, ne samo u organizaciononom, već u i sadržajnom smislu podrazumijeva
racionalizaciju sadašnje mreže svih stupnjeva obrazovanja i podizanja njihovoga tehničko, tehnološkog i
znanstveog principa na razinu potreba strukture privrede i tehnološkog stupnja, koji egzistira u okruženju. Te
potrebe se mogu ostvarivati, kao bitnost sistema i potrebnost privredne tranzicije, ali i kao potrebnost
individualnih želja i sposobnosti. Zato reforma obrazovanja, odnosno tranzicija mora ići u institucionalnom,
sadržajnom i finasijskom pogledu. Obrazovanje visokih kvaliteta i validnosti podrazumijeva adekvatnu cijenu i
napor individue, ali i ugled i autoritarnost države da svojim mjerama i sposobnostima obezbijedi poštovanje
digniteta i stečenog znanja u sferi rada i društvenoj primjenjivosti. Obrazovani kadrovi predstavljaju, ustvari,
veoma važno materijano bogatstvo, s kojim raspolaže jedna zemlja i poredak.
Sadašnja razdrobljenost, decentraliziranost i neprilagođenost obrazovnoga sistema može se izmijeniti
kvalitetom i validnošću znanja, a ne administrativnim putem, na razinama pojedinačnih država ili, pak, lokalnih
zajednica. To podrazumijeva i konkurenciju, ali ne samo unutrašnju, već mogućnost egzistiranja i
funkcioniranja obrazovnih sistema koji danas imaju svoju ekonomsku logiku i legalitet na širokim prostorima i
koji su izvan uticaja pojedinih političko-administrativnih struktura. To je i najbolji način da se sadašnji
predominantno političko-nacionalni sadržaj obrazovanja prevaziđe i da se uspostavi upotrebljivost znanja koja
služe jedinki, a sistemu doprinose u njegovome održanju, tj. funkcioniranju putem upotrebljivoga rada i znanja i
njegove konkretizacije u novim vrijednostima. Time će politika, u sferi obrazovanja, izgubiti primat i ustupiti
mjesto kvalitetu i potrebama suvremenoga društvenog napretka i tehnoloških znanja.

XVIII PREDAVANJE
POVEZANOST SOCIOLOGIJE S DRUGIM NAUKAMA

ODNOS SOCIOLOGIJE PREMA PRIRODNIM I DRUŠTVENIM NAUKAMA

Pošto je sociologija u općenitom smislu nauka o društvu, nezaobilazno je pitanje njenoga odnosa prema
drugim društvenim naukama. Taj odnos se temelji na korištenju saznanja do kojih dolaze druge nauke, ali i na
pružanju saznanja do kojih u svojim istraživanjima sociologija dolazi, kao opća nauka o društvu.
Poznato nam je da nauka nije samo skup postojećih znanja, nego i djelatnost i nastojanje da se ta
saznanja prošire i usavrše. Iako je opća nauka, socioilogija ne može obuhvatiti svu širinu teorijske istraživačke
djelatnosti društva. Zbog toga se iz njene općosti razvijaju mnogobrojne posebne sociologije. Te posebne nauke
se bave proučavanjem i ispitivanjem unutrašnjih oblika stvaralaštva. Zato, s razvojem posebnih društvenih
nauka, se razvijaju i posebne sociologije ili njene discipline koje potpunije izučavaju određena pitanja.
Da bi sociologija kao opća nauka odredila svoj predmet istraživanja, nužno je bilo učiniti distinkciju
prema drugim društvenim naukama, koje također izučavaju razne aspekte ljudskoga društva i čovjekova
postojanja. Općepoznato je da se razgraničavanje nadležnosti i područja interesovanja između sociologije i
ostalih nauka ne može razjasniti bez pogleda unazad, tj. na historijski tok i karakter razvoja samih nauka, ali i
ljudskoga društva uopće. To nas upućuje na uočavanje razlika, odnosno na same korijene, gdje dolazi do
odvajanja prirodnih i društvenih nauka. U povijesnoj evoluciji, nauke su se postupno osamostaljivale i razvijale,
ali zajednička njihova osnova bila je filozofija.
Proces osamostaljivanja prirodnih i društvenih nauka kretao se u dva pravca. Jedan se bazirao na proučavanju
društva i razvoju nauka koji se bavi tim fenomenom, a drugi prirodnim pojavama i naukama koje se njima bave.
142
Prirodne nauke teže da izučavaju anorgansku i organsku prirodu, zaključno sa čovjekom kao prirodnim bićem.
Dok su, pak, društvene nauke težile da spoznaju prirodu ljudskoga društva i mjesto čovjeka i njegovih tvorevina
u postojećim odnosima, odnosno uslovima egzistiranja. Proučavanjem prirodnih i društvenih pojava spoznalo
se da ljudsko društvo ima izvjesne osobenosti koje ga razlikuju od prirode. Društvene pojave se javljaju,
razvijaju i nastaju na drugačiji način od prirodnih pojava, pa su potpuno utvrđene i posebne zakonitosti po
kojima ove pojave teku.243 Time je stvorena osnova za odvajanje prirodnih od društvenih nauka. U prirodne
nauke spadaju sve nauke, koje proučavaju prirodu i pojave u njoj. U društvene nauke ubrajamo grupe nauka,
koje proučavaju ljudsko društvo i razne pojave u njemu. Prirodne i društvene nauke, u svome istraživanju,
upotrebljavaju i različite naučne metode i instrumente istraživanja, uspostavljaju različite pretpostavke i
kriterije vrednovanja.
Naučna dostignuća i otkrića, u prirodi i društvu, zahtijevala su sve veću naučnu valorizaciju i
specijalizaciju, odnosno zahtijevala su razvoj pojedinih naučnih disciplina. Tako su i društvene nauke, bez
obzira na specifičnosti samoga društva i društvenih fenomena, razvijale svoje naučne poglede i zakonitosti i
usavršavale metode istraživanja. Naučne spoznaje društvenih nauka su omogućile uočavanje određenih
zakonitosti, zatim kretanje određenih procesa i odnosa, te mogunost predviđanja toka promjena i društvenoga
kretanja. Svaka nauka teži da otkrije uzroke određene pojave, pa tako i društvene nauke. Zakoni uzročnosti
postoje neovisno od naše volje, ili, pak, volje istraživača, ili karaktera nauke. Ali, postoje značajne razlike u
zakonitosti prirodnih i društvenih pojava, a time i procesa kao njihovih refleksija. U prirodnim naukama postoje
opći zakoni koji se odnose na sve pojave iste vrste. To su strogi i neumitni zakoni prirode, dok se u društvenim
naukama većina pojava i procesa odvija po određenim društvenim uslovima, u kojima su moguća i veća
odstupanja, pa i nepredvidivosti. Zato neki sociolozi zaključuju da u društvenim naukama postoje dvije vrste
zakona: opći i pojedinačni. Dakle, zakoni koji važe za sve pojave iste vrste i zakoni koji važe za pojedine
pojave i procese. U tome oni vide i osnovne razlike između društvenih i prirodnih zakona.244Te razlike su
relativne prirode i ne može se povući oštra i čvrsta dioba između prirodnih i društvenih nauka, kao ni između
samih naučnih zakona. Nužno ih je promatrati u globalnom smislu, kao jedinstven proces koji je uslovljen
saradnjom i spoznajama do kojih dolaze nauke, prirodne i društvene.
Otkrića do kojih su došle prirodne nauke, bitno su uticala na samu strukturu društva, njegov tok,
karakter odnosa u njemu i samu poziciju nauke. Time se društvene pojave s razvojem društva usložnjavaju, jer
sama ta spoznaja govori u prilog tezi da na društvene pojave djeluje ogroman broj raznih činilaca s
najraznovrsnijim uticajima. Na društvene pojave djeluju, prije svega, priroda i procesi u njoj, kao što su,
recimo: fizički, kemijski, biološki, geografski i drugi; i ovladavanje nauke i čovjeka, i njihovim stavljanjem u
njegovu funkciju. Također, društvene pojave uslovljavaju i brojni drugi činioci u društvu koji se pojavljuju i
koji snažno generiraju same procese i bit društva, kao što su: ekonomski, pravni, moralni, ideološki, politički
itd.
Na društvo ne djeluje samo sadašnjost i ukupnost odnosa koji se manifestiraju u njemu, već i prošlost,
njegova historija i njegova uslovljenost. Najzad, na društvo djeluju, i to sasvim snažno i individualni, odnosno
ljudski činioci, kao što su: čovjekov rad, njegovo znanje, njegove potrebe, njegova svijest, karakter, interesi,
religija, tradicija itd. Svi ovi mnogobrojni činioci su međusobno uslovljeni i u stalnom su kretanju
međuzavisnosti, utiču i bitno određuju i prirodu i karakter društva, ali i poziciju čovjeka u njemu.
Izučavanjem pojedinih društvenih procesa i pojava, nastale su i potrebe da se razviju i posebne
društvene nauke i da zadobiju i svoje značajno mjesto. Tako su nastale i razvile se: politička ekonomija, nauka
o državi i upravi, nauka o moralu, historijske nauke, nauka o jeziku, nauka o stanovništvu itd. Neke od ovih
nauka nastoje proučavati određene društvene odnose u njihovom cjelokupnom razvoju, a neke, pak, proučavaju
određene posebnosti u određenom vremenu i uslovima u kojima egzistiraju. Za nas se postavlja pitanje odnosa
sociologije i ostalih društvenih nauka. Sociologija je, kako kaže Lukić, nauka koja se nije mogla razviti, a da se
ne služi građom koju joj pružaju druge društvene nauke. Na osnovu njihovih saznanja, sociologija utvrđuje
općedruštvene zakone nastanka i razvoja ljudskoga društva. Stoga se sociologija razvila kada društvene, ranije
nauke nisu mogle odgovoriti na pitanja koja su se pred njih postavila i na koje je društvo tražilo odgovor.
Također, ni posebne društvene nauke ne mogu imati punu validnost, ako se ne koriste rezultatima sociologije,
kao najopćenitije nauke o društvu. Ni jedna društvena pojava ne može se naučno objasniti, ako se ne dovede u
vezu s drugim društvenim uslovima i pojavama i ako se ne utvrdi šta je u toj pojavi zajedničko, a šta posebno,
uticaj koji se vrši na nju, dinamiku i tok, a to znači spoznaju koju socioilogija ima i koju može pružiti valjano

243
R. Lukić, Uvod u sociologiju, n. izd., str. 6.
244
Takvo stanovište zastupaju Radomir Lukić, Ilija Stanojčić, Jože Goričar i dr. u navedenim radovima. (op. S. F.)
143
drugim naukama.

OPĆA I POSEBNE SOCIOLOGIJE

Pitanje odnosa sociologije i posebnih društvenih nauka je predmet rasprave, mogli bismo reći, od
samoga nastanka sociologije, kao posebne nauke, pa do današnjeg dana. Taj odnos je već dosta dobro
osvijetljen i svaka od nauka zadobila je svoju autonomiju, svoj predmet i metod istraživanja. U okviru
sociologije, kao opće nauke, kao što smo istakli, pojavile su se, odnosno razvile posebne discipline sociologije
koje za predmet svog istraživanja i izučavanja imaju jednu društvenu pojavu ili, pak, društvene dimenzije i koje
nastoje te pojave spoznati u njihovom totalitetu. Njihova posebnost, ogleda se u tome da one izučavaju
kompleksna pitanja i pojave koje dosada nije izučavala ni jedna nauka.
Sociologija se razgranala na veći broj samostalnih disciplina. Tako danas postoji veći broj posebnih
sociologija koje proučavaju odnose, veze između neke društvene pojave i društva kao cjeline.
Vrlo rasprostranjene i sa značajnim mjestom, ne samo u sociologiji već i u društvenim naukama uopće,
danas su: industrijska socilogija, sociologija naselja, sociologija porodice, sociologija umjetnosti, sociologija
saznanja, sociologija nauke, sociologija medicine, sociologija religije, sociologija politike, sociologija
obrazovanja, sociologija sporta i mnoge druge.
Razumljivo je da je veoma teško dati jednu opću sliku odnosa opće i posebnih sociologija. Taj odnos je
specifičan, kako na prirodu i sam karakter sociologije, kao opće nauke, tako i na metode kojima se koriste u
svojim istraživanjima. U suštini, i opća i posebna sociologija imaju zajedničku osnovu u pristupu izučavanja
društva i društvenih pojava, imaju iste istraživačke instrumente i tehnike kojima žele spoznati zakonitosti i
osvijetliti uzroke i tok stvari u društvu, s tim što posebne sociologije određene pojave dublje i cjelovitije
spoznaju i objašnjavaju. Na bazi tih spoznaja, opća sociologija ih uopćava i povezuje s gledištima, odnosno s
globalnom društvenom strukturom i odnosima u njemu i njegovim kretanjima.

144