Professional Documents
Culture Documents
Beč je krajem 19.st. postao središtem jedne faze u razvoju PU, čiji utjecaji sežu sve do suvremenog doba
(naročito Engleska i Amerika).
Najvažnijim postignućem zastupnika Bečke škole K smatra povezivanje dviju komponenti (specifično umj sa
specifično povijesnom):
- osjećaj za povijesnu preciznost
- napori oko uspostavljanja neposrednog odnosa prema originalu
+ bliskost sa zaštitom spomenika
Glavni predstavnici:
Rudolf von Eitelberger (1817.-1885.) – praotac Bš (prema von Schlosseru); pragmatična PU – pov
izvori i dokazljive činjenice
Franz Wickhoff (1853.-1909.) - smatra se istinskim utemeljiteljem Bš – formalistička PU; razvija metodu
komparativne stilske analize
Alois Riegl (1858.-1905.) i «umjetničko htijenje» - povjesničari PU smatraju ga utemeljiteljem Bš –
formalistička, pozitivistička PU; razvija metodu komparativne stilske analize; usredotočuje se na formalne
kvalitete U djela
Josef Strzygovski – ideološki pristup PU
Max Dvorak (1874.-1921.) - PU kao povijest duha – idealistički pristup PU
Strukturalistički pristup PU:
- Julius von Schlosser (1866.-1938.) – D nasljednik - Gombrich
- Hans Sedlmayr (1896.-1984.) – S nasljednik
- povjesničari PU smatraju ga utemeljiteljem Bš (premda je za sobom imala već dugu pov); taj je stav
opravdan time što je Bš dao presudne nove poticaje kojima je postigla svoj međunarodni utjecaj
- Studirao pravo, povijest, PU; intelektualac
- Radi na b. Institutu za pov istr; u Muzeju za UiO (zamjenjuje Wickoffa)
- s njegovim djelom u pov ulazi crta apstrakcije koja je iznimno važna za 20.st.
- objektivni kriteriji koji nadilaze osobne stavove postavlja iznad svega:
o «Najbolji povjesničar U je onaj koji ne posjeduje osobni ukus.»
- bavio se U kasne antike
- uveo je nove pojmove koji su trebali omogućiti usporedbu stilskih značajki različitih razdoblja i
formulirati zakonitosti koje bi služile objektivnoj prosudbi.
- Radio u Muz za UiO (Österreichisches Museum für Kunst und Industrie) (danas Museum für
angewandte Kunst) u Beču 10 godina kao voditelj odjela za tekstil. Njegova prva knjiga:
Altorientalische Teppiche (Antique oriental carpets) (1891), proizašla je iz tog iskustva.
2
- Stilfragen : Grundlegungen zu einer Geschichte der Ornamentik (Problemi stila: osnove za povijest
ornamenta) (1893.).
o Knjiga nastaje na temelju bavljenja orijentalnim sagovima
- Umj obrt = ravnopravan visokim umj (utjacaj Jugendstila)
- Stilfragen - u toj knjizi Riegl je pokušao postaviti teoriju o kontinuiranoj i autonomnoj povijesti
ornamenta; na tome je utemeljio teoriju Kunstwollena
3
- Volkskunst, Hausfleiß, und Hausindustrie (Berlin, 1894).
- Ein orientalischer Teppich vom Jahre 1202 (Berlin, 1895).
- Die spätrömische Kunstindustrie nach den Funden in Österreich-Ungarn (Vienna, 1901). Tr. R.
Winkes, Late Roman art industry (Rome, 1985).
- "Das holländische Gruppenporträt," Jahrbuch des allerhöchsten Kaiserhauses 22 (1902), 71-
278. Tr. E.M. Kain and D. Britt, The Group Portraiture of Holland (Los Angeles, 1989).
- Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen, seine Entstehung (Vienna, 1903). Tr. K. W. Forster
and D. Ghirardo, “The modern cult of monuments: its character and origin,” Oppositions 25
(1982), 21-50.
- Die Enstehung der Barockkunst in Rom: Vorlesungen aus 1901-1902 , ed. A. Burda and M.
Dvořàk (Vienna, 1908).
- Gesammelte Aufsätze, ed. K.M. Swoboda (Augsburg, 1929).
- Historische Grammatik der bildenden Künste , ed. K.M. Swoboda and O. Pächt (Graz, 1966). Tr.
J.E. Jung, Historical grammar of the visual arts (New York, 2004).
Nakon Rieglove (1905.) i Wickoffove (1909.) smrti nastupila su u Beču 2 nositelja katedri (češki povU):
Max Dvorak i Josef Strzygovski.
K: «Ako je značenje S odgovaralo pojavi nepredmetnog slikarstva nakon 1910., Dvorak bijaše znanstvena
paralela ekspresionističkoj U.»
4
- privlačnost prema upravo nekom određenom stilu ili pravcu objašnjava: «Iz privlačnosti duhovnih tipova
proizlazi unutrašnje uživljavanje koje aktivira srodne tonove u podsvijesti. (...) ta interferencija
omogućuje osjetljivost...»
- s tog stajališta može se uvrstiti u ekspresionističko pisanje o U (poseban odnos prema O Kokoschki)
- D djelo odraz je uznemirenosti vremena i kaosa oko Prvog svj rata
Glavni predstavnici:
Rudolf von Eitelberger (1817.-1885.) – praotac Bš (prema von Schlosseru); pragmatična PU – pov
izvori i dokazljive činjenice
Franz Wickhoff (1853.-1909.) - smatra se istinskim utemeljiteljem Bš – formalistička PU; razvija metodu
komparativne stilske analize
Alois Riegl (1858.-1905.) i «umjetničko htijenje» - povjesničari PU smatraju ga utemeljiteljem Bš –
formalistička, pozitivistička PU; razvija metodu komparativne stilske analize; usredotočuje se na formalne
kvalitete U djela
Josef Strzygovski – ideološki pristup PU
Max Dvorak (1874.-1921.) - PU kao povijest duha – idealistički pristup PU
Strukturalistički pristup PU:
- Julius von Schlosser (1866.-1938.) – D nasljednik - Gombrich
- Hans Sedlmayr (1896.-1984.) – S nasljednik
5
Otkriće i problem forme – umjetnička kritika i čista vizualnost (metoda
oblikovne analize)
6
Benedetto Croce (1866.-1952.)
- Utjecao je na PU; stajao je na prekretnici od racionalnog poimanja P prema novoj koncepciji, koja je
nastojala uključiti iracionalnu str .- intuicija.
- U dj smatrao je proizvodom intuicije te je polazeći od tog pojma nastojao razumijeti specifičnost U.
- U svojoj Estetici (1900.), naglašeno je zauzeo antihistorijsko stajalište. Znanost o U i PU stavio pod
znak pitanja, materijalističkim i mehanicističkim predodžbama suprotstavio je svoje učenje o
intuiciji.
- «estetski je čin forma i samo forma ... U dj sastoji se od odnosa sadžaja i forme, i obrnuto.»
- C se okomio na metodu PU koja se bila priviknula na razmišljanje o U u cjelinama.
- veliko ograničenje u učenju BC je ekstremno priznavanje samo klasične U; strana su mu bila i
suvremena umj nastojanja, kritizira i Wölfflina
- Za označavanje i rasvjetljavanje umjetičkih odnosa u PU se primijenjuju apstraktne sheme – one
se povezuju s nepredmetnom U
“estetski je čin forma i samo forma”,
“Umjetnost i povijest umjetnosti teku usporedno.”
7
Bičevanje Krista - jedna od najslavnijih i najkontroverznijih slika rane renesanse. Kako sam autor kaže u
uvodu, ova slika pokazuje geometrijsku zrelost i tajanstvenost u načinu kako se predstavljaju tri čovjeka u
prednjem planu.
Nakon avangardnih umj pokreta u prvoj četvrtini 20. stoljeća u PU raste interes za vrednovanje nekih umj
osobnosti iz renesanse koje u svoje radove unose naglašeni geometrizam i neuobičajene odnose, poput P.
della Francesche koji do tada nije bio dovoljno cijenjen ni vrednovan od strane kritičara i PU.
P. Della Francesca, Bičevanje Krista (poslije 1444.-1460.), ulje na platnu, 59 × 82 cm, Duždeva palača,
Urbino; P. Picasso, Les Demoiselles d'Avignon (1907), Museum of Modern Art, New York
Croce –It
Wölfflin – Njem
Fray i Bell - Engl
Focillon – Fr
Richard Krautheimer (1897.-1994.) nije bio izravno povezan s krugom oko Warburga, ali bavio se
ikonografijom arhitekture (Rim). Ghiberti i Alberti –
The beginnings of art historical writing in Italy : «Alberti uvodi u PPU načela sustavne PU, PU bez
imena...». Uz Panofskog, Friedlandera i Wittkowera imao najveći utjecaj na formiranje PU u Americi.
Učenici: Ackermann i dr.
Rudolf Wittkower (1901.-1971.)
Predavanja na Warburg institutu, prenosi ikonologiju na područje arhitekture,
Arch princ in the age of humanism (1949.) - veliki utjecaj;
- arh ren nije određena samo oblikovnim zakonitostima - kršćanska simbolika koja preuzima
neoplatonističke ideje, simbolički izraz renes poimanja Boga
- utjecaj Warburga se osjeća u primjerice, analizi odnosa arh i teorije glazbe.
Jurgis Baltrusaitis - Istočna Europa
Andre Chastel
– djeluje u tradiciji ikonološkog istraživanja umj realnosti
(Ficino, humanisti, slika u slici 1964.- nadrealizam)
Jan Bialostoscki – bavio se metodikom PU; u tradiciji ikonološkog istraživanja W i P
8
Utemeljenje i geneza ikonologije
Aby Warburg (1866.-1929.) - Fritz Saxl (1890.-1948.) - Edgar Wind (1900.-1971.) - Walter Friedländer
(1873.-1966.) - Richard Krautheimer (1897.-1994.) - Erwin Panofsky (1892.-1968.)- Rudolf Wittkower
(1901.-1971.) - Jurgis Baltrusaitis - Andre Chastel - Jan Bialostoscki
- Ikonologija izrasta iz znanstvene ikonografije, čije početke nalazimo već u 1.pol 19.st.
- Predstupnjevi te nove koncepcije očituju se već u djelu Emilea Malea, ponešto i kod J. Burckhardta,
kao i kod A. Riegla i M. Dvoraka (posljednja dvojica su imali i veliki utjecaj na PU ekspresionizma).
- Na razvoj I poticajno je djelovala psihologija simboličkih oblika Ernsta Cassirera, kao i psihologija S.
Freuda, C.G.Junga i njihovih nasljednika
- Jung, Psychology of the Unconscious (1912.); Symbols of Transformation (1956)
- Semiologija – znanost o znakovima Charles Sanders Peirce (1839–1914), Ferdinand de Saussure
(1857–1913)
- Semantika – bavi se značenjem (Michel Bréal, Essai de sémantique, 1897.)
- Ikonološku metodu utemeljio je Aby Warburg,a E. Panofsky je metodu apstrahirao u teorijski model
- Ikonografsko-ikonološka metoda vodeća je u PU literaturi (kvantitativno), naročito u anglos. jez.
području
Walter Friedländer (1873.-1966.) disertacija o azijskoj U; težište istraživanja Fr (barokno) slikarstvo. Među
učenicima: Blunt, Bialostocki, Heydenreich, Shearmann, Sterling...
Edgar Wind (1900.-1971.)
An Observation on Method – opaske o ikonologiji i vlastitoj metodi
10
- Meaning in the Visual Arts (1955)
- Pandora's Box: the Changing Aspects of a Mythical Symbol (1956) (with Dora Panofsky)
- Renaissance and Renascences in Western Art (1960)
- Tomb Sculpture (1964)
- Problems in Titian, mostly iconographic (1969)
R. Krautheimer i ikonologija bizantske arh: Hagia Sophia, Hagia Irene, Sant'Apollinare Nuovo, Cappella
Pallatina normanskih kraljeva Sicilije
Richard Krautheimer (1897.-1994.) nije bio izravno povezan s krugom oko Warburga, ali bavio se
ikonografijom arhitekture (Rim). Ghiberti i Alberti –
The beginnings of art historical writing in Italy : «Alberti uvodi u PPU načela sustavne PU, PU bez imena...».
Uz Panofskog, Friedlandera i Wittkowera imao najveći utjecaj na formiranje PU u Americi. Učenici:
Ackermann i dr.
Andre Chastel
– djeluje u tradiciji ikonološkog istraživanja umj realnosti
(Ficino, humanisti, slika u slici 1964.- nadrealizam)
11
Osnovni PU pristupi nakon 1950. (I.) + hermeneutika PU
Pozitivizam (pristup koji se zasniva na činjenicama; primjena metodologije prirodnih znanosti; objektivna
mjerljivost; Auguste Comte 1798.-1857.; Bečka škola PU –) i neopozitivizam (Bečka škola PU - logički
pozitivizam 1920tih i 1930tih, pod utjecajem: F. Fregea, B. Russella, L. Wittgensteina)
12
Strukuralizam (Otto Pacht je 1930ih osnovao PU strukturalizam; njihovu metodologiju strukturalizma opisao
je Meyer Schapiro kao Nova Bečka škola, odnosno kao Druga Bečka škola)
poststrukturalizam:
Roland Barthes, Jacques Lacan, Michel Foucault, Jacques Derrida, Gilles Deleuze, Julia Kristeva
PU Hermeneutika: Oskar Batchman
Funkcionalizam, namjena djela (vezano uz primjerice vjerski kontekst: David Freedberg: votivni prikaz;
Peter Humfrey: oltarno djelo, namjena i funkcija)
HERMENEUTIKA I PU
- Hermeneutika = teorija interpretacije koja nastaje kao rezultat postavljanja pitanja u samom
procesu interpretacije
- znanost, doktrina, način ili vještina tumačenja značenja i/ili poruke i smisla tekstualnog zapisa,
govornog izričaja, umjetničke tvorevine ili obrasca ponašanja. Vjerojatno dolazi od grčke riječi
ἑρμηνεύω ermeneuo: rastumačiti " ili " prevesti " .
- prema predmetu /području na koje se odnosi može biti: tradicionalna u interpretaciji religijskih
tekstova (biblijska, kur'an-ska), filozofska, znanstvena, apostolska, grčka, rimska, srednjeg
vijeka...itd.
- Korjeni hermeneutike su, ali vremenom stiče šire značenje i početkom 20.st. u Njemačkoj
hermenautika postaje filozofska struja. Filozofska hermeneutika se primarno odnosi na teoriju
znanja HG. Gadamera kakvu je razvio u djelu Istina i metoda (1960.). J. Habermas naglašava
značenje interakcije i komunikacije (sociologija). Heidegger ...
- Suvremena H obuhvaća cijeli interpretativni proces
- PU hermeneutika
Temelji se na Heideggerovim (H. Faktičnosti, 1923.) i Gadamerovim (Istina i metoda, 1960.)
tumačenjima
- bavi se načinima na koje se umj dj tumači
13
- obuhvaća teoriju tumačenja lik dj, razvoj metoda tumačenja te njihovo vrednovanje, kao i praksu
samog tumačenja
- G. Gadamer, M. Imdahl, G. Bohem, O.Batschmann
- Oskar Batschmann:
- “Razumijevanje i interpretacija postaju mogućima i nužnima tek gubitkom funkcije djela.” onda kada
umj dj prestaju imati za tumača praktičnu, političku, reprezentativnu funkciju
- “Interpretacija počinje artikulacijom niza pitanja.” Tumačenje ima nekoliko koraka: analizu, kreativnu
abdukciju i vrednovanje
- ANALIZA
- “Stvaranje nizova ikonogr. tipa, umj vrste ili stila odgovara poimanju da se posebnosti nekog djela
mogu odrediti jedino na temelju razlikovne usporedbe.”
- “Valja iskoristiti umjetnikove iskaze o vlastitom djelu... Valja odrediti odnos slike prema tekstu na
koji se poziva i prema tipovima prikaza iste teme.”
(N. Poussin, Krajolik s Piramom i Tizbom i Ovidijeve Metamorfoze – kao izvor ili lik predložak? Poklapaju se
slika i tekst u istim oznakama? Postoje li objašnjenja za otklon od slikovne tradicije ili teksta? Postoje li
između teksta i slike drugi odnosi? Mogu li se otkloni objasniti željom naručitelja ili mjestom za koje je djelo
bilo namijenjeno?”)
“Analizom umj vrste povezanom s proučavanjem stila i načina određuje se povijesna razina djela, a
razlikovnom usporedbom djela istog umjetnika određuje se posebno mjesto slike u individualnom opusu.”
“Prema skupinama sadržaja ili prikazanog slike se dijele na sl vrste, kao što su povijesna djela, alegorijska
djela, portreti, krajolici, mrtve prirode.”
“Pojam stil označava cjelokupnost nadosobnih formalnih značajki prikaza, kao i individualne osobitosti u
prikazu forme. Način ili stilska razina može se definirati kao skup nadindividualnih pravila izraza i kao
individualni regigstar izraza. Pravila vrste, forme i izaraza ograničena su u povijesno i zemljopisno.
Proučavanjem tih pravila proučavamo povijesnu razinu slikovnog prikaza u određenom prostoru.”
(Leonardove upute kako prikazati neku fortuna i Poussinova Oluja, 1651.)
“Bavimo li se nekom vrstom koja se odnosi na tekstove, pri analizi osim za slikovnim prikazima i teorijom
vrste, moramo posegnuti ii za povijesšću kulturne recepcije.” (veze između Poussinove slike Krajolik s
Piramom i Tizbom i Guercinove Venera i Adonis, 1647. Dresden kao predloškom; veze s kazališnim djelima
u Francuskoj 17. st. ...)
“Vizualne i književne reference neke slike proizlaze iz ikonografske analize, analize slikovnih vrsta i
proučavanja znanstvene literature... Radi povijesnog objašnjenja vizualnih i književnih referenci i
objašnjenja funkcije slike proučit ćemo narudžbu i životopis naručitelja.” (Poussinov rimski prijatelj i
kolekcionar Cassiano del Pozzo – ljubav prema mitologiji, Leonardo) “Mogli bismo pretpostaviti da je slika
načinjena prema uputama naručioca, no, to je samo pretpostavka, a dokaze možemo naći samo u
odgovarajućim dokumentima.”)
14
1672. (Poussinov poznanik i životopisac) koji tumači sadržaj slike s Piramom i Tizbom = “nagađanje o
značenju zato što stvara pripovjedni suodnos” vs. Batscmann: zrcalno jezero i Bakhov hram)
POSTMODERNIZAM
- Nastanku i širenju PM pridonijele su promjene u načinu razmišljanja (marksizam) i raspad
geopolitičkih sustava poput SSSRa i soc. zemalja. Iz toga proizlaze obilježja PM poput novog
odnosa središta i periferije te kulturnog nomadizma.
- u arh: eklekticizam i citatnost obogaćena simbolikom
- citati su vodili do novog shvaćanja prošlosti, do stvaranja nove filozofije vremena, povijesti i PU
- podvojenost prisutna u PM arh koja potiče stvaranje novih modela periodizacije
15
- Nova pitanja proizlaze i iz teorijske pozadine novih umj smjerova: pojavu transavangarde pratilo je
odbacivanje linearnoga pov razvoja i prihvaćanje radikalnog eklekticizma (teoretičar transavang.
Achile Bonito Oliva govori o lingvističkom darvinizmu)
- u umj se kombiniraju različiti motivi, elementi i obilježja različitih stilova, citati različitog porijekla =
tako nastaje stilski pluralizam u kojm svi stilovi dobivaju jednako značenje i vrijednost
- jedina je iznimka prevlast klasicizma i “imperijalnih” motiva u arh
- zbog česte prevlasti citatnosti iznova se preispituju pojmovi: autor, autorska prava, plagijat,
aproprijacija (umj se koriste djelima drugih autora koje potpisuju)
- neprestano nastaju nove interpretacije (primjerice, PU uloga ready-madea M. Duchampa)
- Nova umj dj zahtiijevaju novo tumačenje, pa se takva tumačenja reflektiraju i na tumačenja svih
ostalih umj dj, što je dovelo do drukčijeg gledanja na povijesni razvoj, odnosno do relativizacije
istog; to je za sobom povuklo i pitanja relativizacije subjekta i postavljanje pitanja: Tko je autor? Kraj
PU? i sl.
- Iz umj nastale nakon avangarde ili neoavangarde može se stoga (re)konstruirati teorije U i PPU: od
početka 60-ih javljaju se strukturalne umj težnje (ponajprije konceptualna umj), bogate refleksivnim,
metajezičnim elementima važnima i za PU metode (M. Podro ’82.)
- Transavangarda kao odgovor na avangardna strujanja tipičan je izraz PM-tičkog shvaćanja
povijesti. Za avangardu i modernizam važna je bila ideja razvoja, ideja o društvenom napretku, za
PM on ne postoji, a pita se je li ga uopće i bilo: iz umj djela se više ne može isčitati razvoj stila, a
pita se je li stila uopće i bilo (propitivanje pojmova i koncepcija tradicionalne PU, relativiziranje,
dekonstrukcija...)
- Transavangarda i PM-a koriste se višedimenzionalonim modelima
- Ideje o povijesnom kontinuitetu i napretku zapale su u krizu – uzbuna pod nazivom kraj povijesti
sustigla je i PU – to znači da narativnost ne može više objasniti svijet na zadovoljavajući način
- Rosalind Krauss (The Originality of the Avant-Garde, 1981.) zauzima se za konceptualnu umj,
odbacuje autora i priključuje se teoriji simulakruma poststrukturalista J. Baudrillarda; samo neki od
simptoma nestanka i/li propitivanja pojma autora, autorstva, autentičnosti, izvornosti: S. Levine, C.
Sherman
- PU-čki razvojni tijek ustupio je mjesto pojmu “mainstream”, koji upravlja tržištem umjetnina (modi
koju stvaraju mediji manipulacijom moći)
- Zbog neprestane promjene vrijednosnih sustava tradicinalne i modernističke kanone zamjenjuje
novo tumačenje pojedinih dj i autora; umj zamjenjuju (?) brojne manifestacije masovne kulture (K.
Varnedoe i A. Gopnik, High and Low: Modern Art and Popular culture, izložba u NY 1991.)
- Odlučujuću ulogu dobivaju pojmovi: prikazivanje i reprezentativnost, identitet; jača uloga medija u
širenju radikalnih ideologija
16
-još jedna avangarda, još jedan post - je neka vrsta “mita”, Preziosi se poslužio konceptom
Rosalind Kraus), već da bi se kultivirala taktička ravnodušnost prema Hegelijanskom historicizmu
17
- došlo je do promjene temetske orijentacije PU kao znanosti
- problematiziraju se metode PU
- postavlja se pitanje odnosa postmoderne i krize discipline (L. Beke)
- teorija postmoderne nije izvorno PU teorija, niti metoda, ali je utjecala na stvaranje umj dj, njihovo
tumačenje, kao i promišljanje o PU
- Pojava PM veže se uz C. Olsona (pjesnička škola iz 50ih) ili pojavu antifunkcionalističje tendencije
u arh: Charles Jencks i saniranje stambenih blokova u St. Louisu 1972. (danas se na takva
tumačenja o počecima PM gleda više kao na mit)
18
konceptualističke skupine Art and Language (J. Onians, S. Alpers); kritički usmjerena PU (M.
Podro, M. Baxendall – suprotstavlja se teoriji o smrti autora)
Michael Foucault:
Što je autor? (1969.)
Rosalind Kraus:
Skulptura u proširenom polju (1979.)
ŠTO JE AUTOR
19
- autori mogu zauzimati i transdiskurzivnu poziciju, ako su autori čitave tradicije (Homer, Aristotel,
crkveni oci...): oni su inicijatori diskurzivnih praksi, ali omogućuju (otvorili su mjesto) i određene
razlike. Različiti oblici odnosa ili njihova izostanka koje autor odabire jedan je od vidova diskurzivnih
značajki. Ovaj oblik istraživanja omogućuje povijesnu analizu diskursa
- Pojam autora-subjekta se mora ponovno razmotriti, kako bi se odredile njegove funkcije,
intervencija u diskursu, njegov sustav ovisnosti i odnosnosti (pod kojim uvjetima i kroz koje oblike
se javlja u diskursu, koji položaj zauzima, koja pravila slijedi u pojedinoj vrsti diskursa)
- Autor se mora analizirati kao složena i varijabilna funkcija diskursa
Primjer transdiskurzivne pozicije (mletačkih) autora: od Paola Veneciana, preko Vivarinijevih, Bellinija i
Tiziana, do Tiepola
Slijedi nekoliko primjera djela suvremene hrvatske umjetnosti, autora koji propituju funkciju autora u
umjetnosti i društvu, kao i pitanje autorstva
D. Martinis, Koma, 1996-7.
„Moj umjetnički rad nastaje postupkom kritičke participacije. Uvijek sam nastojao biti svjestan konteksta u kojem
djelujem, bilo da se radi o onom kulturno-umjetničkom, lokalno društvenom ili globalno političkom.
Dalibor Martinis, U drugom formatu, 20.5.2010., MSU, održava se predavanje Dalibora Martinisa 'Data Recovery,
1974-2010.‘'Data recovery je postupak djelomičnog povrata izgubljenih podataka iz memorije, ali bez konteksta, koji
im je prije tog gubitka davao pozitivni, informacijski, društveni ili drugi smisao. Povijest je neprekinuti niz
konfabulacija, spontana proizvodnja lažnih uspomena. Umjesto opisa koji sadržaj smješta u povijesno vrijeme i
prostor želimo proizvesti pojavu bez konteksta koja se u cijelosti podudara sa stvarnim zbivanjem.'
Pluralitet ega u diskursu
Jasna Šikanja, Dan je bijel, noć je svjetlost (1996.), Instalacija pust, 20x13x7cm x 2
Ideja je došla spontano, ni od kuda: iz raznorodnih crteža koji su se taložili u njenom ateljeju i sastavili geometrijski
pravilno tijelo-heksaedar. Kronika provedenih dana u prostoru slijepljena je u materijaliziranom. Nastali predmeti -
tijelo (1994) dokumentira duhovno vrijeme autora (otuda naziv "Anima"). Riječ je o prvijencu ciklusa
"sedimenti" u kojem Jasna Šikanja konkretizira samoreferentnost. Toga se sada prisjećamo jer se priča
"Sedimenti" nastavlja; uvijek isti (ponavljajući se) postupak gradnje skulpture oblikuje posve različite "sadržaje".
Naoko skromna likovna gesta pokaže se jakom kada iz nje progovori lucidna misao. Tek ona iz sekvenci složi
izoštrenu smislenu sliku. Skulptura "Dan je bijel - noć je svjetla" prava je mala travestija, što se tiho hvali svojom
moćnom likovnošću.(Sabina Salamon)
Bavi se odnosom autora prema vlastitom radu
20
Rosalind Kraus,
Skulptura u proširenom polju, NY (1979.)
- tradicionalna skulptura: funkcija prikazivanja i označavanja mjesta; ta logika se mijenja već potkraj
19. st.(Rodin, Vrata pakla, 1880. + Balzac 1891.) – subjektivnost izrade + kopije po muzejima zbog
kojih se gubi značenje mjesta –
- ulazak u modernizam: skulpturalna produkcija djeluje u odnosu na gubitak mjesta, producirajući
spomenik kao apstrakciju (Brancusi i piedestal): funkcionalno bezprostorni i uvelike samoodnosni
(autoreferencijalni)
21