You are on page 1of 21

Bečka škola PU

Beč je krajem 19.st. postao središtem jedne faze u razvoju PU, čiji utjecaji sežu sve do suvremenog doba
(naročito Engleska i Amerika).

Najvažnijim postignućem zastupnika Bečke škole K smatra povezivanje dviju komponenti (specifično umj sa
specifično povijesnom):
- osjećaj za povijesnu preciznost
- napori oko uspostavljanja neposrednog odnosa prema originalu
+ bliskost sa zaštitom spomenika

- utjecaj Morellija (preko M.Thausinga)

Glavni predstavnici:

Rudolf von Eitelberger (1817.-1885.) – praotac Bš (prema von Schlosseru); pragmatična PU – pov
izvori i dokazljive činjenice
Franz Wickhoff (1853.-1909.) - smatra se istinskim utemeljiteljem Bš – formalistička PU; razvija metodu
komparativne stilske analize
Alois Riegl (1858.-1905.) i «umjetničko htijenje» - povjesničari PU smatraju ga utemeljiteljem Bš –
formalistička, pozitivistička PU; razvija metodu komparativne stilske analize; usredotočuje se na formalne
kvalitete U djela
Josef Strzygovski – ideološki pristup PU
Max Dvorak (1874.-1921.) - PU kao povijest duha – idealistički pristup PU
Strukturalistički pristup PU:
- Julius von Schlosser (1866.-1938.) – D nasljednik - Gombrich
- Hans Sedlmayr (1896.-1984.) – S nasljednik

Rudolf von Eitelberger (1817.-1885.)


praotac Bš (prema von Schlosseru)
humanist

Studira pravo, latinsku filologiju


Oko 1850.:
- istaknuo se velikom povijesno orijentiranom izložbom starih umj djela;
- u Beču dobio docenturu teorije i PU – nastupno predavanje:
«Ustanove za obrazovanje umjetnika i njihov pov razvoj»
- zalagao se za reformu nastave PU
- njegov zagovornik u vladi: ministar Leo Thun koji uspijeva nagovoriti cara F. Ferdinanda da dopusti
otvaranje - tako je Beč, nakon Berlina (1844. za Waagena) u sveukupnoj sveučilišnoj pov dobio 2.
katedru posvećenu isključivo PU
- trudio se svojim predavanjima dati i vizualnu podlogu (zbirka + muzeji)
- u BŠ utemeljio tradiciju povezivanja muzeja i sveučilišta
1
- osnovao Austrijski muzej za umj i obrt - najvažnije njegovo postignuće (1864,'71)
- utemeljio onu granu Bš koja je bila usmjerena na samu pov pisanja PU
- udario je i temelje umj topografije (prvi takav rad na njem govornom podr)

Moritz Thaussing (1835.-1884.)

- Studira u Pragu i Beču


- Profesor PU na Institutu za pov istraživanja
- Nakon 1875. postavljen za direktora Albertine (o Dureru) koja se specijalizirala za crteže i grafiku, gdje
se sretao s Morellijem
- pisao o Morellijevoj metodi i prenosio studentima znanje , između ostalih i F. Wickoffu, utemeljiteljem

- Franz Wickhoff (1853.-1909.)


smatra se istinskim utemeljiteljem Bš
- učenik Eitelbergera i Thausinga
- suvremenici: istaknuta i sveobuhvatna ličnost
- najviše naginjao renesansi (Durer, Rafael) i antici
- (ali kasnorimsko razdoblje ne smatra razdobljem nazadovanja)
- prihvatio Morellijevu metodu – polazeći od te metode, obnovio nastavu
- zaokupljali ga impresionizam, Klimt i nova inženjerska arh (“...moćne željezne konstrukcije...pružaju
snažniji dojam od uobičajene arh. ...”)
- preko suvremene umj prepoznao je karakterisitčne crte umj nekih prošlih vremena:
- vrednuje rimsku umj (koje se do tada smatralo razdobljem nazadovanja)
- kao što su umjetnici (secesije i dr.) primali poticaje s Dalekog Istoka, tako je shvatio da i PU mora vodio
računa o tom fenomenu –
- proširuje obzore PU

ALOIS RIEGL (1858.-1905.) I «UMJETNIČKO HTIJENJE»

- povjesničari PU smatraju ga utemeljiteljem Bš (premda je za sobom imala već dugu pov); taj je stav
opravdan time što je Bš dao presudne nove poticaje kojima je postigla svoj međunarodni utjecaj
- Studirao pravo, povijest, PU; intelektualac
- Radi na b. Institutu za pov istr; u Muzeju za UiO (zamjenjuje Wickoffa)
- s njegovim djelom u pov ulazi crta apstrakcije koja je iznimno važna za 20.st.
- objektivni kriteriji koji nadilaze osobne stavove postavlja iznad svega:
o «Najbolji povjesničar U je onaj koji ne posjeduje osobni ukus.»
- bavio se U kasne antike
- uveo je nove pojmove koji su trebali omogućiti usporedbu stilskih značajki različitih razdoblja i
formulirati zakonitosti koje bi služile objektivnoj prosudbi.

- Radio u Muz za UiO (Österreichisches Museum für Kunst und Industrie) (danas Museum für
angewandte Kunst) u Beču 10 godina kao voditelj odjela za tekstil. Njegova prva knjiga:
Altorientalische Teppiche (Antique oriental carpets) (1891), proizašla je iz tog iskustva.

- Reputaciju inovativnog pov umj Riegl je stekao svojom drugom knjigom:

2
- Stilfragen : Grundlegungen zu einer Geschichte der Ornamentik (Problemi stila: osnove za povijest
ornamenta) (1893.).
o Knjiga nastaje na temelju bavljenja orijentalnim sagovima
- Umj obrt = ravnopravan visokim umj (utjacaj Jugendstila)

- Stilfragen - u toj knjizi Riegl je pokušao postaviti teoriju o kontinuiranoj i autonomnoj povijesti
ornamenta; na tome je utemeljio teoriju Kunstwollena

- Kunstwollen (umjetničko htijenje)


- = nadindividualno, nadređeno htijenje primjereno vremenu i regijama koje umjetnike potiče na
proizvodnju
- = povijesno nagnuće nekog razdoblja ili nacije koje potiče određeni stilski razvoj (bez obzira na
mimetičnost ili tehnologiju)
- pomoću pojma K. (sintagme «umjetničkog htijenja») razvio je nadinvidualnu podlogu iz koje duhovno
načelo izrasta kao htijenje vremena, što je bilo plodno za razvoj u 20. st.
- “umj dj = rezultat određenog svrsishodnog umjetničkog htijenja (koje se potvrđuje kroz borbu s
uporabnom svrhom, sirovinomi tehnikom)” =
- Subjektivna zadanost – dijametralno suprotan stav Semperovim naturalističkim teoremima prema
kojem je “umj dj = proizvod uporabne svrhe, sirovine i tehnike”
- Sociologija umjetnosti (temelji, prema Sedlmayeru) – povijesna kinematika umjetnosti
- Riegl je predavao Umjetnost baroka na bečkom Sveučilištu i objavio rad Grupni portret u Nizozemskoj
(1902.)
- Riegl – baveći se razvojem povijesti ornamenata sagova, kasnorimskom umjetnošću i barknom
umjetnošću uvidio i obrazložio da
- između različitih stilskih tipova ne može biti kvalitativne razlike
Riegl se sve više bavio odnosom između stilskog razvoja i kulturne povijesti (utjecaj djela Karla
Schnaasea) – naročito vidljivo u dva rukopisa koji su objavljeni posthumno:
- Historijska gramatika lik umj (Historische Grammatik der bildenden Künste)
- (1897. ruk., 1966. obj.)
- u njemu pojašnjava svoj PU sustav
- pokušao ocrtati čitavu povijest zapadne umj kao trag “konteksta prirode“. Taj kontekst poprima različite
oblike, ovisno o izmijeni povijesnih koncepcija prirode.
- teorija PU koja uključuje pov, filoz prirode, estetiku i morfologiju kulture.
- uvodi u PU pojmovni par taktilnog (haptičkog) i vidljivog (optičkog) – utjecala na W tem p
- «Eine neue Kunstgeschichte» - hram na 4stupa – temeljno (kupola) pitanje:
- Kako se pojedini fenomen mijenja i čime je ta prividna mijenja uvjetovana?
- iduća generacija doživjela R kao proroka
- najvažinji zastupnik Bš
- Baveći se kasnorimskom umj. (Kasnorimska umjetnička proizvodnja, 1901.), od slavoluka do ukrasnih
pojasa, pokušao opravdati teoriju Kunstwollena: “umjetnost izražava način na koji čovjek želi vidjeti da
su stvari oblikovane ili obojane.”

A. Riegl - popis radova:


- Die ägyptischen Textilfunde im Österr. Museum (Vienna, 1889).
- Altorientalische Teppiche (Leipzig, 1891).
- Stilfragen (Berlin, 1893). Tr. E. Kain, Problems of style (Princeton, 1992).

3
- Volkskunst, Hausfleiß, und Hausindustrie (Berlin, 1894).
- Ein orientalischer Teppich vom Jahre 1202 (Berlin, 1895).
- Die spätrömische Kunstindustrie nach den Funden in Österreich-Ungarn (Vienna, 1901). Tr. R.
Winkes, Late Roman art industry (Rome, 1985).
- "Das holländische Gruppenporträt," Jahrbuch des allerhöchsten Kaiserhauses 22 (1902), 71-
278. Tr. E.M. Kain and D. Britt, The Group Portraiture of Holland (Los Angeles, 1989).
- Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen, seine Entstehung (Vienna, 1903). Tr. K. W. Forster
and D. Ghirardo, “The modern cult of monuments: its character and origin,” Oppositions 25
(1982), 21-50.
- Die Enstehung der Barockkunst in Rom: Vorlesungen aus 1901-1902 , ed. A. Burda and M.
Dvořàk (Vienna, 1908).
- Gesammelte Aufsätze, ed. K.M. Swoboda (Augsburg, 1929).
- Historische Grammatik der bildenden Künste , ed. K.M. Swoboda and O. Pächt (Graz, 1966). Tr.
J.E. Jung, Historical grammar of the visual arts (New York, 2004).

Nakon Rieglove (1905.) i Wickoffove (1909.) smrti nastupila su u Beču 2 nositelja katedri (češki povU):
Max Dvorak i Josef Strzygovski.
K: «Ako je značenje S odgovaralo pojavi nepredmetnog slikarstva nakon 1910., Dvorak bijaše znanstvena
paralela ekspresionističkoj U.»

Josef Strzygovski (1862.-1941.)

- nastojao oko općeg zemljopisnog proširenja granica (područja istraživanja)


- poticao međunarodnu suradnju među povU, rad na zajedničkim zadacima - vodilo u komparativno
istraživanje U
- s druge strane: antisemitizam
- osnovao Institut za PU Sveučilišta u Beču (tip istraživačkog i. kakav do tada nije postojao); postavio
njegova osnovna načela:
1. polazeći od Europe pogled uprt na Aziju i sve umj pojave za zem kugli;
2. istraživanje lik U dio je kulturne pov;
3. sistematiku postavlja kao sponu između povijesno evidentirane građe, graničnih
znanosti i cjelovitog istraživanja kulture...
- sliku Bš znatno je obogatio polemikama i polarizacijom s dr katedrom
- otvorio je perspektive koje su naznačavale međunarodno širenje znanosti o U
- Kineski pejzaž, slika tušem slikara Dong Yuana iz južne dinastije Tang, početak 10. st.
Slika na svili iz dinastije Ming koja pokazuje Zabranjeni grad, 1500. g.

Max Dvorak (1874.-1921.) I pu kao povijest duha

- suparnik S; primijenjuje Morellijevu metodu


- bavio se onim kriznim razdobljima i pojedinačnim problemima (u PU razvoju) koji su mu se u smislu
onodobne problematike činili aktuelnima (manirizmom, osobnostima poput El Greca, Tintoretta... –
označen kao jednim od duhovnih otaca ekspresionizma

4
- privlačnost prema upravo nekom određenom stilu ili pravcu objašnjava: «Iz privlačnosti duhovnih tipova
proizlazi unutrašnje uživljavanje koje aktivira srodne tonove u podsvijesti. (...) ta interferencija
omogućuje osjetljivost...»
- s tog stajališta može se uvrstiti u ekspresionističko pisanje o U (poseban odnos prema O Kokoschki)
- D djelo odraz je uznemirenosti vremena i kaosa oko Prvog svj rata

OSNOVNE POSTAVKE I DOPRINOSI PU BŠ:


- osjećaj za povijesnu preciznost (povijesno evidentirana građa)
- napori oko uspostavljanja neposrednog odnosa prema originalu
- bliskost sa zaštitom spomenika
- prihvaćanje i širenje Morellijeve metode
- postavljanje temelja umj topografije
- zemljopisno proširenje granica područja istraživanja
- poticanje međunarodne suradnje
- međunarodni utjecaj
- osvješćivanje nužnosti graničnih znanosti i cjelovitog istraživanja kulturne pov ( Kunstwollen =
nadindividualno htijenje primjereno vremenu)
- u pov unosi crtu apstrakcije (iznimno važna za 20.st)
- potreba za odmakom i objektivnošću u odnosu na specifično područje bavljenja:
o kroz neposjedovanje omiljenog razdoblja
o kroz osvješćivanje motiva privlačnosti određenom razdoblju: unutrašnje uživljavanje koje
aktivira srodne tonove u podsvijesti
o kroz osvješćivanje da između razl stilskih tipova nema kvalitativne razlike (time je
prevladana shema o razdobljima nazadovnja U)

Glavni predstavnici:
Rudolf von Eitelberger (1817.-1885.) – praotac Bš (prema von Schlosseru); pragmatična PU – pov
izvori i dokazljive činjenice
Franz Wickhoff (1853.-1909.) - smatra se istinskim utemeljiteljem Bš – formalistička PU; razvija metodu
komparativne stilske analize
Alois Riegl (1858.-1905.) i «umjetničko htijenje» - povjesničari PU smatraju ga utemeljiteljem Bš –
formalistička, pozitivistička PU; razvija metodu komparativne stilske analize; usredotočuje se na formalne
kvalitete U djela
Josef Strzygovski – ideološki pristup PU
Max Dvorak (1874.-1921.) - PU kao povijest duha – idealistički pristup PU
Strukturalistički pristup PU:
- Julius von Schlosser (1866.-1938.) – D nasljednik - Gombrich
- Hans Sedlmayr (1896.-1984.) – S nasljednik

5
Otkriće i problem forme – umjetnička kritika i čista vizualnost (metoda
oblikovne analize)

Umj. proces = spoznajni proces


Novo razdoblje/polazište filozofije U i znanosti o U:
autori se usredotočuju na formu

Conrad Fiedler (1841.-1895.)


August Schmarsow (1853.-1936.)
Benedetto Croce (1866.-1952.)
Heinrich Wölfflin (1864.-1945.)
Rober Fry (1866.-1934.)
Henri Focillon (1881.-1934.)

Poentilizam u U prethodi okretanju PU ka formalnim karakteristikama U dj i temeljnim likovnim elementima

Conrad Fiedler (1841.-1895.)


- njegov je doprinos otkriven tek u novije doba
- (H Read i R Salvini stavljaju ga na početak novog razdoblja filoz U).
- Oblikovao je shvaćanje kojim je estetika općenito izlučena iz područja istraživanja specifično
umjetničkih značajki.
- “... sigurnost, koja je većim dijelom posljedica historijskog usmjerenja, mora se uzdrmati...”
- Stvaralački proces umjetnika definirao je kao spoznavanje zbilje (ne više kao iluzionističko
prikazivanje):
- «Gledati znači spoznavati»
- Fiedlerovo poimanje donijelo je opći zaokret na tragu kojeg treba promatrati i noviju PU 20.st.;
- njime je konačno prevladan historizam u promatranju umj.
- Morelli, Crowe i Cavalcaselle i ostali svojim su objektivnim metodama uspijevali razlučiti izvornike
od kopija, no F je stvorio nove mogućnosti spoznavanja specifično umj kvaliteta.

August Schmarsow (1853.-1936.)


- Premda racionalist i pozitivist, nastoji oko spoznaje U i oko njezina oslobađanja od pojmova
utemeljiteljskog razdoblja, polazeći od forme.
- Okrenuo je leđa razdoblju prirodnih znanosti, premda je svoj rad vezivao uz svoje koelge Riegla i
Wickhofffa, ali oni su ga se odricali, jer se kritički osvrtao na Bečku šk ( Temeljni pojmovi o U, 1905.)

- Na Bečkoj šk sukobljavaju se 2 načelno različite metode: jedna je posvećena velikim razvojnim
potezima u U, druga prema analizi forme i sistematizaciji U.
- Okretanje pažnje prema analizi oblika u U i PU
Među njegovim učenicima: A.Warburg i EJ. Friedländer.
- «Znanost o U je moguća samo u povezanosti s umjetnošću odgovarajućeg vremena.»
- Ukazao je na novu širinu u znanosti o U koja prelazi ograničene okvire promatranja okrenutog
renesansi, na presudan je način utjecao na njem znanost o U 20.st. (Wölfflin)
- Neki PU umj dj smatraju proizvodom intuicije, spoznaje, struje svijesti...

6
Benedetto Croce (1866.-1952.)
- Utjecao je na PU; stajao je na prekretnici od racionalnog poimanja P prema novoj koncepciji, koja je
nastojala uključiti iracionalnu str .- intuicija.
- U dj smatrao je proizvodom intuicije te je polazeći od tog pojma nastojao razumijeti specifičnost U.
- U svojoj Estetici (1900.), naglašeno je zauzeo antihistorijsko stajalište. Znanost o U i PU stavio pod
znak pitanja, materijalističkim i mehanicističkim predodžbama suprotstavio je svoje učenje o
intuiciji.
- «estetski je čin forma i samo forma ... U dj sastoji se od odnosa sadžaja i forme, i obrnuto.»
- C se okomio na metodu PU koja se bila priviknula na razmišljanje o U u cjelinama.
- veliko ograničenje u učenju BC je ekstremno priznavanje samo klasične U; strana su mu bila i
suvremena umj nastojanja, kritizira i Wölfflina
- Za označavanje i rasvjetljavanje umjetičkih odnosa u PU se primijenjuju apstraktne sheme – one
se povezuju s nepredmetnom U
“estetski je čin forma i samo forma”,
“Umjetnost i povijest umjetnosti teku usporedno.”

Heinrich Wöllfflin (1864.-1945.)


- potječe iz tradicije koja se usredotočila na oblikovna svojstva umj dj i koja je time vodila prema
pojmovnoj stvarnosti.
- Među povj U svojeg doba smatrao se formalistom
- za označavanje i rasvjetljavanje umjetičkih odnosa primijenio je apstraktne sheme - njegov rad K
povezuje s nepredmetnom U
- Uvodi formulu
- “povijest umjetnosti bez imena”
- K: “W postignuće presudan je poticaj znanstvenom discipliniranju PU. Ono označava uvođenje
nadindividualne zakonitosti (no katkad je vodilo u jednostranost).”

Rober Fry (1866.-1934.)


- Significant form
- suoblikovao estetsku svijest na anglosaksonskom području svog doba.
- «Formu umj dj držao sam najvažnijom kvalitetom. U U djeluje samo forma, treba se truditi oko
njezina spoznavanja.»
- granica između U i umj obrta postala nebitna – uspoređivao afričku i grčku skulpturu, na užas Fr
kolega

Henri Focillon (1881.-1934.)


- Život oblika (1934.)
- U djelu HF promatranje forme i usredotočenost na oblike doživjele su krajnji domet. «U se ne može
objasniti P odnosima. U dj egzistira samo ukoliko je oblik.»
- Život oblika: “Ikonografija se može promatrati na različite načine: s jedne strane kao varijacija oblika
s obzirom na isto značenje, a s druge kao varijacija značenja s obzirom na isti oblik.”
o Moyen Age. Survivances et réveils (1943)
o L'art bouddhique (1921)
o Hokusai (1924)
o Piero della Francesca (1951)

7
Bičevanje Krista - jedna od najslavnijih i najkontroverznijih slika rane renesanse. Kako sam autor kaže u
uvodu, ova slika pokazuje geometrijsku zrelost i tajanstvenost u načinu kako se predstavljaju tri čovjeka u
prednjem planu.
Nakon avangardnih umj pokreta u prvoj četvrtini 20. stoljeća u PU raste interes za vrednovanje nekih umj
osobnosti iz renesanse koje u svoje radove unose naglašeni geometrizam i neuobičajene odnose, poput P.
della Francesche koji do tada nije bio dovoljno cijenjen ni vrednovan od strane kritičara i PU.

P. Della Francesca, Bičevanje Krista (poslije 1444.-1460.), ulje na platnu, 59 × 82 cm, Duždeva palača,
Urbino; P. Picasso, Les Demoiselles d'Avignon (1907), Museum of Modern Art, New York

- Povjesničari U i teoretičari U kritički se osvrću prema metodama utemeljiteljskog razdoblja, prema


pozitivizmu, materijalizmu, historizmu, prirodnim znanostima, a uvode svijest o važnosti intuicije i
spoznajnih procesa

- Uvodi se metoda oblikovne analize:


- “U U djeluje samo forma, treba se truditi oko njezina spoznavanja.»

- Estetika je općenito izlučena iz područja istraživanja specifično umjetničkih značajki.

- za označavanje i rasvjetljavanje umjetičkih odnosa primijenjuju se apstraktne sheme (wolfflin 5 pari


pojmova) - rad nekih autora može se povezati s nepredmetnom U

- Povjesničari U i teoretičari U postali su svjesni neposredne povezanosti novih predodžbi u znanosti


o U i suvremene U. H. Wölfflin tu je spoznaju formulirao 1914.g. riječima:
- “Umjetnost i povijest umjetnosti teku usporedno.”

 Croce –It
 Wölfflin – Njem
 Fray i Bell - Engl
 Focillon – Fr

Richard Krautheimer (1897.-1994.) nije bio izravno povezan s krugom oko Warburga, ali bavio se
ikonografijom arhitekture (Rim). Ghiberti i Alberti –
The beginnings of art historical writing in Italy : «Alberti uvodi u PPU načela sustavne PU, PU bez
imena...». Uz Panofskog, Friedlandera i Wittkowera imao najveći utjecaj na formiranje PU u Americi.
Učenici: Ackermann i dr.
Rudolf Wittkower (1901.-1971.)
Predavanja na Warburg institutu, prenosi ikonologiju na područje arhitekture,
Arch princ in the age of humanism (1949.) - veliki utjecaj;
- arh ren nije određena samo oblikovnim zakonitostima - kršćanska simbolika koja preuzima
neoplatonističke ideje, simbolički izraz renes poimanja Boga
- utjecaj Warburga se osjeća u primjerice, analizi odnosa arh i teorije glazbe.
Jurgis Baltrusaitis - Istočna Europa
Andre Chastel
– djeluje u tradiciji ikonološkog istraživanja umj realnosti
(Ficino, humanisti, slika u slici 1964.- nadrealizam)
Jan Bialostoscki – bavio se metodikom PU; u tradiciji ikonološkog istraživanja W i P

8
Utemeljenje i geneza ikonologije

Aby Warburg (1866.-1929.) - Fritz Saxl (1890.-1948.) - Edgar Wind (1900.-1971.) - Walter Friedländer
(1873.-1966.) - Richard Krautheimer (1897.-1994.) - Erwin Panofsky (1892.-1968.)- Rudolf Wittkower
(1901.-1971.) - Jurgis Baltrusaitis - Andre Chastel - Jan Bialostoscki

- Ikonologija izrasta iz znanstvene ikonografije, čije početke nalazimo već u 1.pol 19.st.
- Predstupnjevi te nove koncepcije očituju se već u djelu Emilea Malea, ponešto i kod J. Burckhardta,
kao i kod A. Riegla i M. Dvoraka (posljednja dvojica su imali i veliki utjecaj na PU ekspresionizma).
- Na razvoj I poticajno je djelovala psihologija simboličkih oblika Ernsta Cassirera, kao i psihologija S.
Freuda, C.G.Junga i njihovih nasljednika
- Jung, Psychology of the Unconscious (1912.); Symbols of Transformation (1956)
- Semiologija – znanost o znakovima Charles Sanders Peirce (1839–1914), Ferdinand de Saussure
(1857–1913)
- Semantika – bavi se značenjem (Michel Bréal, Essai de sémantique, 1897.)
- Ikonološku metodu utemeljio je Aby Warburg,a E. Panofsky je metodu apstrahirao u teorijski model
- Ikonografsko-ikonološka metoda vodeća je u PU literaturi (kvantitativno), naročito u anglos. jez.
području

ABY WARBURG (1866.-1929.) I «THE WARBURGIAN METHOD»

- Utemeljio ikonološku metodu


- Nastojao je prevladati jednostrano promatranje PU sa stajališta forme, unatoč priznavanju
neophodnosti takvog promatranja
- Za tu metodu, koja bi se nadograđivala na ikonografiju, uveo je naziv ikonologija, koji se od 1912.
po prvi put pojavljuje u njegovu djelu.
- Čitao je Lessingova djela, studirao je kod C.Justia i H:Janitscheka, bio je pod utjecajem
A.Schmarsowa i J.Burckhardta.
- Za svoje je studije tražio spoznajna vrela izvan uobičajene stručne literature, stoga su za njega
važnu ulogu imala izvanumj. područja poput astrologije, magije, odjeće i kostima, svečanosti, pa
čak i poslovna pisma i ugovori
- U više navrata boravio je u Fi (bavi se slikarstvom Botticellia i dr. sjev.tal. slikara 2.pol.15.st.)
- boravio kod Pueblo Indijanaca u Novom Meksiku i proučavao njihove kultne običaje.
- Smatrao je iznimno važnima odnose između U i religije.
- PU je za W bila kulturološka znanost koja je obuhvaćala različite discipline (književnost, filozofiju,
etnologiju i dr)
- Znatan dio svojih istraživanja o kontinuitetu antičkih motiva u U tal ren demonstrirao je na radu o
freskama u
- Palazzo Schifanoja u Ferrari:
o «Talijanska U i internacionalna astrologija u palači Schifanoia u Ferrari»
- izlaganje na kongresu PU što ga je organizirao 1912. u Rimu - stekao međunarodni ugled
- S tim radom započinje nova metoda proučavanja slika – ikonologija.
- W se ubraja u pionire nove koncepcije PU kojom je utjecao na razvoj u 20.st.
- Internacionalizam W šk, potican i sudbinom emigracije, povezao se s anglosaksonskim
mentalitetom
- Privukao je istaknute znanstvenike i suradnike: Prinz, Saxl koji mu je bio najbliži, Panofsky i
Cassirer na Sveučilištu u Hamburgu gdje je osnovao biblioteku.
9
- Saxl kao voditelj biblioteke -W Instituta (do smrti 1948.), dolaskom nacionalsocijalizma pod kojim su
se knjige spaljivale, prenešene su u London 1933., gdje je kasnije integrirana u Sveučilište.
- E.H.Gombrich (1909.-2001.) direktor Warburgovog instituta od 1964.-1976.

Fritz Saxl (1890.-1948.)

- W suradnik i nasljednik, studirao u Pragu i Beču (Dvorak), kod Wolfflina u Berlinu.


- O promijenjenoj ulozi istraživanja pisao je: «W djelo dostiglo je kulminaciju još prije čitavog
naraštaja, premda je umro 1945. (...) Najvažniji je problem, prema mom mišljenju, u povezivanju
PU s drugim povijesnim područjima, poput P politike, književnosti, religije i filozofije. PU kao P umj
vizije nikada neće moći doseći sve te različite aspekte...».
- Posvetio se proučavanju astroloških i mitoloških rukopisa (mitraizam).

Walter Friedländer (1873.-1966.) disertacija o azijskoj U; težište istraživanja Fr (barokno) slikarstvo. Među
učenicima: Blunt, Bialostocki, Heydenreich, Shearmann, Sterling...
Edgar Wind (1900.-1971.)
An Observation on Method – opaske o ikonologiji i vlastitoj metodi

Erwin Panofsky (1892.-1968.)

- P nadilazi Wolfflinov «formalan» način promatranja, kao i početke ikonologije u Warburgovom


smislu.
- Pisao programatski o ikonološkoj metodi, razmatra pitanja PU kao znanosti u našem vremenu.
- «Moramo znati mnogo više od onoga što je formalno i sadržajno prepoznatljivo na slici. (....) da
bismo neko djelo tumačili na ispravan način (...) moramo ga uvrstiti u stilsko-kritičkom smislu...»
treba potražiti literarni predložak.
- Bio je profesor u Hamburgu, a od 1935. godine u Princetonu.
- Analizirao je pojave u LU na temelju formalnih i ikonografskih faktora povezujući ih s razvojem
perspektive i proporcije.
- veliki utjecaj, među mnogima i na teoriju ukusa što ju je razvio Fr sociolog Pierre Bourdieu
(The Rules of Art; Distinction)
o Ikonološke studije (1939.)
o Idea – Prilog povijesti pojma starije teorije U
o Dürerova teorija umjetnosti
o Povijest tipova -
o “P simboličkih formi” (E.Cassirer)
o Jan van Eyck, Bračni par Arnolfini (1434.)
Značajnija djela:
- Idea: A Concept in Art Theory (1924)
- Perspective as Symbolic Form (1927)
- Studies in Iconology (1939)
- The Life and Art of Albrecht Dürer (1943)
- Gothic Architecture and Scholasticism (1951)
- Early Netherlandish Painting (1953)

10
- Meaning in the Visual Arts (1955)
- Pandora's Box: the Changing Aspects of a Mythical Symbol (1956) (with Dora Panofsky)
- Renaissance and Renascences in Western Art (1960)
- Tomb Sculpture (1964)
- Problems in Titian, mostly iconographic (1969)

Rudolf Wittkower (1901.-1971.)


- R. Wittkower - prenosi ikonologiju na područje (talijanske renesansne) arhitekture;
Architectural principles in the age of humanism (1939.) - simbolički izraz renes poimanja Boga:
RW i studija crkava centralnog i kružnog tlocrta.

R. Krautheimer i ikonologija bizantske arh: Hagia Sophia, Hagia Irene, Sant'Apollinare Nuovo, Cappella
Pallatina normanskih kraljeva Sicilije

Richard Krautheimer (1897.-1994.) nije bio izravno povezan s krugom oko Warburga, ali bavio se
ikonografijom arhitekture (Rim). Ghiberti i Alberti –
The beginnings of art historical writing in Italy : «Alberti uvodi u PPU načela sustavne PU, PU bez imena...».
Uz Panofskog, Friedlandera i Wittkowera imao najveći utjecaj na formiranje PU u Americi. Učenici:
Ackermann i dr.

Rudolf Wittkower (1901.-1971.)


Predavanja na Warburg institutu, prenosi ikonologiju na područje arhitekture,
Arch princ in the age of humanism (1949.) - veliki utjecaj;
- arh ren nije određena samo oblikovnim zakonitostima - kršćanska simbolika koja preuzima
neoplatonističke ideje, simbolički izraz renes poimanja Boga
- utjecaj Warburga se osjeća u primjerice, analizi odnosa arh i teorije glazbe.

Jurgis Baltrusaitis - Istočna Europa

Andre Chastel
– djeluje u tradiciji ikonološkog istraživanja umj realnosti
(Ficino, humanisti, slika u slici 1964.- nadrealizam)

Jan Bialostoscki – bavio se metodikom PU; u tradiciji ikonološkog istraživanja W i P

11
Osnovni PU pristupi nakon 1950. (I.) + hermeneutika PU

o.1750. – kraj 19. st.


Otkrivanje i uspostavljanje stilskih zakonitosti, Winckelmann
Kantov nauk o geniju
Hegelijanska dijalektika izmjene stilova
Utemeljenje PU kao znanstvene discipline na objektivnim i egzaktnim metodama

20. stoljeće, prva desetljeća


metoda oblikovne analize, PU bez imena, Wolffllin
spoznaja da umjetnost i PU teku usporedno, Wolffllin
Forma, struktura, stil
Sadržaj i smisao: ikonografsko-ikonološka metoda, Warburg

20. stoljeće, treća četvrtina


povijest umjetnosti i druge humanističke i društvene znanosti (Panofsky)
Sociološko, psihološko, antropološko tumačenje
interdisciplinarni pristup(humanističke i društvene discipline)

20. stoljeće, zadnja četvrtina


postmodernizam
propitivanje granica tumačenja
propitivanje subjekta tumačenja
autorefleksivnost, (auto)referencijalnost, citatnost
rodna pitanja
pitanja drugosti
kriza discipline

Osnovni pristupi - ideja o povijesnom kontinuitetu zapala je u krizu


Pozitivizam i neopozitivizam
Strukuralizam i poststrukturalizam
PU Hermeneutika
Funkcionalizam
Sociološki pristup i društveno-povijesni kontekst nastanka djela
Interdisciplinarni pristup – PU i srodne (humanističke i društvene) discipline
Psihološko tumačenje i neuroznanosti o slici
Antropološko tumačenje
Modernizam, postmodernizam, New Art History
The end of Art History?

Pozitivizam (pristup koji se zasniva na činjenicama; primjena metodologije prirodnih znanosti; objektivna
mjerljivost; Auguste Comte 1798.-1857.; Bečka škola PU –) i neopozitivizam (Bečka škola PU - logički
pozitivizam 1920tih i 1930tih, pod utjecajem: F. Fregea, B. Russella, L. Wittgensteina)

12
Strukuralizam (Otto Pacht je 1930ih osnovao PU strukturalizam; njihovu metodologiju strukturalizma opisao
je Meyer Schapiro kao Nova Bečka škola, odnosno kao Druga Bečka škola)
poststrukturalizam:
Roland Barthes, Jacques Lacan, Michel Foucault, Jacques Derrida, Gilles Deleuze, Julia Kristeva
PU Hermeneutika: Oskar Batchman
Funkcionalizam, namjena djela (vezano uz primjerice vjerski kontekst: David Freedberg: votivni prikaz;
Peter Humfrey: oltarno djelo, namjena i funkcija)

Sociološki pristup i društveno-povijesni kontekst nastanka djela


Sociološki pristup (A. Hauser)
Društveno-povijesni pristup (N. Schneider, P. Bourdieu ’70., H. Bredekamp ’75.)
Kontekst nastanka djela - Djelo u kontekstu: Hans Belting ’96.;
M. Baxendall, Patterns of Intention. On the historical Explanation of Pictures , 1985.
Povijest, teorija i estetika recepcije: Umj djelo i promatrač (W. Kemp ’96); David Freedberg, The power of
Images- studies in the history and theory of response
Baxandall 1972., ‘83., ‘85.; Hueck 1976.; White 1979.; Belting 1981., ‘85., ‘86; Kemp 1983., ‘86.; Goffen
1986; Humfrey 1993.
Interdisciplinarni pristup – PU i srodne (humanističke i društvene) discipline (E.
Panofsky, H. Dilly)
Psihološko tumačenje (E.H. Gombrich) i neuroznanosti o slici (K. Clausberg)
Antropološko tumačenje, vizualna antropologija (P. Winch, W. Fagg, W.J.T. Mitchell)
Znanost o medijima, teorija medija, slikovni mediji (M. McLuhan, N. Luhmann, H. Bredekamp)
Modernizam, postmodernizam, New Art History
The end of Art (Arthur Danto)
The end of Art History? (Hans Belting)

HERMENEUTIKA I PU
- Hermeneutika = teorija interpretacije koja nastaje kao rezultat postavljanja pitanja u samom
procesu interpretacije
- znanost, doktrina, način ili vještina tumačenja značenja i/ili poruke i smisla tekstualnog zapisa,
govornog izričaja, umjetničke tvorevine ili obrasca ponašanja. Vjerojatno dolazi od grčke riječi
ἑρμηνεύω ermeneuo: rastumačiti " ili " prevesti " .
- prema predmetu /području na koje se odnosi može biti: tradicionalna u interpretaciji religijskih
tekstova (biblijska, kur'an-ska), filozofska, znanstvena, apostolska, grčka, rimska, srednjeg
vijeka...itd.
- Korjeni hermeneutike su, ali vremenom stiče šire značenje i početkom 20.st. u Njemačkoj
hermenautika postaje filozofska struja. Filozofska hermeneutika se primarno odnosi na teoriju
znanja HG. Gadamera kakvu je razvio u djelu Istina i metoda (1960.). J. Habermas naglašava
značenje interakcije i komunikacije (sociologija). Heidegger ...
- Suvremena H obuhvaća cijeli interpretativni proces

- PU hermeneutika
Temelji se na Heideggerovim (H. Faktičnosti, 1923.) i Gadamerovim (Istina i metoda, 1960.)
tumačenjima
- bavi se načinima na koje se umj dj tumači

13
- obuhvaća teoriju tumačenja lik dj, razvoj metoda tumačenja te njihovo vrednovanje, kao i praksu
samog tumačenja
- G. Gadamer, M. Imdahl, G. Bohem, O.Batschmann
- Oskar Batschmann:
- “Razumijevanje i interpretacija postaju mogućima i nužnima tek gubitkom funkcije djela.” onda kada
umj dj prestaju imati za tumača praktičnu, političku, reprezentativnu funkciju
- “Interpretacija počinje artikulacijom niza pitanja.” Tumačenje ima nekoliko koraka: analizu, kreativnu
abdukciju i vrednovanje
- ANALIZA
- “Stvaranje nizova ikonogr. tipa, umj vrste ili stila odgovara poimanju da se posebnosti nekog djela
mogu odrediti jedino na temelju razlikovne usporedbe.”
- “Valja iskoristiti umjetnikove iskaze o vlastitom djelu... Valja odrediti odnos slike prema tekstu na
koji se poziva i prema tipovima prikaza iste teme.”

(N. Poussin, Krajolik s Piramom i Tizbom i Ovidijeve Metamorfoze – kao izvor ili lik predložak? Poklapaju se
slika i tekst u istim oznakama? Postoje li objašnjenja za otklon od slikovne tradicije ili teksta? Postoje li
između teksta i slike drugi odnosi? Mogu li se otkloni objasniti željom naručitelja ili mjestom za koje je djelo
bilo namijenjeno?”)
“Analizom umj vrste povezanom s proučavanjem stila i načina određuje se povijesna razina djela, a
razlikovnom usporedbom djela istog umjetnika određuje se posebno mjesto slike u individualnom opusu.”
“Prema skupinama sadržaja ili prikazanog slike se dijele na sl vrste, kao što su povijesna djela, alegorijska
djela, portreti, krajolici, mrtve prirode.”
“Pojam stil označava cjelokupnost nadosobnih formalnih značajki prikaza, kao i individualne osobitosti u
prikazu forme. Način ili stilska razina može se definirati kao skup nadindividualnih pravila izraza i kao
individualni regigstar izraza. Pravila vrste, forme i izaraza ograničena su u povijesno i zemljopisno.
Proučavanjem tih pravila proučavamo povijesnu razinu slikovnog prikaza u određenom prostoru.”
(Leonardove upute kako prikazati neku fortuna i Poussinova Oluja, 1651.)

“Bavimo li se nekom vrstom koja se odnosi na tekstove, pri analizi osim za slikovnim prikazima i teorijom
vrste, moramo posegnuti ii za povijesšću kulturne recepcije.” (veze između Poussinove slike Krajolik s
Piramom i Tizbom i Guercinove Venera i Adonis, 1647. Dresden kao predloškom; veze s kazališnim djelima
u Francuskoj 17. st. ...)

“Vizualne i književne reference neke slike proizlaze iz ikonografske analize, analize slikovnih vrsta i
proučavanja znanstvene literature... Radi povijesnog objašnjenja vizualnih i književnih referenci i
objašnjenja funkcije slike proučit ćemo narudžbu i životopis naručitelja.” (Poussinov rimski prijatelj i
kolekcionar Cassiano del Pozzo – ljubav prema mitologiji, Leonardo) “Mogli bismo pretpostaviti da je slika
načinjena prema uputama naručioca, no, to je samo pretpostavka, a dokaze možemo naći samo u
odgovarajućim dokumentima.”)

KREATIVNA ABDUKCIJA – nagađanje i povezivanje značenja


“Pronalaženjem konteksta koji povezuje elemente i činjenice na slici, nastaju nagađanja (utemeljene
pretpostavke) o mogućem značenju slike. Klasični su primjeri hipoteze o zajedničkim predlošcima koji su
danas nama nepoznati, zatim utvrđivanje autorstva na temelju usporedne analize (Morelli), ikonologija, PU.
Hipotezu iznosimo u suodnosu na drugi koherenti zakon (Kopernikova heliocentrična teorija kreativna je
abdukcija drugog tipa kreativne abdukcije). Nužno je uočiti postupke povezivanja u PU.” (Bellorijev tekst iz

14
1672. (Poussinov poznanik i životopisac) koji tumači sadržaj slike s Piramom i Tizbom = “nagađanje o
značenju zato što stvara pripovjedni suodnos” vs. Batscmann: zrcalno jezero i Bakhov hram)

“Interpretacija je potpuna i ispravna kad je metodološki korektno razrađena i argumentirano potvrđena.


Moguće je da za neko djelo postoji više ispravnih interpretacija, koje se međusobno ne opovrgavaju.
Neispravnost interpretacije može se opravdati samo otkrivanjem pogreške u metodi. Ako značenje nije
argumentirano utvrđeno, povezivanje ostaje na stupnju mišljenja... Provjerava se je li utvrđeni način
prikazivanja poovijesno i individualno moguć, kao i spojivost funkcije i značenja. Funkciju je moguće
dokučiti preko narudžbe, izvornog smještaja i uporabe djela. Mogu se proučiti odnosi između forme, funkcije
i sadržaja.” (Poussinova slika – estetska funkcija je utvrđena pov pravilima, smještajem u zbirci učene
osobe i pretpostavljenom narudžbom)
Batschmann obrazlaže i utemeljuje svoj postupak na argumentima. Vrednovanje argumentacije, naravno,
ovisi o povijesnoj određenosti diskursa i o mijenama interesa.

Postmodernizam / New Art History / The End of Art History?

Postmodernizam, postmoderna i fenomeni postmoderne:


1. propitivanje granica tumačenja, dekonstrukcija
2. propitivanje subjekta tumačenja, autorefleksivnost, citatnost
3. pitanja drugosti:
3.1. kolonijalizam i postkolonijalizam
3.2. rodna pitanja, feminizam i postfeminizam, seksualnost
4. kriza discipline:
The end of Art (Kraj umjetnosti)
The end of Art History? (Kraj PU?)
5. New Art History (Nova PU)

POSTMODERNIZAM
- Nastanku i širenju PM pridonijele su promjene u načinu razmišljanja (marksizam) i raspad
geopolitičkih sustava poput SSSRa i soc. zemalja. Iz toga proizlaze obilježja PM poput novog
odnosa središta i periferije te kulturnog nomadizma.
- u arh: eklekticizam i citatnost obogaćena simbolikom
- citati su vodili do novog shvaćanja prošlosti, do stvaranja nove filozofije vremena, povijesti i PU
- podvojenost prisutna u PM arh koja potiče stvaranje novih modela periodizacije

PM u lik umj nameće mnogo pitanja:


- 1980ih god javljaju se smjerovi poput neoekspresionizma, talijanske transavangarde, neo-geo i sl.
Iz tih se pojava može naslutiti osnovni teorijski problem: tradicionalni stilski pojam umj izgubio je
vrijednost i značenje, a sve se češće zamjenjuje pojmovima poput: pravac, tendencija, škola, trend,
modus (s izmjenjenim značenjem)...
- Zbog pojave novih umj oblika izražavanja poput instalacije, performansa i medijske umj dolazi do
relativizacije pojmova kao što su: estetska vrsta, umj vrsta, intermedijalnost

15
- Nova pitanja proizlaze i iz teorijske pozadine novih umj smjerova: pojavu transavangarde pratilo je
odbacivanje linearnoga pov razvoja i prihvaćanje radikalnog eklekticizma (teoretičar transavang.
Achile Bonito Oliva govori o lingvističkom darvinizmu)
- u umj se kombiniraju različiti motivi, elementi i obilježja različitih stilova, citati različitog porijekla =
tako nastaje stilski pluralizam u kojm svi stilovi dobivaju jednako značenje i vrijednost
- jedina je iznimka prevlast klasicizma i “imperijalnih” motiva u arh
- zbog česte prevlasti citatnosti iznova se preispituju pojmovi: autor, autorska prava, plagijat,
aproprijacija (umj se koriste djelima drugih autora koje potpisuju)
- neprestano nastaju nove interpretacije (primjerice, PU uloga ready-madea M. Duchampa)
- Nova umj dj zahtiijevaju novo tumačenje, pa se takva tumačenja reflektiraju i na tumačenja svih
ostalih umj dj, što je dovelo do drukčijeg gledanja na povijesni razvoj, odnosno do relativizacije
istog; to je za sobom povuklo i pitanja relativizacije subjekta i postavljanje pitanja: Tko je autor? Kraj
PU? i sl.
- Iz umj nastale nakon avangarde ili neoavangarde može se stoga (re)konstruirati teorije U i PPU: od
početka 60-ih javljaju se strukturalne umj težnje (ponajprije konceptualna umj), bogate refleksivnim,
metajezičnim elementima važnima i za PU metode (M. Podro ’82.)
- Transavangarda kao odgovor na avangardna strujanja tipičan je izraz PM-tičkog shvaćanja
povijesti. Za avangardu i modernizam važna je bila ideja razvoja, ideja o društvenom napretku, za
PM on ne postoji, a pita se je li ga uopće i bilo: iz umj djela se više ne može isčitati razvoj stila, a
pita se je li stila uopće i bilo (propitivanje pojmova i koncepcija tradicionalne PU, relativiziranje,
dekonstrukcija...)
- Transavangarda i PM-a koriste se višedimenzionalonim modelima
- Ideje o povijesnom kontinuitetu i napretku zapale su u krizu – uzbuna pod nazivom kraj povijesti
sustigla je i PU – to znači da narativnost ne može više objasniti svijet na zadovoljavajući način
- Rosalind Krauss (The Originality of the Avant-Garde, 1981.) zauzima se za konceptualnu umj,
odbacuje autora i priključuje se teoriji simulakruma poststrukturalista J. Baudrillarda; samo neki od
simptoma nestanka i/li propitivanja pojma autora, autorstva, autentičnosti, izvornosti: S. Levine, C.
Sherman
- PU-čki razvojni tijek ustupio je mjesto pojmu “mainstream”, koji upravlja tržištem umjetnina (modi
koju stvaraju mediji manipulacijom moći)
- Zbog neprestane promjene vrijednosnih sustava tradicinalne i modernističke kanone zamjenjuje
novo tumačenje pojedinih dj i autora; umj zamjenjuju (?) brojne manifestacije masovne kulture (K.
Varnedoe i A. Gopnik, High and Low: Modern Art and Popular culture, izložba u NY 1991.)
- Odlučujuću ulogu dobivaju pojmovi: prikazivanje i reprezentativnost, identitet; jača uloga medija u
širenju radikalnih ideologija

Donald Preziosi: Moderna i njezino nezadovoljstvo/nesadržajnost (1998.)


Je li nestvaranje moderniteta kraj PU?
- Ako modernitet znači prisutnost problema u odnosu na prošlost, u smislu da joj se moramo okrenuti
da bismo objasnili sadašnjost, onda je zaista moderna struka PU bila na dramatičnoj točci
vremenske podjele na faze, kao i artikuliranja problema
- PM obuhvaća ponovno tumačenje/osmišljavanje načina na koji zamišljamo da “perspektiva”
omogućuju okretanje prema prošlosti
- U osmišljavanju periodizacije, kao i u održavanju objektivnosti javljaju se određene “gramatičke”
(više nego li metodološke) poteškoće
- Ono što određuje PM unutar “razvoja” (CVa) PU je određena skliskost između nje i pojmova tog
CVa – takvo određenje nije u cilju osmišljanja još jednog PU razdoblja (jer takva vrsta tumečenja

16
-još jedna avangarda, još jedan post - je neka vrsta “mita”, Preziosi se poslužio konceptom
Rosalind Kraus), već da bi se kultivirala taktička ravnodušnost prema Hegelijanskom historicizmu

Osobine, ciljevi, sadržaj PU u PM:


1. mjesto za isčitavanje virtualnog i materijalnog prostora, iz mjesta gdje je istina značenja najjasnije vidljiva
2. arhiv, enciklopedija, riječnik – bezgranično proširujući resurs materijala za kreiranje novih djela, za
filijaciju narativnosti, genealogije, utjecaje i reakcije
3. sredstvo ili instrument za skeniranje (optička mašina koja čita)
stvaranje i upražnjavanje PU sastoji se u tome da povijesnost umjetnosti postaje vidljiva; povijesnost je
tvorevina perspektive, a perspektiva je tvorevina privilegiranja. Ako se PU bavi time ili doprinosi
osvješćivanju povijesnosti umjetnosti, PU se ond abavi fabriciranjem i održavanjem moderniteta (povijesni
temelji u Prosvjetiteljstvu i religioznoj produhovljenosti: PU kao pov. Duha, dematerijalizacija). PU PM vraća
razgovor na te početke PU kao znanosti.
Nekoliko eseja u Proziosijevoj knjizi bave se pitanjem PM:
1. Michael Foucault (1969.)
2. Craig Owens (1980.) razmatra alegorijske temelju svih načina PU prakse
3. Andreas Huyssen (1984., Njemačka) otvara širu perspektivu ovim diskusijama

POSTMODERNIZAM, POSTMODERNA I FENOMENI POSTMODERNE:


1. propitivanje granica tumačenja, dekonstrukcija, citatnost, relativizam (Stephen Melville, Martin Heidegger,
Meyer Schapiro, Jaques Derrida, Arthur Danto, Hans Belting)
2. propitivanje subjekta tumačenja, autorefleksivnost (Michel Foucault: What is an author?)
3. pitanja drugosti:
3.1. kolonijalizam i postkolonijalizam:
orijentalizam (Edward Said)
kolonijalizam, dekolonizacija i postkolonijalizam (Homi Bhabha – njegov rad je preoblikovao učenje
kolonijalizma primijenom post-structuralističkih metodologija na kolonijalne tekstove; imao utjecaj i na PU,
Muzeje)
drugost, heterogenost i marginalnost (Gayatri Spivak)
odnos centra i periferije: polarizacija Zapad-drugi – složenija verzija okretanja primitivnom u odnosu na ranu
modernu, multikulturalizam, globalizacija
hibridnost kao znak postkolonijalnog samoodređenja
"The final hour of colonialism has struck, and millions of inhabitants of Africa, Asia and Latin America rise to
meet a new life and demand their unrestricted right to self-determination.“ Che Guevara, govor za
Ujedinjene narode, 11. prosinac 1964.
3.1. rodna pitanja, gender studies, feminizam i postfeminizam, seksualnost, queer teorija,
heteronormativnost (Amelia Jones, Nanette Salomon, Lisa Tickner, Mary Kelly - Paul Smith)
4. kriza discipline:
The end of Art (Arthur Danto); The end of Art History? (Hans Belting)
transavangarda – ideja o povijesnom kontinuitetu zapale su u krizu
5. New Art History

DEKONSTRUKCIJA, POSTSTRUKTURALIZAM, POSTKOLONIJALIZAM I GRANICE TUMAČENJA


- (Stephen Melville, Martin Heidegger, Meyer Schapiro, Jaques Derrida, Arthur Danto, Hans Belting)
- Dekonstrukcija je poststrukturalistička teorija; ona je dio PM-ma ili njezin derivat - osporavano
- uz dvije glavne zadaće koja bi PU trebala ispunjavati (tumačiti umj djela i rekonstruirati Pu procese)
danas se veže pojam krize

17
- došlo je do promjene temetske orijentacije PU kao znanosti
- problematiziraju se metode PU
- postavlja se pitanje odnosa postmoderne i krize discipline (L. Beke)
- teorija postmoderne nije izvorno PU teorija, niti metoda, ali je utjecala na stvaranje umj dj, njihovo
tumačenje, kao i promišljanje o PU
- Pojava PM veže se uz C. Olsona (pjesnička škola iz 50ih) ili pojavu antifunkcionalističje tendencije
u arh: Charles Jencks i saniranje stambenih blokova u St. Louisu 1972. (danas se na takva
tumačenja o počecima PM gleda više kao na mit)

PITANJA DRUGOSTI: 1. KOLONIJALIZAM I POSTKOLONIJALIZAM


orijentalizam (Edward Said)
- kolonijalizam, dekolonizacija i postkolonijalizam (Homi Bhabha - njegov rad je preoblikovao učenje
kolonijalizma primijenom post-structuralističkih metodologija na kolonijalne tekstove; imao utjecaj i
na PU, Muzeje)
- drugost, heterogenost i marginalnost (Gayatri Spivak)
- odnos centra i periferije: polarizacija Zapad-drugi – složenija verzija okretanja primitivnom u odnosu
na ranu modernu, multikulturalizam, globalizacija,
- hibridnost kao znak postkolonijalnog samoodređenja ( )
- "The final hour of colonialism has struck, and millions of inhabitants of Africa, Asia and Latin
America rise to meet a new life and demand their unrestricted right to self-determination.“ Che
Guevara, govor za Ujedinjene narode, 11. prosinac 1964.

PITANJA DRUGOSTI: 2. RODNA PITANJA


- gender studies
- feminizam i postfeminizam
- seksualnost
- queer teorija - heteronormativnost
- Amelia Jones, Nanette Salomon, Lisa Tickner, Mary Kelly - Paul Smith, Barbara Paul

KRIZA DISCIPLINE I NEW ART HISTORY


- "Art is and remains for us, on the side of its highest possibilities, a thing of the past.“, Hegel je
izjavio u svojoj Filozofiji umjetnosti
- Hans Belting The end of Art History?
- Ono što je H. Belting mislio pod "the end of the history of art" nije kraj discipline PU, već kraj
specifične koncepcije PU i razvoja umjetnosti kakvu poznajemo i kakvu smo poimali do 1980ih
- Arthur Danto: The Death of Art;
- The End of Art and Beyond: Essays After Danto , ed. by Arto Haapala et al, Humanities Press,
1997.
- Dekonstrukcija i postmodernizam su tijekom posljednja dva desetljeća 20. st. dominirali diskusijama
i promišljanjima o umjetnosti poput ideologije, kao i dogmatični relativizam koji je bio poput
intelektualne mode i prema kojem se sve tumačilo kao konstrukt. Kao i u tradicionalnoj verziji
filozofskog idealizma, pobijalo se postojanje povijesnog razvoja, kao i razlike između značajnog i
manje značajnog ili inherentne strukture. Takva dekonstrukcija i relatizam a priori potakli su mnoge
teoretičare da ublaže ili potisnu bilo koju značajniju generalizaciju o umjetnosti, a s njome i vrstu
promišljanja koji je A. Danto započeo sa svojim "The End of Art" (Kraj umjetnosti)
- New Art History (Nova PU) – karakterizira ju međusobno ispreplitanje poststrukturalističkih,
dekonstruktivističkih i postkolonijalističkih diskursa – sociološka (ljevičarska) orijentacija; pripadnici

18
konceptualističke skupine Art and Language (J. Onians, S. Alpers); kritički usmjerena PU (M.
Podro, M. Baxendall – suprotstavlja se teoriji o smrti autora)

Dva temeljna pitanja PU PM:


pitanje autorstva / pitanje medija

Michael Foucault:
Što je autor? (1969.)

Rosalind Kraus:
Skulptura u proširenom polju (1979.)

Propitivanje subjekta tumačenja, autorefleksivnost:

ŠTO JE AUTOR

Michel Foucault, Što je autor? (1969.)


- Problematizira pojam i poimanje autorstva kao fiksnog i stalnog pojma te propituje promjene smisla
autorstva kroz stoljeća na Zapadu
- Tema ima važne implikacije za pojmove: U, umjetnik
- Rad nastaje kao odgovor usred diskusije u kojoj ga napadaju zbog strukturalističkih sklonosti
- Iznosi pretpostavku da veliki dio nasljeđenog značenja onog što naziva funkcijom autora ima
korijene u diskursu ranokršćanskog razdoblja, odnosno u biblijskoj egzegezi
- F se bavi prirodom individualnog subjekta, analizira funkcionalne uvjete specifičnih diskurzivnih
praksi kroz društveno-povijesnu analizu autora kao pojedinca: kako je kultura Z individualizirala
pojedinca i dala mu status unutar sustava vrijednosti (autentičnosti, atribucije...)
- Taj novi princip (Flauber, Proust, Kafka) mijenja koncepciju grčke narativne epike koja je osmišljena
da bi osigurala besmrtnost junaka
- sadašnji diskontinuiteti ne mogu se tumačiti unutar povijesnog i transkult. tradicije 19. st.
- Ime (autora) je ekvivalent opisa (Aristotel – serija opisa tog tipa: autor Analitika, osnivač ontologije i
s.); on se mijenja, ovisno o atribucijama i reatribucijama (Bacon: Organon – Shakespeare)
- Mnoga imena referiraju se jedno na drugo (“Homer nije nikada postojao” povlači za sobom i druga
imena...)
- Ime autora služi i kao kriterij klasifikacije (ime grupira određeni tip tekstova, razlikujući ih od ostalih);
kao takvo implicira odnose homogenosti, filijacije, recipročnih objašnjenja, autentifikacije,
zajedničke uporabe...; ono karakterizira određeni način postojanja diskursa
- Njegov status i način recepcije ovise o kulturi u kojoj kruži; u Z kulturi ono je varijabla koja slijedi
samo određene tekstove (privatno pismo ima potpis ali nema autora)
- Funkcija autora je karakterizirati postojanje, kruženje i provođenje određenih diskursa u drštvu;
autor je u funkciji diskursa koji nije univerzalan ni stalan.
- Pluralitet ega u diskursu podržava koncept funkcije autora (umjetnik u performanceu, u književnosti
u 1. licu umjesto u 3. i sl.)

19
- autori mogu zauzimati i transdiskurzivnu poziciju, ako su autori čitave tradicije (Homer, Aristotel,
crkveni oci...): oni su inicijatori diskurzivnih praksi, ali omogućuju (otvorili su mjesto) i određene
razlike. Različiti oblici odnosa ili njihova izostanka koje autor odabire jedan je od vidova diskurzivnih
značajki. Ovaj oblik istraživanja omogućuje povijesnu analizu diskursa
- Pojam autora-subjekta se mora ponovno razmotriti, kako bi se odredile njegove funkcije,
intervencija u diskursu, njegov sustav ovisnosti i odnosnosti (pod kojim uvjetima i kroz koje oblike
se javlja u diskursu, koji položaj zauzima, koja pravila slijedi u pojedinoj vrsti diskursa)
- Autor se mora analizirati kao složena i varijabilna funkcija diskursa

Primjer transdiskurzivne pozicije (mletačkih) autora: od Paola Veneciana, preko Vivarinijevih, Bellinija i
Tiziana, do Tiepola

Slijedi nekoliko primjera djela suvremene hrvatske umjetnosti, autora koji propituju funkciju autora u
umjetnosti i društvu, kao i pitanje autorstva
D. Martinis, Koma, 1996-7.
„Moj umjetnički rad nastaje postupkom kritičke participacije. Uvijek sam nastojao biti svjestan konteksta u kojem
djelujem, bilo da se radi o onom kulturno-umjetničkom, lokalno društvenom ili globalno političkom.
Dalibor Martinis, U drugom formatu, 20.5.2010., MSU, održava se predavanje Dalibora Martinisa 'Data Recovery,
1974-2010.‘'Data recovery je postupak djelomičnog povrata izgubljenih podataka iz memorije, ali bez konteksta, koji
im je prije tog gubitka davao pozitivni, informacijski, društveni ili drugi smisao. Povijest je neprekinuti niz
konfabulacija, spontana proizvodnja lažnih uspomena. Umjesto opisa koji sadržaj smješta u povijesno vrijeme i
prostor želimo proizvesti pojavu bez konteksta koja se u cijelosti podudara sa stvarnim zbivanjem.'
Pluralitet ega u diskursu

Jasna Šikanja, Dan je bijel, noć je svjetlost (1996.), Instalacija pust, 20x13x7cm x 2
Ideja je došla spontano, ni od kuda: iz raznorodnih crteža koji su se taložili u njenom ateljeju i sastavili geometrijski
pravilno tijelo-heksaedar. Kronika provedenih dana u prostoru slijepljena je u materijaliziranom. Nastali predmeti -
tijelo (1994) dokumentira duhovno vrijeme autora (otuda naziv "Anima"). Riječ je o prvijencu ciklusa
"sedimenti" u kojem Jasna Šikanja konkretizira samoreferentnost. Toga se sada prisjećamo jer se priča
"Sedimenti" nastavlja; uvijek isti (ponavljajući se) postupak gradnje skulpture oblikuje posve različite "sadržaje".
Naoko skromna likovna gesta pokaže se jakom kada iz nje progovori lucidna misao. Tek ona iz sekvenci složi
izoštrenu smislenu sliku. Skulptura "Dan je bijel - noć je svjetla" prava je mala travestija, što se tiho hvali svojom
moćnom likovnošću.(Sabina Salamon)
Bavi se odnosom autora prema vlastitom radu

umjetničko djelovanje Tanje Dabo je performativnog i multidisciplinarnog karaktera s naglašenom kritičkom i


ironijskom komponentom.
Teme kojima se bavi, kazala je, su propitivanje muško-ženskih odnosa, nemogućnost zadovoljavajuće
komunikacije između umjetnika i institucija, institucija i potrošača, socijalne razlike, osobni odnos prema
obitelji partneru te društvene norme.
Na izložbi u 'Malom salonu' postavit će se video instalacija 'Ti si prekrasna osoba', koja problematizira
posjedovanje idealne slike o sebi među ljudima; prikazivat će se eksperimentalni video radovi 'Priroda', u kojoj se
Dabo bavi vlastitim kompleksnim egzistencijalnim i intimnim stanjima te 'Dobrodošli', koji govori o odnosu
stanovnika siromašne zemlje i posvemašnjeg podređivanja svega turizmu.
Marina Abramović: The Artist Is Present, March 14–May 31, 2010. MoMa, NY

20
Rosalind Kraus,
Skulptura u proširenom polju, NY (1979.)

- Autorica dokazuje manjak univerzalnosti, povijesnu stegu i ograničenost tradicionalnog tumačenja


sulpture kao PU kategorije i stoga dovodi u pitanje određene temeljne konvencionalne pretpostavke
PU discipline, što nastaju u okviru strogo logičko-formalističkih objašnjenja stilskih mijena.

- Autorica opisuje preobrazbu od modernističke skulpture (poveznice s tradicionalnim poimanjem


prostora, monumentalnosti i sl.) do one PM proširenog polja. Pritom usvaja matematičko-topološke
modele i paradigmatsku logiku suprotnosti i kontradiktornosti posuđene iz lingvističke semiologije –
pokušaj da se elementi strogo strukturalnog semiotičkog pristupa primijene u tumačenju
tradicionalnih problema stilskog razvoja

- Povezuje geom.oblike tvorničke produkcije minimalizma s onim konstruktivističkim Gaboa, Tatlina i


Lissintzkog (vizualni dokaz nepromjenjive logike koherentnosti univerzalnih geometrija)
- C. Brancusi, "The Endless Column“ (1938.), Târgu Jiu, Romania; A. Rodin, Balzac (1891.)

- tradicionalna skulptura: funkcija prikazivanja i označavanja mjesta; ta logika se mijenja već potkraj
19. st.(Rodin, Vrata pakla, 1880. + Balzac 1891.) – subjektivnost izrade + kopije po muzejima zbog
kojih se gubi značenje mjesta –
- ulazak u modernizam: skulpturalna produkcija djeluje u odnosu na gubitak mjesta, producirajući
spomenik kao apstrakciju (Brancusi i piedestal): funkcionalno bezprostorni i uvelike samoodnosni
(autoreferencijalni)

- moderna sulptura istražuje idealistički prostor, izvan prostorno-vremenskog prikazivanja, a u 60-im


god. ulazi u “ničiji” prostor koji ima odlike i arhitekture i prostora (Morris, Serra, Aycock, Smithson...)

- Prošireni prostor je generiran problematiziranjem niza suprotnosti između kojih je razapeta


modernistička kategorija skulpture.

- Povijesni prekid + strukturalna preobrazba kulturalnog polja


- = karakteriziraju umj djela Serre, Christa, Smithsona, Fultona, Neumanna, Le Witta...;
- logičko stanje situacije u kojoj su ta djela ne može se više nazvati modernističkim, već PM
- Umjetnici koji istražuju pojmove arihitektura-nearhitektura: Robert Irwin...
- Za prostor PM slikarstva pretpostavlja: jedinstvenost-reproduktivnost

- Dva pitanja kojima se bavi PU PMa:


1. praksa pojedinih autora ( u odnosu na logičke operacije utemeljene na kulturalnim pojmovima –
pojmovi koji se postavljaju kao suprotstavljeni kulturalnoj situaciji)
2. pitanje medija
- PM: prošireno polje se javlja u određenom trenutku recentne PU; prihvaća konačni prekid i
mogućnost gledanja na pov.procese iz gledišta logičke strukture.

21

You might also like