Andrija Kai Mioi: Razgovor ugodni naroda slovinskoga izbor

SADRAJ: Bratu tiocu. Prisvitli gospodine Pripoljubljenomu tiocu. Pisma Radovana i Mjelovana. Poskonica, koja se moe u kolu pjevati. Slidi kratko ukazanje od starih kralja slovinskih i dogaaji koji se u stara vrimena zgodie u dravam slovinskim, iz razliitih knjiga izvaeni i na svitlost postavljeni Dogaaji posli poroenja Isusova. Pisma od Pavlimira. Pisma od kralja Tjeimira. Pisma od kralja Vladimira. Pisma od Radoslava i Bodina. Pisma od Kobilia i Vuka Brankovia. Pisma od Kotromanovia. Pismo od Ostoje Kristia i Stipana Jablanovia. Pismo od Basilija Cesara. Slidi kratko govorenje od poglavica hrvatski oliti kranjskih. Pisma od mejdana Jure Kastriotia Pisma od Jure Kastriotia i njegove majke Vojsave Pisma od boja Jure Kastriotia i cara Murata na 1443. Pisma od enidbe i udaje Mamice, sestre Kastriotia Pisma od rata Jure Kastriotia i Republike mletake, koji se uini na 1447. Murat oaloen puno i rasren ie s vojskom na Skenderbega. Na 1449. Murat poe grad biti. Ban Kastrioti opet ini juri na Turke. Murat oaloen. Dilo viteko, koje uini Jure Kastrioti. Murat pristraen. Pisma od Kroje. Smrt Jure Kastriotia na 1467. Pisma vojvode Janka, reenoga Sibinjanina. Pisma druga vojvode Janka. Pisma etvrta vojvode Janka i s. Ivana Kapistrana, kako razbie cara Memeda, sina Muratova, pod Biogradom na 1456. Pjesma od uzetja carigradskoga uzvaena iz knjiga Florijana Kampi Pisma od kue Frankopanovia Pisma, kako Ante Loredan, vlastelin mletaki, obrani Skadar od Turaka na 1475. Pisma od kralja ungarskoga, Ludovika imenom, kako pogibe na Muakom polju boj bijui s carem Sulemanom na 1526. Pisma od bana Zrinovia i cara Sulemana treega, koji obside Seget ungarski i pod njim umri na 1566.

Pisma, kako kralj Uluzali doe s mnogo galija i ostalih od boja brodova pod grad Korulu na 15 agusta oliti kolovoza 1571 i ne moe ga osvojiti. Pisma od Cipra. Pisma od stranoga boja, koji se uini na dan svete Justine. Popijevka od gospode presvijetle dubrovake, kako razbie i isjekoe Turke Saracene na moru blizu grada Korule na 1033, kralja bosanskoga Ostoju Kristia na 1401 i bana od Neretve ufatie i umorie. Prekazana presvijetloj gospodi dubrovakoj od fra Andrije Kaia, reenoga Mjelovana. Pisma od vitezova pridostojne kue Graboveve, prikazana gosp. pris. serdaru Anti Grabovcu. Govorenje od stare i plemenite kue Kaia. Pisma od starih knezova Kaia Pisma od grada ibenika, kako doe poda nj paa bosanski samo trideset iljada vojske i bi razbijen na 1646; takoer od Vodiana, Vrpoljana i Krapnjana, kako isikoe Turke pod selom Vodice na 1645. Pisma od grada Splita, kako dolazie poda nj Turci na 1646. izvaena iz istorija Jerolima Brusona. Pisma druga od grada ibenika, kako doe poda nj paa Teelija samo pedeset iljada vojske i ne moe ga osvojiti na 1647. Pisma od Bea. Pisma principa Euenija, kako razbi cara Mustapu na Tisi rata bekoga. Slidi pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski, koji u stara vrimena turske odsicae glave, izvaena iz razliiti istorija tampani, poami od godita gosp. 1441 do godita gosp. 1641. Pisma najposlidnja od slavne Bosne Najposlidnji razgovori starca Milovana s bratom tiocem Bratu tiocu. [Iz predgovora prvom izdanju Razgovora.] Po naravi je ovika svakoga svoj narod faliti, uzdizati i uzveliavati, i zato vide se mnoge knjige na svitlost iznesene, u kojim se tiju kralji, duke, markei, knezovi, gospoda, vitezovi, junaci i njiova junatva. Ma narod slovinski vazda je bio, kako se vidi, u tomu malo pomljiv, jer se malo stvari tije i nahodi od stari kralja, bana, gospode i dogaaja, koji su se dogaali u naim stranam. I da se posve ne izgube od stari vitezova uspomene, Gosp. Bog dao je naemu narodu tako pamet naravnu, da ono, to drugi narodi uzdre u knjigam, oni uzdre u pameti pivajui na sobetim, dernecim i po svim mistim, kuda putuju, pisme svoji kralja, bana, vitezova i vrsni junaka, koje premda nisu posve istinite, nita ne manje ima svaka dobar temelj od istine. elei dakle ja, da siromasi teaci i obani naroda slovinskoga, koji se naslauju u takizim pismam, mogu doi u poznanje, da njiove pisme i davorije nisu brez temelja istinita, na slubu istih siromaha dajem na svitlost ove knjiice skupljene, sloene i prinesene iz razliiti knjiga talijanski u jezik slovinski, u kojim e se viditi kralji, bani, gospoda i vitezovi slovinski, njiovi rati, junatva i sva dilovanja dobra i zla. Ma viruj mi, moj tioe potovani, da kada razgleda ovi moji trudak, vidie nesrino i nemirno stanje, u komu se nahoahu vai praukundidi u vrime slovinski vladaoca, i poznae estito, mirno i rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod krilom naega Privedroga Principa, za koga imamo u potribi nau krv proliti. Ako li ti pak ne budu ove knjiice ugodne, a ti ini bolje. Na peru ti sria, i da si mi zdrav i veseo!

Prisvitli gospodine [Iz predgovora drugom izdanju Razgovora; posveta je upuena knezu Luki Ivanoviu.] elju, koju sam jo odavno imao dati na svitlost viteka vojevanja i glasovita junatva Jure Kastriotia, reenoga Skenderbega, vojvode Janka Sibinjanina, mnoge priuzviene gospode mletake i ostali razliiti ungarski i slovinski vitezova za razgovor i slubu slovinskoga naroda, sada izvrujem i na svitlost dajem. Poznajui pak, da se u Vaemu Gospodstvu Prisv. nahode skupljene i sjedinjene kriposti vitezova reeni, zato ovi moj trud, premda malo ureeni, istomu velesrno prikazati slobodim se: prvo, kakono od starine gospodiiu, budui tio, da su od imena i Vae jasne kue plemena ne samo knezovi nego li joter i principi u stara vrimena bili, kako se nahodi u diplomi aliti blagodarstvu Jure Ivanovia, koju primi od Matijaa, kralja ungarskoga, u kojoj daje mu plemeniti tituo aliti ime od principa na ovi nain: "Illustrissimo invictissimoque principi Georgio Ivanovi", u kojoj diplomi potvruje mu slobodno posidovanje od grada Nia, njegove drave i drugi sela i varoa. Reena pak diploma bi na svitlost dana od prisv. gosp. Tomka Mrnavia u Rimu na 1630. Prilina istina tije se u knjigam talijanskim, koje se imenuju "Istoria degli avvenimenti dell' armi imperiali contro i ribelli ed Ottomani", gdi na listu 328 tiju se etiri principa moskovska, poslani za poklisare od cara moskovskoga k cesaru Leopoldu, meu kojim se nahodi jedan od imena i plemena Valea Pris. Gosp., imenom Protasio Ivanovi, veliki kancelir od Mokovije, a ostali imena jesu ova: Bori Petrovi, senatur, Ivan Januovi, senatur, i Ivan Mihajlovi, sekretar, koje poglavice mogu se od svakoga viditi u knjigam gori imenovanim. Koliko pak rabrenomu vitezu moj trud prikazati ne stidim se, jer vojujui pod barjakom Privedroga Principa mletakoga istomu potenje, sebi i svoj krajini uinili jeste, a tomu svidoanstvo izvode kolajne, medalje od zlata, knetvo i druga pomilovanja od istoga primljena. Ali kruna Vaega jasnoga plemena, dika kotorske drave i potenje sve Dalmacije jest srini i estiti plod od plemenita i vitekoga stabla poroen, neumrloga imena knez i kavalir Marko, koji pod gradom Patrasom od turski gusara naskoen od viteza svuda proglaenoga slavno ime stee, jer s malo svojizi junaka pridobi Turke i porazi mnoge. To viteko dilo poznavi Privedri Princip, uini ga s velikim veseljem kavalirom s. Marka. Ali ni ovde kavalira Marka junatvo ne dospiva, jer nahodei se pod gradom turskim Atenom samo svoji etrdeset vitezova u svojoj tartani, ne punoj velikoj, bi naskoen od jednoga ambeka gusarskoga puno velika i strahovita, u komu bie blizu etiri stotine Turaka, koje Marko veselo doeka, njimam se estoko pobi, ambek, bojno tursko drvo, pridobi, saga na moru i Turke pobi, da ji se malo plivaju na kraj i sarani aliti od njegove slavne sablje utee. Ma u ovoj dolini od suza malokrat se zgaa veliko veselje brez plaa, kako se dogodi u udnovatomu boju i dobitju pod Atenom, jer kavalir Marko, pridobivi i sikui Turke, od puke smrt imade, koga Jozo, brat roeni, viteki osveti dobivi mnotvo Turaka, osvojivi ambek bojni, dignuvi ga u lagum i uinivi svome Privedromu Principu veliko potenje, koji ga nadari z darovim od visoke asti i potenja uinivi ga kavalirom svetoga Marka, davi mu medalje i kolajne od zlata, ne samo njemu, nego li i ostalim vitezovom, koji estito njime boj bie i Turke predobie. Ova dakle i druga mnoga dostojanstva priteu mene, da ovi moj trud, premda mlohav i neuredan, Vaemu Gospodstvu Prisvitlomu prikazati i posvetiti imam, komu elei svaku sreu i estitost nebesku i zemaljsku vazda se nazivljem Va Gosp. prisv. priponizni i vazda drani sluga fra Andrija Kai, reeni Mioi. Pripoljubljenomu tiocu.

[Iz predgovora drugom izdanju Razgovora.] Ne nahodei se u mojim knjiicam od kralja, bana i vitezova slovinski mnoge stvari i lipi dogaaji, koji se prija, a niti i posli poroenja Gospodinova zgodie u dravam slovinskim, zato, moj ljubezni tioe, reene knjiice pritampajem s pristavkom stari kralja, cesara, papa i mnogi sveti od naega slovinskoga naroda, s nadometkom takoer mnogi pisama od bana i stari ungarski, mletaki i slovinski vitezova. A to ja sve sam pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski, iz razliitih pisama i karata, diplomata, dukala, atestata, davorija i svidodbe staraca, redovnika i svitovnjaka. Svrha pak, za koju ja ovi trud inim, jest najprva slava i potenje Boije, komu se svako dilo poteno, brez otruje grija uinjeno posvetiti i prikazati ima; druga, neka se sadanji i poslidnji vitezovi mogu ogledati kano u zrcalo u rabrenita vojevanja i glasovita junatva svoji dida i ukundida, da ji slobodno i veselo mogu naslidovati i s openitim neprijateljom boj biti. Trea pak svrha moga truda jest ova: da se slavna imena vitezova i glasoviti junaka mogu za puno vikova na svitu uzdrati, titi i njiova junatva spominjati, jer to se u knjigam ne nahodi, brzo se izgubi i zaboravi; knjige tampane sve po svitu idu, ako se izgube u jednomu gradu, dravi ali kraljestvu, ne e u drugomu. I to su, moj tioe, svrhe, za koje ja ovi trud inim, koji, ako si roda od starine gospodskoga, vitekoga oli junakoga, ufam se bie ti ugodan, ako li nisi, na moje mrzie knjiice i pogrivat trudno dilo starca Mjelovana, kakono su i do sada oni, koji nisu od viteke krvi sastavljeni. Retorike ni poesije, nakiena ni napirlitana veza nai ne e, nego jednu zgradu svrhu tvrdoga temelja od istine zianu stinam naravnim iz duboki jama po nastojanju siromaha Mjelovana izkopani. Ako se naslauje u zgraam nareenim, evo sam ti kamenje pripravio, pilaj ji, tei ji i krei ji s tvojizim alatom, koga si stekao, ter nainjaj visoke, plemenite i gospodske palae. Ja ti dobrovoljno dopuam i estitu u tvomu rukodilu sreu nazivam. Pisma Radovana i Mjelovana. Knjigu pie od Kotara knee, po imenu starac Radovane, ter je alje pobratimu svomu, Mjelovanu od gorice crne. U knjizi ga lipo pozdravljae ter ovako starac besiae: "Mjelovane, sva je vjeka na te: probudi se, bie bolje za te. Kadno lani proe niz Kotare i pronese gusle javorove ter zapjeva pjesmu od junaka jedne slavi, druge ne spominje. Vijee na te Lijeka i Krbava, Slavonija, vjeteka drava, slavna Bosna i sva Dalmacija, Romanija i sva Bulgarija, jer ostavi mnoge vjetezove, mejdandije, bane i knezove.

Pazi, da ti ne ogule bradu, jer junaci za alu ne znadu. Ta eto si brean ostario vojujui i bojak bijui, a junake nijesi zapantio, ve ji srdi tako pjevajui. Il junake pjevaj sve kolike, neka nije prama tebi vjeke, ol se proi gusal' i pjevanja, niz Kotare ravne putovanja." Odpisuje starac Mjelovane: "Ne budali, pobro Radovane! Ko e skupit po nebu oblake, ko l' ispjevat po svijetu junake! Ne bi ti ji vijele izpjevale, kamo li e starac Mjelovane: nije lasno uz gusle vijekati ni junake po imenu zvati. Ako l' ti je to pomuno, pobre, od Kotara stare Radovane, uzmi gusle, ta se i napjevaj, sve delije po svijetu izpjevaj. Ali e se prija prestaviti kano vrak pjevaju do mraka, nego li e, pobre, izbrojiti, koliko je na svijetu junaka. Kad sam lani proa niz Kotare, svaki veli: 'Pjevaj moje stare!' Ma ne ree njeko, Radovane: 'Na ti novac, stare Mjelovane, ter e kupit jednu ekvu vina, to e tebi biti do Karina! Nije lasno po svijetu oditi, od junaka pjesme izvoditi. Ali neka znade, Radovane, da za novce ne pjevam junake, ve za ljubav, slavu i potenje, vjetezova stari uzvienje. Evo u ti gusle napraviti, vjetezove po imenu zvati;

od koji se spomenuti mogu, sve u ti ji zbrojiti u slogu. Radovane, vjera ti me moja, korba mi je dodijala tvoja. Valja mi se iz doma dijeliti, al me ne e eca preekati. Jer 'vo sam ti teko obolio, oronuo i jo oslijepio skitaju se od grada do grada, od nemila, pobre, do nedraga. Nadaj mi se do godine dana, junake e kazat od mejdana. Dospivaju pozdravljam te lijepo i u dvoru malo i veleko." Poskonica, koja se moe u kolu pjevati. Osobitu narod svaki kripost ima, s kom se dii, koju daje Bog prijaki. Mudri kau ove rii. A kraljuje sva rabrenost u narodu slovinskomu, snaga, jakost i srenost u vojniku rvatskomu. Aleksandro to svidoi, kralj veliki svega svita, svakom nose on prid oi dilovanja plemenita, koja vazda ukazae Slovinjani vitezovi; i zato se zovijae slavni jaki narod ovi. Pri neg umri, njim ostavi dopuenja blagodarna, uznosi ji, fali, slavi rad junatva vele harna. Kara, priti i proklinje, ko b' opsova narod ovi, i svakoga jo zaklinje, da za njima zlo ne slovi.

Ostavlja jim banovine sve od mora latinskoga i drave joter ine od Baltika ledenoga, da njiovo ima biti, od starine kako bie, i niko se nejma priti; Aleksandro to hotie. Sva velika Sarmacija od starine njiova je, slavna Bosna, Dalmacija ilirika drava je. Moskovija, Polonija, Bohemija, Ungarija, sva bogata Slavonija i viteka Bulgarija, slovinske su te drave, davno koje osvojie, i puno se oni slave, jer narode pridobie. Ligonija, Alanija, ravna Lika i Krbava, jo i lipa Arbanija ilirika jest drava. Plodna zemlja Pomeranska i Gorija jo suvie, banovina a i Kranjska slavnog puka vazda bie. Njiova je didovina Srbska zemlja i Rusija, u istinu jo starina Tatarija i Prusija. U bilomu gradu svomu, Aleksandrija ki se zazva, svemu puku slovinskomu ljubeznivu pozdrav nazva. Blagoslov jim jo ostavi Marte, Jova i Plutona, svoji bogov', koje slavi, da jim dadu svaka ona,

koja od nji prosit budu i u dnevu i u noi, da jim nije trud zaludu, bie njima u pomoi. Jedanajest svitli bana s aznadarom tu bijae, od istoni kada strana nji monarka pozdravljae. Za svidoit bihu zvani svemu svitu, slavni pue, upisani gori bani, kako mudri to nas ue, da t' je ova ostavio Aleksandro, sin Filipa, ter je tebe proslavio blagodarstva dile lipa. Rad junatva i virnosti tvoji stari, zemljo slavna, imala si asti dosti u istinu jo odavna. Veseli se, majko jaka iliriki vitezova, da si puna ti junaka, svitli bana i knezova. Lipu sriu ter ne kuni, jer plemia i gospode gradovi su tvoji puni, u potenju svakom ode, brez kojizi ti bi bila ka i brez due mrtvo tilo, tamna, mrana i nemila; to bi ti se dogodilo. Prostrano se nebo gizda, jer je svitlo i pristalo, al da nije na njem zvizda, u tamnosti sve b' ostalo. Tako ni ti nigda ne bi asna bila ni ugodna, da gospode nejm' u tebi, jer b' ostala sva neplodna.

Za obiaj u tebi je, da svak jednak oe biti; neprilino u sebi je jo o tomu pomisliti. Aleksandro umirui, znam oito, ne kti toga: svoje carstvo njim dajui imenova dostojnoga. Ni u raju, di su sveti, svi jednaci mogu biti; ni u paklu jo prokleti istu srbu budu piti. Apostoli jer su vei nego sveti muenici, svu istinu valja rei, od svitovnji sveenici. A Lucifer eu ima od ostali muku doli, osobitu srbu prima, jer se zove kralj oholi. K vedru nebu nu pogledaj ter kriposti vidi svake, svitle zvizde ter razgledaj, vidie ji nejednake. Po svoj zemlji proetaj se, sliaj moja govorenja, u razumu ne smetaj se, ve promisli sva stvorenja, i lizua i plazua, svita zviri svakojake, sva letua i plovua, ugledae svuda take. Vrsta svaka ljuti zmija stareine svoje tuje, do zemlje se svaka svija, zvizduk kralja kada uje. Bog je tako postavio, da razlikost ima biti; od vika je ostavio, ti se zato nejma priti.

Slidi kratko ukazanje od starih kralja slovinskih i dogaaji koji se u stara vrimena zgodie u dravam slovinskim, iz razliitih knjiga izvaeni i na svitlost postavljeni Prvi kralj iliriki zvae se imenom Ilirik, od koga se Slovinjani Ilirici prozvae. Posli ovoga mnogi vladae, ali njiova imena knjige s kojim se ja sluim, ne meu. Na 3522. po stvorenju svita Farani Dalmatini naselie otok Vis. Na 3606. po stvorenju svita vladae slovinskim dravam kralj Bradilio, Slovinac, koji imade estok rat s Filipom, kraljem od Macedonije, koga Bradilio dobi i pod hara podloi. Na 3629. Glaucio i Klito, sin reenoga kralja Bradilija, kraljevae u dravi slovinskoj, i ove Aleksandro Veliki, sin kralja Filipa, jako oblada i pridobi. Na 3655. Demetrio glasoviti bi uinjen kralj od slovinskih banovina. Na 3685. Vlahahu slovinskim dravam Brem i Bolg, hercezi oliti duke, Slovinci, i ovi porobie grku zemlju. Na 3726. Agran, Pleuratov sin, bi uinjen kralj slovinski. Ovi kralj puno snaan bie i zato podloi mnoge banovine. Imadie sto nava od boja, s kojizim ode protiv Etolom, razbi i porobi njiovu dravu, pak napunivi reene brodove svakoga bogatstva, slavodobitnik povrati se u zemlju slovinsku. Na 3732. Umri kralj Agron, i njegova ena Teuta poe vladati slovinskim dravam. Na 3733. Bihu poslani rimski poklisari Lucios i Kajo kraljici Teuti, da je mole neka bi pokarala svoje podlonike koji injahu mnogo zla Latinom po moru; ali puna enske oholosti inila ih je pogrdno smaknuti. Na 3734. Kraljica Teuta poslala je vojsku na Skenderce, osvoji grad Draevo, Korulu i mnoge druge. enera prid vojskom bie Dimitar Faranin, koji se izneviri Teuti i sa svom vojskom pridrui Rimljanom, koji porobie svu Dalmaciju i osvojie kraljestvo Teutino. Na 3743. Dimitar Faranin, vladalac od vojske slovinske, vojeva je po moru i porobio grke drave. Ovi je imao za enu Triteutu, Pine, kralja slovinskoga, mater. Na 3744. Rimljani osvojie Far na otoku i Dimal, misto jako u Dalmaciji. Na 3745. Serdilaida, kralj slovinski, die vojsku i porobi Macedoniju, da mu nije platio Filip, kralj macedonski, potroke za pomo koju mu je bio poslao suprot Etolom i Lacedemonom. Na 3762. Filip, kralj macedonski, hotijui pridobiti Serdilaidu, kralja slovinskoga, i njegovo kraljestvo podloiti, bi od reenoga Serdilaide pridobiven i istiran iz zemlje slovinske. Na 3773. Kraljeva je u slovinskim dravam Pleurat, Slovinac, i ovi porobi grku zemlju do Korinta. Na 3781. Kraljeva je nad Slovincim kralj Gencio. Na 3784. Gencio, kralj slovinski, po nagovoru Perseja, kralja macedonskoga, uini se neprijatelj Rimljana, koji s velikom vojskom dooe u Dalmaciju ter mu mnoge gradove osvojie, najposli Skadar u koga se bie zatvorija. I tada kraljestvo slovinsko i macedonsko pod oblast Rimljana pade. Na 3840. Drugi Slovinjani, zvani Ardijeji i Palari, udarie na Slovince dalmatinske, koji se bihu Rimljanom podloili, ter ih neprijateljski porobie. Na 3900. Peratani Dalmatini dignuli se jesu supro Rimljanom. Na 3901. Dalmatini gornji udarie na Liburnee Kotarce, kojizim grad Promin osvojie. Dooe Rimljani na pomo Liburneem, koje Dalmatini pridobie, enerala rimskoga i svu njegovu vojsku isikoe. Na 3920. Po smrti Julija Cesara Dalmatini Slovinci rimskoga zapovidnitva jaram svrgoe, koje Bebius, rimski vojvoda, pokoriti hotijui, on i sva njegova vojska od Dalmatina bi pobijena. Ali opet Rimljani veu vojsku poslae u Dalmaciju, koja vee od pedeset godita njimam se bijui, najposli od Rimljana pridobiveni ostadoe Dalmatini. Na 3926. Digoe se Posavci supro Rimljanom, puno vrimena njima boj bie; ali doe cesar August s vojskom i podside stolno misto posavsko Sigeicu, koju u dvajest dana na silu osvoji. Otolem se dili u Dalmaciju, razbi vojsku kralja dalmatinskoga, Tutima imenom, i

osvoji mu veliki grad Promin. Na 3927. Cesar August opet s vojskom doe u Dalmaciju, i zarad velika glada, koji tada u Dalmaciji bie, cesaru se podloie, davi mu hara i u tutiju aliti u poruanstvo sedam stotina mladia. Na 3948. Daci Pridunajci robili jesu Slovince, a Dalmatini digoe se protiva Rimljanom.

Dogaaji posli poroenja Isusova. Na 7 po Isusovu poroenju bihu kralji od Dalmatina i Slovinaca Batana i Pinet. Ovi se digoe protiva Rimljanom, a imadihu vojske osam stotina iljada piaca i dvista iljada konjika, kako pie Velejus Rimljanin, to ini miljun u sve. Na puno mista Rimljane isikoe na ta nain, da nisu nikadar bili u veemu strahu, tuzi ni alosti. Na 8. Doe rimska vojska u Dalmaciju ter same Makarane oblada. Na 9. Rimljani razbie slovinsku vojsku i ufatie Bata i Pineta, kralje slovinske. Na 57. Sveti Pava pripovida je ri Boiju po slovinskim dravam. Na 244. Vladao je svim slovinskim tada dravam kralj Svates, Slovinac. Ovi Slovinci tada zvaju se Avari i Abari. Na 254. Bribirani Kotarci ubie svetoga Maksima. Na 350. Kraljeva je ovo vrime nad Rvatim Suring. Na 400. Doe s vojskom iz Scitije Radigost u Dalmaciju i u ostale slovinske drave ter se mnogo jaki uini. Na 401. Kralj Alarik gotski slovinski osvoji Rim i Italiju. Na 417. Goti Slovinci zadobili su panjolski orsag. Na 421. Poee se Mleci ziati. Na 451. Atila, kralj ungarski, reen bi Boiji, mnogu krv po svim proli. Na 453. Atila osvoji svu Dalmaciju. Na 453. Atila razori Akvileju i mnoge gradove po Italiji. Na 454. Atila, star od 124 lita, oeni se mladom divojkom i posli velike igre i veselja svojom se krvlju zadui. Na 457. Vladae slovinskim dravam kralj Ardarik, koji s vojskom slovinskom udari na sinove Atilove i posie vee od 30.000 Ugriia, u komu boju pogibe Elak, mlai sin Atilov, a stariji jedva utee. Na 460. Vladae Liburnijom kralj Kunimund, Slovinac, protiva komu dignu vojsku Dini, sin Atilov, podside grad Boanje; udari na njega Kunimund, vojsku mu razbi, ali i Kunimund u tomu boju pogibe. Tada skona posve kraljestvo Atilino. Koga vas svit dobiti ne moe, od Kotaraca Slovinjana bi pridobiven. Na 473. Teodemir kraljeva je u Slavoniji. Osvoji grad Niu i mnoge ostale; podside Salonik, ali s velikim jaspram podmien ostavi ga i to isto lito umri. Na 474. Teodorik, sin reenoga Teodemira, za kralja je slovinskoga stao, i ovi oslobodi Dalmaciju, Reciju i svu Italiju od usilnika i progonitelja. Na 493. Teodorik, kralj slovinski, ubivi Odokara, kralja latinskoga, uinio se da je kralj od Italije. Na 526. Kraljeva je ovo vrime u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Selimir, Svevlada kralja sin. Na 541. Doe (kako niki oe) u ovo vrime kralj slovinski Ostroilo u Dalmaciju, ter istiravi stare Slovince iz Drava slovinski, svoje iznova naseli. Na 548. Die Ostrivoj vojsku i osvoji sve do Draeva. Na 549. Osvojie Slovinci s Ostroilom mnoga mista i porobie Drinopolje. Na 550. Bi za kralja u Dalmaciji Svevlad, sin Ostroilov, koji die vojsku na Grke, razbi je i porobi kruto. Na 552. Kralj Svevlad osvoji Macedoniju i Iliriju, ter se ove drave tada slovinske prozvae.

Na 564. Dooe drugi Slovinjani, imenom Avari oli Abari, na onu stranu Dunaja u zemlju slovinsku, koju osvojie, ter se mnogo jaki uinie. Posli toga udarie na Istrijance i mnoge druge drave, pak ji porobivi pod ara stavie. Glavar njiov zvae se ban, od koga vojvode oliti duke slovinske do dneva dananjega bani se prozvae. Ovi se puno mogu uini, jer istoga cesara carigradskoga, osvojivi drave, pod ara podloi, na godite po sto iljada zlatni dukata dajui mu. Na 584. Slovinci Abari grad Zemun kod Dunaja i mnoge druge do zemlje razorie. Na 585. Slovinci Abari drinopoljsku zemlju porobie. Na 591. Abari reeni na Dalmaciju udarie i dosta zla uinie. Na 592. Isti Abari Slovinci vele zla uinie u istonim stranam. Na 593. Kralj longobardski s pomou Slovinaca osvoji Paduvu. Na 599. Slovinci Abari etrdeset gradova u Dalmaciji razorili jesu. Na 600. Slovinjani, pobivi vojnike grkoga cesara, svu Istriju opustili jesu. Na 614. Bi za kralja slovinskoga abarskoga Kajan, i ovi porobi i osvoji vas Friul, obside grad veliki Vidam, u komu zapovidae udovica Romilda, i videi iz grada reenoga kralja Kajana zaljubila se bie u njega, komu posla virna poklisara dajui mu na znanje, da e mu grad pridati, ako je uzme za enu. Obea se Kajan, i pusti nesrina ena Abare u grad, koji sve posikoe graane i nevirnost veliku uinie. Kajan prvu no spava je s Romildom, posli toga pridavi je u ruke mnogi bludnika, napokon ini je na kolac nabiti. Dilo nemilo i sasvim opako. Discant mulieres. Na 620. Opet Slovinci Abari porobie zemlje istone do Carigrada, i zato cesar od kralja abarskoga mir je pitao. Na 637. Dalmatini Slovinjani obsidoe grad Sipont u latinskoj zemlji, ubie Aja vojvodu i svu njegovu isikoe vojsku. Na 638. Dooe Avari Slovinci, porobie Dalmaciju pak priko mora odoe robit Italiju. Na 639. Avari Slovinci razasue Dalmaciju i razruie gradove, meu kojim veliki i glasoviti grad Solin, stolno misto cesara Dioklecijana, spored zemljom izporedie. Stari takoer Dubrovnik razorie i posve opustie. Na 639. Dooe Rvati od gore Babine, i istiravi stare pribivaoce Slovince, rvatsku naselie zemlju; a prozvae se Rvati od bana Rvata imenom, koji njima vladae. Na 644. Bi kralj slovinski abarski Kajm, koji se pobi s Vukom, vojvodom furlanskim; za tri dana bili se jesu, etvrti razbi Vuka i vojsku njegovu. Na 667. Slovinci razbie Francuze, u komu boju pogiba sin kralja francuzkoga Pipina, imenom Astijagis. Na 677. Kraljeva je u Bulgariji Butaja, Slovinac. Na 688. Francuzi bihu zapovidnici u rvatskoj zemlji i velike propasti injahu Rvaanom. Izmeu ostali ovo: malu dicu izdirahu materam iz ruku pak ji raskidivahu i psom bacahu. Taku opainu Rvati podnit ne mogui, isikoe sve glavare francuzske po svojim dravam; i cia toga velika vojska francuzska dola je na nje, s kojom se Rvati sedam godita bie i sve njiovim vojvodom isikoe. Na 706. Slovinci porobili su furlansku zemlju i Lumbardiju, porazili bana furlanskoga Ajaidu sa svim plemiim, koje su ufatili. Posikli su takoer i Ferdulfa, vojvodu longobardskoga, zarobili mnogu eljad, zaplinili plino i odnili neizbrojena bogastva u svoje kraljestvo. Na 756. Budimir, kralj sveti, ovo je vrime vladao. Na 763. Iza Crnoga mora opet jedan slovinski narod doe, stade krajem vode Atarne. Na 813. Mihajlo cesar bi razbijen od Bulgara. Na 818. Ban Ljutovid, vladalac od Poege, Srima i Slavonije, odvre se od cesara Ludovika i poe robit banovine tue. Na 819. Bie u ovo vrime kralj dalmatinski imenom Borna, koji podie vojsku na Ljutovida, bana od Slavonije, pobi se njime kod vode Kupe i bi pridobiven od bana Ljutovida. Na 820. Udarie sa tri strane silne vojske cesara Ludovika na bana Ljutovida, i ne mogui mu

nita uiniti, sramotni se natrag povratie, a mnogi od banovaca bihu posieni. Na 821. Poe s ovoga svita kralj slovinski Borna, ter na misto njegovo bi uinjen Ladislav, sin reenoga Borne. U to isto vrime udari na Ljutovida neizbrojena vojska cesara Ludovika, kojoj ne mogui Ljutovid odoliti, pobie u srbsku zemlju i bi primljen od vojvode srbskoga u dvor svoj; ali se Ljutovid ukaza nepoznan i estoko neharan, jer pogubivi svoga dobroasnika uini se gospodar od njegova grada i svega bogatstva. Pravo je reeno: "Ne ini dobra nepoznanu, da te zlo ne nae". Na 823. Pobie Ljutovid u Dalmaciju i bi ubijen od svoji prijatelja. Na 827. Dalmatini i Slovinci odbacie rimsko i carigradsko vladanje Na 829. U Dalmaciji i rvatskoj zemlji kraljeva je Tomislav. Na 832. U drugim slovinskim dravam kraljeva je Gostumil. Na 837. Kralj dalmatinski i rvatski Trpimir. Na 839. Senjani robili jesu Friul. Na 864. Bihu vladaoci slovinski Demogoj i Inik. Na 872. Po smrti Demogoja kraljeva je u Dalmaciji ebeslav. Na 879. Umorio je kralja Sebeslava vojvoda Branimir. Na 880. Metodius, veliki i razumni, slovinski apostol reen, ovo je vrime bio. Na 890. Vladao je u Slavoniji Branislav, a u Dalmaciji i u ostalim dravam slovinskim kraljeva je Muimir. Na 891. Slovinci razbie Bavare i Francuze. Na 920. Zapovida je ban Mihajlo ovo vrime. Na 936. Razbie Rvati vojsku Simeona, kralja bulgarskoga, i svu Bulgariju jako porobie, ubivi jo istoga kralja Simeona. Na 938. Primislav i Boleslav glavari su rvatski bili. Na 949. Pribina ban ubio je Miroslava, kralja slovinskoga. Na 966. Slovinci Neretvani pobie Turke Saracene u latinskoj zemlji i iz gore Garganske iztirae. Na 1059. Kraljeva je Kreimir nad Rvatim. Ovo vrime podloie se Bonjaci Beli, kralju ungarskomu, s ovim ugovorom, da oni bane svoje obiru, i bi odabran Ivan Kotromanovi. Na 1065. Kraljeva je u slovinskim dravam Stipan, sin Kreimirov. Na 1074. Kralj rvatski bi Zvonimir, koga malo posli baci s vladanja ban Slavi; ali s pomou Grgura pape imade kraljevstva vladanje. Na 1077. Kraljevae u srbskoj zemlji kralj Mihajlo. Na 1100. Kraljeva je u srbskoj zemlji i u Dalmaciji kralj Bodin. Na 1115. Vladao je slovinskim dravam kralj Jure, koji svoje sinovce progonei bi svren, i Grubia, njegov sinovac, za kralja uinjen. Na 1141. Knez Radoslav z bratjom svojom Ivanom i Vladimiron poee vladati slovinskim dravam, ali mnogo od Dee napastovani bihu. Na 1151. Dea suprot Radoslavu vojeva i snaan se puno uini. Ovi darova koludrom otok Mlit kod Dubrovnika. Na 1161. Dea posve pridobi kralja Radoslava. Na 1171. Bi kraljem slovinskim Nemanja, sin Dein, i ovi se mnogo velik uini. Na 1190. Bi za kralja Stipan Nemani, sin reenoga Nemanje. Na 1200. Simeon, sin Stipana Nemania, bi kralj od Raije i Dalmacije. Ovi osvoji mnoge banovine. I u to vrime Bosnom vladae ban Kulin. Na 1235. Porobie Tatari svu Ungariju, pritirae kralja Belu k moru i njegovu vojsku teko isikoe; ali s pomou bana Franipana pridobi Tatare i srino se povrati na svoje vladanje. Na 1241. Senjani veliku virnost ukazae kralju Beli, jer viteki pridobie Tatare u polju Grobnikomu ter ji razbie i okolo pedeset i est iljada posikoe, od koga vrimena Grobniko polje nije niim do dananjega dneva roditi moglo. Na 1252. Stipan, ban slovinski, poeo je zidati grad Jablanac. U to isto vrime kralj Bela uini

ubie knezove od Bribira. Na 1271. Ninoslav banova je u Bosni. Na 1289. Stipan Nemani, kralj od Raije i Dalmacije, osvoji Bosnu. Na 1312. Bi za bana od Knina, Skradina i ostali mista Mladin, sin bana Pavla. Na 1317. Uro, sin Stipana Nemania, ovo vrime kralj je slovinski bio. Na 1322. Ban Mladin mnoga zla injae u Dalmaciji, navlastito Trogiranom i ibenianom, robei njiove drave i mnogu krv nepravedno prolijui. Princip posla jim na pomo galije, ter osvojie Omi i Skradin, grad reenoga bana Mladina, koga zlou isti Karlo, kralj od Ungarije, podnositi vie ne mogui, u Kninu ufati ga i odvede svezana u Ungariju. Na 1331. Velikoga kralja Uroa sin Stipan postavi u tamnicu. Na 1339. Fratri s. Frane dooe u Bosnu, kojizim ban Stipan uzia manastir u Mileevu. Na 1340. Stipan Nemani osvoji svu Macedoniju, Bulgariju, Romaniju i mnoge druge drave ter se poe cesar zvati. Na 1354. Uro, drugi toga imena, bi uinjen kraljem slovinskim. Na 1371. Ubi kralja Uroa njegov nevirni tast Vukain, koji poe na misto njegovo kraljevati. Na 1373. Tvrtko, kralj bosanski, sagradi Novi u Buci od Kotora. Na 1376. Udarie Turci na kralja Vukaina, koji samo trideset iljada vojske pobi se njima na bojnom Kosovu, razbi vojsku tursku ter ji isie okolo trideset iljada izvan onizi, koji se u vodi Marici utopie. Prioe vodu i Turke priko vode sikoe; ali volei sadirati s mrtvi odoru nego ive sii, bihu od Turaka snano naskoeni ter sramotno natrag pobigoe. Deset iljad' Turci posikoe, a pet iljad' voda Marica prodri. Utopi se silni vitez Uglea, brat kralja Vukaina, koji malo prije vee od trista glava odsie. Prodri voda i jakoga viteza Relju, reenoga Bonjanina. Pripliva Vukain na konju vodu Maricu i pobie priko gore, ali zaludu, jer ga pogubi njegov sluga za odniti mu kolajnu i kri od zlata. Na 1382. Fridrig Bubel i ban Suri ovo vrime bani su dalmatinski i rvatski bili. Na 1389. Car Murat na Kosovu polju od Miloa Kobilia bi ubijen. Na 20 klasna, a godita gori reenoga 1389, Tvrtko, kralj bosanski, razbio je cara Amurata. Istoga godita istirao je Tvrtko Ugre ispod Vrane u Kotaru, koju obsili bihu, ter ji pritira u Nin. Na 1390. na osam klasna pridali su se Trogirani kralju Tvrtku. Na 1391. Puke i prah pueni niki fratar Nimac iznaao je. Isto godite poe s ovoga svita kralj Tvrtko. Na 1392. Dabia, Stipana bana brat, kralj je bosanski postao. Na 1401. Umro je Dabia, kralj bosanski. Tvrtkov sin naravni kraljestvo bosansko imade. Ostoja Kristi baci Tvrtkova sina s kraljestva. Ostoja vojeva je supro Dubrovanom i supro Hrvoju Vukiu, banu jajakomu. Na 1403. Hrvoje Vuki razbio je Ugriie i Pavla Bistena, bana rvatskoga, blizu Bihaa. Kralj Ludovik uinio je Hrvoju vojvodom ali dukom splitskim i banom dalmatinskim i rvatskim. Na 1406. Sigismund, kralj ungarski, doe s vojskom u Bosnu, osvoji Srebrnicu i mnoge druge gradove i varoe po izdaji bana Hrvoja, supro komu se postavi Sandalj Hrani, kapitan bosanski, ali od ungarske vojske bi pridobiven, ter mnoga gospoda bosanska poginue. Na 1407. Ostoja Kristi uini mir s kraljem ungarskim i vojevat poe protiva Hrvoju. Na 1409. osvojili jesu Mleani Travis, Paduu, Viencu, Veronu i druga mnoga mista. Na 1412. ibeniki puk istirao je svoje plemie iz grada, ali kralj ungarski smutljivcem inio je glave odsii. Na 1415. Ban Hrvoja odstupi od cesara i kralja ungarskoga Sigismunda, utee se caru i od njega primi pomo protiva Ostoji, kralju bosanskomu. Cia toga nevirna dila digla se je silna vojska ungarska protiva njemu i doe u Bosnu, prid kojom bihu glavari Ivan, palatin aliti ban ungarski, Ivan Maroti, ban slovinski, i Pava ban Kupor s mnogom gospodom i plemiim ungarskim i slovinskim. Ali njiova bi velika nesria, jer Hrvoja razbi i svu vojsku isie, a

gospodu, koji ne pogiboe, one ufati ive. Bana Kupora ufativi iva, u volujsku kou ini ga saiti i u vodu baciti. Na 1416. Poe s ovoga svita veliki vojvoda Hrvoje; i kralj bosanski Ostoja, odbacivi svoju enu kraljicu, Grubu imenom, uze enu Hrvojinu. Gospoda i plemii bosanski ovo vrime uinie vie, da Ostoju bace s kraljevanja, u komu viu bi ubijen Pava Radjenovi; a kralj Ostoja s Petrom Pavloviem u grad tvrdi Bobovac utee. Ali ostoju Bonjaci bacie, a Stipana Jablanovia za kralja odabrae. Na 1443. Tvrtko Drugi, kralj bosanski, brez poroda umri; i kraljeva je na misto njegovo Toma Kristi i obraen na pravu viru Isusovu od svetoga Jakova od Marke, reda s. Frane, krst sveti primi po kardinalu Karvajali. Posli njegove smrti kraljeva je njegov sin naravni Stipan, koji od Turaka bi ubijen, i tada posve dospi slovinsko kraljevanje. Pisma od Pavlimira. Ljuto cvile slovinska gospoda, kako cvile, do neba se uje; dozivlje ji vila iz planina ter je njimam tiho govorila: "to cvilite, slovinska gospodo, koja vam je velika nevolja? Ali su vas Grci porobili? Ali vas je kuga pomorila?" Govore joj slovinska gospoda: "Mui, vilo, mukom zamuknula! Niti su nas Grci porobili, niti nas je kuga pomorila. Ali nam je cviliti nevolja, jer 'vo ima trideset godina, odkada smo kralja izgubili, a drugoga nismo uinili. Nit ga, vilo, okrunit moemo, jer se bani pogodit ne mogu, a od kralja roda ne imade, koga bismo za kralja obrali." Bila vila njimam govorila: "Ne bojte se, slovinska gospodo! U Rimu je dite Pavlimire od kolina kralja slovinskoga. U lipoti svakoga nadlazi, jo i mlade Rimkinje divojke, jakost, mudrost u njem se nalazi: bie dika slovinske gospode. Poklisare u Rim odpravite ter za kralja njega uinite.

On je unuk starca Radoslava, a sinovac kralja Cijaslava." Kad gospoda vilu razumie, poklisare u Rim odpravie, dovedoe mlada Pavlimira, u Tribunju njega okrunie. Svi dooe bani na veselje, svi dooe i poklonie se; ne kti doi bane Ljutomire, ne kti doi ni pokloniti se. To je kralju vrlo muno bilo, silenu je vojsku sakupio, ter otie gori u Raiju, u dravu bana Ljutomira. Lipo ga je bane doekao s trijest iljad' svoji vitezova; tu udari konjik na konjika, sve po izbor junak na junaka. Tu se teka krvca prolivae, do neba se jadan glas ujae: viska konja, a jauk junaka, sve ditia i mladi momaka. Namiri se kralju Pavlimire na mladoga bana Ljutomira, od bedrice orde povadie ter se z britkim ordam udarie. Bog pomoe kralju Pavlimiru, jer je banu glavu odsikao. Ovako se svakomu zgodilo, gdi ne slua mlai starijega! Pisma od kralja Tjeimira. Goji majka sinka malenoga u Tribinju, gradu bijelomu, goji ona sivoga sokola, po imenu kralja Tjeimira. Kad ga majka odgojila bie, izprosi mu gizdavu divojku, lipu ercu bana Cidomira u Nadinu, gradu bijelomu.

Gizdave mu svate sakupila, sakupila gospodu slovinsku, od mila je suze prolivala, ovako je njima govorila: "Posluajte, gospodo svatovi, vi po izbor bani i knezovi: kad doete u Kotare ravne, g bijelomu dvoru divojinu, pazite mi sinka Tjeimira, kojino je jedinak u majke, zdrava mi ga natrag povratite i divojku mladu dovedite. Kotarci su ljudi siloviti, vi nemojte s njimam vino piti, u vinu ji kau kabgadije, kabgadije, teke mejdandije. Donie vam vina trolitnjega i rakije od devet godina, pazite se bana od Nadina, vi ne pijte brez vodice vina." Svatovi se na noge skoie, svoje brze konje podsidoe, otioe svati po divojku Vukosavu, po izbor Kotarku. Zdravo svati doli do divojke, do divojke i njezine majke, i zdravo se natrag povratie, Vukosavu mladu dovedoe. Malo vrime postojalo bie, lip je ona porod porodila, porodila sinka Prelimira i za njime mlada Kreimira. Kad li biu dica ponaresla, babo jim je tiho govorio: "Sinci moji, dva siva sokola, posluajte vaega babajka! Ovo ima puno godinica, odkad mene kraljem uinie i na glavu krunu postavie u Tribinju, gradu bijelomu.

Za kralja me bani ne poznae, ne poznae nit se poklonie, ve vas molim, moji sokolovi, osvetite vaega babajka. Kreimire, drago dite moje, nu osedlaj dobra konja tvoga ter otii g banu Cidomiru, g didu tvomu, prijatelju momu. Ljubi njemu skuta i kolina, moli, sinko, bana gospodina, nek ti dade vojsku nebrojenu, ter otii na Bosnu ponosnu. Pogubi mi bana bosanskoga i osvoji oevu dravu do Dunaja, studene vodice, koja tee posrid Ungarije. Prelimire, drago dite moje, nu sakupi mlade Tribinjane, Crnogorce i sve Hercegovce do Cetine, studene vodice. Pogubi mi bana od Dulcinja i osvoji oevu dravu sve do ravne zemlje Bulgarije, Bulgarije i do Romanije. Sinci moji, ne bili prokleti, dones'te mi dvi glave junake: jednu glavu bana dulcinskoga, drugu glavu bana bosanskoga. Nek se sviste po svitu krajine, od slovinske zemlje banovine, to e rei kralja ne sluati, ne sluati nit se pokloniti." Kada dica babu razumie, svoje brze konje podsidoe; Prelimire kupi Tribinjane, Crnogorce i sve Hercegovce. Poe s vojskom Dulcinju bilomu udari se z banom od Dulcinja; ali banu loa sria bie, jer mu rusu glavu odsikoe.

Pak otie s vojskom u Raiju, da pogubi bana od Raije i osvoji oevu dravu sve do ravne zemlje Bulgarije. S njim se bane pobit ne smiae, ve mu alje mite i darove i daje mu ercu za ljubovcu, a on njemu svu Raiju ravnu. Ali mlado dite Kreimire, on otie g banu Cidomiru, ljubi njemu skuta i kolina ter je njemu tiho govorio: "Ah moj diko, bane Cidomire, ovo ima mnogo godinica, odkad moga babu okrunie u Tribinju, gradu bijelomu. Za kralja ga bani ne poznae, ne poznae nit se poklonie; ve te molim, diko, dobro moje, da mi dade vojsku nebrojenu. Ja u poi u Bosnu ponosnu, pogubiu bana Selimira, osvojiu oevu dravu do Dunaja, vodice studene." to god pita dite Kreimire, to god pita, to mu bane daje: dade njemu vojsku nebrojenu, poe njome na Bosnu ponosnu. Doeka ga bane Selimire nie Jajca nasrid polja ravna; tu se bojna kopja poloie i svijetle orde povadie. Tu udari junak na junaka, ter se bie od jutra do mraka; al je banu loa sria bila, njegova je vojska izginula. Sam utee bane Selimire, sam utee u luge zelene, a ne bi ga ni on utekao, vee ga je mrkla no otela.

Posli toga boja estokoga svu je ravnu Bosnu osvojio do Dunaja, studene vodice, koja tee posrid Ungarije. Onda bilo, sad se spominjalo, ko me uje, na ast neka mu je. Pisma od kralja Vladimira. Gorko cvili suanj Vladimire u tamnici kralja bulgarskoga, gorko cvili, danak proklinae, u koji se na svit porodio. Cini jadan, da ne uje niko, al to uje Kosara divojka, lipa erca kralja bulgarskoga, koji bie roda slovinskoga. Pita njega Kosara divojka: "to je tebi, moj sunju nevoljni? Ali ti je majka omilila, ali ti je ao zaviaja? Ali ti je gladak dodijao al tamnica, jadna kua tvoja, al na nogu negve do kolina, al na ruku teke lisiine? Al si uo, moj sunju nevoljni, da s' udaje virna ljuba tvoja, ter proklinje danke i godine i staricu jadnu majku tvoju?" Govori joj suanj Vladimire: "Proi me se, Bulgarko divojko! Nije meni ao zaviaja, niti mi je omilila majka. Nit je meni gladak dodijao, ni tamnica, jadna kua moja, ni na nogu negve do kolina, ni na ruku teke lisiine. Ni s' udaje virna ljuba moja, jer se do sad nisam oenio, niti u se jadan oeniti, jer 'vo u ti brzo poginuti

u tamnici kralja bulgarskoga Samuela, da ga Bog ubio! Na viri je mene privario, u tamnicu tamnu postavio." Jo mu veli Kosara divojka: "Da reci mi, moj sunju nevoljni, odkuda si, od koje li zemlje, od koga li roda i plemena." Govori joj dite Vladimire: "Ja sam suanj od Hercegovine; dvorio sam kralja slovinskoga u Tribinju, gradu bijelomu. to me pita za rod i za pleme, i to u ti poviditi pravo: ja sam, seko, roda gosposkoga, al sam suanj kralja bulgarskoga. U mene je blago nebrojeno, moja bi me izkupila majka, al me kralju ne da na odkupe, nego ite rusu glavu moju." Tiila ga Kosara divojka: "Nemoj cvilit, moj sunju nevoljni! Ja sam erca kralja bulgarskoga Samuela, gospodara tvoga. Rasplitau ute kose moje, ljubiu mu skuta i kolina, noge u mu suzam polivati, ivim u ga Bogom zaklinjati, da te pusti iz tamnice tamne i poalje staroj majci tvojoj, nek se tvoja obeseli majka, kad ugleda Vladimira sinka." Pak odeta bilu dvoru svomu ter se sama sobom razgovara: "to sam godir vidila junaka slovinskoga roda i plemena, ja ne vidi lipega junaka, ni lipega, ni pristalijega, nit ga moe poroditi majka, od mladoga sunja Vladimira."

Pak ulize u dvore bijele, ljubi babi skuta i kolina, noge mu je suzam oblivala, ovako je babi govorila: "Daruj meni sunja Vladimira za mojega virna zarunika, a tako ti svitle krune tvoje i tako ti sinka Radomira! ini mi se, moj mili babajko, da e biti roda gosposkoga: dvorio je kralja slovinskoga, lipo zbori, ponizno govori. Oprosti ga iz tamnice, babo, a tako ti arca konja tvoga i tako ti britke orde tvoje, jer je lipo mome Hercegove!" Na to se je kralju nasmijao, Kosari je tiho govorio: "Nije ono mome Hercegove, ve je ono kralju Vladimire. Ja ne mogu drugo uiniti, valja mi ga tebi darovati, sva je tvoja slika i prilika, slavi njega Krbava i Lika." Kad razumi Kosara divojka, da e biti kraljica slovinska, od dragosti suze prolivae, svome babi ruke celivae. Od tamnice kljue uzimala, tamnici je vrata otvorala; Vladimira sunja dozivae, ter ovako njemu govorae: "Ustani se, kralju Vladimire, ter otari gorke suze tvoje, evo tebe zarunica zove, lipa erca kralja bulgarskoga!" Kad je suanj rii razumio, niz obraz je suzam oborio, blagosivlje Kosaru divojku vee nego svoju milu majku.

Pak izae iz tamnice tamne i otie g dvoru divojinu. Lipo ga je taste doekao, za zdravlje se njime upitao. Zove k sebi bulgarske terzije, da mu kroje sa zlatom aljine; oblai ga u skerlet i zlato, sinu suanj kano sunce arko. Plemenit je sobet uinio, gospodu je na sobet sazvao, vina njega s Kosarom divojkom, povrati mu krunu i kraljestvo. Tu veselje veliko bijae, ne moe se, pobre, rei vie: u dvoru su bubnji i svirale, a prid dvorom divno kolo igra. U kolu su Bulgarke divojke, kolo vodi seka Kosarina, lipe ona pisme izvodila, svaku pismu seki pripivala. Da je komu pogledati bilo Samuela, kralja bulgarskoga, kako svoga zeta celivae, celivae i blagoslivljae: "Odi z Bogom, drago dite moje, na putu ti dobra sria bila! Puno sam ti, sinko, sagriio i staricu majku razcvilio drei te u tamnici tamnoj, morei te i eom i gladom. Uzmi, sinko, zarunicu tvoju, povedi je g bilu dvoru tvomu. Pozdravi mi slovinsku gospodu i staricu milu majku tvoju, kojuno sam vrlo uvridio, brezzakonje svako uinio." Svim delijam pisma na potenje, Bog nam dao zdravlje i veselje! Pisma od Radoslava i Bodina.

Kukala je crna kukavica usrid zime, kad joj nije vrime: nije ono crna kukavica, ve je ono Jacinta gospoja, virna ljuba kralja bulgarskoga, koga bihu Grci ufatili, u tamnicu tamnu postavili, ter ga more i eom i gladom. Suze roni, bilu knjigu pie, ne pie je grki ni latinski, ve je pie srmski i slovinski, ter je alje kralju Radoslavu: "Radoslave, mili gospodare, oli ne zna, ol ne haje za me? Sinovca ti Grci ufatie, u tamnicu tamnu postavie. Trikrat sam ga zlatom izmirila, ne bi li ga jadna izkupila, al ga cesar ne da na odkupe, ve ga mori i gladom i eom. A jutros mi bila knjiga doe, da e njega brzo pogubiti, mene jadnu ljubu razcviliti, kojano sam skoro dovedena. Ve te molim, svitla kruno moja, napii mi listak knjige bile ter je alji grkomu cesaru, od istoni strana gospodaru, neka pusti sunja iz tamnice, druga moga, a sinovca tvoga; dau njemu blago nebrojeno, sitni biser i drago kamenje." Kada kralju bila knjiga doe, knjigu tije, a suze proliva, pak napisa listak knjige bile ter je alje kruni cesarevoj: "Ej cesare, svitla kruno moja, poalji mi sinovca Bodina, koga dri u tamnici tamnoj ter ga mori i eom i gladom.

Dau tebi blago nebrojeno i jo k tomu alem-kamen dragi, koji valja grada Carigrada i po ravne zemlje Romanije." Njemu cesar knjigu odpisuje: "Ne budali, kralju Radoslave! Ne bi tvoga pustio sinovca ni za tri bila grada Carigrada, ni za svitlu krunu Mogolovu, koja valja mojega cesarstva, ni za ordu kralja Aleksandra, koja sjaje kano sunce arko. Vie zemlja grka i latinska na Bodina, sinovca tvojega, jer ne osta sela ni varoa, koga nije Bodin porobio. Tijae se jadan okruniti usrid bila grada Carigrada; tijae mi krunu ugrabiti, na glavu je svoju postaviti. Al ovo ti tvrdu viru dajem, jo i jamca Boga velikoga, da u prija glavu izgubiti nego iva Bodina pustiti." tije knjigu stare Radoslave, knjigu tije, a suze proliva; po imenu sluge dozivae ter ovako njimam govorae: "Koji bi se od vas junak naa, da otie priko grke zemlje do tamnice sinovca mojega, nesrinoga kralja bulgarskoga, ter otvori vrata od tamnice i izvede sunja nevoljnoga, dao bi mu ercu za ljubovcu i jo k tomu blago nebrojeno." Svi junaci g zemlji pogledae, pogledae i poklonie se, ali ne kti dite Tratomire, ve je kralju tiho govorio:

"Ja u poi priko grke zemlje i doveu sinovca tvojega." Pak pokroji do zemlje mantije ter se ini crnim kaluerom. I otie od grada do grada: izpovida, grki pripovida, Boga moli, poji leturiju, travu jie, ladnu vodu pije. Kad je doa tamnici na vrata, pita njega straa od tamnice: "Odkuda si, svee duhovnie, odkuda li, od koje li zemlje?" A on njemu tiho odgovara: "Ja sam rodom od Stambula grada. Evo ima devet godin' dana, odkada sam u gori zelenoj. Travu jidem, ladnu vodu pijem, tekim biim moje tilo bijem, suze ronim od jutra do mraka i od mraka do bijela danka. A sad ima nediljica dana, odkada sam udan sanak snio, sanak snio, u sanku vidio, da umire kralju Bugarine u nevolji u tamnici tamnoj: on umire od glad' i od ee i brez sluge i brez sveenika, i brez brata i brez prijatelja. Ve te molim, dragi prijatelju, pusti mene u tamnicu tamnu, da pokripim sunja nevoljnoga, koji e se noas prestaviti." Privari se straa od tamnice, privari se, ujide ga zmija, otvori mu vrata od tamnice, da pokripi sunja do zorice. Kad ulize u tamnicu tamnu, Boju mu je pomo nazivao, bile mu je ruke oprostio, bile ruke i bijele noge.

Izvede ga iz tamnice tamne pak podie od zemlje mantije, britke se je orde dobavio, od tamnice strau pogubio. Pobigoe goricom zelenom priko zemlje grke i slovinske pivajui i popivajui, utekoe, vesela jim majka! Veseli se malo i veliko, a najvee kralju Radoslave i Jacinta, ljuba Bodinova, koja bie skoro dovedena. Lipo ga je striko darovao: darova mu dva grada bijela blizu ravne zemlje Romanije. Ali se je brzo pokajao, jer ne proe ni godina dana, ol godina oli polovina, skupi vojsku Bodin, dite mlado, ter otimlje strieve drave. Radoslav mu bilu knjigu pie, ovako je njemu besidio: "to sam tebi, sinko, sagriio, ter ti ite rusu glavu moju? Ej Bodine, drago dite moje, kamo vira, kamo l' dua tvoja, kamo suze, kamo ljubav moja? U za as te striko priekao!" Za to Bodin i ne haje nita, ve mu ote krunu i kraljestvo, pogubi mu dva sinka malena u Tribinju, gradu bijelomu. Ej neviro, nigdi te ne bilo, vrlo ti si svuda urodila! Pisma od Kobilia i Vuka Brankovia. Lipe ti su rumene ruice u bijelu dvoru Lazarovu, niko ne zna, koja bie lipa, koja via, koja l' rumenija.

Nisu ono ruice rumene, ve su ono erce Lazarove, od Servije ravne gospodara, od starine viteza i bana. Lazar erce za gospodu daje: Vukosavu Milo Kobiliu, Maru daje Vuku Brankoviu, a Milicu caru Bajazetu. Na daleko Jelinu udaje za plemia i gospodiia, po imenu Crnojevi Jurja, koji bie od Zente vojvoda. Malo vrime postojalo bie, tri sestrice majku pohodie; ne pohodi Milica carica, jer joj ne da care Bajazete. Sestrice se lipo pozdravljale, al se one brzo zavadie fale svaka svoga zarunika u bijelu dvoru Lazarevu. Veli ljuba Crnojevi Jurja, po imenu Jelina gospoja: "Nije majka rodila viteza, to je majka Crnojevi Jurja." Govorila ljuba Brankovia: "Nije majka rodila plemia ni junaka ni gospodiia, to je majka Vuka Brankovia." Smijala se ljuba Miloeva, po imenu mlada Vukosava, smijala se ter je besidila: "Ne ludujte, jadne seke moje! Ne fal'te mi Vuka Brankovia, koji nije na glasu delija, nit mi fal'te Crnojevi Jurja, junak nije nit je od junaka. Ve falite Milo Kobilia, od Pazara Novoga plemia, kojino je junak od junaka, porodi ga Hercegovka majka."

Rasrdi se ljuba Brankovia, Vukosavu rukom udarae; kako je je lako udarila, iz nosa joj krvca izvirala. Skoila se mlada Vukosava, ode cvile g dvoru bijelomu, Miloa je plau dozivala ter je njemu tiho govorila: "Da ti znade, mili gospodare, to govori ljuba Brankovia: da ti nisi plemi od plemia, nego hra od hrakovia! Jo se fali ljuba Brankovia, da ti ne smi na mejdan izai Brankoviu, svomu gospodaru, zato nisi desnom rukom junak." To Milou puno muno bie, ter se skae na noge junake i poside konja od mejdana pak dozivlje Vuka Brankovia: "Prijatelju Vue Brankoviu, ako te je porodila majka, izai mi na mejdan junaki, da vidimo, ko je bolji junak!" Inako se Vuku ne mogae, ve posida konja od mejdana pak izae na to polje ravno, gdi bijae misto od mejdana. Tu se z bojnim kopjim udarie, al se bojna kopja polomie; od bedrice orde povadie, i orde se britke izlomie. Udrie se tekim buzdohanim, buzdohanom perje politae, Milou je sria priskoila, baci s konja Vuka Brankovia. Govori mu Milo Kobiliu: "Sad se fali, Vue Brankoviu, pofali se virnoj ljubi tvojoj, da ti ne smim na mejdan izai!

Mogu li te, Vue, pogubiti, tvoju ljubu u crno zaviti? Ali ne u, jer smo prijatelji, poi s Bogom, ne fali se vie." Malo vrime postojalo bie, na Lazara Turci udarie, prid njima je Murat Sulemane, robi, pali sela i gradove. Lazaru se ino ne mogae, nego kupi vojsku na sve strane, zove k sebi Vuka Brankovia i deliju Milo Kobilia. Gosposki je sobet uinio, gospodu je na sobet sazvao, a kada se vinca ponapie, gospodi je svojoj besidio: "Posluajte, moji vitezovi, vi po izbor bani i knezovi! Sjutra emo udriti na Turke, sluaemo Milo Kobilia, jer je Milo na glasu delija, boje ga se Turci i krstjani: on e biti prid vojskom vojvoda, a za njime Brankoviu Vue." To je Vuku vrlo muno bilo, jer Miloa vidit ne mogae, Lazara je nadvor izvodio, skrovito je njemu govorio: "A ne zna li, mili gospodare, zaludu si vojsku sakupio, izdae je Milo Kobiliu, Turke brani, o neviri radi." Mui Lazar, ne govori nita, a kada je za veerom bilo, zlatnom aom Lazar napijae, suze roni, tiho besiae: "Ni u zdravlje cara ni cesara, ve u moga zeta Kobilia, koji me je izdat namislio kano Juda svoga Stvoritelja."

Zaklinje se Milo Kobiliu, zaklinje se Bogom gospodarom, da izdaje ne e uiniti, o neviri nigda pomisliti. Pak se skae na noge junake ter ulize pod adore bile, do ponoi suze prolivae, od ponoi Boga vapijae. Kada li je zora zabilila i danica lice pomolila, on poside dobra konja svoga pak otie u vojsku carevu. Moli Milo careve delije: "Pustite me k caru pod adore, izdau mu vojsku Lazarovu, a Lazara iva ufatiti." Kobiliu Turci virovae ter prid cara njega dovedoe. Klee Milo na zemljicu crnu, ljubi caru skuta i kolina. Svoga se je noa dobavio, Murata je u srce udrio, pak povadi sablju od bedrice, sie Milo pae i vezire. Al i njemu loa sria bie, jer ga Turci na sablje raznie. Sto uini, Vue Brankoviu, to uini, da od Boga nae! Pisma od Kotromanovia. Tri su bora uporeda resla, meu njimam jela tankovita: nisu ono tri bora zelena, nit je ono jela tankovita, ve su ono tri mila brajena, tri brajena Kotromanovia, i Danica, njiova sestrica, usrid Jajca grada odgojena. Tri se braca lipo milovae i zajedno skladno pribivae: gledale ji iz gorice vile, gledale su ter su besidile:

"Ko bi onu bratju zavadio, zavadio oli pogubio, njegova bi bila banovina od Dunaja do sinjega mora." To je ula vila Slovinkinja ter je njimam tiho besidila: "Dajte meni lipu banovinu od Dunaja do sinjega mora. Ja u onu bratju zavaditi, zavaditi oli pogubiti." Pak poleti k Jajcu bijelomu ter nahodi tri mila brajena. Mee na nje teke mainluke, ne bi li ji vila zavadila: mainluci kripost izgubie, tri se braca nigda ne svadie. Kad vidila vila Slovinkinja, da ne moe bratje zavaditi, leti ona gori na planinu pak zavika s visoki planina. Vie tanko, ali glasovito, ter dozivlje po Bosni gospodu: "Zlo vam jutro, bosanska gospodo! Al ne znate, ali ne hajete? Vie ine tri mila brajena, tri brajena Kotromanovia, usrid Jajca, grada bijeloga, esto zbore, ovako govore: "Udaemo Danicu divojku za mladoga kralja ungarskoga, kruniemo brata Vladislava usrid Jajca, grada bijeloga. Skupiemo ungarske katane, isiemo bosansku gospodu; oteemo polja i livade i gosposka sela i varoe." Kada oni vilu razumie, sve se skae malo i veliko, svoje brze konje posidoe, k Jajcu gradu hitro poletie,

da pogube tri mila brajena, tri brajena Kotromanovia, i Danicu, Bosanku divojku, koja bie skoro izproena. Ali njimam Bog i sria dade, dokaza jim Bogom pobratime, pobigoe Kotromanovii, utekoe, vesela jim majka! Dva odoe k banu od Karlovca, Stipe dite gradu Dubrovniku, a Danica k Rimu bijelomu tek pohodi crkve i otare. Al je malo vrime postajalo, razboli se Danica divojka od groznice, bola velikoga, od bolesti pribolit ne moe. Latini je lipo ukopae i na grebu pismo uinie: "Ovde lei Danica Bosanka, od slavnoga naroda divojka." Koga nije, da kruva ne jide, a mi, pobre, da se veselimo sve u strahu Boga velikoga! Pismo od Ostoje Kristia i Stipana Jablanovia. Ljuto cvile Bosanke divojke ter proklinju Kristia Ostoju: "Bog ubio Kristia Ostoju, slavne Bosne kralja zulumara! Jer ne osta pod vincem divojka ni u Bosni mlada udovica, koju nije Kristi obljubio, kralj od Bosne, da ga bor ubio!" Kad to ue bosanska gospoda, to je njimam vrlo muno bilo, meu se su vie uinili, da pogube Kristia Ostoju, a okrune Jablanovi Stipu, kojino je plemi od starine. to zborie, ono uinie, Stipu kneza kraljem uinie.

Kad je Kristi glase razumio, skoio se na konjica svoga pak pobie priko Bosne ravne, utee se caru estitomu. Ljubi caru ruke i kolina, gorko plae, suzice proliva, ter je njemu tiho besidio: "Sud mi ini, care gospodine! Bonjaci mi krunu ugrabie, a drugoga kralja okrunie, po imenu Jablanovi Stipu, slugu moga, dumanina tvoga. Ve te molim, mili gospodine, da mi dade silnu vojsku tvoju, sto iljada mladi janjiara, trijest iljad' po izbor konjika. Osvojiu svu Bosnu ponosnu, pogubiu bosansku gospodu, Stipana u iva ufatiti i Ruicu, ljubu Stipanovu. Ljubiu je nasrid Carigrada, ba na oi Jablana Stipana." Na to se je care nasmijao ter je njemu tiho govorio: "Dau tebi silnu vojsku moju, ter otii na Bosnu ponosnu, a ti meni sina u tutiju, po imenu mlada Radivoja." Al se njemu ino ne mogae, ve mu daje sina Radivoja, a car njemu vojsku nebrojenu, mlade pice i brze konjike. Digoe se svioni barjaci, udarie careve borije, otioe priko Romanije, ulizoe u Serviju ravnu. Malo vrime postojalo bie, glas dopade kralju bosanskomu: "Zlo ga sio, Jablanovi Stipe, eto na te silna turska vojska!

Prid njome je Kristiu Ostoja, otee ti krunu i kraljestvo i Ruicu, virnu ljubu tvoju, ljubie je nasrid Carigrada." Kad je Stipe rii razumio, silenu je vojsku sakupio, mlade pice i brze konjike, od kraljestva po izbor vojnike. Al je malo vrime postojalo, na Stipana Turci udarie, robe, pale sela i varoe: to je staro, pod stablo okreu, to je mlado, vode u suanstvo. Na Turke je Stipe udario: tu se teka krvca prolivae, do neba se jadan glas ujae, viska konja, a jauk junaka. Bojak bie od jutra do mraka i od mraka do bijela danka. S obi strane mnogi izgiboe, al se ne zna, iji mejdan bie. Kad vidio Jablanovi Stipe, on napisa listak knjige bile ter je alje u vojsku carevu, a na ruke Kristia Ostoje. U knjizi je Stipe besidio: "Spomeni se, Kristiu Ostoja, spomeni se jadne due tvoje i priiste vire Isusove! Koga robi neg iraju svoju? Koga sie nego bratju tvoju? Odi, jadan, da se pomirimo, poastimo i jo pobratimo." Kad je Kristi knjigu razgledao, od mila je suze prolivao, posla Turke k caru estitomu, a on ode k Stipi pobratimu. Kano bratja lipo skladovae i bosanskim kraljestvom vladae. to je kia, to je jela via, to je sua, to je zelenija!

Svim junakom pisam na potenje, od Boga jim bilo oprotenje. Pismo od Basilija Cesara. Vojsku kupi cesar Basilio po svoj zemlji grkoj i latinskoj; kupio je godinicu dana. Kada li je sakupio bie, zove k sebi bana Nicefora ter je njemu tiho besidio: "Nicefore, virna slugo moja, eto tebi silna vojska moja, ter otii s vojskom na Bulgare i isici malo i veliko, ufati mi iva Samuela i njegova sina Radomira. Ol ufati, ol donesi glavu, metnuu je gradu na bedene, neka ree, ko mimo nju proe: 'Ono li je silni Bugarine, koji Grke pod ma okreae i varoe ognjem saigae, koji mene na mejdan pozivlje, na privari gradove uzimlje?' Sva je grka zemlja porobljena od Bulgara, da ji bor ubio! Junake je krvce napojena, jer je moja vojska isiena. Osveti me, virna slugo moja! Al se pazi kralja Samuela, nemoj na njeg ob dan udarati, jer e tvoju vojsku pridobiti." Kad je bane rii razumio, pokloni se do zemljice crne pak otie s vojskom na Bugare: ob no ie, a ob dan poiva. Ili koga srita ili stiza, on svakoga za Bugare pita. Namira ga namirila bie na Todora, sunja bulgarskoga,

ter je njemu tiho besidio: "Reci meni, moj sunju nevoljni, umi li mi kazat za Bugare i njiova kralja Samuela?" Ali mu je Todor besidio: "Daj ti meni trista uti dukat', ja u tebi kazat za Bugare, more na nje noas udariti. Bugari su kod rike elinke, vino piju, kano vuci viju, u kolu su od jutra do mraka, ne boje se Grka ni Turaka." Kad je njega bane razumio, maio se u ep od dolame, ter izvadi trista uti dukat' pak ji daje sunju nevoljnomu. Kada li je sunce poinulo, podie se goricom zelenom i ulize u zemlju bulgarsku. Prije zore k ladnoj vodi doe i nahodi bugaske delije, gdi spavaju kano i poklani. Tu se ladne vodice napie, na Bugare muem udarie. Dvajest iljad' vojske isikoe malo manje ivi ufatie, ter ji vode bilu Carigradu pak jim crne oi povadie. Kad je uo kralju Samuele, da su njima oi povaene, od alosti crnoj zemlji pade, g zemlji pade, Bogu duu dade. Slidi kratko govorenje od poglavica hrvatski oliti kranjskih. Hrvatsko kraljestvo uzdrae pod sobom mnoge drave, to jest: Karniju, Karintiju, Stiriju, Liku, Krbavu i svu donju Dalmaciju od Istrije do Cetine. I sve ove drave bihu vladane od bana oliti duka hrvatski, koji se mnogokrat kralji zovijahu, budui puno puta bili ne samo od reenih banovina gospodari, nego li joter i od sve Bosne do vode Dunaja. I svi oni, koji bihu njima podloni, zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije i zaradi njezinih bana, od koji imam u kratko besiditi. Prvi dakle duka oliti ban hrvatski bie 1. Porin; i ovi osvoji svu Liku i Krbavu istiravi stare pribivaoce, koji onde bihu, premda od istoga jezika i naroda slovinskoga bihu kakono i Porin. 2. Porga, sin Porinov; i ovi poznade zakon pravi, jer se krsti s podlonicim svojim.

3. Tomislav, koji imade rat s republikom mletakom. 4. Trpimir; i ovi ne imadui rata ni s kim, od njega se vele stvari i ne pie. 5. Onuslav. Ovi uini rat protiva dudu mletakomu i porobi Kaorle blizu Mletaka, ma slano plati. 6. Demogoj, koji ivi i umri boj bijui s republikom mletakom. 7. Iniko. I ovi ode s vojskom u Istriju, porobi je i uini dosta zla u njoj, ma bi istiran iz Istrije od Badoara, duda mletakoga. 8. Sedeslav. Ovi istiravi sinove proastoga vladaoca s pomou Basilija i cesara, uini se kraljem hrvatskim, ma od ovoga, koji slidi, bi ubijen prija godine dana svoga vladanja. 9. Branimir. Ovi bi od pape Ivana Osmoga pofaljen u knjizi, koju mu pie, da je ostavio nevirnost grku, u koju bie upao, i da je pozna papu za vikara Isusova. 10. Muimir, od koga se ne tije zlo ni dobro. 11. Miroslav. U vrime ovoga poglavice doe imun, kralj bulgarski, s vojskom velikom, da porobi zemlju hrvatsku, ma zlo obri, jer njegova vojska od Hrvata bi isiena sva kolika. Malo posli odoe Hrvati u Bulgariju i porobie je. 12. Kreimir. I ovi imade dva sina, to jest Kreimira i Dirislava, i ovi mlai ugrabi kraljestvo starijemu bratu. 13. Dirislav. Ovi bi prvi, koji se z doputenjem cesara Basilija imenova i zazva kraljem od Kroacije i Dalmacije. 14. Kreimir Drugi. I ovi izmeu svi kralja i bana hrvaski bi najvei u jakosti i mogustvu. Imade sina Stipana i oeni ga s erom duda mletakoga, kojoj Icela ime bie. 15. Slavi. Koliko otac ovoga kralja bie srian, toliko on bi nesrian, jer ne bie dobro ni sio na pristolje svoje, od jednoga velikoga kneza bi postavljen u tamnicu, u kojoj ivot svri. Zato li, kako li, znati ja ne mogu. 16. Zvonimir, drugim imenom Demetrio. Ovi bi od pape poznan za kralja i s velikim veseljem posveen i okrunjen, zato viteki branjae svetu crkvu rimsku. Ovi kralj imade za enu sestru svetoga Ladislava, kralja ungarskoga; i ne imadui sina zakonitoga izvan jednoga naravnoga oliti kopilana, Stipana imenom, ovi bi uinjen za kralja hrvatskoga, koji od gospode hrvatske bi zlo gledan i malo od koga za kralja poznan, jer ne bie sin zakoniti kralja Zvonimira. I tako u vrime njegovo bi velika smutnja meu gospodom, hotijui se svaki za kralja uiniti. ena Zvonimirova pobie u Ungariju g bratu svomu svetomu Ladislavu i pokloni mu kraljestvo hrvatsko, budui ga njoj ostavio na smrti njezin mu Zvonimir. Ladislav skupivi vojsku uputi se g zemlji hrvatskoj. Videi gospoda zlo, koje mogae sliditi, izabrae dvanajest najbolji knezova, meu kojim se nahoae vrsni knez Juran Kai, zapitae mir i primie za kralja sinovca svetoga Ladislava, koga bie doveo sobom iz Ungarije, a Stipana kopilana bacie na 1091. I ovi kralj novi zvae se Almo. Bilo je i drugi bana hrvatski, koji se ovde ne spominju za ne uzmnoati vie govorenja. Ovo je dakle zadosta, to smo do sada besidili; ako li ko eli znati vie, neka se mui itui stari poderina, ali mi se ini, da e se malo okoristiti kakono i ja. Pisma od mejdana Jure Kastriotia Otkada su silne mejdandije postanule u zemlji carevoj, ne bijae eega junaka od Alije deli Tatarina. On svakoga na mejdan zovie, al mu niko iza ne smiae nego jedno mome golobrado, po imenu Skenderbee Jure.

Tiho mu je Jure besidio: "Sedlaj konja, silni mejdandija! Pozivljem te na mejdan junaki nie grada nasrid polja ravna. Neka gleda Murat Sulemane i njegove mlade sultanije iz Jedrene, grada bijeloga, di se bije orle i sokole. Tvoja mi je sila dodijala i isprazna slava omrznula; ako jesi junak od krajine, sedlaj konja da se ogledamo!" Kad je Ale njega razumio, Jurii je tiho govorio: "Oli si se, mome, pomamilo, oli ti je ivot omrznuo? Ko je godir sa mnom bojak bio, ve se nije k majci povratio, nee ni ti, vira ti je moja!" To govori, na konja se skae ter otie niz to polje ravno, a za njime Kastrioti Jure. Gleda ga je care gaspodare i njegove mlade sultanije iz Jedrene, grada bijeloga, gledao je ter je besidio, di ga slua malo i veliko: "Skenderbee, samovoljo moja! Ludo ti e izgubiti glavu bojak biju s Alom Tatarinom; vee neg je u godini dana Tatarin je odnio mejdana." Kad su bili nasrid polja ravna, mejdandije konje razigrae; kadali se blizu sastadoe, s brijetkim se sabljam udarie. Ali pusta glava Alijina ugleda se na zemljici crnoj. Zaudi se sva vojska carova, a najvee Murat Sulemane.

Kad zamahnu Kastrioti Jure, kad zamahnu, kad l' odsie glavu! Bre mu je glavu odsikao, nego bi ga munja oinula. Malo toga vrime postajalo, al to idu dva zmaja ognjena izdaleka od Perzije ravne, Jain jedno, a Zampa je drugo. Viu oni od jutra do mraka: "Moe li se koji junak nai od sve vojske cara estitoga, da nam ide na mejdan junaki?" Sve delije k zemlji pogledae, ali ne kti Kastrioti Jure, ve se skae na konja golema ter izlazi na mejdan junaki. Govori mu Murat pooime: "Ne hod' tamo, drago dite moje, ve se proi ala i mejdana, jer e ludo izgubiti glavu." Ponizno mu Jure odgovara: "Ne brini se, care pooime, desnica je moja od mejdana, pogubit u i dva Perzijana." Pak zavika iza svoga glasa ter dozivlje dva Turina mlada: "Mejdandije od Perzije ravne obadva vas na mejdan pozivljem!" udila se dva Turina mlada, to govori Kastrioti Jure. Perzijanski Turci govorahu, kreu glavom ter mu se rugahu: "udne sile, strane mejdandije koji po dva na mejdan pozivlje! Ludo mome ne zna to govori, nije prija na mejdanu bija." Pak se skoi jedan na konjica, po imenu Jain mejdandija, ter poleti niz to polje ravno, da pogubi Kastrioti Jurja.

Ali njemu loa sria bie, jer ga ljute rane dopadoe. A kad vidi Zampa pobratime, da e njemu pobre poginuti, udri konja izmam i mamuzam ter doleti kano soko sivi, Skenderbegu da odsie glavu. U za as je po se doletio: Jure mu je glavu odsikao i njegovu Jain pobratimu. Veseli se sva vojska careva, a najvee Murat pooime. Pisma od Jure Kastriotia i njegove majke Vojsave Sanak snila Vojsava kraljica, virna ljuba kralja od Epira, po imenu Ive Kastriota, sanak snila, u sanku vidila, da je ljuta zmaja porodila: krila su mu Epir pokrivala, k Carigradu glava dopirala, koja ive Turke prodirae. Kada li se od sna probudila, u njojzi je edo proplakalo; suzicam je lice oblivala, Ivanu je sanak povidila. Kad je Ivan ljubu razumio, lipo joj je sanak tomaio: "Sto si, ljubo, u sanku vidila, da si ljuta zmaja porodila, to e rodit golema junaka, kojino e caru dodijati. to li krilim Epir pokrivae, to e branit sve kraljestvo nae. to l' j' u tebi edo proplakalo nejako e biti odvedeno, za njime e suze prolivati, ali e se dite izbaviti." Jo ne proe nedilica dana, porodila Vojsava kraljica lipo edo, prija nevieno, zlamenito, prija neroeno.

Na elu mu od krune zlamenje, a na ruci od brijetke orde. udila se epirska gospoda gledajui po njemu zlamenja. Majka ini veliko veselje, svoga sina alje na krtenje, lipo mu je ime postavila, lipo ime, Jure dite mlado. Kada li je dite ponareslo, Vojsavi je loa sria bila: Arbaniju Turci porobie, od Ivana ara zapitae i etiri u tutinu sina: Reposija prvoroenoga, Konstantina i Saviu mlada, Juru dite, sinka najmlaega. Ivanu se drugo ne mogae, jer mu bie Murat dodijao, ve mu daje blago nebrojeno i etiri u tutiju sina. Za njimam je majka izlazila, sva u crno bie obuena, od alosti kose razplitala, bilo lice suzam oblivala. Da je komu posluati bilo, kako cvili Jure, dite mlado! Fatae se majci o grjocu, suze rone majci govorae: "Ostaj z Bogom, mila majko moja! Vidi li me, vidim li te vee... I fala ti na mliku bilomu, s kojim si me, majko, zadojila." Majka sinka lipo celivae, suze roni ter mu govorae: "Odi z Bogom, drago dite moje, ne privrni svete vire tvoje!" To izusti, na zemljicu pade, a Turci joj sinke povedoe priko ravne zemlje Arbanije, sva etiri caru darovae.

Kad je care Juru razgledao, zlamenje je na njem ugledao: britku sablju na desnici ruci, svitlu krunu na glavi junakoj. Goji njega u dvoru bilomu. Kada li je dite ponareslo, ne bijae takoga junaka u Turina ni u kaurina. On na mejdan esto izlazae, na mejdanu glave odsicae, po vazdan se dilitae s Turcim ter ji esto s konja obarae. Maleno je vrime postajalo, majka njemu bilu knjigu pie da mu bie babo priminuo u Krojanu, gradu bijelomu. Turci njemu otee kraljestvo, osta jadna Vojsava kraljica i brez kralja i brez kraljevine, brez gospodstva i brez banovine. Mislio se Kastrioti Jure, kako bi se caru izmakao, siroticu majku pohodio i svoje se krune dobavio. Ali mu je sria priskoila: udarie ungarske katane, porobie careve drave, prid njimam je vojevoda Janko. Kad je Murat glase razumio, silenu je vojsku sakupio, pak je daje Kastrioti Jurju ter je njemu care besidio: "Virna slugo, Kastrioti Jure! to god imam u dvoru junaka, mladi paa, aga i spaija, nada tebe ne imam junaka, koji e mi prid vojskom izai i pobit se s vojevodom Jankom. Pridajem ti silnu vojsku moju i mojega atu velikoga.

Spomeni se, drago dite moje, da sam tebe za sina uzeo, u mojemu dvoru odgojio i za pau tebe uinio. A kad sam te, sinko, poturio, lipo sam ti postavio ime, lipo ime, dite Skenderbee, to e rei: snani Aleksandro." Kad je Juko njega razumio, pokloni se do zemljice crne i podie Turke vitezove priko ravne zemlje Romanije. Brzo Jure srbskoj zemlji doe, na polju je tabor uinio, iz tabora bilu knjigu pie ter je alje vojevodi Janku: "Kaurine, od Sibinja Janko! Ja imadem i za dvoje vojske, sjutra emo na te udariti, al se nemoj, pobro, poplaiti. Spomeni se, Sibinjanin Janko, da mi jednu viru virujemo: kada sjutra u boju budemo, pridau ti svu vojsku carevu. Ja sam suanj Murat Sulemana, a sinak sam Ive Kastriota, pokojnoga kralja od Epira, kojino je skoro priminuo. Murat mi je oteo oinstvo, majka moja u nevolji cvili, rad bi moju majku pohoditi i oinstvo moje prigledati." Kad je sjutra jutro osvanulo, na Ungarce Turci udarie. Kad se poe krvca prolivati, poe Jure natrag uzmicati. Kad vidie age i spaije, da Kastriot natrag uzmicae, koji nije nigda uzmicao, pobigoe natrag brez obzira.

Tad Madari sablje povadie, svoja bojna kopja poloie, dobrim konjem pustie didume, svu carevu vojsku isikoe. A kad vidi Kastrioti Jure, dobavi se ate velikoga, nad njime je sablju izvadio ter je njemu Jure besidio: "Udilj pii listak knjige bile, napii je od strane careve i alji je krojskom kapetanu, nek mi dade Kroju u Epiru. Ako li je napisati ne e, evo tebi tvrdu viru dajem, odsiu ti rusu glavu tvoju i dau je vojevodi Janku." Na ino se ati ne mogae, ve napisa listak knjige bile. Kad se Jure knjige dobavio, atinu je glavu odsikao. Pak otide k ravnoj Arbaniji, i njime je trista Arbanasa, sve plemia i gospodiia, vitezova prija neenjeni. Kad je doa u Kroju bijelu, daje knjigu krojskom kapetanu. Knjigu tije krojski kapetane, knjigu tije, a suze prolije. Ali mu se ino ne mogae, ve mu daje kljue bila grada, poznaje ga, da je poglavica od sve ravne zemlje Arbanije. Kad se Jure kljua dobavio, druini je svojoj govorio: "Druinice, mila bratjo moja, naotrite svitle sablje vae. A kad bude noas o ponoi, to naete da je suneeno, ter se ne e krstom prikrstiti, isicite malo i veliko."

Jedva oni noce doekae, svoje britke sablje naotrie; a kada je o ponoi bilo, isikoe malo i veliko. Kada li je danak osvanuo, ori Jure visoke munare tere zie crkve i otare, uze krunu starca babe svoga. Svu osvoji ravnu Arbaniju, to god nae da je suneeno, sve isie malo i veliko pak pohodi milu majku svoju. Nije zmija zmiju privarila, to Skenderbeg Murat Sulemana! Pisma od boja Jure Kastriotia i cara Murata na 1443. Telar vie od jutra do mraka u bijelu gradu Carigradu: "Ko je godir od stola careva, estiti je car zapovidio, da se sjutra na divanu nae! Kad je sjutra jutro osvanulo, skupie se na divan gospoda: mlade pae, age i spahije. Tiho im je care besidio: "Posluajte, pae i kadije i ostale age i spahije! Bojak bismo s kraljem od Epira, bojak bismo i pridobismo ga. Dade meni po kraljestva svoga, i etiri u tutiju sina, i jo meni davae arae, da mu svitle ne otimljem krune. Kadli umri od Epira kralju, dozvao sam ja njegova sina, po imenu Juru Kastriota, kogano sam lipo milovao. Davah njemu krunu od Epira, koju mu je babo uzdrao, da kraljuje i da hara daje, kako mu je i ako davao.

Ne kti Jure uzeti kraljestva, ve se meni zakle na itapu, da on mene nee ostaviti, nego krvcu za mene proliti. Ja virovah onoj zmiji ljutoj i othranih zmaja u nidarcu: a sad me je Jure odbignuo, Muhameda sveca pogrdio. Poslah njega k ravnoj Ungariji, da boj bije Sibinjanin Jankom, al nevirni Kastrioti Jure svu izdade silnu vojsku moju i pogubi pau kapetana i mojega atu velikoga, samo dvajest hiljada vojnika, pak pobie k ravnoj Arbaniji. Uze tvrdu Kroju na privari i posie krojskog kapetana; uze krunu starca babe svoga i podloi njegovo kraljestvo. to god nae da je suneeno po Epiru i okolo njega, ter se ne kti krstom prikrstiti, sve isie, niko ne utee. A ni to mu dosta ne bijae, ve ulize u kraljestvo nae, robi, pali sela i varoe, sie, kolje malo i veliko. A sad mi je tuba dodijala da vojnika nejma na krajini koga Jure nije pogubio, pogubio oli zarobio; da se bila dvora ne bijeli koga nije ognjom opalio; da nejmade majke ni ljubovce koja nije u crno zavita. O gospodo pae i kadije i ostale age i spahije! Nije l' koga porodila majka, da otie do Epira ravna

i osveti krvcu prolivenu iste vire sveca Muhameda, da pogubi Juru Kastriota koji mi je puno dodijao? Ko pogubi onu zmiju ljutu, il pogubi il dovede iva, estita u njega uiniti, od Epira krunu darovati." Umukoe pae i kadije i ostale age i spahije, a veziri k zemlji pogledae, ali ne kti silni Ali-paa, vee caru tiho odgovara: "Evo, care, desna ruka moja i u ruci britka sablja ova, kojano je krvce napojena, a tako se moje ne napila, ona hoe osvetiti tebe i pogubit Juru Kastriota, kogano si sinkom odgojio!" Kad je care njega razumio, silenu je vojsku sakupio, sve konjika po izbor delija, silne vojske etrjest hiljada. Razvie se svioni barjaci, udarie careve borije, ode vojska k ravnoj Arbaniji, prid njome je silni Ali-paa. Malo vrime postojalo bie, glas dopade Juri Kastriotu, da na njega ide Alipaa. Kupi Jure vojsku po Epiru: osam hiljad silenih konjika, sedam hiljad poizbor vojnika, usve vojske petnajest hiljada, ali je to ognja estokoga. Pod Krojom je vojsku pribrojio pak je svojoj drubi govorio: "Da idemo, mila brao moja, pozdraviti silnog Ali-pau!

Nemojte se, brao, poplaiti, to je vee vojske u Turaka: oni slave svoga Muhameda, a mi lipo ime Isusovo." Kada Jure svri govorenje, uini se veliko zlamenje; svi konjici konje posidoe, britke sablje pici pripasae. Razvie se svileni barjaci, udarie bubnji i svirale, u vojsci se injae veselje, oko vojske tuge i alosti. Plau majke jedine sinove, plau ljube svoje zarunike, mala dica majke gledajui, plau seke milu brau svoju. Svojoj brai pute priticae, priticae ter ih celivae hvatajui konje za didume, ne bi li se koji povratio. Majke svoje skiduju erdane, a ljubovce zlatne prstenove, dijevojke vince pozlaene ter zavite meu na otare. Uz otare ruke raspinjale, da bi majke sinke priekale, a ljubovce svoje zarunike i sestrice milu brau svoju. Otolom se vojska podignula i otie supro Ali-pai. Kad su bili na polje Dibrensko, onde ih je noca dostignula. Tute oni pobie barjake i po polju bile adorove. Kad je sjutra danak osvanuo, poe Jure razreivat vojsku. Blizu polja gusta gora bie; u toj gori postavlja busije, tri hiljade silenih konjika, prid njima je Ameda vojvoda.

Amedi je Jure govorio: "Ej, sinove, drago dite moje, postoj, sinko, u gori zelenoj, dri tvoju na okupu vojsku. Ali nemoj prija udarati, neg se pome krvca prolivati. Kad ugleda dvi vojske ognjene i barjake turske i kaurske, ti e iza iz gore zelene, na Turke e juri uiniti, pristrait e svu vojsku carevu, ter emo je pod ma okrenuti." Ameda je njega posluao i otie u goru zelenu. U ta doba silni Ali-paa, na polju je vojsku razredio. Od konjika krila uinio, za krila je pice postavio, meu krila Jure ulizao, oko njega pici i konjici. Iza sebe strau ostavio, sve konjika dvanajest stotina, prid njima je bane Vranjanine koji bie junak od starine. Vranjaninu Jure govorio: "Dri, bane, na okupu vojsku, ali nemoj prije udarati, neg udari iz gore busija. A kad udre iz gore Ameda, ja u vojsci krila razmaknuti, tvojoj drubi pute otvoriti, nek udare ili na umorne." Malo vrime postajalo bie, dade Jure od boja zlamenje. Tu se dobri konji razigrae, udarie bubnji i svirale. Tu se britke sablje povadie, a bojna se kopja poloie; tu udari konjik na konjika, tu se poe krvca prolivati.

Kada vidi Ameda vojvoda, da se silne vojske udarie, iz potajnih udari busija kano vue iz gore zelene. Tri hiljade kopja poloie, tri hiljade sablja povadie, uinie juri izazada, siku jadne Turke iznenada. Kud Ameda s vojskom dopirae, na alaje Turke razgonjae. Ta nenadnja iz gore busija strah zadade svoj vojsci carevoj. Kad to vidi Kastrioti Jure, svojoj vojsci krila razmaknuo, Vranjaninu pute otvorio, pak udrie ili na umorne. Tu se teka krvca prolivae, do neba se jedan glas ujae od velike jeke i jauka: Turci zovu sveca Muhameda, a krani ime Isusovo. U tri ure boja estokoga pade mrtvih silenih Turaka dvajest i dvi hiljade konjika, dvi hiljade osta u suanjstvu. Od vojnika Kastrioti Jurja pade mrtvih piac i konjika dvi stotine i dvajest junaka; toliko ih ranjenih bijae. Kada vidi silni Ali-paa, da su njemu Turci izginuli, skupi ono zdravih i ranjenih pak pobie k bilu Carigradu brez barjaka i brez adorova. Osta Jure s vojskom na mejdanu, dok pokupi turaku odoru i dok rane zavije junakom, pak otie na turske mejae. Svu je tursku zemlju porobio i zdravo se natrag povratio. Nije majka rodila junaka, to je majka Skenderbega Jurja.

Pisma od enidbe i udaje Mamice, sestre Kastriotia Kada Jure seku udavae, po imenu Mamicu divojku, za Topia, baua i viteza od lijepe zemlje Arbanije, gospodski je sobet uinio u svojemu dvoru bijelomu, gospodu je na sobet sazvao, sve poizbor bane i knezove. Kadali se vinca ponapie, dva se bana ljuto zavadie; jedan bie bane Zakarija, a drugi je Dukain Aleksa. Svadie se dva bana mlaahna o Jerinu, lipotu divojku, lipu ercu bana Dumania, kojoj ne bi slike ni prilike u svoj zemlji grkoj ni slovinskoj. Govorio Dukainoviu: "Jerina je moja dijevojka, ona se je meni obetala, evo ima godina danaka." Ali veli Zakarija bane: "Evo ima tri godine dana, da Jerinu jesam isprosio, isprosio i prstenovao. Ako l' ti je to pomuno, pobre, a ti hodi da se ogledamo: dilit emo sriu i divojku s britkom sabljom i desnicom rukom." To govore na konja se skae pak izae na to polje ravno, a za njime Dukaine bane, ter se s bojnim kopjim udarie. Zakarija bolji junak bie, teko rani Dukainovia pak povadi britku sablju svoju, da odsie Dukainu glavu. Al ga ote Skenderbee bane i delija Vranjanine knee.

Evo, pobre, rata i gorega, pobie se momci i junaci! Svaki brane svoga gospodara jedan drugog i kolje i para, osta mrtvih na polju delija od stotine manje ni jednoga. Vranjanina rane dopadoe i Juricu Vladenia kneza mire momke Dukainovia i mladoga Zakarije bana. Pisma od rata Jure Kastriotia i Republike mletake, koji se uini na 1447. Rano rani Zakarija bane ter govori staroj majci svojoj: "Ostaj z Bogom, mila majko moja! Evo idem do divojke moje." Majka njemu besidila bie: "Ne od' tamo, drago dite moje! Dukain je davno pribolio, koji ite rusu glavu tvoju. Zasie ti u gori zelenoj, udarie na te iznenada ter e tebe, sinko, pogubiti, mene tvoju majku razcviliti." Zakarija majke ne sluae, ve otie g dvoru divojinu. Zdravo bane do divojke doe i zdravo se natrag povratio. Kad ulize u luge zelene, loa mu je doskoila sria: doeka ga Dukadine bane u busiji u gori zelenoj. Iz busije udari potajne ter pogubi Zakariju bana i njegova Bogom pobratima, po imenu Crnojevi Pavla. Osta jadna ljuba Dumania, po imenu Boica banica, kukajui kano kukavica, a privru kano lastavica,

i brez sinka i brez zarunika u Dainu, gradu bijelomu. Al evo ti rata estokoga! Knjigu pie dude Mleanine ter je alje od Skadra gospodi, ovako je njima besidio: "Kako bilu knjigu razgledate, od Daina kljue zapitajte; postavite moje vitezove, neka brane Dain na krajini, jere ga je meni darovala udovica neboga Boica." Kad gospoda knjigu prouie, od Daina kljue zapitae, postavie u grad vitezove, sve vojnike duda mletakoga. Kad je Jure glase razumio, to je njemu puno ao bilo; skupi vojske trinajest iljada ter otie g Dainu bilomu. Sa svi ga je strana obsidnuo pak ga bije silenim topovim. Knjigu pie mlaan kapetane iz Daina, grada bijeloga, ter je alje dudu mletakomu. U knjizi je dudu besidio: "Kupi vojsku, mili gospodare, i alji je na pomo Dainu, kogano je Jure obsidnuo, ovo ima tri nedilje dana, ter ga bije ognjenim topovim, juri ini, lagum podkopaje." Kad je dude knjigu progledao, skupi vojske petnajest iljada ter je alje na pomo Dainu i prid njome Juri enerala. Juri bie roda junakoga, mlado mome puno ponosito, druini je svojoj besidio: "Posluajte, mila bratjo moja!

Na glasu je Skenderbee bane, da je silni junak na krajini, al u njemu ne ima junatva, neg izdaje i turske privare. Nejma Jure od boja zanata, ne diluje dilo od junaka, ve se skita po gori zelenoj ter zasida kano pustaija. Evo vami tvrdu viru dajem, kad ugleda moju silnu vojsku aramija Skenderbee bane, pobignue natrag brez obzira." Ne fali se Skenderbee bane, ve ponizno svituje vojnike. Ovako je Jure besidio: "Arbanasi, moji vitezovi! Ide na nas vojska principova, prid njome je Juri enerale, valja danas njome bojak biti i junaku sriu prokuati. Nije ovo bojak biti s Turcim, ve s Latinim, mudrim Talijancim, i s Hrvatim, na glasu konjicim, koji e nam puno dodijati. Posluaj me, Musa kapetane! Ti e udrit s vojskom na Latine, ja u s mojim krilom udariti na konjike, mlade Dalmatine. Ti vitee, Vranjanine knee, udarie s picim i konjicim na vas dundar duda mletakoga, u komu su mladi Arbanasi. Al vas molim, mila bratjo moja, neroena kano i roena, kad dudevu vojsku razbijete, pustite je zdravu i veselu pobignuti Skadru bijelomu. Nisu Turci, nego bratja vaa, koji jednu viru virujemo, nit je lipo, niti je poteno, da njiovu krvcu prolijemo."

Pak podie svoje vitezove, deset iljad' piac' i konjika; tri iljade ostavi vojnika pod Dainom, gradom na krajini. Maleno je postajalo vrime, sritoe se dvi vojske ognjene, sritoe se ter se udarie crnim praom i tekim olovom. Udri Musa na Latine mlade, al se brane kano vitezovi; a Skenderbeg udri na Hrvate, al ji s mista pomistit ne moe. Vranjanin je s vojskom udario na vas tabor duda mletakoga, al u njemu junaka ne bie, neg obana i mladi teaka od lijepe zemlje Arbanije, koji nisu boja ni vidili, kamo li su glave odsicali; pobigoe glavom brez obzira. Ostadoe Hrvati junaci i Latini, mladi Talijanci, bojak biju od jutra do podne nasrid polja blizu Skadra grada. Zdravo doli Skadru bijelomu bojak biju, natrag uzmiui. Osta mrtvi nasrid polja ravna dvi iljade dudevi delija. Iljadu ji ivi ufatie i Dainu gradu povedoe; al je Jure srca milostiva, sve ji pusti g dvoru bijelomu. Osta mrtvi Jurini delija tri stotine mladi Arbanasa, sedamdeset jo savie bie mrtvi ljudi, Barlecio pie. Murat oaloen puno i rasren ie s vojskom na Skenderbega. Na 1449. Poznajui Murat zlo, koje primi od Kastriotia, dozva prida se vezira velikoga i ostale vinike dvora svoga ter jim poe ovako govoriti: "Do sada nisam mogao uloiti svu snagu moju za slomiti holost nevirnoga Jure Kastriota, budui imao dosta injenja i muke boj bijui s

vojvodom Jankom. Ma sada, budui se njime pomirio, svu moju snagu i vojsku mislim okrenuti protiva onoj aranzadi, od pustaija arambai. Znam, da e mi se narugati svita poglavice, gdi jedan gospodar od svita sa svom jakostju ie protiva jednomu baniu, koji se skita od planine do planine za utei srbu moju, ali ne mogui ga na drugi nain dobiti, potribito je, da ja glavom iem na njega sa svom vojskom, koju imadem. I zato dajem naredbu, da se po svim mojim dravam vojske kupe, ma tako skrovito i potajno, da oni ajduk ne moe doi u poznanje od take priprave." Veliki vezir, primivi reenu naredbu, izvri s velikom pomljom sve ono, to mu bi zapovieno od Murata, sto i pedeset iljada vojske sakupivi, devedeset iljada konjika, a ostalo piaca, koju vojsku budui Murat svojim oima vidio, razredi i namisti svaka, kako sliditi imadu, die se put Svetigrada. Ma prija nego se on dili, hoti da se brzokonjici na nikoliko dana nau pod Svetigradom, neka mogu zatvoriti pute, da Kastrioti ni od kuda ne moe dati gradu pomoi. Ma se privari, jer Jure znadui za tursku misa i pripravu, Svetigrad bi obilno provien s ranom i s vojskom. Ukaza se dakle pod gradom etrdeset iljada konjika, koga sa svih strana obkruie. Malo posli ukaza se Murat sa svom vojskom na 1449 i obside Svetigrad, koga jakost i tvrdou razgledavi, uzboja se, da ga na silu osvojiti nije mogue i zato posla dva gospodiia kapetanu od grada, Petru Perlatu imenom, da ga ponukuje, neka mu na lipe grad pridade, ako misli koji dan poiviti, i da mu od strane careve obea mnogo blago i veliko gospodstvo. Sve to prikazae Petru kapetanu reena gospoda, ma od Petra i Svetigraana bihu usilovani muati i udilj se izpod grada diliti. Ponizno poklisari poee ji moliti, da se dostoje sliati nikoliko besida, koje od strane careve imadihu njima prikazati; vojnici ne ktijahu sluati, ali po doputenju kapetanovu imadoe sriu za kazati ono, to u srcu miljahu rei, i poee govoriti ove rii: "Posluajte, Svetigraani, milostivo ponukovanje naega estitoga cara, koji elei vam saranjenje ivota i svako dobro lipo vas pozdravlja i kakono otac ljubeznivi sve vas ponukuje, da uzmete, to se vaega naodi, i da mu na dobru volju brez boja, krvi i vae velike tete grad pridade. Ako li biste pak hotili pod njegovim barjakom vojevati, biete puno srini i estiti. Drugojaije pak uinivi, nemojte se srditi na ono, to vam se po svakoj pravdi dogoditi ima." - Na njiovo dugo i slono govorenje Petar drugo ne odgovori, nego da se brez njiova zla imadu udilj izpod grada diliti. Murat poe grad biti. Murat rasren puno, ne mogui grada na privari imati, zapovidi, da se bije s topovim. I tako bihu izvedena dva najvea topa na jednu glavicu, ter ga poee biti i u malo dana probie beden od grada toliko iroko, da bi mogla kola kroz proboj proi. Videi Murat, da se grad mogae s juriem osvojiti, dade naredbu, da se ini juri. Turci izvrie zapovid carevu ter zorom rano na grad udarie, jedni nosei grede, daske, makline, motike i poluge oliti uskije, a drugi skale oliti listve, ter ji sa svi strana uz grad prislonie i uza nje uzlazei na bedene od grada sabljom u ruci skakaju. Ma koliko ji uzlazae, on'liko ji sunovratice na zemlju padae, koji brez glave, koji brez ruku oli brez nogu. Na puno mista, ne mogui listve podniti tegou od Turaka, pod njima pukoe ter se njima niz planinu zakotrljae. Bihu Turci nainili od greda i saratia nike katele i kule uz bedene grada, koje jadnim graanom teak strah zadadoe. Ali graani s vrilim paklom, katramom i uljem reene kule polijui brzo saegoe i s velikim kamenjem grede izlomie. Tri debela sata juri inie Turci, a i vee bi, da ban Jure ne bude udario na turske adorove i konjike, koji bihu na polju. Gledajui dakle Turci izpod grada, kako Arbanasi siku konjike po polju, bihu usilovani grad ostaviti i dat jim sa svom vojskom pomo. Ostade mrtvi Turaka na juriu prvomu oko tri iljade izvan onizi, koji na polju od Arbanasa posieni bihu. Svetigraana pogibe etrdeset, a sto ji ranjeni ostade. Posli toga juria Turci za nikoliko dana poinue, ma topovi ne pristae nigda grad biti.

Ban Kastrioti opet ini juri na Turke. Videi Kastrioti s jedne visoke planine, kako se Turci bihu razpustili i tamo amo po polju brez svakoga straha raztrkali, namisli ob no udariti na nje. I naavi jednu no lipu prigodu, to bie namislio, ono uini, ali mu ne izae sve onako, kako bie namislio, jer budui turske strae zautile jeku konjika i rzanje konja, zavikae: "Skenderbeg, Skenderbeg na nas!" Kastrioti, premda bie poznao, da su ga Turci podpazili, ne kti se vratiti natrag, nego hitro udari na adore aijanske i sve Turke, koje nae, pokla i isie. Iz dundara Muratova doe Aijanom pomo, ali se Jure ne poplai, nego se njima viteki pobi i mnoge svojim Arbanasim odsie glave. Murat oaloen. Gledajui pae i veziri Murata puno smuena i oaloena, iskahu svake naine za razveseliti ga i zaradi te svrhe tri puta jedan dan juri inie na grad, ali se svaki put povratie s velikom njiovom tetom izpod grada. Murat, jo vema oaloen, dozva svu gospodu prida se ter jim ovako govoriti poe: "Jeda smo, o vitezovi moji, doli u Arbaniju, da zakopamo svu slavu nau, nai ukundida, dida i otaca? Jesmo li mi oni isti, koji dobismo kralje od Persije i Aije, koji pogubismo Vlaua, kralja od Ungarije? Sada ne moemo dobiti jednoga bania, moga slugu odmetnika? Ne ostae kralji, koje ne porazismo, kraljevine, koje ne podloismo, gradovi, koje ne osvojismo: a sada vidim, da se jedan kokoinjak, od lupea uzian na jednoj glavici, ruga naoj sili, snazi i slavi. to se ovo ini? Kakvi su ovo puti, kakva li je to sria moja? Sada dakle, moji nepridobitni kapetani, vladaoci i vitezovi, ako me ljubite, ukaite ljubav vau, ter sjutra rano na grad udarivi osvojite ga i osvetite vas i mene, vaega gospodara." Dilo viteko, koje uini Jure Kastrioti. Prija nego Turci na grad udarie, dade Murat naredbu Feri-pai, da uva kanap samo dvanajest tisua konjika i est tisua piaca, bojei se Skenderbega. Feri-paa dobrovoljno primi naredbu, jo odvie pofali se, da e ga zazvat na mejdan, ako bi se po srii ukazao. Ma ne posta vele vrimena, Jure udari na Turke. Spominjui se Feri-paa rii, koje bie caru rekao, zazva Juru na mejdan, ma po se ne u dobar as, jer mu Kastrioti u jedan trat glavu odsie. Turci videi, to se od pae dogodi, pobigoe natrag, a za njima Arbanasi, ter ji sikoe do adora careva. Car videi, to se ini na polju od njegovi vojnika, die svu vojsku izpod grada za dati njima pomo. Pogibe tada na polju Turaka, kako Barlecio svidoi, etiri iljade. Murat pristraen. Murat gledajui krvave od grada zidove, mrtve oko grada Turke, veliko mnotvo ranjenika, koga brez ruku, koga brez nogu, i sluajui njiova jeanja, pla i jauk, a navlastito promiljajui zlo, koje mu Skenderbeg uini pogubivi Feri-pau i mnoge njime, zanimi od velike alosti, uzdra se i pristrai jako. Budui se pak u se povratio, uzdanu ter poe svit od vezira i paa iskat to se imadie uiniti. Jedni mu rekoe da se dili izpod grada i porobi sva Arbanija; drugi, da se Svetigrad ostavi, a Kroja obsidne; a trei, da se ie tirati Skenderbeg. Nijedan ovi svit ne bi primljen od Murata, nego hoti, oli da se uzme na silu Svetigrad oli s velikim mitom oli s kakvom udnovatom privarom. Pisma od Kroje.

Odkada su cari postanuli u Jedreni, gradu bijelomu, nije vea vojska sakupljena na viteza bana Skenderbega, to sakupi Murat, care silni. Kupio je godinu danaka; kada li je sakupio bie, die vojsku na Kroju bijelu. Koliko je Tiran polje ravno izpod Kroje grada bijeloga, svega su ga Turci pritisnuli i popeli bile adorove. Kad li vojska poinula bie, silni Murat bilu knjigu pie ter je alje krojskom kapetanu, po imenu knezu Vranjaninu. U knjizi ga Murat pozdravljae ter ovako knezu govorae: "Lipa pozdrav mladu kapetanu Vranjaninu, od starine banu, koju alje gospodar od svita, po imenu Murat Sulemane, britka sablja Boga velikoga i buzdohan sveca Muhameda. Vidio si, knee Vranjanine, silnu vojsku pod Krojanom gradom: bi li lanje zvizde pribrojio nego vojsku cara estitoga? Ovo jesu svati vitezovi, lipi svati Memeda mojega, koji su se dovlem potrudili po Krojanu, lipotu divojku, kojuno sam davno zamirio, zamirio i prstenovao za mojega sinka najdraega, po imenu Memeda mladoga. Vranjanine, krojski kapetane, ol mi pridaj Kroju ponositu oli ekaj svate vitezove i pripravljaj gospodske darove:

iz bostana rumene jabuke, ruse glave tvoji vitezova. Svi su moji svati ponositi, za druge ti ne haju darove." Nemu knee knjigu odpisuje, u knjizi se starcu podruguje: "Ne budali, moj stare nevoljni" Nije Kroja za Turke divojka, jer od davna ima gospodara, po imenu Kastrioti bana, koji bi se prije poturio, nego bi je tebi darovao. Odi k meni, kad je tebi drago, i svi tvoji svati vitezovi, lipe sam jim dare pripravio, crna praha i teka olova. Pozdravlja te Krojana gospoja, zarunica Kastrioti bana, lipe ti je dare pripravila, britku sablju Jure gospodara." Kada ga je care razumio, to je njemu i pomuno bilo, ali mu se ino ne mogae, ve gospodi tiho besiae: "Evo Vrana knjigu odpisuje, u knjizi se meni podruguje, da mi ne e pokloniti grada, dok je njemu na ramenu glava. Al evo mu tvrdu viru dajem: ako mi ga ufatiti Bog da, crne u mu oi izvaditi, iva u ga na mihe derati. Valja da mi rano uranimo ter na Kroju skladno udarimo; ko uhvati kneza Vranjanina, za pau u njega uiniti." Jo ne bie zora zabilila, zavikae carevi telari: "Na noge se, Turci vitezovi, da se ie Kroja uzimati!"

Skoie se pae i veziri, od bedrice sablje povadie; barjaktari razvie barjake, alaj-bezi podigoe vojsku ter na Kroju juri uinie, sa svi strana naglo udarie: s jedne strane Turci janjiari, z druge strane bae i sejmeni. Jes' li, pobre, ikada vidio, kada sniak leti iz oblaka? Tako strile u grad doliahu ter vojnikom rane zadavahu. A trese se drvlje i kamenje oko Kroje, visoke planine, od topova, iba i puaka, od jauka ranjeni junaka. Nad Krojom je sunce pomralo od crnoga praha i olova, a zidovi krvavi bijahu sve od krvce carevi delija. Bila grada ne uzee Turci, nego pod njim mnogi izgiboe, oko grada na snope leahu ter Muratu jade zadavahu. Ali evo i gore alosti! Udri Jure iz gore zelene na konjike cara estitoga ter pogubi iljadu Turaka. Izpod Kroje to Murat gledae, bradu gule suze prolivae; die vojsku izpod bila grada pak ulize pod adore bile. Za tri danka ni s kim ne govori, niti klanja nit abdest uzimlje. Kad je danak etvrti svanuo, zove Murat pae i vezire. Srdito je njima govorio: "Al ste doli Kroju osvojiti, al Murata cara ukopati na Tirani, polju irokomu?

Evo vami tvrdu viru dajem: ako sjutra Kroju ne uzmete, ive u vas u tope meati i s vami u Kroju uzimati." Kada li je danak osvanuo, udarie turski tambalasi, svitle sablje pae povadie, janjiare na grad natirae. Listve nose bae i sejmeni ter ji meu gradu uz bedene, al se brane viteki graani, listve lome, odsicaju glave. Ah, moj Boe, goleme alosti! Teka ti se krvca prolivae, niz dolinu ona tecijae, u Drinu se riku salivae! Maleno je vrime postajalo, udri Jure iz gore zelene na adore cara estitoga, sie Turke, ni broja se ne zna. Kada ga je Murat ugledao izpod Kroje, grada bijeloga, ovako je care besidio, di sluaju pae i veziri: "Skenderbee, gorska aramijo, vele ti si meni dodijao i junaki glava odsikao, ali tvoje ne odsie niko! Ali ima konje bile vile al junake sive sokolove? Al je tvoje od mazije tilo, ter ti sablja naudit ne moe? Na Adama esto udarasamo i njegovu vojsku isikosmo; bojak bismo s carem Kostadinom i njegovu zemlju osvojismo. Pobismo se s kraljem Karamanom ter njegovo carstvo osvojismo; bojak bismo s kraljem Vladislavom i rusu mu glavu odsikosmo.

A sad ima puno godinica da vojujem i da bojak bijem, da bi s kime, ne bi ni alio, ve s ajdukom, od Krojana banom, koga nigda pridobit ne mogo, ni na silu niti na privaru. I ovo su ljute rane moje, koje nigda priboliti ne e. to e rei kralj i cesari, to l' ostali bani i glavari ko pridobi silu Muratovu, ko l' isie Turke janiare! Posla na njeg Ali-pau moga i njim vojske etrjest iljada, sve konjika, po izbor vojnika, da pogube Skenderbega bana, ol pogube ol dovedu iva; al nevirni Kastrioti bane svu isie silnu vojsku moju nasrid Dibre, polja velikoga. Opet posla Fere-pau moga i njim vojske petnajest iljada, ne bi li ga ob no privario i rusu mu glavu odsikao. Al prokleti Skenderbee bane iz potajni udari busija ter pogubi Fere-pau moga i njegovu na privari vojsku. Pouzda se u Mustapu moga, da e dobit Skenderbega bana, ali zmija Kastrioti Jure razbi pau, isie mu vojsku. Za osvetit moje vitezove, od Skendera bana isiene, skupi vojsku, poo k Svetigradu, da na silu ja osvojim njega. Osvoji ga, ali na privari; a kada se natrag povratismo, ter pribroji silnu vojsku moju, al to nejma polovinu vojske.

Ovo ima po godine dana da ja bijem Kroju sa svi strana; ne mogu je tuan osvojiti ni na silu niti na privaru. Ve izgibe silna vojska moja pod Krojanom, on se ne bilio! I jo me je bolest obrvala od starosti i teke alosti. Pomozi me, svee Muhamede, koji si me do sad pomagao! Ako li me ti pomoi ne e, evo ti se kunem na itapu: razoriu visoke munare, a ziau crkve i otare; razkovau srebrne ibrike, a kovau krie i kalee; pogubiu odu velikoga, klanjau se papi latinskomu." To izusti, a duu izpusti pod Krojanom na polju ravnomu. I poleti k svecu Muhamedu ter se Murat njime barabari: blizu sveca, podviv noge, side lulu piju, na vatri se griju. Smrt Jure Kastriotia na 1467. Budui Memed, kada se die izpod Kroje, sagradio jedan kateo tvrd u Arbaniji i u njega stavio svoje vojnike, kako je gori reeno, Skenderbeg, ne mogui podnositi Turke u svojoj dravi, otie od grada do grada kupit vojsku za osvojit reeni kateo. Ali mu smrt ne dade izpuniti, to bie zamislio, jer kada doe u grad Ales, na njega bolest smrtna, to jest sveerni oganj estoki, koji ga die s ovoga svita na bolji. Poznavi dakle Jure, da se bie priblialo vrime od njegova putovanja, s velikim skruenjem uini veliku ispovid i s velikim ponienstvom primi svete sakramente i veselo u svemu podloi se volji Boijoj. Ispunivi pak sve stvari duovne ini doi prida se gospodu arbanaku i poklisara mletakoga ter jim poe ovako govoriti: "Znate li dobro, gospodo arbanaska, turske privare, s kojim se utemeljie i puno snani uinie? Poznali ste njiove nevirnosti, progonstva i veliku nenavidnost prema kranom. Priporuujem vam sklad i mir, da se imate zajedno drati i skladno protiva obenomu neprijatelju boj biti, zato nesklad kralja i bana kranski jest temelj od uzvienja i rairenja turskoga. Nisam ja sam caru odolio, nego s vami zajedno, i ako se budete uzdrati u ljubavi, istu ete sriu imati, koju ste sa mnom imali; jer kako nesklad vladaoca kranski daje ivot i uzvienje carstvu turskomu, tako sklad njiov daje istomu smrt i skonanje." Posli govorenja obenoga obrati oi poklisaru mletakomu ter mu ovako poe razloiti: "Ja sam vazda veliku ljubav nosio republici mletakoj i gospodu mletaku kakono moje oce ljubio i njiove drave od naglosti turske branio. Cinei dakle brez nikakve sumlje, da i oni meni istu ljubav nose, zato moju banovinu pridajem njima u ruke priporuujui je, da je brane

od neprijatelja, doklen moj sin Ivan doe na godita od razuma i na mogustvo od vladanja." Svrivi ovo govorenje dozva prida se enu i sina Ivana ter mu poe pripovidati strah Boiji, obsluenje zapovidi njegovi i ljubav prama svojim podlonikom. "Ali, moj sinko, ima znati (ree Skenderbeg), da e Turci iskati sve naine za imati te u ruke i na tebi radie ispuniti svu onu osvetu i srditost, koju su imali zaludu protiva meni. I zato potribito je, da se dili u drugo kraljestvo; a budui mi moj veliki prijatelj Ferdinando, kralj od Napulje, poklonio tri gradia u svojoj dravi, ima oti s majkom i onde e pribivati, dok ne doe na godita od vladanja." Posli reenoga razgovora do malo dana poe s ovoga svita, i taki se pla uini po svoj Arbaniji, da nije mogue izkazati. Teaci, vojnici i gospoda, sve to jednoskupno zaplaka, ma iza svega glasa, znadui i promiljajui suanjstvo, u koje posli njegove smrti imadihu upasti. I ne samo od svojizi Arbanasa bi gorko plakan, dali joter od sviju po svitu krana, a najvee od Rimljana i Mleana. Bi s velikim potenjem ukopan u crkvi sv. Nikole od Alesa, grada u Arbaniji, koji grad budui posli deset godina osvojili Turci sa svom Arbanijom, izpitae, gdi se naodi greb Skenderbegov, koga naavi otvorie, da vide njegovo mrtvo tilo, bojei ga se jo i mrtva u grebu, pak razjagmie njegove kosti drei se estit oni, koji mogae togod ujagmiti, koje u srebro okivahu ter uza se s velikom pomljom draju cinei, da e biti na vojevanju srini, snani i slobodni, kako je i on bio. Tri iljade glava svojom sabljom Jure odsie, to se je oito vidilo od njegovi vojnika, ali puno i puno vee, to se znati ne moe. Bie lipa, visoka i posve ugodna struka. Imadie taku snagu u rukam, da od jednoga maha volove po poli, oklopnike od vrata do bedre, pa dva Turina uporeena s jednim udarcem prisicae. Bi moljen od cara Memeda, da mu poalje svoju sablju, koja taka udesa injae, ali videi, da u njoj ne bijae te kriposti, koja se glasae, posla je natrag tuei se, da mu nije poslao onu sablju, koja volove i oklopnike prisicae. Jure mu odgovori, da je ona ista, ali nije ista desnica, koja s njome vlada. Puno se jo od njega stvari pie i tije, koje za ne uzmnoati sasvim moje govorenje ostavljam. Talijanski ko razumi, neka tije Sagreda, Barlecija i Giammariu Biemi Breanina, iz kojizi sam u kratko ovo izvadio i u slovinski jezik sloio za siromahe teake i obane, koji latinski ne znadu. I svrujem istim se priporuujui, da mi reku: "Pokoj ti dui, Mjelovane!" Pisma vojvode Janka, reenoga Sibinjanina. Da je komu posluati bilo, to govore krajinici Turci! Vele oni: "Jao, naa majko, pogubi nas vojevoda Janko! Ne vidi li, svee Muhamede, to se ini od ispeta tvoga? Kamo tvoja sablja okovana? Jer ne sie dumanina svoga? Posli bana Kastrioti Jurja nije zmije nad vojvodu Janka: svu je tursku zemlju porobia do Jedrene, grada bijeloga. Mnoge pae i mladi veziri bojak bie s vojevodom Jankom, ali svoje pogubie glave.

Lani razbi cara estitoga pod bijelim gradom Biogradom. Valja biat u zemlju arapsku, jer od Janka ivit ne moemo. Muhamede, naa mila majko, ne vidi li, to nam ini Janko?" Ta se tuba i do cara ula, ter dozivlje Isak-pau svoga; ovako je njemu govorio: "Isak-paa, virna slugo naa! Eto tebi silna vojska moja, ter otii do Erdelja ravna i pogubi vojevodu Janka, ol pogubi, ol dovedi iva, jer je meni tuba dodijala od Turaka moji krajinika, da ne mogu s mirom veerati od ajduka vojevode Janka, koji razbi silne vojske moje pod Aradom i pod Biogradom. Isie mi Turke krajinike i pofata momke i divojke." To Isaku i pomuno bie, ko je Janko, jer dobro znadie; ali mu se ino ne mogae, valja sluat cara estitoga. Die vojsku priko Romanije, brzo paa do Erdelja doe. Poe palit sela i varoe, ali mu je loa sria bila. Viknu vila glasovito tanko: "Na noge se, pobratime Janko! U Erdelj ti Turci ulizoe i varoe ognjem saegoe." Kad je Janko glase razumio, na pau je s vojskom udario: sve isie, niko ne utee izvan pae, vesela mu majka! Bii junak goricom zelenom, plau gorko u Jedrenu doe;

ostade mu azna i zaira, adorovi i alaj-barjaci. Kad je Murat glase razumio, bijae se teko zamislio, kako e se osvetiti Janku i porobit ravnu Ungariju. Tomu se je care domislio, zove k sebi pae i vezire ter je njima tiho besidio: "Uj, veziri, moji vitezovi!" Nije l' koga porodila majka, da otie do Erdelja ravna i porobi sela i gradove i pogubi Sibinjanin Janka?" Svi veziri mukom zamukoe, ali ne kti Memede vezire, ve se fali ter caru besidi na divanu, di sluaju Turci: "Daj mi, care, silnu vojsku tvoju, a ja u poi do Erdelja ravna, Janka u ti iva ufatiti, Ugriie pod ma okrenuti. Osvojiu Erdelj, zemlju ravnu, Slavoniju i svu Ungariju." Kad je Murat njega razumio, sve mu dade, to je zapitao. Podie se vezir Mehmed-paa, sobom vodi sina Ibraima; podie se preko Romanije prid delijam cara estitoga. Zdravo doe do Erdelja ravna pak poinu dva bijela danka. Lipo ui Turke janiare, kako mogu poznavati Janka. Jankovo jim oblije kae, dogu konja, sa zlatom aljine, ter je njima paa besidio: "Ko pogubi Sibinjanin Janka, bie estit do sudnjega danka. U Janku je sria i nesria: ako sada njega pogubimo,

sva e naa biti Ungarija, Slavonija, Lika i Krbava." Ali Janku dobra sria bie, pobratima virna imadie, koji njemu svaka kazivae, to se godir u vojsci injae. Napisa mu listak knjige bile ter u knjizi Janku besiae: "Pobratime, Sibinjanin Janko, mnogo paa obeaje blago, ko odsie rusu glavu tvoju; kae Turkom tvoje obilije, dogu konja, sa zlatom aljine, krilo zlatno, brke do ramena. Sjutra emo na te udariti, pazi dobro, ne izgubi glave. I da si mi zdravo, pobratime! Neimenjak iz vojske careve." Knjigu tije vojevoda Janko, knjigu tije, a na nju se smije. A kad li je danak osvanuo, on se bie vas priobrazio: na njemu su orjadske aljine, a pod njime zeak Tatarija. Maleno je vrime postajalo, al to iu carevi junaci. Dvi se silne udarie vojske u Erdelju nasrid polja ravna. Sikoe se od jutra do podne, a kad li je po podnevu bilo, razbi Janko Turske janjiare i potira careve delije: Memed-pai odsijee glavu i njegovu sinu Ibraimu. Dvajest iljad' glava odsikoe, osam iljad' ivi ufatie. Pade mrtvi mladi Ugriia tri iljade nasrid polja ravna. Osta pusto blago Memedovo i njegova sina Ibraima,

samur-urci, zelene dolame alaj-bega, oda i adija. Sve to Janko po vojsci razdili; rusu glavu alje Memedovu i njegova sina Ibraima Vladislavu, kralju ungarskomu. Kad je care glase razumio, od alosti bie zanimio, za tri danka ni s kim ne govori, niti klanja, nit abdest uzimlje. Posli neg se izjadao bie, opet kupi vojsku strahovitu: osamdeset iljada Turaka, sve najbolji piac' i konjika. Saban-pau prida se dozivlje, ovako je njemu govorio: "Eto tebi silna vojska moja, osamdeset iljad' vitezova ter porobi Erdelj, zemlju ravnu, Karavlaku i Karabogdansku; sve pokolji malo i veliko, pali ognjem sela i gradove. Ako li mi ti ufati Janka, ol ufati, ol odsie glavu, uiniu tebe za vezira najveega u dvoru mojemu." Kada ga je paa razumio, pokloni se do zemljice crne pak podie vojsku Muratovu, i otie, da pogubi Janka. Brzo doe u zemlju Jankovu, poe robit zemlju Karavlaku; ognjem pali sela i varoe, kolje, sie malo i veliko. Ali mu je loa sria bila: na nj udari vojevoda Janko i s njim vojske petnajest iljada, sve konjika po izbor junaka. Razbi pau i vojsku njegovu ter ga tira us to polje ravno

do Jedrene, grada bijeloga; sie Turke, ni broja se ne zna. Evo tuge, evo i alosti! Car proklinje i suze prolije ter vezire prida se dozivlje, ovako se njima razgovara: "Svitujte me, virne sluge moje, to li emo i kako li emo, kud li emo, na koju li stranu! Sve su moje zemlje porobljene i silene vojske isiene od ajduka, vojevode Janka; ne e Janko s mirom mirovati, straho me je, sad e udariti." Vele njemu pae i veziri: "Murat care, mili gospodare, kupi vojsku, to god veu more, sve najbolje pice i konjike, koji e ti uvati gradova od onizi ungarski vragova." Car je svoje posluao sluge ter pokupi vojsku na sve strane: sto i dvajest iljada Turaka krajinika, po izbor junaka, ter se silna utabori vojska kod Morave, vodice studene. To je uo kralju Vladislave i podie svoje Ugriie, Karavlahe i Karabogdane, ter otie, da udari na nje. Kad je bio blizu turske zemlje, zove mlada Sibinjanin Janka ter je njemu lipo besidio: "enerale, desno krilo moje! est iljada izberi junaka ter otii uhoditi Turke. Vidi, Janko, sve moje uzdanje, koliko je na okupu vojske." Jedva Janko toga doekao, est iljada izabra konjika

ter otie da razgleda vojsku u po noi, da niko ne znade. Kad je bio blizu turske vojske, druini je Janko besidio: "Ja ne iem, da uhodim vojsku, ve ja iem, da udrem na Turke. Svaki budi srca junakoga i desnice Sibinjanin Janka: da vidite uda velikoga, to se ini noas od Turaka! udie se Turci i Ungarci, to uini Sibinjanin Janko." Pak ulize u vojsku carevu, da za njega i ne znade niko. Evo Janku srie i iara! Sve spavae kano i poklano, a izae misec iza gore, ter mogae poznavati Turke. Povadie sablje madarkinje pak poee sii janjiare. Sablje siku, dobri konji taru, teko sada Otmanovi caru! Posikoe Ungarci Turaka dvajest i pet iljada junaka, pet iljada ivi ufatie, Vladislavu kralju darovae. Kralj ungarski zaudi se jako, to uini vojevoda Janko: die vojsku, ode na Bugare ter osvoji zemlju Bulgariju. Ie s vojskom malo ponaprida i porobi ravnu Romaniju, Romaniju i Macedoniju do Jedrene, grada bijeloga. Al na njega Turci udarie i prid njima Karabeg vezire, zet Muratov, junak glasoviti, na oruju puno ponositi. U za as je po se udario i po cara, silnoga Murata:

Janko mu je vojsku isikao, a pau je iva ufatio. Plae Murat i teko nabraja, svoju sriu proklinje i kara; suze roni, ovako govori, di sluaju pae i veziri: "Dvi me sablje siku brez pristanka: jedna sablja vojevode Janka, a druga je Kastrioti bana, Skenderbega priimenkom zvana. Nikako ji dobiti ne mogu: valja da mi vapijemo Bogu, da nas brani od ovih vukova, ljutih zmaja, nebeski gromova!" Pisma druga vojvode Janka. Doe knjiga iz vojske careve, a na ruke Sibinjanin Janka: "Bii, Janko, z glavom brez obzira, eto na te sva sila careva!" Kad je Janko knjigu prouio, silenu je vojsku sakupio: dvajest iljad' mladi Ugriia, sve junaka i brzi konjika. Ode s vojskom cara doekati, sobom vodi Sekula netjaka, mlado mome, lipo i gizdavo, kojeno mu desno krilo bie. Kad je doa na Kosovo bojno, ravno polje, dugo i iroko, onde nae cara silenoga i njegovu strahovitu vojsku. Mislio se Sibinjanin Janko, kuda li e, na koju li stranu: al e s vojskom natrag pobignuti, al na Turke naglo udariti. Ovako se Janko razgovara: "Da bi s vojskom natrag pobignuo, svak bi reka, da sam straivica; rugae se i malana dica.

Da bi snano udrio na Turke, po nesrii ter da izginemo, svak bi reka: "Nut budale Janka, to uini od svoji junaka!" Sve je misli na jednu smislio, na Turke je juri uinio: ali udri po deset Turaka na svakoga Jankova junaka. Tu se vojske sedam danak' bie, po Kosovu polju prigonie: jedan danak vojevoda Janko pet je puta pridobio Turke. I pogubi trideset iljada na Kosovu carevi delija, ali ko e sili odoliti, ko li isi po svitu dubove? Ah, moj Boe, goleme alosti! Izgiboe mladi kapetani, Sekul dite, Jankovo uzdanje, i njegova vojska sva kolika. Kad to vidi Sibinjanin Janko, napuni se tuge i alosti pak pobie niz bojno Kosovo na vitezu dobru konju svomu. Tiraju ga najbri konjici, al ga ne bi vile dostignule, kamo li e careve delije! I utee, potena mu majka! Bii Janko goricom zelenom stramputice, kud se ne putuje; ob dan, ob no nigda ne poiva, niti jide nit vodicu pije. Ali evo njegove nesrie: konj mu pade na zemljicu mrtav od umora, glada i od ee. Kud e sada, Sibinjanin Janko? Ie junak goricom zelenom gladan, edan, tuan i alostan, Suze roni, ovako govori: "Jadna majko, jer si me rodila

i bijelim mlikom zadojila? Ej prokleta sabljo Muratova, jer mi nisi odsijekla glavu na Kosovu, polju irokomu?" Idu Janko malo ponaprida namira ga namirila bie na dva vuka, dva mlada ajduka i brez vire i brez milosra, ter na Janka oba udarie, uzee mu sablju okovanu. O vratu mu zlatan kri visae, lupei se oba nj zavadie. To je Janku dobra sria bila, jednomu se sablje dobavia, rusu mu je glavu odsikao, ue drugi u goru zelenu. Janko ie malo ponaprida, ali od glad' zanimio bie. Side starac na stini studenoj: tud izlazi neznana delija, koji malo za Boga znadie, poe njega sadirat aljine. Starac Janko jedva izgovara: "Nosi, brate, svu odoru moju! Sve ti dajem i jo blagosivljem, al mi nosi togod blagovati, jer 'vo u ti sada izdanuti ba od glada, velikoga jada." Smilova se neznana delija, uze Janka za bijelu ruku ter ga vodi g dvoru ubogomu. Nevoljno je poastio Janka, dade njemu sve, to imadie: komad kruha i glavicu luka. Lipo mu je Janko zafalio pak otie priko srmske zemlje brez dolame i brez kabanice, brez izama i brez opanaka. Na putu mu loa sria bie: riani mu ruke savezae

ter ga vode svomu gospodaru, po imenu Juri Brankoviu, velikomu banu i plemiu od Raije i ravne Servije. Mee Janka u tamnicu tamnu ter ga mori i eom i gladom. Ej neviro, nigdi te ne bilo, davno ti si na svit postanula! Posli toga do malo danaka sobet ini Brankoviu Jure, svu gospodu na sobet sazivlje, jo i sunja Sibinjanin Janka. Kada li se vinca ponapie, Brankovi je Janku besidio: "Ako eli, moj plemiu Janko, oti doma i odniti glavu, nuder uzmi lipu ercu moju za tvojega sina Ladislava." Na ino se Janku ne mogae, ve sve daje, to Brankovi pita. I pusti ga iz tamnice tamne, ter otie g bilomu Budimu priko ravne zemlje Ungarije pocrnio i vas potamnio. Boi svanu, a u Budim banu, sve zavika malo i veliko: "Evo nami nae sunce arko! Meer nije poginuo Janko." Sve to tre malo i veliko, da pozdravi i zagrli Janka, kolik' da je skoro uskrsnuo iznova se opet porodio. Malo Janko poinuo bie, tri nedilje, ni manje ni vie, pak se skae na noge junake ter otie priko Ungarije. Kupi vojsku, to god veu moe: kada li je sakupio bie, na srbsku je zemlju udario, na dravu Jure Brankovia.

Robi, pali sela i varoe, sie, kolje malo i veliko. Ite Juru, da m' odsie glavu, al utee u goru zelenu. Svu je srbsku zemlju porobio i gradove mnoge osvojio. Ovako se svakomu zgodilo, koji nejma vire ni ljubavi! Pisma etvrta vojvode Janka i s. Ivana Kapistrana, kako razbie cara Memeda, sina Muratova, pod Biogradom na 1456. Divan ini Otmanovi care, po imenu Memede sultane, u bijelu gradu Carigradu, koga bie skoro osvojio. Gospodu je na divan sazvao, sve po izbor pae i kadije: Useina, velikog vezira, mufti-odu i janjar-agu. Car se eta uz divan niz divan, a gospoda podviv ruke stahu. Svitlu krunu k vedru nebu baca ter se care s krunom razgovara: "Vira moja, svitla kruno moja, oli u te brzo izgubiti oli carstvo moje rairiti, to mi babo nije rairio." Jo se svojom sabljom razgovara: "Ova sablja osvoji Carigrad i pogubi grkoga cesara, od istoni strana gospodara. Osvojie i Bosnu ponosnu, vie Bosne ravnu Ungariju, Dalmaciju do sinjega mora, Italiju do Rima biloga. Osvetiu starca babu moga, po imenu Murata silnoga, koji bie Biograd obsio, ali njega uzeti ne moe, nego svoju svu izgubi vojsku ter sramotan u Jedrenu doe.

Da bi mene rodila Vlahinja, a ne mlada kaduna Turkinja, ako sada ne pogubim Janka, koji moga potira babajka i isie janjiare Turke pod bijelim Biogradom gradom." Jo je Memed tiho besidio: "Na noge se, pae i kadije, brzo silnu vojsku sakupite, mlade pice i brze konjike: eset iljad moji janjiara, a toliko i vee sejmena, etrdeset taneni galija, sto i trijest tanki ormanica. Otiemo uz Dunaj vodicu do bijela grada Biograda, brzo emo osvetiti njega i svu ravnu zemlju Ungariju." Kada pae njega razumie, silnu vojsku brzo sakupie, ter odoe k ravnoj Ungariji i prid njima Memed ponositi. Al je malo vrime postajalo, glas dopade kralju ungarskomu, po imenu mladu Vladislavu, u Pounu skoro okrunjenu: "Zlo ga, kralju, igra zaigrao i na glavu krunu postavio! Eto na te Memed, care silni, nit e ute ni odniti glave." Kralj Vladislav mlado dite bie, vojevati joter ne znadie, nego moli vojevodu Janka, da kraljuje i za nj bojak bije. Jo Vladislav Janku besiae: "Kai pravo, desno krilo moje! Smidemo li cara doekati, doekati i njim bojak biti?" Veli njemu Sibinjanin Janko: "Ovde ima fratar francekane,

po imenu Ivo Kapistrane, koji ini udesa velika. On e tebe svitovati lipo, moemo li s Turcim bojak biti." Kad je kralju rii razumio, Ivanu je tiho besidio: "Slugo Boja Ivo Kapistrane, kai pravo, tako bio zdravo! Smidemo li cara doekati i na njega skladno udariti?" Ali mu je svetac besidio: "Ne brini se, svitla kruno moja, ja u poi s Turcim bojak biti, za Isusa moju krv proliti. Janko ima dvajest iljad' vojske, malo manje ja u sakupiti, kri Isusov na nje postaviti, zvati e se od sada Madari Boja vojska imenom kriari." To govori, na noge se skae ter otie priko Ungarije, mnogo iljad' sakupi junaka, sve pobana i mladi teaka. Sastade se s vojvodom Jankom ter je njemu tiho besidio: "Potribno je, Sibinjanin Janko, da nainja od boja emije, brze ajke, tanene galije, koje mogu s Turcim bojak biti na Dunaju, studenoj vodici, blizu bila grada Biograda, jer e Dunaj vodu zapriiti turske ajke, tanene galije, ter e nami pute zatvoriti, da ne damo pomo Biogradu. Zaveemo niz Dunaj vodicu, razbiemo turske ormanice i daemo pomo Biogradu na sramotu cara silenoga." Kad je njega Janko razumio, Ivana je lipo posluao.

Od Budima ajke dojedrie, iznova se mnoge sagradie: sto i eset mali i veliki, koje mogu s Turcim bojak biti, meu njima Jankova emija, strahovita kano sultanija. Maleno je vrime postajalo, glas dopade vojevodi Janku: "enerale od vojske ungarske, turska vojska pod Biograd doe! Obside ga sa etiri strane: od Istoka Turci janjiari, od zapada crni Arnauti, od Dunaja tanene galije, a od Save ohole balije. Dunaj vodu ajke zatvorie, verugam se tekim izvezae, Biograd je u nevolji tekoj, ne moe mu dobra pomo doi." Kad je Janko glase razumio, ormanice bie oruao: na nje mee ognjene topove i oruje, to je od potribe. Sveti Ive slavnu misu ree, kad je ree, na kolina klee: blagosivlje vojevodu Janka i njegovu sablju madarkinju. Pak se skae na noge viteke, uze barjak u desnicu ruku, na barjaku ime Isusovo, ter prid vojskom g Biogradu poe. Zavezoe ajke ormanice, a niz Dunaj, vodicu studenu, i prid njima vojevoda Janko u velikoj od boja emiji. Kada li se blizu sastadoe bojne ajke turske i ungarske, potrese se Dunaj, voda ladna, od onizih bojnih lumbarada. Evo, brate, boja estokoga, na Dunaju ognja paklenoga!

Stoji jauk ranjeni delija, lomljavina taneni galija. A kad li se lipo sastadoe ormanice turske i ungarske, ne pucaju puke ni topovi, ve zvekeu sablje i kadare. Sikoe se po bijela danka na Dunaju dvi ognjene vojske; Dunaj ladni vas krvav bijae, u njega se krvca salivae. Bie Janku sria pristupila, jer potopi dvadeset galija i osvoji mnogo ormanica, dvajest iljad' pogubi Turaka. Dok se Janko s Turcim prigonjae, sveti Ivo na kolinim klei, k vedru nebu ruke uzdizae ter za Janka moli brez pristanka. Moli Ivo i domoli Boga: razbi Janko na Dunaju Turke, zdravo doe u Biograd s vojskom na sramotu cara silenoga. Kad to vidi Otmanovi care, poe biti s topovim Biograd, vas se bili grade tresijae od topova turski i ungarski. A kada li probie bedene i iroke laze otvorie, prokuae sriu od mejdana, udarie Turci sa svih strana. Doeka ji na oruju Janko, Turke sie nemilo i jako: koliko ji na grad udarae, on'liko ji strmoglav padae. Ali Turci nigda ne pristaju, juri ine, lagum podkopaju, teko oni viu i alau, listve nose, na bedene skau. Kano soko Janko priliae ter po poli Turke prisicae;

bedeni su s glavam okieni i svi s truskom krvlju poliveni. Te alosti car Memed gledae, bradu guli, suze prolivae; kruto jei, jedva izgovara, s janjiarim ter se razgovara: "Dica moja, Turci janjiari, sve uzdanje cara estitoga! Kako sjutra zorica zabili, na Biograd snano udarite. Ako nami Bog i sria dade, ter Biograd sjutra osvojite, isicite malo i veliko, a Janka mi iva ufatite i papaza fra Ivana fratra: muiu ji godinu danaka, jer su meni puno dodijali i svu rusu bradu ogulili." Kada li je zora zabilila, sa svih strana udarie Turci: prislonie skale uz bedene, z golim sabljam skau na zidove. Mili Boe, tuge i alosti! Da je komu pogledati bilo di se brani malo i veliko, slipo, romo, staro i bolesno! Janka niko poznat ne mogae, vas u krvi ogreznuo bie, bihu mu se umorile ruke prisicaju janjiare Turke. Ali ko e sili odoliti, ko l' isii svu vojsku carevu! Prve ance Turci osvojie ter barjake na nje postavie. Na zidove druge udarie, na silu ji, pobre, osvojie, mrtvi Turci za skale sluahu, u grad ivi priko njih skakahu. Cvili Janko kano zmija ljuta: "Pogibosmo, Ivo Kapistrane!"

Lipo ga je svetac slobodio: "Ne plai se, enerale Janko! Branimo se do mrkloga mraka, pak e vidit udo od Turaka! Kako arko opoine sunce, zaeemo bakovite junce." Kad li poe misu govoriti, za graane Bogu uzdisati, zgodie se velika udesa: leti strila ozgar od nebesa, na otar je prid Ivana pala. Lipa dara, naem Bogu fala! Sveti Ive uze je u ruke, na njoj tije: "Dobiete Turke". Ovo pismo svi graani tie ter jedino Bogu zafalie. Sablje otre, gorke suze taru, jao sada Osmanovi caru! Kako arko opoinu sunce, sve se skoi, malo i veliko, nose grede, daske opakljene, sijeno, slamu, goru svakojaku. Uegoe, na Turke bacie, vojnici ji straga zatekoe: koji Turin od vatre biae, on od sablje ute ne mogae: koji, pobre, od sablje biahu, oni ivi u vatru skakahu. Sve izgori, niko ne utee, kano mii izgorili jee. posli toga juri uinie na topije i na kumbardije ter otee carevo oruje, ognjenite ibe i lumbarde. Sjajni misec pomrao bie od crnoga praha i olova. to god Turak' oko grada bie, sve Ungarci pod ma okrenue. Kada li je danak osvanuo, govorio Ive Kapistrane:

"Ko je godir srca junakoga, neka sada nasliduje mene! Dunaj emo vodu pribroditi i na carev dundar udariti." To je uo vojevoda Janko ter je svojoj govorio vojsci: "Ko se nae od sve vojske moje, da pribrodi Dunaj, vodu ladnu, i udari juriem na Turke, mojom sabljom odsiu mu glavu. Zadosta je naega junatva, koje noas jesmo uinili; neka Turci s mirom doma iu, ne dajimo sriu za nesriu!" Sva je vojska Janka posluala, ali ne kti Ivan Kapistrane ni njegovi kriari junaci, nego Dunaj vodu pribrodie. Pet iljada, ni manje ni vie, svega glasa "Jezus!" zavikae ter udrie jedino na Turke, na vas tabor cara silenoga. Za est uri s Turcim bojak bie, od praha se nita ne viae, od topova nita ne ujae: Turci zovu sveca Muhameda, a krstjani ime Isusovo. Ali ko e z Bogom bojak biti, ko l' Boiju vojsku pridobiti? Pobigoe Turci janjiari, al ji siku Boiji kriari. Otee jim aznu i zairu adorove i alaj-barjake, sve oruje, ognjene topove, tambalase, bubnje i svirale. Tu gospoda mnoga izgiboe, sve po izbor age i spahije, mlaan vezir s agom janjiarskim, ine vojske ni broja se ne zna. Al utee Memed, care silni, ue ranjen, vesela mu majka!

Ovo uvik nek se pripovida, kako Ivan Turke pridobiva! Pjesma od uzetja carigradskoga uzvaena iz knjiga Florijana Kampi Prenesena u jezik preoslavni i sloena po starcu Milovanu, a prikazana gospodi hrianskoj Knjigu pie mome sveznadare iz Jedrene, grada bijeloga, na iljadu etiri stotine i pedeset jo i tri godine ter je alje g bilu Carigradu, a na ruke cara Kostadina: "Kupi vojsku, mili gospodare, ie na te Otmanovi care. U njega je vojska sjelovita od Aije i od Tatarije, Bulgarije i od Romanije i ostalih mjesta i kraljestva." Kad Kostadin bijelu knjigu primi, knjigu tije, a suze prolije. Pitaju ga rijeanska gospoda: "to je tebi, care Kostadine? Koja ti je cviliti nevolja? Ali ti je netjak poginuo, po imenu Kommen Dimitrija, bojak biju s carevim delijam?" Odgovara care Kostadine: "Pro'te me se, rijeanska gospodo! Nije meni netjak poginuo bojak biju s carevim delijam, ali mi je cvijelit nevolja, jer evo mi lijestak knjige doe od elije moga sveznadara iz Jedrene, bijeloga grada, da je care vojsku sakupio i da mjesli udariti na me, a ja ne smim doekati njega, jere nejmam moi ni pomoi. Svi su bani mene odbjegnuli, protiva se meni uzdjegnuli, oborie u suanjstvo mene, a brzo e oborit i sebe.

Sva je moja zemlja porobljena od Memeda cara nevjernoga, do bijela grada Carigrada, a brzo e osvojit i njega; jere nejmam brata ni roaka niti imam draga prijatelja, koji bi mi u pomoi bio, u potribi novce poklonio." Maleno je vrijeme postajalo, ugleda se vojska silovita oko bijela grada Carigrada drugi danak aprila mjeseca, sijelna vojska cara nevjernoga, po imenu Memeda Drugoga: sto iljada po izbor konjika, dvi stotine iljada pjeaca, a na moru blizu Carigrada sto galija, dvista ormanica, ini u sve silenih Turaka za etiri stotine iljada. Gleda ji je care Kostadine iz bijela grada Carigrada, gledao je ter je govorio, e ga slua malo i veljeko: "Ah, moj Boe, uda prevelika! Je li vee na svijetu ojeka, koji nije doa Carigradu pohoditi cara Kostadina? Turskoj vojsci ko e odoliti ko l' on'liku sjelu doekati? est iljada, ve' nejmam vojnika, od mojega naroda junaka. Tri iljade doe vjetezova od Mletaka i enue grada. Udarie pedeset Turaka na svakoga mojega junaka. Al dok mi je na ramenu glava, ne u predat Turkom Carigrada, jeda Boga i Bogorodice i Sofije usred Carigrada!"

Pak se skoi na konja golema ter otie preo Carigrada i razgleda carigradska vrata, na nje mee najbolje junake: Teofila, svoga rodijaka, da mu brani vrata Pozlaena i kateo vie vrata Zlatni, koga, pobre, sedam kula brani; a eliju duda mletakoga, da mu pazi dvora bijeloga od sejmena i od janjiara, vjetezova cara sjelenoga. Julijana mee Katalana, od starine asna kapetana, Lavska vrata da junaki brani i da svoje potenje sarani. A na vrata svetoga Romana car Kostadin postavio bie od enue mlada enerala, Justinijan koji se zovie, pak je njemu tiho besidio: "enerale, sve moje uzdanje, uvaj vrata svetoga Romana, brani, sijenko, i sebe i mene, jer najvea sjela od Turaka na ova e vrata udariti. Janjiari, ponositi Turci, puno e, bane, dodijati! Al se uzdam u vijernost tvoju i junatvo tvoji vjetezova, da e branit svijetlu krunu moju i od grada bijeli zjedova." Dva Troila, dva mila brajena, u enui gradu odgojena, Antun jedno, a Pava je drugo, od cesara naredbu primie, da mu brane vrata od zapada pram Jedreni, gradu bijelomu, od konjika cara tatarskoga i pjeaca pae bugarskoga.

Jo dozivlje Todora vjeteza, od starine plemia i kneza; niz obraz je suzam oborio, ovako je njemu govorio: "Slugo vjerna, Todore vjetee, predajem ti vrata od Karije; mnogo e ti Turci dodijati, brani sebe, ne izdaji mene." Dozivae i Luku Notara, enerala od tanki galija, enatura Carigraanina, ovako je njemu besidio: "enerale, sve moje uzdanje, pazi grada od turski galija. Ima dosta praha i olova i junaka kano sokolova." Zovijae dva principa mlada, od bijela Carigrada oba: Nicefora, svoga rodijaka, i Todora, silnoga junaka, ter ji alje, da mu crkvu brane od Dvanaest apostola zvane. Kaluere, oce duhovnike, mlade pope, grke sveenike ponukuje care Kostadine, da se brane prahom i olovom i da mole Boga brez pristanka od veera ter do bila danka. Al posluaj, moj mili brajene, to ti kae starac Mjelovane: dojedrie etiri emije iz daleka od zemlje laanske. Svaka nosi po sto lumbarada, a puaka ni broja se ne zna, pune bihu ognja estokoga i junaka od enue grada. Kad su bili blizu Carigrada, prista vjetar, stadoe emije nasred mora kano i planine, nit se mjeu niti naprid iu.

Evo teka boja i mejdana! Zavezoe careve galije, obleee latinske emije nasred mora izpod Carigrada. Iz emija pucaju topovi ter se uju kano i gromovi, potopie tanene galije, izlomie turske ormanice. Ne bi reka, da je morski bojak, ve bi rekao, da je sudnji danak: iz laenski silenih brodova siplje oganj, nigda ne pristaje. Pade mrtvi carevi junaka za dvanajest iljada Turaka. Tako isti povidie Turci, kad Carigrad izgubie Grci. Laenom je dobra srea bila, Bog jim dade vjetra maestrala, zajedrie g bijelu Carigradu posred turski tanenih galija. Na sve strane vatru prosipljui i s topovim galije bijui dojedrie zdravo Carigradu pjevajui i popijevajui. Memed care zanimio bie od velike tuge i alosti gledajui ajke, i galije, e se tope u to sinje more. Zove care pau kapetana, da mu rusu odsijee glavu, a kada ga ugledao bie izranjena i svega krvava, ne kti njemu odsijecati glave, ve ga bije tekim buzdohanom: "Bre, dimsuze, paa kapetane, kamo moje tanene galije?" Pak namisti velike topove pram bijelu gradu Carigradu, poe njega biti sa svih strana i oriti do zemlje bedene.

Pak dozivlje pae i vezire ter je njima Memed besidio: "Sjutra valja na grad udariti i na silu njega osvojiti. Koji prvi skoi na bedene i na nj metne alaj zelen barjak, za pau u njega uiniti od sve moje zemlje Romanije." Kada li je danak osvanuo, razvie se svileni barjaci, udarie bubnji i svjerale, zavijekae po vojsci aui. Poleee uz pole konjici, udarie sa svih strana pjeci; juri ine od jutra do mraka, Carigrada uzet ne mogoe, nego pod njim izgiboe mnogi, a najvee Grci i Ermeni, koji bihu silom povedeni i na juri prvi odreeni. Ali se to malo i znadie prama sjeli, koja dola bie: za pedeset i vee danaka ne prestae biti Carigrada. Evo, brate, i gore alosti! Bog ostavi nesrene grenike: ugleda se svjetlost na Duhove u bijelu gradu Carigradu. Iz grada je ona izleela ter je k vedru nebu poleela. Kad to udo Turci ugledae, od vesela skupa zavikae: "Slava budi Bogu velekomu, dobra srea caru estitomu! Bog pobjee iz Stambola grada, predade ga caru silenomu." To je udo i car ugledao, preda se je ode dozivao ter je care njima govorio: "Posluajte, ode zakonoe!

Sjutra emo dovu prouiti i ramazan estok uiniti, da ako nam Bog i srea dade, tor Carigrad brzo osvojimo." Kada li je danak osvanuo, Turci svoju dovu prouie i ramazan estok uinie, ne bi li jim dobra srea bila. To je gleda care Kostadine, gledao je ter je besidio, e ga slua malo i veliko, patrijara i svi sveenici: "Ue dovu Turci vjetezovi, ba e sjutra na grad udariti. Svaki svoje izpovjedi grije, pokajmo se, dok imamo vrijeme. Ljubimo se i pomijerimo se kano bratja i rijeani pravi. Ako nae i pogine tijelo, ne bi li nam dui bolje bijelo! Preoslavni otac patrijara, kojino vas i ui i kara, dae nami blaosove svete, ter e init da se Memed smete. Svaki budi srca junakoga, a desnice Marka Kraljevia, ter slobodno Turke doekajte i njiove glave odsijecajte. Ako l' se preblialo vrijeme, da mi nae pogubimo glave rad potenja, vjere i zakona, slava Bogu i Bogorodici! Bolje nam je poginut poteno neg na svijetu ivit nepoteno. Svaki radi osvetiti Boga, ja u Boga i Bogorodicu!" Kad vojnici njega razumie, sve zaplaka malo i veliko, svak se kaje i protenje pita, a najvee care Kostadine.

Maleno je postajalo vrijeme, sa svih strana udarie Turci: deset iljad skala preslonie uz bedene bila Carigrada. Stoji jauk ranjenih delija, stoji viska turski bedevija, a zemlja se tresijae kruto oko bila grada Carigrada od topova turski i rijeanski od bubanja i od tambalasa, od kumbara i silni puaka, od galija turski i laenski, od svjerala i turski pifara i od trublja grki i laenski od zveanja maa i sabalja, alakanja carevih delija. Izgiboe janjiari Turci i sejmeni, ni broja se ne zna, a niz polje krvca tecijae, u sinje se more salivae. Koliko su visoci zjedovi od bijela grada Carigrada, mrtvi su ji Turci nadjetili, viruj, pobre, mudri ljudi kau. Carigrada ni tad ne uzee, ve sramotno natrag pobjegoe. Al zavijeka malo i veliko iz bijela grada Carigrada: "Janjiari, vi li ste levente i delije Otmanovi cara? Odbacite svijetle sablje vae, prepaite enske opreglae, kad ne smite s nami bojak biti, ve biite kano straivice! Pofali se, Memede sultane, koliko si glava odsjekao!" Ah, moj Boe, goleme alosti, teke ti su grke oholosti! Kada ji je care razumio, svu je vojsku natrag okrenuo.

Janjiari, siloviti Turci, udarie kano mrki vuci, carigradska osvojie vrata, u Carigrad sjelom uljezoe. Isjekoe malo i veliko, pogubie cara Kostadina, al vjeteki poginuo bie siku mlade Turke janjiare. Dvista rana na njemu bijae, al po poli Turke presicae, pak najposli crnoj zemlji pade, zemlji pade, Bogu duu dade. Side Memed nasrid Carigrada na pristolju cesara grkoga, ter od tada Otmanovi care sve ponizi kralje i cesare. Sve po redu pozdravlja rijeane po imenu starac Mjelovane! Molite mu vi Boga za zdravlje ne bi li vam pjesme izvodio od Stambola, grada bijeloga, Romanije i od Bulgarije, od Mostara i ravna Kotara, Slavonije i od Ungarije, od junaka Lijeke i Krbave i od Bosne, vjeteke drave. Na sablji vam dobra srea bila i turske se krvce napojila! Pisma od kue Frankopanovia udila se Lika i Krbava, to govori Bugarine Sava: kudi pleme Frankopanovia, i viteza bana Zrinovia. Svoje ime uzdie i fali, kojeno je poelo od lani, pogruje stare vitezove, sve slovinske bane i knezove: "to je vee pleme Kraljevia, Kosaria oli Kobilia od mojega roda vitekoga i na glasu vazda junakoga?

Svuda slave Zrinovia bana i mladoga kneza Frankopana, kano da su s neba doletili i od vika na nebesih bili. A ne znadu, da su od teaka, od obana oli prosijaka: do juer su uzbijali ovce i dvorili po svitu trgovce, a sada se svitli bani kau ter s teacim ne e da se slau, a nejmadu u epu ni novca, nego itu pomo od trgovca." To je uo Lianin Baria ter je njemu tiho besidio: "Ne budali, Bugarin Savia! Ali si se brean pomamio? Nije misec ni godina dana, da je pleme Zrinovia bana: od iljade vee je godina, da se zvae knee od Nadina. Sva su taka velika gospoda od naega slavnoga naroda: niko ne zna, odkada su bili ni gospodstvo kad su zadobili. Nu posluaj Frankopanovia, velikoga bana i plemia, od koga je roda i plemena i od koga izlazi vrimena. Dvi iljade godita imade, odkada se ovo pleme znade. U Trojanu gradu pribivae, po svemu se svitu spominjae, jer porodi vrsne vitezove, plemenite bane i knezove. Ovako nam sveti oci kau, jo i drugi k njima se prilau. Anicio starinom se zvae, od Enea bana izlazae i od Turna, kralja latinskoga, najveega plemia rimskoga.

Od njega se rodie glavari, kardinali i Boji vikari: Aleksandro i Grgur Deveti, Inocenco, Grgur, papa sveti. Jo porodi svete i svetice, Benedeta i mnoge divice, Isusove mnoge muenike, ene svete i ispovidnike. Od njega su vitezovi stari, svitli bani, kralji i cesari, cesarice i mlade banice i od svake vrste poglavice. Po svem svitu Dante glasoviti, u nauku puno ponositi, Fiorentin koji se zovie, od kolina Frankopana bie, a od kue na glasu viteza Aldigera, velikoga kneza od bijela Fiorence grada, kojano se nalazi i sada. Od ovoga jasnog plemena, al podavno u stara vrimena, za duda je mletakoga bio, imenom se zvae Mijovio. Kad Tatari naglo udarie ter ungarsku zemlju porobie, potirae kralja ungarskoga do sinjega mora latinskoga. U to vrime ban rvatski bie, imenom se Nikola zovie, od plemena Frankopanovia, imadie srce Kraljevia ter sakupi Rvate junake, na oruju vitezove jake, sie vojsku cara tatarskoga, oslobodi kralja ungarskoga. Od njega se bani porodie, zadubine koji uinie: tuju crkvu i Boje pastire, sagradie mnoge manastire.

Sad promisli, Sava Bugarine, koji kudi bane od starine, je li vee pleme Zrinovia i viteza Frankopanovia od tvojega roda i plemena i krasnoga od lani imena! Nemoj, pobre, nabijat kabljia ni grditi slovinski plemia! Gospodstvo su na sablji dobili, a nisu ga za novce kupili ni pasui po planinam ovce ni dvorei po svitu trgovce." Pisma, kako Ante Loredan, vlastelin mletaki, obrani Skadar od Turaka na 1475. Divan ini Otmanovi care, po imenu Memede sultane; svu gospodu na divan sazivlje ter je Memed njima govorio: "Ne bi li se koji junak naa, da podigne silnu vojsku moju i otie priko Arbanije ter osvoji Skadar kod Bojane?" Svi veziri mukom zamukoe, ali ne kti vezi Sulemane od bosanske na glasu drave, ve je caru tiho besidio: "Daj mi, care, piac i konjika osamdeset iljada vojnika, ja u poi k Skadru bijelomu, na silu u osvojiti njega." to zapita vezir Bonjanine, to zapita, to mu care daje: osamdeset iljada vojnika, sve po izbor najbolji junaka. Podie se priko Arbanije, brzo doe Skadru bijelomu. Sa svi ga je strana obsidnuo, pak napisa listak knjige bile ter je alje mladu providuru, Mleaninu Anti Loredanu. U knjizi ga vezir podravljae ter ovako njemu govorae:

"Providure Ante Loredane, poalji mi kljue Skadra grada. Nemoj gubit rusu glavu tvoju ni tvojizih mladi vitezova." Loredan mu knjigu odpisuje: "Ne budali, paa Bonjanine! Ja sam dudu tvrdu viru dao, da mu ne u izdat Skadra grada, dok je moja na ramenu glava." Kad je njega paa razumio, poe biti Skadar sa svih strana. Bio ga je petnajest danaka od zorice ter do mrkla mraka. Bile kule mnoge oborie, na tri mista beden otvorie. Kad to vidi paa Bonjanine, na Skadar je juri uinio. Jedni Turci beden podkopaju, drugi skau gradu na bedene, ali ludo pogubie glave na juriu Skadra bijeloga. Osta mrtvi etiri iljade oko grada na juriu prvom sve najboljih Turak' krajinika. Pivaj, pobre, junaka je dika! Kada li je danak osvanuo, opet Turci juri uinie, od zorice ter do mrkle noce ne pristae na grad udarati. Ali bila ne uzee grada, jer ga brani Ante Loredane. Bie ladne vode ponestalo naoj vojsci u Skadru bilomu. Loredanu to muno bijae ter glavarom tiho besiae: "Nije l' koga porodila majka, da otie do rike Bojane - s pet iljada najbolji junaka i udare juriem na Turke ter donesu vode iz Bojane za svu vojsku, koja je u Skadru?"

Svi junaci zemlji pogledae ali ne kti vitez od starine, po imenu Crnojevi Ive, ban od Zente i Gorice Crne, ve govori mladu providuru: "Ne brini se, Ante Loredane! Ja u poi do rike Bojane i doniu vode za junake." Pak povede svoje Crnogorce, Ercegovce i silne Kotarce, ter na Turke snano udarie, dvi iljade glava odsikoe. Otioe do rike Bojane ter se ladne napie vodice. Zdravo su se natrag povratili, za junake vodice donili. Malo toga vrime postajalo, treom Turci na grad udarie: prislonie listve uz bedene, na grad meu barjake zelene. Loredan se Turkom ne pridaje, ve jim ruse odsijeca glave. Vezir bie sablju povadio, janjiare na grad natirao. Al graani za to i ne haju, ve jim ruse glave odsicaju, biju Turke drvljem i kamenjem, s crnim prahom i tekim olovom. A kad vidi Suleman vezire, da ne moe Skadra osvojiti, die vojsku izpod bila grada, ode plau caru gospodaru. Osta mrtvi pod gradom Turaka za dvadeset iljada junaka, to Loredan pogubio bie brane Skadar, - to Sagredo pie. Za Antino veliko junatvo njemu dade dude eneralstvo od Levanta i lipe Morije, Cipra ravna i zemlje Kandije.

Viteki je vazda vojevao, po Levantu Turke razbijao: kad Lepanat bili obsidoe ter ga bie za osam miseci, na tursku je vojsku udario, deset iljad' glava odsikao. Izpod grada on istira Turke, okrvavi svoje bile ruke. Pisma od kralja ungarskoga, Ludovika imenom, kako pogibe na Muakom polju boj bijui s carem Sulemanom na 1526. Sanak snila ungarska kraljica, lipa ljuba kralja Ludovika, u Budimu, gradu bijelomu; sanak snila, u sanku vidila, da se vedro nebo prolomilo nad Budimom, nad bijelim gradom, da je sunce na zemljicu palo, da je jasni misec pomrao, svitle zvizde misec odbignule ter su kraju neba pribignule; da su utve Dunaj priletile ter su pale na polje Muako. Sveznavari sanak tomaie, tomaie, al ne domislie, nego jedna mlaana divojka, u Budimu gradu odgojena. Kraljici je sanak tomaila ter joj bie tiho besidila: "tono jesi u sanku vidila, da se vedro nebo prolomilo nad Budimom, nad bijelim gradom, to e Turci Budim osvojiti. to l' je sunce na zemlju padnulo, to e Turci kralja pogubiti. to l' je jasni misec pomrao to e njemu potamniti lice. to l' su zvizde misec odbignule, to e njega odbignuti sluge. to li utve Dunaj priletie ter padoe na polje Muako,

ono Turci Dunaj pribrodie, na Muau tabor uinie. Koliko je Mua, polje ravno, svega su ga Turci pritisnuli: prid njimam je Otmanovi care, po imenu silni Sulemane." Itom ona sanak tomaei, knjiga doe kralju ungarskomu od silnoga cara Sulemana, u knjizi je kralju govorio: "Kad razgleda bilu knjigu moju, poalji mi kljue od Budina oli odi, da se ogledamo na Muau, polju irokomu." Kad Ludovik bilu knjigu primi, kupi vojsku po Budimu gradu, po Budimu i okolo njega, skupi vojske trideset iljada. Ali jadan samosvitan bie, mudrih ljudi nauk ne primae: za glavare ne mee vojnike, ve biskupe, fratre, redovnike, koji nisu Turak' ni vidili, kamo li su njima bojak bili. Mlada kralja na zlo nametnue, Ungariju u zlo oborie. Nije sablja za popa ni fratra, ve krunica i kri izpod vrata, diipline i pokora teka redovnika dila su viteka. Fratar ima uvat manastira, biskup init dilo od pastira, a gospoda sablje pripasati i viteki vazda vojevati. Kralj Ludovik mlado mome bie, vojevati joter ne znadie: ne kti sluat ungarske gospode, ve biskupe uze za vojvode. Zove k sebi Tomorca fratra, franceskana po imenu Pavla,

arcibiskup od Koloa grada, ter je njemu tiho besidio: "Ti e mojom upravljati vojskom, sluae te pici i konjici, sva gospoda i svi vladaoci od lijepe zemlje Ungarije." Pak podie svoje vitezove, trijest iljad' mladi Ugriia ter otie na polje Muako. A kada je Turke ugledao, bijae se kralju poplaio. Govorio ungarskoj gospodi: "Svitujte me, moji vitezovi, moemo li s Turcim bojak biti, smidemo li na nje udariti." Vele njemu ungarska gospoda: "Ludovie, naa kruno svitla! Nemoj gubit i sebe i vojsku i svu ravnu zemlju Ungariju. Trijest iljad', ve' nejma vojnika trista iljad' imade Turaka; udarie deset na jednoga, pogubie Turci do jednoga. Poekajmo tri bijela danka, jer evo nam dobra pomo ie, Zampuljane, od Erdelja bane, i njim vojske trideset iljada. Ide tebi pomo od Rvata za petnajest iljada junaka: prid njimam je od Rvata bane, po imenu vitez Franipane. Trijest iljad' ie vitezova od Prusije i od Bohemije: prid njimam je junak od starine Brandeburgo, bane od Prusije." Fra Pava mu biskup govorae, na zlo kralja ter nagovarae: "Ne plai se, svitla kruno moja, dobiemo cara Sulemana! Desnica je naa od mejdana, ne ekajmo pomoi od bana,

ve udrimo slobodno na Turke ter mi nae posvetimo ruke. Bie tvoja dika i pofala pridobivi silenoga cara brez velike od bana pomoi, koja ti je namislila doi." Poslua ga, ujide ga zmija, ter udari na carevu vojsku. Sve do podne kraljev mejdan bie, po podnevu Turci pridobie. Izgiboe ungarska gospoda brane svoga kralja Ludovika, i pogibe fratar franceskane, arcibiskup od Koloa grada. Jo i biskup od Bosne ponosne, arcibiskup od Strogona grada i ostali mnogi redovnici poznadoe, to e rei Turci. Tu pogibe kralju od Budima, utopi se u vodu studenu. Utee mu sluga Miovile ter pobie g bilomu Budimu, ter dozivlje budimsku kraljicu pak je joj tijo govorio bie: "Bii, jadna, kuda godir znade, pogibe ti kralju Ludovie!" Govorila budimska kraljica: "Ne budali, slugo Miovile! Nisi jadan kralja ni vidio, ve napija vino po Budimu, vino pije, a ljubi divojke." Ali veli sluga Miovile: "Zlo ti vino, a gore ti bilo! Nije mi se izlomilo perje napijaju vino po Budimu ni ljubei Budimke divojke, ve se moje izlomilo perje bojak biju s carevim delijam." Kada ga je ona razumila, niz obraz je suzam oborila,

pak pokupi i srebro i zlato, sitni biser i drago kamenje ter pobie k Pounu bilomu, di se krune kralji od Budima. Na putu joj loa sria bie: pustahije na nju udarie, otee joj i srebro i zlato, sitni biser i drago kamenje. Osta plau u gori zelenoj, kukajui kano kukavica, suze rone jadna udovica. Ej neviro, od Boga prokleta! I od tada, pobratime dragi, osta turska ravna Ungarija. Teko majci budalu rodei, a kraljestvu dite vladajui! Pisma od bana Zrinovia i cara Sulemana treega, koji obside Seget ungarski i pod njim umri na 1566. Suleman se razbolio bie u bijelu gradu Carigradu. Pitaju ga pae i veziri: "to je tebi, care gospodare? Koja ti je bolovat nevolja? Ali ti je starost dodijala ali junak Zrinovi Nikola devet godin' s tobom bojak biju?" Odgovara care Sulemane: "Pro'te me se, pae i veziri! Nije meni starost dodijala, ve nevirni Zrinovi Nikola, koji razbi Ali-pau moga pod Segetom - on se ne bilio! ter isie svu vojsku njegovu i porobi Bosnu do Fojnice. Sada nejma veega junaka u Turina ni u kaurina ni eega meni dumanina od Nikole Zrinovia, bana. Nit u ivit ni veseo biti, dok ne smaknem dumanina moga

Zrinovia, bana rvatskoga, koji mi je puno dodijao." Pak dozivlje Sokolovi-pau ter je njemu care besidio: "Amet-paa, virna slugo naa, kupi vojsku, to god veu more, da iemo Seget uzimati u lijepoj zemlji Ungariji, koga mi je babo uzimao, al ga nije osvojit mogao. Ako nami Bog i sria dade, ter mi sada njega osvojimo i Nikolu bana pogubimo, bie vezir od svih paa moji." Kad je paa njega razumio, silenu je vojsku sakupio; sto iljada po izbor konjika, piadije ni broja se ne zna. Ode vojska do Segeta grada i prid njome care Sulemane. Gleda ga je Zrinoviu bane, gledao je ter je besidio: "Mili Boe, na daru ti fala, kad doeka i ovoga danka, da ja vidi ov'liko junaka pohoditi Zrinovia bana! to sam, Boe, od tebe prosio, sada vidim, da sam izprosio: blagosovi svitlu sablju moju, da osvetim svetu viru tvoju. Tri iljade, ve' nejmam vojnika, a brez broja na polju Turaka, al s pomou Boga velikoga pridobiu dumanina moga." Pak je svojoj vojsci besidia: "Posluajte, mila bratjo moja! Evo na nas turska sila doe i prid njome care Sulemane. Spomen'te se, da jeste Ungarci: malo nas je, ali smo junaci,

svaki udri na deset Turaka, sam Zrinovi oe na dvadeset. Ako l' se je priblialo vrime, da mi nau krvcu prolijemo brane svetu viru Isusovu i svijetlu krunu cesarovu, umriemo kano muenici, od slavnoga naroda vojnici, z golim sabljam u desnici ruci, al e platit i nevirni Turci." Pak naperi tanena viala na bedenu od bijela grada ter je drubi svojoj besidio: "Posluajte, moji vitezovi! Ako bi se koji junak naa ter spomene, da se pridademo, staviu ga na viala tanka, da bi bila ista moja majka! Ako bi me pogubili Turci, oli ljute rane dopadnule, sluaete mojega netjaka, ba od mene boljega junaka. Vi imate praha i olova i zaire za tri godinice: branite se, ne izdajite se, ivi Turkom ne pridajite se! Ako stari Seget izgubite, u novi se opet zatvorite; ako li bi novi izgubili, biaete u kateo tvrdi." Itom bane tako govorei i delije svoje slobodei, potrese se Seget, grade bili, od carevih silnih lumbarada. Bio ga je tri nedilje dana pak uini juri od mejdana, al se brani Zrinoviu bane, ljute Turkom zadavae rane. Evo, pobre, goleme alosti! Turci estok lagum uegoe,

po Segeta u lagum digoe ter na Seget juri uinie. Al ji siku delije Ungarci, Zrinovia po izbor junaci. Koliko je u godini dana, ban Zrinovi odsijee glava i pogubi dva zmaja ognjena: Bulvi-pau od Macedonije, Tiluf pau od Bagdata grada. Ali stari Seget izgubie, u novi se opet zatvorie. Ladna voda oko grada bie, al je zemlje Turci napunie: za tu vodu ne znade se ladnu, jer je brzo Turci prisuie. Namistie ognjene topove, novi Seget biju brez pristanka pak na njega jurie injahu od zorice ter do mrkle noce. Mnogo danak' i puno nedilja Seget bie i na nj udarae. Ungarci se Turkom ne pridaju, ve ji siku, nigda ne pristaju. Tu pogibe sileni Turaka oko trijest i vee iljada, al i vojska Zrinovia bana tad izgibe, malo i ostade. Ostade mu est stotin' vojnika Ungaraca, na glasu junaka. Kad to vidi Zrinovi Nikola, zatvori se u kateo tvrdi. Suleman mu bilu knjigu pie: "Zrinoviu, krilo cesarevo, nemoj ludo izgubiti glave, ve otvori vrata od katela." Njemu bane knjigu odpisuje: "Vira moja, Sulejmane care, dok je meni na ramenu glava, ne u tebi otvoriti vrata, Imam dosta praha i olova i zaire, to je od potribe,

meuto e dobra pomo doi od cesara Maksimilijana." Kada ga je care razumio, od jada se bie razbolio, pak dozivlje Sokolovi-pau ter je njemu care besidio: "Amet-paa, desno krilo moje! Ako meni sudnji danak doe, postavi me na koije brze ter me vozi g bilu Carigradu. Ukopaj me, virna slugo moja, dino devet cara ukopano, dino barjak sveca Muhameda i fereda Azreta Alije." To izusti, a duicu pusti na kriocu Sokolovi-pae, da od vojske i ne znade niko pod Segetom, pod bijelim gradom. Sie paa careve dvorane i Mojsiju, njegova likara, da zataji smrcu gospodara Sulemana, cara silenoga. Mee njega u koije brze ter ga vozi g bilu Carigradu. Lipo ga je paa ukopao, dino devet cara ukopano, dino barjak sveca Muhameda i fereda Azreta Alije. Ob no poe, ob no opet doe, da od vojske niko ne znadie. Kad li doe pod Seget u vojsku, pusti paa po vojsci telare, da telare od jutra do mraka i od mraka do bijela danka: "Zapovida care Sulemane, da kateo tvrdi osvojimo; ako li ga osvojit ne emo, ive e nas meat u topove i s nami e njega uzimati." Kad to ue Turci janjiari, na kateo tvrdi udarie,

uza nj tanke listve prislonie ter katelu skau na bedene. Za petnajest i vie danaka ne pristade juri brez pristanka, ali svoje pogubie glave, jer ji siku ungarske delije, a najvee Zrinoviu bane. Ali mu je vojska izginula, ostade mu dvista vitezova, a pogibe etiri stoine. Evo, brate, i gore alosti: dabanu mu Turci upalie. Kad to vidi Zrinovi Nikola, druini je svojoj besidio: "Turci nami barut upalie, svu zairu u lagum digoe; od crnoga praha pocrnismo, od ivoga ognja izgorismo. A ne e nam dobra pomo doi od cesara Maksimilijana. Obranit se Turkom ne moemo, da viteko dilo uinimo. Otvorimo od katela vrata ter na sablje doekajmo Turke: lipe nam je slavno poginuti nego ivi upasti u Turke. Gole e nas po vojsci voditi pak najposli na mihe derati. Ali prija nego izginemo, hote, bratjo, da se zagrlimo." Svi klekoe ter se poljubie i za grihe svoje proplakae. Nu posluaj, pobratime dragi, to uini Zrinoviu bane! Oblai se, to god lipe moe, metnu na se sa zlatom aljine i na glavu kapu kubaliju, a za kapu est pera od drala. U ep mee sto zlatnih dukata ter ovako upisao bie:

"Ko ukopa Zrinovia bana, neka nosi sto zlatnih dukata! " Pak otvori vrata od katela i povadi sablju od bedrice. Na kateo Turci udarie, al prvinci glave pogubie, jer ji sie Zrinovi Nikola i njegovi mladi vitezovi. A kad bana rane dopadoe, kleknu vitez na kolino livo. U ruke se Turkom ne pridaje, ve jim ruse odsijeca glave, al ga bie puka udarila u zlo misto, u elo junako. Mrtav bane crnoj zemlji pade, g zemlji pade, Bogu duu dade. Zrinoviu, pokojna ti dua! Ko e Turske odsicati glave? Pisma, kako kralj Uluzali doe s mnogo galija i ostalih od boja brodova pod grad Korulu na 15 agusta oliti kolovoza 1571 i ne moe ga osvojiti. Zaree se Uluzali bane: "Sakupiu Turke katalane, oruau tanene galije, brze ajke, od boja emije. Uraniu rano prija zore, zaveu se uza sinje more, osvojiu Kotor i Korulu i bijelu Barbarigu kulu. Porobiu po moru otoke, razoriu palace visoke od Kotora do bilih Mletaka, pofatau dosta divojaka. Razoriu crkve i otare, sagradiu visoke munare i damije krajem Dalmacije, di e klanjat ode i adije." to je reka Uluzali bane, to je reka, poreka se nije, ve pokupi Turke katalane i orua tanene galije;

pak zajedri priko sinja mora, brzo doe g Buci od Kotora, al na Kotor udarit ne smide, ve z galijam pod Korulu ide. Itom zora zabilila bie, bila vila s Pelica zovie od Korule kneza Latinina, vlastelina, pobre, Mleanina: "Vlasteline, od Korule knee, eto na te Uluzali-bee, osamdeset imade galija, sve su pune oholi balija. Korulu e Turci osvojiti, u suanjstvo tebe postaviti, ve prigledaj silene topove, svitle puke, ibe principove. Ne pridaji bila grada tvoga, ne izdaji duda mletakoga. Na grad bili postavi barjake i oruaj misnike i djake, sve graane, lovce i trgovce, mlade momke, starce i udovce, dijevojke, ene muatice, jo i one mlade udovice, svu gospodu i gospodiie, koji s tobom ulaze u vie. Pobignue katalani Turci, kada vide, da ste mrki vuci. Zovi, knee, Antu Pomenia, od starine roda Ugriia, u njega je srca od junaka, ne boji se silenih Turaka. Neka vlada ibam i s topovim i s orujem svitlim principovim; i prija je s Turcim bojak bio ter mejdane njima odnosio." Kad je vilu razumio knee, od Mletaka po izbor vitee, Koruli je vrata zatvorio, na bedene tope namistio.

Pak razmota svilene barjake ter slobodi po gradu junake, da veselo doekaju Turke i bijele okrvave ruke. Malo vrime postajalo bie, pod Korulu Turci dojedrie. Udarie kano mrki vuci na Korulu katalani Turci, ter je biju kano i gromovi iz galija sileni topovi, al Korula lipo odgovara i galije s topovim obara. Korula se Turkom ne pridaje, nego njimam alosti zadaje, jer je brane viteki graani, po imenu mladi Korulani: dica, starci, gizdavi trgovci, popi, fratri, gospoda i lovci, udovice, ene i divojke i njiove jo starice majke. Al posluaj, da ti udo kaem, ensko udo, ter nita ne laem: obukoe aljine na muku, pripasae sablje na ajduku ter se brane kano muke glave, a sada se od junaka slave. Puke pune, meu se u Turke, u njiove ne dadu se ruke. Dan Marije bie Uzneenje, ugleda se veliko zlamenje, vedro se je nebo otvorilo, iz neba je nito govorilo: "Nemojte se strait, Korulani, jer vas dobit ne e katalani, branie vas Marija Divica, kojano je vaa pomonica." To zlamenje i Turci vidie ter bijela jedra otvorie, pogiboe izpod bila grada, ali varo opalie tada,

u varou dvore Pomenia, ungarskoga starinom plemia. Al se bie lipo osvetio, jer je mnoge Turke pogubio. Zajedrie neveseli Turci, katalani, nevirni ajduci, prija zore k Visu dojedrie ter bogato selo porobie. Isikoe malo i veliko, jer se Turkom ne nadae niko. Kako se je onda raselilo, ni danas se nije naselilo. Tu bi Turkom pozlaena brada, pak odoe do Staroga grada. Onde Turci malo zadobie, ve Vrbovsku selo porobie. Na Jelsu su varo udarili, i onde su malo zadobili, jer u Jelsi bijae junaka slobodniji puno od Turaka. Vele Turci gospodaru svomu: "Da iemo g Bolu bijelomu!" Al Bol ne da ni gledati na se, kamo li e njih pustit prida se! A kad vidi Uluzali bane, da nesrian bie na sve strane, povrati se uz to sinje more, ide nai svoje bile dvore. Pisma od Cipra. Lipa ti je gora Romanija, jo je lipi Cipar nasrid mora. U njem reste bilica penica, rujno vino kano malvasija. Po Cipru se bijele gradovi kano bile tice labutovi, najlipa su dva grada bijela: jednom ime Nikoija bie, a drugi se Famagota zvae. Po njem eta mlaan providure, po imenu Ante Bragadine;

izetao gradu na bedene ter pogleda niz to polje ravno. Sam se sobom Ante razgovara: "Ah, moj Boe, uda velikoga, to se vidi nasrid polja ravna: al je gora al studena voda, al po polju zelene narane, al je polje magla pritisnula? im li se je gora nakitila, al s jabukam al z utim naranam?" Dozivlje ga vila iz planina ter je njemu tiho besidila: "Nit je gora nit studena voda, ni po polju zelene narane, nit je magla polje pritisnula. Ve je ono silna turska vojska, prid njome je Mustapa vezire; sino doe izpod Nikoije, kojuno je juer osvojia. Sve isie, niko ne utee, jedno za drugim za trijest iljada. Ne ute se po granam narane, ve na kopjim glave od junaka, kojeno su juer odsiene u bijelu gradu Nikoiji. Najlipa je glava Dandulova, od bijela grada providura, spored njome glava biskupova, Kontarina, alosna mu majka! Na glavi mu mitra od bisera, kojano je u Mleci krojena. Al su glave lipo osveene od Arnalde, lipote divojke, koja bie caru darovana i jo s njome trista divojaka. U navi je barut upalila, sultaniju u lagum dignula: sve izgori, niko ne utee, sama sebi lipu slavu stee." Itom vila tako besidei, silni Turci na grad udarie,

vas se bili grade tresijae od onizi bojni lumbarada. Pod njim Turci lito litovae od Jurjeva do Miola danka, esto oni jurie inie, z golim ordam na beden skakae. Sie Turke Ante Bragadine i njegovi mladi vitezovi, mnoge oni glave odsikoe ter ji meu gradu na bedene. Nigda, pobre, Turci ne pristae ob dan, ob no jurie inei i pod gradom mine kopajui, kule bile u lagum diui. Tu gospoda mnoga izgiboe, koluneli i mladi serdari, vojevode i jo barjaktari; ine vojske ni broja se ne zna. Al se bili grade ne pridaje, jer ga brani Ante Bragadine. Kad to vidi veliki vezire, on uzimlje divit i artiju ter napisa listak knjige bile, pak je alje Anti providuru ter je njemu tiho besidio: "Zlo ti jutro, Ante providure, bila grada obraniti ne e. alji kljue od bijela grada; ako li ji ti poslati ne e, gola u te po vojsci voditi, iva u te na mije derati." Njemu Ante knjigu odpisuje: "Neka znade, Mustapa vezire, da ti ne u pridat bila grada, dok je moja na ramenu glava, jer e meni dobra pomo doi od mojega bana enerala: sto galija duda mletakoga i dvanajest bojni galijaca; sto galija kralja panjolskoga, vlada njimam Doria principe;

i dvanajest bana maltekoga, a toliko pape velikoga." Kad je vezir knjigu razgledao, od jada je bradu ogulio: ne e vezir da s mirom miruje, janjiare na grad natiruje. Pod gradom je mine ukopao i brzo je bie uegao; kada li se mine uegoe, po bijela grada oborie. Tu se teka krvca prolivae, teka krvca konjska i junaka; tu se brani malo i veliko: kalueri i svi sveenici, udovice, ene i divojke, dica, starci i mladi trgovci. Tu brat brata poznat ne mogae, jer svakoga krvca oblivae. Da je komu pogledati bilo Bragadina, mlada providura! Krvave mu ruke do ramena i svijetla orda do balaka. Viteki se i tad podnesoe, jer iz grada Turke iztirae: osta mrtvi sileni Turaka oko trijest i vee iljada. Opet vezir bilu knjigu pie ter je alje Anti Bragadinu: "Zlo ti bilo, Ante providure, to li misli, u to li se uzda? Bila grada obraniti ne e, a nee ti dobra pomo doi od tvojega bana enerala, Doria je njega odbignuo." Kad je Ante knjigu progledao, bio barjak bie razmotao ter ga mee gradu na bedene, jer se ino njemu ne mogae. Nestade mu praha ni olova ni zaire, to je od potribe.

Sva mu vojska bie izginula, a bedeni na zemlju padnuli. Veziru je knjigu napisao, u knjizi je njemu besidio: "Zakuni se na itapu tvomu, daj mi jamca Boga velikoga, da e pustit moje vitezove zdrave poi dudu mletakomu i pod pukam i pod britkim ordam, poslau ti kljue bila grada." Kad je vezir knjigu prouio, od veselja crnu zemlju ljubi, zaklinje se na itapu svomu i daje mu jamca Boga svoga, da e poi dudu mletakomu i njegovi mladi vitezovi oruani, zdravi i veseli. Ali vire u Turinu nije. Privari se, ujide ga zmija: od grada je vrata otvorio, veziru je kljue poklonio. Govori mu sileni vezire: "Dobro doa, turska krvopijo! Kamo moje pae i kadije, kamo moje age i spaije, kamo li mi dica janjiari, kojeno si s vojskom isikao oko eset i vee iljada?" Na to se je Ante nasmijao, veziru je tiho besidio: "Mu', ne luduj, veliki vezire, ja ne plaem pae i kadije, nit ja plaem age ni spahije, jo ni tvoju dicu janjiare, ve ja plaem, da si utekao, da ti glave nisam odsikao i posla je k Mletku bijelomu za jabuku dudu mletakomu." To veziru puno muno bie, na svake ga on muke meae:

crne mu je oi izvadio i bijele ruke odsikao. Via njega o lantini tankoj, neka vidi sva vojska careva Bragadina, mlada providura, koji turske glave odsicae. Kada li je sunce poinulo, skidaju ga s tanene lantine, iva ga je na mije derao. Bragadine, pokojna ti dua! Kraljestvo od Cipra zvae se jedan perivoj oliti ardin od svita radi njegove lipote, ravnine i ploda, koga poraae, kad u njemu kralji kranski staju, a navlastito kada uivae lipi mir pod krilom privedroga principa, koji ga izgubi na 1571. Pisma od stranoga boja, koji se uini na dan svete Justine. Odkada su Mleci sagraeni, nije lipa vojska sakupljena, to je vojska duda mletakoga vrime rata Cipra nesrinoga: dvi stotine taneni galija, dvajest i pet veliki emija, est od boja silni galijaca, ormanica ni broja se ne zna. Prid njimam su sivi sokolovi, od latinske zemlje vitezovi: od Mletaka bane Veniere, od enue Doria Andrija, a od panje Ivan enerale i od Rima Kolona principe, od lijepe zemlje Sicilije svitli bane, Kardon enerale. Kapetani, vlastela mletaka, kavaliri, gospoda malteka od velika roda i plemena, sve to tre, da Turina sie. Zavezoe uz more dudevo, zajedrie izpod grke zemlje. Sinje se je more zapinilo od galija i bojni emija.

Kad su bili izpod Svete Mavre, govorio Doria principe: "to su bili gori u istoku, al su snizi ali labutovi, al je magla posrid polja pala, al popeti bili adorovi, al se vile na planini bile, al su grke na planditu ovce?" Veli njemu bane Veniere: "Nit su snizi, nit su bile vile, nit je magla, nit su labutovi ni popeti bili atorovi, ve su ono turske ormanice, dvi stotine taneni galija, etrdeset bojni sultanija, sto galija Uluzali kralja i brez broja brzi ormanica. Prid njimam je morski kapetane Ali-paa od Misira grada, njim emo se danas ogledati i viteku sreu prokuati." Ali veli Doria Andrija: "Posluaj me, bane Veniere, ludo emo glave pogubiti, mi nemojmo s Turcim bojak biti." Venier mu tiho odgovara: "Nije vrime o tom besiditi; valja danas s Turcim bojak biti, za Isusa nau krv proliti. Nismo doli etati po moru ni ljubiti Grkinje divojke, ve braniti viru Isusovu i naega duda mletakoga." Pak je svoju vojsku razredio i galije u red postavio, od galija krila uinio, enerale lipo namistio. Naprid alje bojne galijace: na jednoj je Duodo providure, a na drugoj Guoro kapetane, na treoj je Ante Bragadine.

Peara se etvrta zovie, Pianova petoj ime bie, - esta je Ambro Bragadina, Mleanina svitla gospodina. Na desno je krilo postavio od enue Andriju Doriu i viteza Kardona Ivana, Latinina i Sicilijana. A na livo postavio bie tri Mleia i gospodiia: Barbariga, enerala bana, i Kverina po imenu zvana, treega Kanal providura. U sridu je bane postavio enerala Ivana panjola i viteza Kolonu principa, kapetana papini galija. Iza sebe ostavio bie dvajest i pet taneni galija i prid njima Alvar enerala, od starine silnoga junaka: ako bi jim do potribe bilo, nek udare ili na umorne. A Venier lipo upravljae sa svom vojskom duda mletakoga. Maleno je vrime postajalo, dojedrie careve galije i prid njima silni kapetane Ali-paa od Misira grada. Lipo jedre turske ormanice po nainu mladoga miseca: taki nain od boja morskoga dri vojska cara velikoga. A kada li blizu dojedrie, udarie paine borije, zavikae Turci janjiari, galijace ivi oganj dae. Stoji jeka bubanj i svirala, grmljavina silni lumbarada; stoji zvida iba i puaka, lomljavina taneni galija, stoji jauk po moru delija.

Kada li se, pobre, sastadoe sve galije turske i latinske, rekao bi, nebesa se ore, a planine u dubine nore. arko sunce pomralo bie od crnoga praha i olova, sve se sinje more tresijae od topova turski i latinski. Po moru se drugo ne viae nego vesla, jedra i lantine, i tilesa turska i krstjanska po iljadu zajedno plivae, jedan drugom smrcu zadavae. Ne uju se pisme ni popivke, nit se uju gusle ni tambure, neg jauk i pla od junaka, zveketanja maa i sabalja. Sinje more krvavo bijae sve od krvce turske i krstjanske; najvea se krvca prolivae, di bijahu mladi enerali. Ite paa Veniera bana, a Venier pau kapetana: sritoe se ter se udarie, dvi adaje ljuto izranie. Vitezovi bana Veniera u galiju tursku uskoie, do polak je oni osvojie, drugu polu osvojit ne mogu, jer Aliji dobra pomo doe od junaka bega Karaode i Mamuta, pae silenoga. Izbavie Ali-kapetana od viteza Veniera bana. Ali bane u nevolji bie, galije ga turske obletie: Venier se njima ne pridaje, ve ji s ognjem bije na sve strane. A meuto dobra pomo doe ter udari sa etiri strane: s jedne strane Ivan Loredane, z druge strane vitez Kontarine,

s tree strane Alvar kavalire, a s etvrte Malpier Katarine. Potopie careve galije, pogubie bega Karaodu. Dva viteza skladno udarie, Ivan bane i duka od Parme, na galiju pae kapetana, udarie ter je osvojie. Ugleda se glava Alijina na lantini od galije tanke, vie glave barjak trepeae privedroga duda mletakoga. Svezana mu dva sinka kleahu prid kolinom bana Veniera, njima mnoge pae i kadije, silni Turci, age i spahije. Turska sila bie dobivena i najvea sila satrvena izvan trijest taneni galija i carevi bojni sultanija. Ali udri zmaje od dvi glave, po imenu Kverin enerale, razbi Turke, pofata galije, teko sie po moru balije. Livo krilo mletaki galija Barbarigo viteki branjae, al ga bie strila udarila, ljuta strila u oko junako. Za to bane haje i ne haje: strilu nosi u oku livomu, britku sablju u desnici ruci, ter pod strilom slobodi junake. A brzo mu dobra pomo doe od njegova dragoga netjaka, po imenu Marin Kontarina, ter osveti ujca Barbariga. Na Turke je juri uinio, bojak biju al je poginuo. Trei danak bane Barbarigo od bolesti duicu ispusti.

Jo ti kaem silnoga vojnika, po imenu Nani Federika, viteki je s Turcim bojak bio, Kara-pau iva ufatio. Junak bie ilok kapetane, viteki se brani na sve strane; namira ga bie namirila na Kanala, mlada providura. estoko se oni udarie i nemilo, brate, izkrvie, al pridobi Kanal providure i potopi tanene galije. Skoi paa u to sinje more, kruto pliva, ali ne ispliva, jer ga stie Ivan Kontarine ter mu rusu odsijee glavu. Desno krilo u nevolji bie, jer galije njega oklopie Uluzali, kralja nevirnoga, pomonika cara estitoga. Kruto bije malteke galije i vedroga duda mletakoga: dvi galije bojne izgubie, braniti se vie ne mogoe. A kad vidi Andrija Doria jadno stanje malteki galija, na Turke je naglo udario i galije mnoge potopio. Tu se bie od jutra do podne silne vojske na sinjemu moru, a kad li je po podnevu bilo, na dudu je mejdan ostanuo, jer njegova vojska strahovita dobi vojsku cara silenoga. To se zgodi rata Ciparskoga, po krstjane puno nesrinoga. Sto galija turski ufatie, toliko ji ognjem saegoe, sam utee kralju od Aldera samo svoji trideset galija.

Ne bi ni on junak utekao, ve ga pusti Doria principe, koji dudu pomoi ne dade. Ej neviro, nigdi te ne bilo! Osta mrtvi sileni Turaka za trideset i vee iljada, pet iljada ivi ufatie, sedam paa dudu darovae. Osta mrtvi dudevi vojnika pet iljada po izbor junaka, etrnajest vlastele mletake, puno vee rimske i malteke, sve principa, vrsni vitezova, kavalira, pobre, i knezova, to pogibe dan svete Justine zarad svete vire Isusove. Glasovite po imenu kaem vitezove duda mletakoga, bojak biju koji pogiboe i potenje vinje zadobie: Pogibe nam slavni enerale Barbarigo vitez Augutine, bie njega strila udarila u zlo misto, u oko junako. Pogiboe i dva Kontarina, Marin jedan, a Jerolim drugi, al se oni lipo zaminie, jer galije mnoge potopie. Pogibe nam Ivan Loredane i delija Malpier Katarine, Frane Buono i kapetan Mezo, providuri, sileni junaci. Dva viteza silna poginue: Marko Lando i junak Soranco. Pogiboe i dva Barbariga: Jure jedno, a Andrija drugo. Ostale ti kazivati ne u, jer bi pisma odve duga bila. Neka pjeva, komu je ugodna, nek ostavi, komu je neplodna!

Popijevka od gospode presvijetle dubrovake, kako razbie i isjekoe Turke Saracene na moru blizu grada Korule na 1033, kralja bosanskoga Ostoju Kristia na 1401 i bana od Neretve ufatie i umorie. Prekazana presvijetloj gospodi dubrovakoj od fra Andrije Kaia, reenoga Mjelovana. Plau gorko svita banovine, jer su one teko porobljene od Turaka, silni Saracena, al podavno u stara vremena. Porobie ravnu Italiju, grku zemlju i svu Dalmaciju, dubrovaku jo lijepu dravu, ravni Kotar, Lijeku i Krbavu. Mnogi kralji njima bojak bie, na puno ji mjesta predobie dubrovaka prisvijetla gospoda od naega slavnoga naroda. Mnogokrat su njima bojak bili i viteki jesu predobili: kod Korule, grada bijeloga, nasred mora duda mletakoga. Imadihu tanene galije i velike od boja emije, vladaoce slavne kapetane, vitezove mlade Dubrovane, sijelne vojske dvanajest iljada od bijela Dubrovnika grada, od Konavla i Popova ravna, sve vojnika od naroda slavna. Ostavie svoje bijele dvore, zavezoe uza sinje more, Saracene Turke dostigoe, sa svi strana na nje udarie. Potopie turske sultanije, brze ajke, tanene galije; isjekoe Saracene Turke pod Korulom, nevirne ajduke. Ne udi se, pobratime mili, jer su tada Dubrovani bili puno snani i vele bogati, pitaj mudri, ako eli znati.

I nek znade jo dobrota tvoja: kupi vojsku Kritiu Ostoja dvajest iljad' pjeac' i konjika, sve po izbor bosanski vojnika. Ie s vojskom gradu Dubrovniku ter ne praa jo ni duhovniku, robi, pali sela i varoe. Dubrovani al se podigoe: deset iljad' po izbor junaka, kojino se ne boje Bonjaka, i prid njima erva enerale, Dubrovanin, od starine bane. Ide erva kralja doekati i na njega snano udariti. Malo vrijeme postojalo bie, silene se vojske susritoe kod Brgata, planine vjesoke, blijezu jedne doline duboke. Od bedrice sablje povadie, dvi se vojske silno udarie. Tu se proli krvca od junaka Dubrovana i mladi Bonjaka, estoko se vojske isjekoe, s obi strani mnogi izgiboe. Al predobi erva enerale, silni vjetez, glasoviti bane: Kritia je vojsku isjekao, i njega bi, al je utekao. U tom boju poginuo bie erva vjetez, kako pero pijee. Di je radost, tu je i alosti, neka nije prazne oholosti! To se zgodi, dragi pobratime, na iljadu etiri stotine. I posli su oni vojevali ter gradove bile uzimali. Ufatie morskog kapetana, od Neretve vjeteza i bana, u tamnicu tamnu zatvorie i nemilom smrcom umorie.

Razbie ga ter ga predobie i Branik bili osvojie u Neretvi blizu Opuzena, al podavno u stara vremena. Posli toga oni vojevae i panjolske kralje pomagae: tri stotine od boja emija poslae jim u malo godina. Vjeteki su oni vojevali i po moru vojske razbijali. Kralj od panje poznade ji lipo ter zagrli malo i veliko. Svoj gospodi grada Dubrovnika ast i dika, slava privelika i junaka pjesma davorija, koju pjeva ravna Slavonija. Pisma od vitezova pridostojne kue Graboveve, prikazana gosp. pris. serdaru Anti Grabovcu. Ako ne zna, moj mili brajene i vitee od sinjske krajine, odkuda su starinom Grabovci, kaem tebi, da su Ercegovci podaleko od Polja Rokoga, a starinom roda gospodskoga: od Lazara Grabljanovi kneza, velikoga bana i viteza, od koga se rodie junaci, vitezovi kano i Bonjaci, koji puno s Turcim bojak bie, prija nego Bosnu osvojie. A kad Turci Bosnu osvojie, pod ara je teki poloie, osvojie i Ercegovinu, Kosaria lipu banovinu, ter Grabovci arae davaju, cara dvore ter mu se klanjaju. Al u vrime rata od Kandije goji majka silne mejdandije, est junaka, sivi sokolova, Grabovaca, mladi vitezova. Kad li njima krila narestoe, silenoga cara odbigoe.

Uskoie silne mejdandije na poetku rata od Morije pod krioce duda mletakoga, Latinina, kralja estitoga. Viteki su oni vojevali i junake glave odsicali, ovo bihu zmije na krajini, mrki vuci u ravnoj Cetini. Drave su turske porobili i varoe ognjem opalili; svitle sablje krvce napojie, mnogo oni plino zaplinie. Kad Gabelu princip uzimae, ter se pod njom krvca prolivae, Grabovci su pod Gabelom bili i na mejdam Turkom izlazili. Jedan bie silni Marijane: on izlazi Turkom na mejdane, etiri je mejdana odnio i viteki Turke pridobio. Drugi bie Marko arambaa, koga fali sva krajina naa, na mejdan je i on izlazio, svitlu sablju krvce napojio. Ali ova bratja izgiboe, pod Gabelom kada vojevae, sam ostade Grabovac Antone, od junaka mlaan kapetane. Viteki je i on vojevao, s krajinicim glave odsicao, uzimao kule i ardake, zazivao na mejdan junake. U Cetini silni junak bie ter se aka imenom zovie, ne bijae takog zulumara u svoj zemlji estitoga cara. To Grabovac podnit ne mogae, ve na mejdan njega pozivae. Udrie se dva mlada konjika, dva na glasu silena vojnika.

Udrie se ter se izkrvie, al Grabovac bolji junak bie, Turinu je glavu odsikao i potenje veliko stekao. Posli toga Ante vojevae, Cetinjanim glave odsicae; vojujui on je ranjen bio, jo i livo oko izgubio. Kada na Sinj Turci udarie, sto iljada, kako pero pie, i Grabovac u gradu bijae, ljute rane Turkom zadavae. Kada na grad jurie injaju ter Sinjani glave odsicaju, i Grabovac okrvavi ruke siku mlade krajinike Turke. Nad topijam bie topibaa, kako smira, zaudi se paa: u ador je njegov udario, kapidiju mlada pogubio. Posli toga boja estokoga, koji bie rata Malenoga, govorio Grabovac Antone, od Cetine mladi kapetane: "Rodbinu mi Turci zarobie i etiri brata pogubie, oli u ji lipo osvetiti oli moju glavu izgubiti." Pak podie mlade Cetinjane, na krajini vitezove zvane, ter porobi Livno, polje slavno, dugo, lipo, iroko i ravno. I pogubi zmaja estokoga, zulumara, pobro, velikoga, po imenu Ugarkovi Alu, rusu mu je odsikao glavu. Drugoga je iva ufatio, dosta lipa plina zaplinio, ter mu dude dade za junatvo u Cetini plau i serdarstvo,

svitlo perje, od zlata medalje, ravne zemlje, zelene livade, i njegovu rodu i plemenu, u Cetini ravnoj odgojenu. Govorenje od stare i plemenite kue Kaia. Kaii od puno su vikova u Dalmaciji, kako se tije u Luciju i u ivotu svetoga Arnira. Bihu u vrime kralja ungarski velici i puno mogui, zapovidajui u gradovim od Dalmacije kakono knezovi, a u nika vrimena namisto bana zapovidae banovinam kakono bani, navlastito Juran, Nikola, Kajalisio, Koloman, Brenkon, Saracen, Domaldo, Petar, Primislav, Osorio, Dragan, Stanoje, Vukmir, Ivan i ostali mnogi, koje ako eli znati, tij Lucija i ostale pisaoce dalmatinske. Niki od ovizi odoe u Ungariju na slubu kralja ungarski i imadoe bogatstva i gospodstva aliti vladanja velika za slubu, virnost i vitestvo, koje injahu. Ma posli nikoliko vrimena zavadie se ovi Kaii, koji stahu u Ungariji, s jednom visokom, moguom i puno plemenitom kuom, koja se Zagari zvae, i dogodi se po nesrii, da Kaii pobie gospodu reene kue, koji dogaaj bi uzrok od njiova bianja iz Ungarije u Dalmaciju. Kralj ungarski, poznajui njiova dostojanstva, dade jim kakono knezovom Vranu u Kotaru, misto plemenito, ali nezdravo, i to bi uzrok, da se dile iz Vrane: jedan otie u Zadar, drugi u ibenik, a dva u gornje Primorje, gdi uziae kateo, koga zazvae Gradac, a drugi na Trpnju vie mora na glavici, koga se zidovi i sada gledaju cili. Posli toga sagradie fute ter poee Pulju robit, koja bie u ratu s kraljem ungarskim. Ali znadui rodbina one gospode ungarske, koje Kaii pobili bihu, da su se na Gracu ustanovitili, dooe na Rike, sagradie ormanice, koje oruavi zajedrie put Graca, i ne budui u to vrime Kaia doma, upalie jim kuu, povedoe ene, dicu i odnie, to naoe. Ali malo posli toga dogaaja, budui doli s ormanicam svojim Kaii i videi zlo uinjeno od Ugriia, otioe za njima u potiru i naavi ji kod Bake Vode, gdi veselo blaguju, udarie na nje jedni s kopna, drugi s mora, ter ji sve porazie, ene, dicu i ostalu eljad povratie, osvojivi jo i njiove ormanice i sve, to u njima bie. Od jednoga brata muki porod ne ostade, a od drugoga, imenom Vrsajka, ostade sin, Baran imenom. Baran etiri imade sina, to jest Vukaina, Vukia, Andrijaa i Barana. Ovi se podilie meu se, ter Vukaina zapade na dio Brist, Lavanj i Podjezerje, Vukia Podaca, a ostale donje Primorje do Vrulje, kako se tije u staromu arboru aliti cablu Kaia, iz koga sam sve ovo govorenje virno izvadio. Ako li je komu muno virovati, neka se potrudi titi reeni arbor u kancelariji makarskoj. I znadui, da su mnogi od ovoga plemena eljni znati njiove praukundide, dakle za izpuniti njiovu elju evo stare Kaie na svitlost meem, koji se u reenom arboru nahode. Moj je trud, moja muka, moji praukundidi: narugat mi se niko nejma. Stari Kaii iz Lovanja. Vukain, unuk Vrsajkov, a sin Baranov, etiri imade sina, to jest: Vukmira, Grubiu, Radonju i Radoja. Od Vukmira rodi se Mikleu, i ovi etiri imade sina, to jest: Ivana, Stipana, Grgura i Radia. Od Ivana rodi se Juri; od Juria Rado, Nikolica, Grgur i Ivan, koji se prozvae Jurievii od Juria reenoga. Od Stipana, drugoga sina Mikleueva, izae Grgur; od Grgura Stipi aliti Stipe, od koga se prozvae Stipii oni, koji se od njega porodie. Od Grgura, treega sina Mikleueva, izodi Nikola i Novak; od Novaka Mitar, Jure i Ivan. Od Radia, etvrtoga sina Mikleueva, rodi se Ravsav aliti Radosav; od Radasava Peko, Ivan, Tadija i fra Jure; i od reenoga Peke prozvae se Pekii.

Stari Kaii iz Brista. Vukainov sin drugi bie Grubia, od koga se rodi Bartuo; od Bartula arko i Marijan; od arka Mikleu; od njega Nikolica i Frani; od Nikolice imun, fra Luka, koji bi provincijalom, Jura, Grgur, Pava, Peri i fra Bartuo, biskup makarski na 1616. Ovi se od arka reenoga prozvae arkovii. Od Marijana, brata arkova, rodi se Mijo i Radivoj; od Mije Grgur; od Grgura Ivan, i ovi se zazva Mioi od Mije, njegova dida. Od Radivoja, brata Mijina, rodi se Aleksa; od Alekse Grgur; a koji se od njega rodie, zazvae se Aleksii. Trei sin Vukainov bi Radonja; od njega Novak; od Novaka Sladoje i Vladisav; od Sladoje Marijan; od Marijana Stipan, koji se prozva Sladojevi; i od ovizi izlaze - Bartulovii na Suurju, koji se prije zvahu Kaii Sladojevii. Od Vladisava, brata Sladojina, izodi Radisav i Stipan, a od Radisava Jakov i Vladisav. etvrti sin Vukainov bie Radoje; od njega Stipan; od Stipana Tadija i Nikola. Ovo su stari Kaii iz gornjega Primorja, i ovi najposlidnji bili su na svitu oko godita Gospod. 1624 - malo vie, malo manje. Stari Kaii od Kotiine u donjem Primorju. Drugi sin Baranov, unuk Vrsajkov, a brat Vukainov, bie Vuki, koji se namisti u Kotiini, i od njega se rodi Juko i Ivan; od Juke Vuki; od Vukia imun; od imuna Baria. I od ovizi izlaze Terzii. Trei sin Baranov, a unuk Vrsajkov, bi Andrija, koji se u Kotiini nastani; od njega se rodi Rado i Peri; od Rade Andrija; od Andrijaa Pava i ilje; od ilje Toma i imun. Ovi se prozvae iljii. Od Peria, drugoga sina Andrijaeva, izlazi Baria, Stipan i Marko; od Barie fra Petar, biskup makarski na 1661, Lovre, Andrija, Rado, fra Ivan i fra Pava. Od Stipana, drugoga sina Perieva, rodi se Jure, reeni Klarevi; od Jure Filip i Stipan, koji se prozvae avelii. Stari Kaii od Makra etvrti sin Baranov, a unuk Vrsajkov, bi Baran, od koga izodi Marko; od Marka Stipan; od Stipana Jakov i Jure; od Jakova Ivi; od Ivia Stipan, Jakov i Marko; od Stipana Juro i Ivan; a od Jakova Andrija, ter se od njega prozvae Andrijaevii. Od Jure gori reenoga, praunuka Baranova, rodi se Tadija; od Tadije Mitar; od Mitra Ivan i Tadija; od Tadije Gapar. I ovi se prozvae Mitrovii, koji se i sada nalaze u Vrbovskoj. Ovo je, moj tioe, cablo od stari knezova Kaia, i nemoj se uditi, da ji je ov'liko, jer su odavna; a da ti svoje pleme mora ovako skupit, puno bi vee nabrojio ljudi, nego ji je u ovomu cablu. Od ovizi opet odoe jedni u Ungariju na slubu kralja ungarski ter imadoe gospodstva velika i diplomu od Masimilijana, u kojoj kao gospodi staroj bosanskoj i ungarskoj pokazuje ast i potenje potvrdivi sva njiova stara uivanja i meui ji iznova u broj ungarske gospode, a reenu diplomu dade Miji i Gaparu, bratu njegovu. Sve kue od ovoga plemena dre svetoga Ivana za svoga branitelja, ma razliito: jer ovi u gornjem Primorju slave ga na riansku sjutradan po latinskomu Vodokrstju, u koji dan dolazi rianski Ivan dan, a oni u donjem Primorju slave ga na latinsku po naemu Boiu. Imadu u Podaci svoju vlastitu crkvu pod imenom svetoga Ivana i u njoj etiri greba, od koji su gospodari Mioii i Aleksii, koji na drugom mistu nejmadu svoji greba od starine izvan u reenoj crkvi. Biskupi od Kaia plemena, to se znati more, bihu ovi: Valentin, Saracen, fra

Bartuo iz Brista, fra Petar iz Makarske i dom Antun iz Makarske, arcibiskup splitski. U Bristu stade Vukain, od koga su svi Kaii iz gornjega Primorja, a u reenomu mistu od starine bihu ove kue: kua Bilopavlovia, od koje izaoe arii, Veii, Levrii i Kuluzovii. Dooe Bilopavlovii od Biloga polja iza Mostara u vrime bosanskoga razasutja i sagradie u Bristu crkvu svete Mare, od koji se lipa pisma piva ter ovako poimlje: Svu no sjala jasna miseina, u po noi krvav dadic nae, car porobi Bilopavlovie i zarobi dva gospodiia, Mirka jedno, a Milinka drugo ec. Svu pismu ne meem, jer je i dica pivaju. Druga kua bie Ostojia, koja doe u Brist iz Brona, ali se sada od nje ne naodi niko po krvi mukoj. Trea Pearevia, koja je starinom iz Grnenika, mista privileijanoga. Pearevi zvae se Zoranovi koji bi plemi bosanski, i ova kua bie puno bogata u stara vrimena, kako svidoe karte biskupa arkovia. Bihu od ove kue sudci i ljudi vrsni, kakonoti Ivani, odabran od zbora za sudca suuranskoga na 1676, i ostali mnogi prije njega. Crnobor, pridivkom Bori, doe u Brist od Zavojana na 1610. Bi od ovoga plemena silni junak, koji rata od Kandije vojeva i turske odsica glave, imenom Filip Crnobor oliti Bori. Marui doe iz Desana; ako je svoje Maruiu iz Brona, tor se zovu starinom Miloradovii. Pisma od starih knezova Kaia Kako i za koju svrhu dooe iz Ungarije u gornje Primorje. Prikazana prisvitlomu gospodinu knezu Ivanu Kaiu, reenomu Bartuloviu, iz Suurja, drave hvarske Svadie se knezovi Kaii i Zagari bani Ugriii, svadie se ter se i pobie, al Kaii Ugre pogubie. Evo pobre, tuge i alosti: sve se skoi malo i veliko, da pogube knezove Kaie, jer smakoe bane Zagarie. Dobra im je sria doskoila ter je njima u potribi bila: zahvalie kralju ungarskomu, pobigoe k moru latinskomu. Jedan ide k Zadru bijelomu, drugi ode gradu ibeniku, dva odoe u gornje Primorje ter stadoe ukraj sinja mora. Vie mora gradi sagradie ter mu Gradac ime postavie;

sagradie fute ormanice, porobie Pulju i Napulju. Drugi oni gradi sagradie blizu Trpnja vie mora sinja: i sada se gledaju zidovi, gdi su stali Kaii knezovi. A kad ue mladi Ugriii da se bihu knezovi Kaii u Primorju lipo namistili i katele tvrde sagradili, svoje brze konje osedlae i na Rike brzo dojezdie, oruae brze ormanice, zajedrie gori pod Primorje. Prija zore oni udarie i Kaia dvore porobie. Sve se ovo zgodilo bijae, jer Kaia doma ne bijae. Zarobie momke i divojke, Vrsajkovu dicu i ljubovcu, bijele mu dvore upalie, nebrojeno blago odnesoe. Zavezoe krajem pod Primorje pivajui i popivajui. Al je malo vrime postajalo, glas dopade Kaiu Vrsajku: "Zlu ga, knee, igru zaigrao, Ugriii zorom udarie, bijele ti dvore upalie, zlatokosu ljubu odvedoe, odvedoe malo i veliko, odnesoe blago nebrojeno." Kad je knee rii razumio, po Primorju etu pokupio pak zaveze doli pod Primorje, za Ungarcim u potiru tre. Brzo ih je knee dostigao i na Bakoj Vodi zatekao gdi blaguju i s mirom hladuju, oko vode rujno vino piju.

Silovito na nje udario i sve ih je pod ma okrenuo. On osvoji brze ormanice, oslobodi dicu i ljubovcu, sve povrati robje zarobljeno pak se vrati k dvoru bijelomu pivajui i pukarajui, emluk ine i vince pijui. Sve se ovo zgodilo bijae, kad Primorje Ugrie dvorae. Pisma od grada ibenika, kako doe poda nj paa bosanski samo trideset iljada vojske i bi razbijen na 1646; takoer od Vodiana, Vrpoljana i Krapnjana, kako isikoe Turke pod selom Vodice na 1645. Knjigu pie starac Mjelovane ter je alje u Kotare ravne, a na ruke Bogom pobratima, od Karina starca Radovana: "Spominje se, stare Radovane, kadno vojska na ibenik doe u poetku rata od Kandije i prid njome bosanski vezire? Penje paa bile adorove na Danilu vie ibenika, Dervi-pau prida se dozivlje, ovako je njemu besidio: Izaberi najbolji junaka est iljada mladi krajinika ter opali varo oko grada do katela svetoga Ivana. Kad je Dervi pau razumio, jedva toga bie doekao ter izbira po vojsci junake, sve najbolje pice i konjike. Pak otie gradu ibeniku, ali mu je loa sria bila, doeka ga vojska principova, prid njome su adaje glavari: Posidarac, od Kotara knee, i kavalir Suri don Stipane, od egara Mitroviu Janko i delija Smiljani Ilija.

Prid ostalim mladim krajinicim od bijela ibenika grada ibenika bijahu gospoda od naega slavnoga naroda, od Makarske Deli-Markoviu, a od Skadra Kruta kolunele; svim junacim lipo upravljae silni vitez Foko enerale. Prid varoem Turke doekae, na nje ivi oganj oborie. Maleno je vrime postajalo, pobigoe Turci vitezovi, a za njima mladi krajinici, Kotarani i ibeniani, i ostala vojska principova ter ji siku, nigda ne pristaju. Ali Turkom dobra pomo doe: sae s vojskom bosanski vezire, ter se silne vojske udarie vie bile sela Mandaline. Stoji jauk ranjenih delija, stoji viska turski bedevija, grmljavina silnih lumbarada iz galija duda mletakoga. Deset uri s Turcim bojak bie, s obi strane mnogi izgiboe, ali dobi vojska principova i potira od Bosne vezira. Tu ne bie mlada krajinika, koji turske ne odsie glave, svoju sablju ne napoji krvce pod bijelim ibenikom gradom. Spominje se, stare Radovane, malo prije uda i veega, kadno paa niz Kotare proe i njim vojske dvadeset iljada? Za njime se eta otisnula, mala eta, trista Vodiana, a toliko od Krapnja delija, do Vrpoljca i od Jadretovca.

U busiji Turke doekae, na nje ivi oganj oborie; mnoge turske odsikoe glave, ter se i sad od junaka slave. Otolem se natrag povratie pivajui i popivajui. Zdravo eta u Vodice doe, al ji paa sa svom vojskom nae. Na Vodice Turci udarie, sa svih strana juri uinie: Vodiani viteki se brane, Turkom ljute zadavaju rane. Vazdan Turci jurie inie, al maleno selo ne uzee, jer ga brani malo i veliko ene, starci, dica i divojke. Pade mrtvih iljadu Turaka, sve najbolji na glasu junaka, kod Vodica ukraj sinja mora kao gusta isiena gora. Ne udim se gradu ibeniku, jer je ono soko na krajini, ve Vodicam, selu ukraj mora, kako se je Turkom obranilo brez nikakve moi ni pomoi, brez galija i brez lumbarada. I da si mi zdravo, pobratime, od Karina stare Radovane!" Pisma od grada Splita, kako dolazie poda nj Turci na 1646. izvaena iz istorija Jerolima Brusona. Vojsku kupi Sejdijiu paa po svoj Bosni i Ercegovini, po Kotaru, Lici i Krbavi velikoga rata od Kandije. Kada li je sakupio bie, zove paa age i spaije, alaj-bege, ode i kadije, kapetane i mlade serdare, ter je njima tiho besidio: "Svitujte me, po izbor gospodo!

Ali emo na Split udariti al na Trogir u Katelim ravnim? Ali bismo poli k ibeniku za osvetit nae vitezove, kojino su skoro izginuli pod bijelim gradom ibenikom? Al bi moju podignuo vojsku niz Kotare g Zadru bijelomu?" Veli njemu Atlagiu bee: "Amet-paa, mili gospodare! Ne odimo gradu ibeniku, ibenik je nesrian po Turke: skoro su poda nj dolazili, al su svoje glave pogubili. Niti vodi silnu vojsku tvoju niz Kotare Zadru bijelomu, jer da doe sva sila careva jo i glavom Otmanovi care, ne bi njega osvojiti moga, da ga bije dvanajest godina, kamo li e tvoji krajinici, Ercegovci i Bonjaci Turci! Ve odimo k Splitu bijelomu, di je rana konju i konjiku, ravno polje, zelene livade, ive vode, vino i enica. U njemu su bogati trgovci i gospoda puno plemenita, a gospoje kano Talijanke lipa struka i u pasu tanke. A kada li Split grad osvojimo, otiemo niz Katele ravne do Trogira, grada bijeloga; lasno emo osvojiti njega, jer mu ne e dobra pomo doi od mladoga bana enerala: nahodi se u Kotoru gradu sa svom vojskom duda mletakoga." Kada ga je paa razumio, silenu je vojsku podigao

ter otie s vojskom na Latine, brzo doe k Splitu bijelomu. Ne da Turkom ni dahnuti paa, ve udari na varo od grada; varo ne da ni gledati na se, jer iz njega ivi oganj siplje. Brane njega viteki gospoda, varoani i mladi graani. Tu bijae zmaje od dvi glave, po imenu Trtalji vojvoda, koji turske glave odsicae na mejdanu, pobre, junakomu; drugi bie Posidarac knee, od Kotara na glasu vitee. Na Turke su juri uinili, uz polje jih ravno potirali; mnoge turske odsikoe glave kod Mrljana, visoke planine. Ufatie paina sinovca, po imenu mlada Asan-bega, al mu rusu glavu odsikoe ter je meu gradu na bedene. Al je malo vrime postajalo, doe pomo Splitu bijelomu; pet velikih od boja emija, pune praha i teka olova i junaka duda mletakoga od Kotara i od ibenika, i prid njima Gonzaga principe, od oruja mlaan enerale. Ugleda se na sinjemu moru osamdeset tanki ormanica, ter se bile kano labutovi izpod Braa, otoka slavnoga. Jidre ajke k Splitu bijelomu, jade daju pai bosanskomu. Kada ji je paa ugledao on se kruto bie poplaio ter podie svoje vitezove i pobie uz to polje ravno.

Kada Turci na Solin dooe, na Suurac selo udarie. U za as su po se udarili, pod njime su mnogi izginuli. U Suurcu vitezova bie od Katela, kako Bruson pie, ljutih zmija, ognjenih junaka, kojino se ne boje Turaka: izpod sela iztirae Turke, otee jim oruje i urke. Pisma druga od grada ibenika, kako doe poda nj paa Teelija samo pedeset iljada vojske i ne moe ga osvojiti na 1647. Jo ne bie sunce poinulo, doe knjiga caru estitomu od mladoga pae Ibraima. Knjigu tije, a uzdie teko. Pita njega ljuba sultanija: "to je tebi, mili gospodare? Al je Poljak na te udario, al je Adam Bagdat osvojio?" Govori joj care gospodare: "Proi me se, sultanijo moja! Nit je Poljak na me udario, nit je Adam Bagdat osvojio, ali mi je tugovat nevolja, jer evo mi bila knjiga doe od mojega pae bosanskoga, po imenu mlada Ibraima, da je moja vojska izginula pod bijelim gradom ibenikom, a nejmadem virna kapetana, koji bi me osvetio lipo." To je uo Memed Teelija pak je caru tiho besidio: "Sultan care, mili gospodare, daj mi vojske pedeset iljada. Ja u poi gradu ibeniku, na silu u osvojiti njega; osvetiu krvcu prolivenu pod bijelim gradom ibenikom.

Doveu ti iva enerala i gospodu grada ibenika, a kadune, njiove ljubovce, ljubie ji ode i adije. Jo ti, care, tvrdu viru dajem: pogubiu Franu Posidarca i silnoga Suri don Stipana, kavalira od ravna Kotara, od Makarske Deli-Markovia, Arbanasa Krutu kolunela, kapetane i mlade serdare, koji tvoju isikoe vojsku." Kad je care njega razumio, sve mu dade, to je zapitao, silne vojske pedeset iljada, i otie g bilu ibeniku. Sobom vodi dvajest lumbarada, a toliko ognjeni pitara. Kad je doa na polje Petrovo, onde penje bile adorove. Ne die se za trijest danaka, dok mu dobro ne poinu vojska; kada li je ona poinula, podie se gradu ibeniku. Al je malo postajalo vrime, viknu vila s Kamenar-planine ter dozivlje mlada providura, po imenu Tomu Kontarina: "Zlo ga lega i zoricu zaspa, ali ne zna al ne haje za se: eto na te paa Teelija i njim vojske pedeset iljada!" Kontarinac vili odgovara: "Ne budali, vilo posestrimo! Ne bojim se pae Teelije, dok je meni tvrdi ibenie i kateo svetoga Ivana vie bila ibenika grada. I prija su poda nj dolazili, al ga nisu osvojiti mogli.

Ne e ni sad, vira ti je moja, jer imadem plaenih soldata za etiri iljade vojnika, a toliko mladi krajinika, Kotaraca i ibeniana. I prid njima Franu Posidarca, od Kotara kneza velikoga, Smiljania, Janka Mitrovia i viteza Suri don Stipana." Itom Toma tako besidei, al to ide paa Teelija: penje ador vie ibenika, oko njega mladi alaj-bezi. A topije tope namistie: dva velika puno glasovita pram katelu svetoga Ivana, ter ga biju kano i gromovi, a ostale ibe i lumbarde pram bijelu ibeniku gradu od istoka i zapada sunca, biju njega, nigda ne pristaju. Peti danak juri uinie na kateo svetoga Ivana i trae Turci brez pristanka od veera ter do bila danka. Osvojit ga oni ne mogoe, jer ga brane Nimci i Latini, a Kotarci juri uinie, izpod njega Turke iztirae. Kada li je danak osvanuo, opet Turci juri uinie, al kateo svetoga Ivana ne da njima ni gledati na se. A Kotarci i ibeniani siku Turke, ni broja se ne zna. Mnoge oni odsikoe glave, ter ji meu gradu na bedene, neka vidi paa Teelija mrtve glave svojizih delija. Kada li je danak osvanuo, udarie bubnji i svirale,

alaj-bezi sablje povadie, janjiare na grad natirae, ali svoje pogubie glave na juriu grada ibenika, ter ji siku mladi krajinici, a biju jih ibe i lumbarde iz katela svetoga Ivana, iz galija duda mletakoga, iz emije Mijagustovia. Ali Turci nigda ne pristaju juri ine od jutra do mraka: tu izgibe vojska principova, turska, pobre, ni broja se ne zna. Kad to vidi Toma Kontarine, od dudeve vojske providure, on napisa listak knjige bile ter je alje g Zadru bijelomu, a na ruke Fokul eneralu. U knjizi je njemu besidio: "enerale, mili gospodare, ovo ima dvadeset danaka, da se s Turcim bijem brez pristanka. Ne dadu mi nigda poinuti ni mi dadu s mirom blagovati: ako li ja kadgod i poinem, u em odim, u tomu i spavam. alji pomo gradu ibeniku, kojino je u nevolji tekoj: mnoga mi je vojska izginula bojak biju s carevim delijam." Bie bana bolest obrvala srdebolja, velika nevolja. Kad je bilu knjigu razumio, prida se je sluge dozivao ter je njima besidio bane: "Nosite me u galiju tanku, da iemo g bilu ibeniku, kojino je u nevolji tekoj." Virne sluge bana posluae, u galiju tanku unesoe. Bog mu dade vitra maestrala, ter zajedri gradu ibeniku

i njim mnoge od boja emije, ormanice i brze galije. Kad su bili blizu ibenika, zagrmie sileni topovi iz galija duda mletakoga i emija, velikih brodova, a ibenik lipo odgovara i kateo svetoga Ivana, ter se tresu brda i doline oko bila ibenika grada. udio se paa Teelija, udio se ter je besidio: "Odkad sam se od majke rodio i na bedru sablju pripasao, ja ne vidi ognja estokoga ni veega ni emernijega, to na bilu gradu ibeniku, iz neba ga strile udarale! Kada Bagdat bili osvojismo, ovakoga ognja ne bijae." A kad li je sunce poinulo i mrkla se noca ufatila, die paa svoje vitezove ter pobie natrag brez obzira. Kad je dola na polje Petrovo, onde penje bile adorove. A kad svoju on pribroji vojsku, al mu nejma polovicu vojske. Plae paa i suze prolije, bradu guli, u prse se bije, na ruku se naslonio bie ter ovako tuan besiae: "to me nije puka udarila pod bijelim ibenikom gradom! S im u doi caru estitomu i muftiji, odi velikomu?" Pisma od Bea. Rano rani Teelija bane, bile knjige pie na sve strane. Jednu alje Erdeljiu banu i gospodi od zemlje hrvatske:

"Erdeljiu, od Hrvata bane, evo ima puno godin' dana, odkada smo kralja izgubili od naega slavnoga naroda, a dvorimo kralja tuinina, po imenu cara Leopolda. Kamo naa uivanja stara? Di je slava ungarske gospode? Ve je vrime, da se probudimo i naega kralja okrunimo, koji e nas milovati lipo kano majka sinove jedine. Evo nauk Teelije bana: odbignite bekoga cesara ter za kralja okrunite mene u Pounu, gradu bijelomu. Ja imadem dosta lipa blaga: sakupiu moje Ugriie, osvojiu bijele gradove, sve do Bea i okolo njega. Dau vami polja i livade, lipa sela, bogate varoe i bijele kule i gradove, tono vam je didovina stara. Ako li me posluat ne ete, podignuu ungarske katane, porobiu hrvatske drave do Ljubljane, grada bijeloga. Nuder ludo ne gubite glave, ve se mojoj kruni podloite, kakono se skoro podloie vitezovi ungarski knezovi." Drugu bie knjigu napisao ter je alje caru estitomu: "Sultan care, svita gospodare, evo tebi dobre glase kaem. Za kralja su mene uinili Ugriii, moji vitezovi, al se bojim dumanina tvoga Leopolda, cara nimakoga.

Ve te molim, moj estiti care, da sakupi silnu vojsku tvoju, ja u moje mlade Ugriie, Erdelj ravni i svu Ungariju. Otiemo g Beu bijelomu, lasno emo osvojiti njega, ermaniju i svu Italiju ba do Rima, grada bijeloga. Sad je vrime, moj estiti care, da osveti tvoje janjiare i pogubi dumanina tvoga Leopolda, cara nimakoga, koji ti je puno dodijao, janjiare tvoje isikao. Dospivaju klanjam ti se lipo ter ti ljubim skuta i kolina." Odpisuje Erdeljiu bane i gospoda od hrvatske strane: "Ne budali, mome silovito, mlado, zdravo, puno ponosito! Drugomu se kralju ne klanjamo neg cesaru, starcu Leopoldu, kojino je mila majka naa, kako znade i dobrota vaa. Prija emo glave pogubiti nego tebe za kralja poznati, koji nejma vire ni zakona, ve Kalvina tuje kano Boga." Odpisuje Memed, care silni: "Slugo virna, Teelija bane! Ne e proi dva miseca dana, doe tebi pomo sa svih strana." to je reka, poreka se nije: silenu je vojsku sakupio, od Bagdata do Carevi vrata sve pokupi po izbor junaka: Palestinu i Aiju ravnu, Romaniju i svu Bulgariju, Arbaniju i Macedoniju, slavnu Bosnu i Ercegovinu,

Karavlaku i Karabogdansku, Tatariju do Bendera grada, Slavoniju, Liku i Krbavu, Kotar ravni i sinjsku dravu. Kada li se vojska podignula priko lipe zemlje Ungarije, pribrojit je niko ne mogae, doekat je niko ne smiae. Ode vojska g Beu bijelomu pivajui, konje igrajui. Prid njome su pae i veziri, ljuti zmaji cara estitoga: silni vitez veliki vezire, po imenu Karali Mustapa; vezir-paa od grada Budima, po imenu deli Ibraime: Ogli Oda, paa od Sofije, Amet-aga, veliki ehaja; Karamemed, paa od Alepa, orbeg, paa od Misira grada, idir, paa od Bosne ponosne, Mustap, paa od Ercegovine, i teftedar cara estitoga, po imenu efendi Asane; Osman-paa, vezir od spahija, topipaa od svitla oruja, Ali-paa od Karamanije, Omer-paa od Karaizara; Mustaj-bee, aga janjiarski, Amet, paa grada Temivara, or-beg vezir, paa od Damaska, Ali-paa od Bursije grada; Ogil-Amet, paa od Agrije, Osman-Ogli, paa od utaja, Asan, paa od grke drave, Emir-paa od Edena grada; Islan vezir, paa nikopoljski, od Marasa silni Amet-paa, Ali-paa od grada Ancira, od Bolika paa Useine.

Ostale ti pivati ne mogu, jer bi pisma odve duga bila. Al posluaj, moj mili brajene, da ti kaem tuge i emere! Turska vojska kuda prolazae, on'da kuga morija morae: staro siku, malu dicu kolju, a divojke vode u suanjstvo. Dok su doli do Bea biloga, sto iljada roblja zarobie, malo manje glava odsikoe: tako, pobre, mudri ljudi piu. Maleno je vrime postajalo, Leopoldu bila knjiga doe od Lorene duke velikoga; u knjizi je njemu besidio: "Svitla kruno, veliki cesare! Eto na te sva sila careva, prid njome je veliki vezire, po imenu Karali Mustapa. Bii, stare, kuda godir znade, nemoj ludo izgubiti glave." Kad je cesar knjigu progledao, od alosti bie proplakao. Pak dozivlje kneza Staremberga, ovako je njemu govorio: "Starembere, od starine knee, ti si meni vazda viran bio. Pridajem ti krunu i cesarstvo, Be bijeli i moje pristolje; uzmi vojske, koliko ti drago, brani grada kano svoju glavu. A ja iem od grada do grada iskat pomo od stara i mlada. Ne plai se, moj sivi sokole brzo e ti dobra pomo doi." Kad li se je noca ufatila bii cesar iz bijela grada, sobom vodi dicu i ljubovcu, sluge svoje i dvorane mlade.

U Beu se izdajica nae ter dokaza Teeliji banu: "Zlo ga lega i zoricu zaspa, utee ti cesar Leopoldo!" Kad je bane razumio glase, skoio se na konja viteza, za cesarom u potiru tre, al ga bane dostignut ne moe, jer utee goricom zelenom, zdravo doe Lincu bijelomu. Na putu mu loa sria bie, pustaije iz gore udrie. Otee mu srebrne tanjure, zlatne kupe, s kojim pije vino; ni to njima dosta ne bijae, ve crkovnu odoru otee. Malo toga vrime postajalo, glas dopadu starcu Leopoldu: "Bi', cesare, eto Ugri na te, nit e ostat ni odniti glave!" Kad je cesar glase razumio, prija zore bie uranio ter pobie priko ermanije podaleko u grad Pasaviju. Ali evo jada i gorega: sve do Bea Turci osvojie, opalie Tatari varoe, oborie kule i gradove. Dimovi se do neba digoe od Budima do Bea biloga, a kad bi se noca ufatila, svakoga bi tuga obujala gledajui ognjene plamene, di se diu gori u visine od onoga ognja paklenoga oko Bea, grada bijeloga. Te alosti Beani gledahu, gorko cvile, suze prolivahu, al ji tii Staremberg vitee, silni junak, od starine knee:

"Ne bojte se, Beani graani, ne e Turci nauditi nami; metnimo se u Boije ruke, lasno emo pridobiti Turke. Za Isusa mi bojak bijemo i za njega krvcu prolijemo, za naega dobroga cesara, za rodbinu i za otadbinu." Itom vitez tako besidei i druinu svoju slobodei, vidie se pici i konjici, a barjaci kano i oblaci oko Bea, grada bijeloga. Koliko je polje naokolo, po njemu se drugo ne viae nego pici, konji i konjici, adorovi i alaj-barjaci. Srpnja danak trinajesti bie, kada pod Be Turci dojezdie. ador penje veliki vezire pram bijelu dvoru cesarovu. Kafu pije, bilu knjigu pie ter je alje mladu eneralu Starembergu, od Bea glavaru; turski pie ter mu jako priti: "aurine, beki kapetane, nevirnie, Boga odmetnie, kuda e sada, na koju li stranu? Boja srdba evo pade na te i na tvoga kralja nevirnoga Leopolda, cara nimakoga, koji bii od grada do grada, da utee srbu Memedovu. Al ovo mu tvrdu viru dajem: nek se krije kud je njemu drago po planinam i gustim dubravam, nit e ute ni odniti glave. Tebe, bane, i tvoje graane ponukujem kano i sinove, da bacite te orle krstae od dvi glave, zlo uzdanje vae,

a metnete careve barjake na bedene Bea bijeloga. ekau vas po bijela danka, jer je vezir vaa mila majka." Knjigu tije beki enerale, knjigu tije, a na nju se smije. Odgovori Mustapi veziru s crnim prahom i tekim olovom. Kad to vidi Mustapa vezire, poe kopat tvrde meterize i namiat goleme topove oko Bea, grada bijeloga. Sa svih strana ivi oganj daje ter ga bije, nigda ne pristaje: ore kule, dvore cesarove, probijaju od grada zidove. Be bijeli lipo odgovara, ne boji se silenoga cara, ivi oganj iz njega sipae, na alaje Turke razgonjae. Ali Turci nigda ne pristaju, ve pod gradom lagum podkopaju: tri velika, puno strahovita uegoe na dvadeset i tri. Potrese se polje naokolo, Dunaj voda, drvlje i kamenje, Be bijeli, visoke planine, dim se die gori u visine. Janjiari juri uinie, z golim sabljam na grad udarie, u gradu ji vojska doekala, na Turke je oganj oborila: granatiri s ognjenim granatam, a pukari s prahom i olovom, vitezovi sabljam i kadaram a graani z drvljem i kamenjom. Izgiboe Turci janjiari, al bijela ne uzee grada, ve sramotni natrag pobigoe, izbijeni, ljuto izranjeni.

Ne prooe dva bijela danka, tri laguma Turci uegoe: stade vika u gradu junaka, silni Turci na grad udarie. Od zorice ter do mrkle noce ne pristae na juri trati; al udari Seren enerale ter potira Turke janjiare. Potira ji niz to polje ravno ter ji sie, nigda ne pristaje: mnoge turske odsijee glave, opoteni cesarovce mlade. Svega jula ne pristae Turci jade daju Beu bijelomu, lagumdije lagume egui, janjiari jurie inei. Ali ovo velike nevolje! Na etiri agusta miseca velik Turci lagum uegoe ter iroka vrata uinie. Udarie tada janjiari, silne bae i sejmeni Turci, sa svi strana pici i konjici kano mrki iz gorice vuci. Ali njima loa sria bie, jer ji s ognjem Nimci iztirae: osta mrtvi carevi delija oko grada ni broja se ne zna. Ovo opet ognja i gorega! U po noi udarie Turci, peti danak agusta miseca, to e rei naki kolovoza. Sinu svitlost po Beu bilomu, i po Beu i okolo njega, u po noi kano i u podne od onoga ognja paklenoga. arampove osvojie Turci, na nje meu zelene barjake: ali Turci teko izgiboe, a vee ji rane dopadoe.

Sie Turke Lezle enerale, po imenu knee Aleksandro; istira ji iz bijela grada ter ji tira niz to polje ravno. Kada li se natrag povratie, svaki nosi glavu od junaka, al pogibe Lezle enerale. Ej vitee, pokojna ti dua! Jo ti, pobre, lipe udo kaem: skoio se Daun enerale, u po noi udari na Turke ter viteke okrvavi ruke. To na sedam kolovoza bie, kad se niko boju ne nadae. Zdravo se je natrag povratio, janjiare mnoge pogubio. Ali ko e sili odoliti, ko l' gradove bile obraniti? Turska vojska pod zemljicom stae ter se na grad bili naslonjae. Sastae se i Turci i Nimci, da bi mogli skupa veerati, jedan drugom vince dodavati. Sad promisli tuge i alosti! Jei zemlja pod bijelim gradom, lagumdije lagum podkopaju ter graanom teke jade daju, ekajui te smrti nenadnje. Govorio Starembere knee: "Ko pridade bilu knjigu moju svitlu banu, duki od Lorene, dau njemu sto uti dukata." Svi junaci mukom zamuknue, ali ne kti Mikalovi Jure, mlado mome srca junakoga, ve je njemu junak besidio: "Pii knjigu, mili gospodare, ja u poi duci od Lorene posrid vojske cara silenoga, govoriu turski i arapski."

Kad je njega razumio knee, pie knjigu, suzam je poliva, ter je alje banu od Lorene. Ovako se s njime razgovara: "enerale i privedri bane, oli ne zna ol ne haje za nas: od Turaka ivit ne moemo ni braniti Bea cesarova. Evo ima pedeset danaka, da ga biju Turci brez pristanka: s jedne strane bumbe i lumbarde ore kule i polae bile; z druge strane lagum podkopaju; s tree strane juri ne pristaje. Izgiboe moji enerali, kapetani, mladi obrstari. Da ti znade, moj privedri bane, kakvi jesu konji u Turaka! Da ji ljutim uzdam ne uzteu, skoili bi gradu na bedene. Turci nami ljute jade daju, brez pristanka beden podkopaju. Odi s vojskom to god prija more, jer 'vo smo ti u nevolji tekoj." Odpisuje duka od Lorene: "Ne brini se, mlaan enerale! Ne e proi ni nedilja dana, doe tebi pomo sa svih strana. Na dvanajest setembra miseca udarie bubnji od istoka Ivania, kralja poljakoga, i njim vojske trideset iljada. Drugi e ti udariti bubnji od zapada, gdi poiva sunce, moji bubnji, moja vojska silna, trijest iljad po izbor Nimaca. Trei e ti bubnji udariti od sivera duke Bavijere, i njim vojske dvadeset iljada, ali je to ognja estokoga!"

Itom u grad bila knjiga doe, potrese se drvje i kamenje: ivi lagum Turci uegoe, tvrdi beden u lagum digoe. Velika se otvorie vrata u irinu dvadeset lakata: britke sablje Turci povadie, sa svih strana na grad udarie. Evo, brate, boja velikoga, evo rata, ognja estokoga! Tu se siku pici i konjici, tu se bodu silni kopjenici. Ljute kose kosci donesoe ter po poli Turke izkosie: tu se brani malo i veliko, popi, fratri, ene i divojke. Biju Turke drvljem i kamenjem, vrilom vodom, paklom raztopljenim; tu se kolju noim i andarim a biju se tekim buzdohanim. Skulari se junaki podnie: silovito na Turke udrie, jedni siku, jedni bodu Turke ter krvave svoje bile ruke. Tad izgibe vojska cesarova, ali turska ni broja se ne zna; bila grada Turci ne uzee, gule brade natrag pobigoe. Kad li se je noca ufatila, graani se penju na visine, k nebu meu ognjene plamene iz zvonika svetoga Stipana. Na glas daju duci od Lorene tuno stanje Bea bijeloga, lipo njima odgovara bane od nimaki visoki planina. Od pomoi zlamenja davae ter graane duka sloboae, da se brane za malo danaka od onizih nevirni Turaka.

Kad li doe danak dvanajesti, ugleda se vojska cesarova na planini svetog Leopolda, silna vojska duke od Lorene, u crljeno bie obuena. Druga se je vojska ugledala, sva u bilo, pobre, obuena, dvajest iljad' silenih junaka i prid njima duka Bavijera. Trea se je ugledala vojska, u zeleno sva je obuena, silna vojska kralja poljakoga Ivania, zmaja ognjenoga. Sinu beko polje naokolo, oko njega visoke planine od oklopa i od oklopnika, od puaka, kopja i sabalja. enerali vie uinie, kako e se udarit na Turke. Desno krilo oni odredie velikomu kralju poljakomu, a da njemu pomonici budu mladi vitez erceg od Saksena Lavemburgo, zmaje od dvi glave, i Rabata bane enerale, jo dva kneza na glasu viteza: Madarija Palfi enerale i Gundula, vitez glasoviti, Dubrovanin puno plemeniti. Ovi bilu slavni enerali pod barjakom kralja poljakoga, koji vojskom njegovom vladahu i pod Beem glave odsicahu. Livo krilo odreeno bie velikomu banu od Lorene, pomonike njemu postavie silne lave, orle od dvi glave: od Badena slavnoga ercega, ljutu zmiju Lezlu enerala, Ljubomirka i Merci barona, Kroji bana i Taf enerala.

Na vas dundar bani odredie dvi adaje od zemlje nimake: Bavijeru, bana velikoga, i Sasona, ercega slavnoga. Dadoe jim dobre pomonike jedanajest mladih enerala, a da njima lipo zapovida svitli bane, princip od Valdeka. Tri se silne uputie vojske niz planinu svetog Leopolda. Kad su sali na to polje ravno, enerali u red postavie silne vojske, da se biju s Turcim. Boj zametnu Parela principe, a za njime Lezle enerale; sa svim krilom udari na Turke silni vitez erceg od Lorene. Kralj poljaki udario bie z desnim krilom na dvanajest paa, na Mustapu, velikog vezira, i na mlade Turke janjiare. Udri dundar duke Bavijere na vas dundar cara silenoga. Evo boja, evo ognja teka, evo, pobre, mejdana viteka! Od praha se nita ne viae, od topova nita ne ujae, po svem polju krvca tecijae, u Dunaj se vodu salivae. Tu se bie od jutra do podne, jo se ne zna, iji mejdan bie. Kad to vidi duka od Lorene, udri konja srebrnim mamuzam, umia se u vojsku carevu z golom sablom u desnici ruci, a za njime sve krilo njegovo, ter potira Turke vitezove. Malo posli duka Bavijera razbi dundar cara silenoga. Kralj poljaki u potribi bie, janjiari jer mu se oprie.

Ne moe ji s mista pomistiti nit ji moe junak pridobiti, ali njemu dobra pomo doe od Lorene i od Bavijere. Udarie jedino na Turke, potirae mlade janjiare ter jih siku do mrkloga mraka, al utee Mustapa vezire. Ostae mu ognjeni topovi, adorovi, bubnji i svirale, ostade mu azna i zaira, mrtve vojske pedeset iljada, Bii vezir od grada do grada, jedva duhat u Biograd doe: onde mu je gora sria bila, rusa mu je glava odsiena. Pisma principa Euenija, kako razbi cara Mustapu na Tisi rata bekoga. Da je tebi posluat, cesare, to govori Otmanovi care: "Nejma lipa lova brez sokola ni brez cara estokoga boja! Ode vojska g Beu bijelomu tri stotine iljada delija i prid njome Mustapa vezire, da osvoji Be u ermaniji. Be bijeli Turci ne uzee, ermaniju malo i vidie, ve pod Beem izgiboe teko, izgubie potenje viteko. Ode vojska g bilomu Budimu, da obrani njega od Lorene, koga teko obsidnuo bie i na juri esto udarae. Al Budima obranit ne moe, ve izgibe silna vojska moja od Lorene, duka nevirnoga, krvolije naroda turskoga. Ie vojska do grada Osika, da ga brani od sile nimake, al ga ona obranit ne moe, ve izgibe ukraj Drave vode.

Di se godir vojske udarie, moji Turci vazda izgiboe. Ne ostade grada, ni varoa u svoj ravnoj zemlji Ungariji, to ne uze duka od Lorene i nevirni princip od Badena! Ve ne mogu toga podnositi, ja u poi njima bojak biti." To govori, na noge se skae, pak podie silnu vojsku svoju ter otie priko Romanije do lijepe zemlje Ungarije. Razbi vojsku bana Veterana, cesarova mlada enerala, i uze mu Lipu na krajini, a upali Titul, varo bili. Jo je care tiho besidio: "Da iemo k Petru Varadinu, na silu u osvojiti njega i svu ravnu zemlju Slavoniju." Veli njemu Teelija bane: "Posluaj me, mili gospodare! Ne odimo k Petru Varadinu, muno emo osvojiti njega. U njemu je zmaje od dvi glave, mlado mome princip Uenio: straho me je, isie ti vojsku, jer je princip roda junakoga. Ve odimo Erdelj osvojiti i po njemu bijele gradove!" Mustapa je njega posluao, na Erdelj je vojsku podignuo. Kad je doa na Tisu vodicu, ini care na vodi upriju od svojizih ajka ormanica, dok je svoju pribrodio vojsku. Kada li se vojska pribrodila, kod Tise se umeterizila. To je uo princip Uenio ter otie cara pozdraviti.

Die vojsku puno ognjevitu, etrdeset iljada junaka, i poveze silene topove pad otie uz to polje ravno. Kad je doa blizu turske vojske, svoje lipo razredi vojnike: z desnim krilom udario bie na upriju, da ne uu Turci, a s livim je krilom udario na meteriz cara silenoga. Dvi se jake udarie vojske ukraj Tise nasrid polja ravna. Tu se iva vatra prosipae, do neba se dimovi digoe: Turci zovu sveca Muhameda, a krstjani ime Isusovo. Nimci ginu, ali naprid iu; Turci viu, al natrag uzmiu. Turin veli: "Jao moja majko!" Nimac veli: "Stan', poekaj, Turko!" Meterize prve osvojie pak na druge snano udarie. Ovde, pobre, estok oganj bie i mnoga se krvca prolivae. Osvojie i meteriz drugi pak na trei snano udarie: potirae Turke janjiare do adora cara estitoga. Evo, brate, ognja estokoga nimakoga i janjiarskoga! Janjiari svoga cara brane jer nimake odsicaju glave. Mnogo vrime njima bojak bie, ali i njih Nimci pridobie: potirae Turke janjiare i sejmene niz to polje ravno. Evo, brate, plaa od Turaka! Na Tisu ji riku natirae: to od sablje tada uticae, ono Tisa voda prodirae.

Dvajest i est iljada Turaka osta mrtvi na polju junaka izvan onih, to se potopie i u Tisi rici ostadoe. Tu pogibe veliki vezire, sedamnajest paa i vezira i velikih aga janjiarski, alaj-bega ni broja se ne zna. Al utee na konju Mustapa ter pobie niz to polje ravno, jedva duhat u Temivar doe samo svoji pet virnih delija. Ostae mu veliki topovi, osamdeset i tri strahovita, adorovi i alaj-barjaci, srebro, zlato i brez broja novci. Ostade mu i peat od zlata, na veziru vise oko vrata. Teko babam, kud sejmeni prou, a sejmenom, kad na Tisu dou! Evo poe sria i junatvo, Uenija slavno velianstvo: razbi cara, uzvisi cesara, mili Boe, plemenita dara! Ide s vojskom u Bosnu ponosnu, robi, pali sela i varoe: sva se Bosna poplaila bie, prida nj niko iza ne smidoe. Nit je uti puke ni lumbarde, nit je vidit konja ni konjika, jo ni pica careva vojnika, sve pobie u goru zelenu. Koliko je pusto Sarajevo, er bijeli, gnizdo trgovako, svega ga je princip osvojio, sa etiri strane uegao. Vojska mu se u skerlet obue, sve bogatstvo i njega izvue pak se vrati k ravnoj Slavoniji pivajui, konje igrajui.

Tad krstjani mnogi uskoie, silenoga cara odbigoe: u Brodu se namistie jedni, u Sibinju i selu Kobau; u Poegu drugi otioe ter poeki varo naselie, bojak bie, glave odsicae pod kriocem bekoga cesara. esto oni u etu iahu, plino gone, tursko robje vode. I sada su na glasu junaci ter se zovu delije Posavci. Slidi pisma prva od vitezova ungarski i hrvatski, koji u stara vrimena turske odsicae glave, izvaena iz razliiti istorija tampani, poami od godita gosp. 1441 do godita gosp. 1641. Prikazana prisvitloj gospodi zagrebskoj za srene ljubavi vikovinju uspomenu. Rano rani starac Mjelovane, rano rani, bilu knjigu pie ter je alje Vuku Lianinu, od starine prijatelju svomu: "Gai Vue, od starine knee, glasoviti na sablji vjetee! Od tebe se pjevaju popijevke, jer si mnoge pogubio Turke. A uo sam od babajka moga, da si, knee, roda vjelinjega. Nuder pitaj vijelu posestrimu, ne bi li ti kazala junake Slavonije, Like i Krbave, slavne Bosne, vjeteke drave, srbske zemlje i od Ungarije, Dalmacije i od Bulgarije, jer je meni korba dodijala od mojega draga pobratima, po imenu starca Radovana, barjaktara od Kotara ravna, da junaka nisam izpjevao, kad sam od nji pjesmu zapjevao. Kai mi ji, Vue Lianine, da junake pjevam od starine!"

Odpisuje Vue Lianine: "udim ti se, stare Mjelovane! Prolo ti je sto godina dana, a junake ne zna od mejdana. Ta, uo si Sibinjanin Janka, ungarskoga bana i junaka, od koga se pivaju popivke po svoj zemlji turskoj i slovinskoj, jer je vee posika Turaka, nego ima ti u bradi dlaka. Na boju je Janko ostario, Na 1441. trijest puta cara predobio. A uo si i njegova sina Matijaa, kralja ungarskoga, kako turske glave odsicae i gradove bile uzimae. On porobi Bosnu, zemlju ravnu, Na 1458. i osvoji po Bosni gradove, punokrat je s Turcim bojak bio i vazda ji bie pridobio. Boj je bio s nimakim cesarom, dobi njega i Be mu osvoji; jo pridobi kralja poljakoga i porobi njegove drave. Mnogi kralji na nj su udarali, ali su se brzo pokajali: bolji junak od babajka bie, pridobit ga nitko ne mogae. Di li ti je, stare Mjelovane, Franipane, od Rvata bane, koji turske vojske razbijae i junake glave odsijecae? Kamo li ti Gereb enerale, Kojino se pjeva na sve strane? Nu posluaj sile od junaka, to uini bane od Turaka, kad rvatsku zemlju porobie, deset iljad robja zarobie Na 1483. ter ji vode u Bosnu ponosnu pivajui, konje igrajui.

Ali Turkom loa srea bie, jer Rvati na nje udarie, a prid njima Gereb enerale i Brnardin bane Franipane. Udarie ter ji isjekoe, mlado robje natrag dovedoe: bie s paom sileni Turaka sedamnajest iljada junaka. Opet Turci vojsku sakupie i rvatsku zemlju porobie, al je njima loa srea bila, dva su bana na nje udarila: jedan bie Dereniu bane, a drugi je Brno Franipane. Isikoe careve delije ukraj Une, vodice studene. Pet iljada glava odsjekoe izvan oni, to se potopie; ufatie iljadu Turaka, Na 1492. pet stotina suvie junaka. Na glasu je Koloni Nikola, vicebane Senja bijeloga, junaci ga u pjesmi spominju, kad goricom zelenom putuju, jer je esto na vojsku odio ter je tursku zemlju porobio: junake je glave odsicao, Na 1494. u Senj tursko robje dovodio. Jo ti kaem dva silna junaka, kojino se ne boje Turaka, dva rvatska bana i plemia, koji bihu srca Kraljevia: jedan bie Miljenovi Marko, Na 1505. a drugi je Karlovi Ivane. Oba turske glave odsicae, Na 1522. oba sablje krvce napojie, Ali posluaj, stare Mjelovane, to uini Krste Franipane: pod Jajcem je Turke isjekao, Na 1525. izpod bila grada iztirao.

Junak bie Krste Franipane viruj meni, stare Mjelovane kano vjetez Marko Kraljeviu i delija Milo Kobiliu. Suleman je vojsku sakupio ter je tvrdi Kisek obsidnuo, Na 1532. bio ga je trinajest nedilja i uini trideset juria. Al ga care osvojit ne moe, ve izgubi silnu vojsku svoju, jer ga brani senjski kapetane, po imenu Juriu Nikola. Ovo junak sileni bijae, zlatno krilo na njem trepeae, opoteni senjske vitezove, sve rvatske bane i knezove. Kae meni vijela posestrima ljuta zmija Petra Keglevia, od Rvata bana i plemia, da je sjeka Turke krajinike, prid junacim na vojsku odio i carevu zemlju porobio, Na 1538. dogonio plino nebrojeno, dovodio robje nekreno. uo jesi, stare Mjelovane, to uini Baki Petre, bane: prid ungarskom vojskom vojevae ter Saksonu jade zadavae. Oslobodi bekoga cesara od Saksona, duke velikoga, njegovu je vojsku isjekao podaleko u zemlji nimakoj. Na 1547. Mjelovane, zlo vino popio i u gusle mukle udario! Ta, kamo ti Zrinovi Nikola, od Rvata bane i vjetee, koga slavi ravna Ungarija, Slavonija, Lika i Krbava, jer je turske vojske razbijao, na stotine glave odsijecao?

Kamo li ti Lenkovi Ivane, silni vitez, od Rvata bane, koji bie srca Jankovia, a desnice Marka Kraljevia? Ko isijee pod Segetom Turke, Ali-pau i vojsku njegovu, nego bane Zrinovi Nikola Na 1556. i delija Lenkovi Ivane? Ko isie kod Rakovca Turke za etiri i vee iljada nego junak Lenkoviu bane Na 1557. i delija Alapiu Janko? Ko potira Turke krajinike ter ji stie blizu Vinodola Na 1558. nego vitez Alapiu Janko, ter ji sie bolje nego Marko? Ko isijee silene junake, krajinike pjece i konjike od Bijaa i od Kostajnice Na 1565. nego vitez Alapovi Janko? Jo ti, pobre, lipe glase kaem: podie se Sokolovi-paa z dvajest i est iljada Turaka ter porobi Liku i Krbavu. Ali mu je loa srea bila: na nj udari Erdeljiu Petre, od Rvata bane i vitee, ter potira Sokolovi-pau i njegovu vojsku silovitu. Tu gospoda mnoga izgiboe, Na 1565. mladi bezi, silni alaj-bezi, ine vojske ni broja se ne zna. Al da znade, stare Mjelovane, to uini Panovi Ivane: on malenu etu imadie, ali esto Turke razbijae. Pali turska sela i varoe, plino goni, mlado robje vodi; Na 1564. kud njegova sablja dopirae, on'da crna krvca tecijae.

Elek Vjede silni junak bie, kako vijela posestrima pie, od Rvata vjetez, enerale, koji sijee Turke na sve strane. Kupi bane svoje vjetezove ter osvoji po Lici gradove, Na 1579. pali sela i bile varoe, sie Turke, to je po nje loe. Jo ti kaem Juru Kriania, koji bie srca Smiljania, jer na vojsku esto odlazae, robje fata, glave odsicae. U tursku je zemlju odlazio i varoe ognjem opalio, Drenik tvrdi on je osvojio, Na 1578. krajinike pod ma okrenuo. Zmija bie Kislin enerale, kojino se slavi na sve strane, jer je tursku zemlju porobio, bosanskoga pau pridobio. On isie pod Ostrocem Turke, do ramena okrvavi ruke; Na 1580. slavie se do sudnjega danka od Rvata, sileni junaka. Kada Sisak Turci podsidoe, osvojit ga oni ne mogoe, jer ga brani pope dom Nikola, Mikaia roda vitekoga, koji puno posie Turaka krajinika, najbolji junaka; svoje bile on posveti ruke, Na 1592. jer istira izpod grada Turke. Opet Turci Sisak obsidoe, a prid njima Asan-paa bie, ali mu je loa srea bila, na njega je vojska udarila Edeljia, bana rvatskoga, kojino je roda junakoga. Razbi pau, isie mu vojsku, Na 1593. opoteni svu zemlju rvatsku.

to od sablje njemu uticae, ono Kupa voda prodirae: utopi se Asane vezire, jo i njegov bratac kapetane i mlad netjak cara silenoga Sinan-paa roda junakoga. Poznadoe siloviti Turci, to e rei Rvati junaci! Drugoga ti kaem Jankovia, po imenu Pavla Lenkovia, enerala, rvatskoga kneza, na oruju silnoga viteza, koji turske vojske razbijae ter jim ruse glave odsicae: Na 1594. Rvaane podie junake ter osvoji kule i ardake. Petriniju bie osvojio i krajinu tursku porobio: robi zemlju cara silenoga sve do Jajca, grada bijeloga. Ko osvoji bilu Kostajnicu nego vitez Lenkoviu Pavle? Ko upali varo pod Biaem? Upali ga Lenkoviu Pavle. Ko isie Turke krajinike nego vitez Lenkoviu Pavle? Ko privede Vlahe u krstjane nego vjetez Lenkoviu Pavle? Al posluaj, stare Mjelovane, da ti kaem i druge mejdane! Kad Rvati naglo udarie, ter kod Kupe Turke isikoe, tu se nae vitez od krajine, knez i junak silni od starine, po imenu Mrnavevi Vue, koji Turke oko Kupe tue. Namira ga bie namirila na junaka Badankovi-Bega: z brijetkim se sabljam udarie, ali Vue bolji junak bie,

jer pogubi konja i konjika jednim mahom, careva vojnika. Na 1627. Istim mahom dvi glave odsie silni junak Mrnavevi Vue. Veliko je pleme Drakovia, rvatskoga na glasu plemia, jer porodi bane i knezove, na oruju silne vitezove, koji caru puno dodijae i njegove vojske razbijae, a najvee Drakovi Ivane, slavni vitez, od Rvata bane, koji robi Liku i Krbavu, u to vrime carevu dravu. Na 1641. On isie Turke na sve strane, a najvee mlade Kladuane. Svoj gospodi od rvatske strane prekazuje starac Melovane ovu pjesmu na ast i potenje, za njiovo vee uzvienje! Pisma najposlidnja od slavne Bosne Prikazana ocu potovanomu fra Boni Beniu, tiocu bogoslovcu i kustosu reene provincije, od starca Milovana Probudi se, Bosno, zemljo slavna, kojano si zaspala odavna, ter mi kai bosanske junake, na oruju vitezove jake, neka mogu i njih zapjevati, ast i diku slavnoj Bosni dati! Ali Bosna lipo odgovara, Milovana ter estoko kara: "Jer si, brian stare, poludio, putujui pamet izgubio? Kad si pjeva pjesme od junaka, najvee si pjeva od Bonjaka. Ko je bio Marko Kraljeviu, ko li vitez Milo Kobiliu? Ko bijae Relja Bonjanine, Omuevi junak od starine?

Ko je bio Brankoviu Vue, ko l' starinom Kastrioti Jure, ko li junak Zrinoviu bane, ko l' delija Kosari Stjepane nego mladi starinom Bonjaci, ol Bonjaci oli Hercegovci, koji bihu bosanska gospoda od slavnoga mojega naroda? Otklem bie Senjanin Ivane i delija Makar kapetane, otklem li je Novak i Radivoj i delija Tomiu Mijate ve od Bosne i Hercegovine, Kosaria stare banovine? I ostali uskoci junaci svi su, stare, starinom Bonjaci. Ko bijae Janko Mitroviu i Ilija serdar Smiljaniu, ko li bie Suri don Stipane i kavalir Jankovi Stojane ve uskoci starinom Bonjaci, ol Bonjaci oli Hercegovci, i ostali kotarski serdari, kapetani, alaj-barjaktari? Otklem bie starina Nakia, Sinobada i mlada Radnia, ve od Bosne i Hercegovine! Viruj meni, stare, doistine. Otkolem je Vukoviu Zee i kavalir Gri dom Ivane, otklem li su ostali serdari i na glasu cetinski glavari neg od Bosne i Hercegovine, vitezovi zvani od starine? Ko je bio Marko Sinoviu, silni vitez Petre Kuliiu neg Bonjaci, starinom junaci, Hercegovci ol mladi Ungarci? Otkolem je Deli-Markoviu, silni junak Rade Miletiu

neg uskoci mladi Hercegovci, a starinom svi jesu Bonjaci! Ko bijae Nikoliu Bajo, ko li vitez Ivanovi Marko nego mladi starinom Bonjaci, ol Bonjaci oli Hercegovci! to li pjeva Posavce junake, to ti pjeva starinom Bonjake. Otkuda su Domazetovii, ljute zmije kano Jankovii, ve starinom od Bosne knezovi, na oruju silni vitezovi, kojino su svuda vojevali, jo i turske glave odsicali od Kandije rata estokoga pod barjakom cesara bekoga? A kamo ti pae Atlagii, Atlagii i Kulinovii? Di su tebi Duratbegovii, Duagii i Sokolovii? Kamo tebi sile Bakotii, Kosarii i Filipovii? Di su tebi Kopii junaci, Ljubovii di su Hercegovci, Sulagii i Mesiovii, Lopuii i Vazlinovii i ostali poizbor junaci Hercegovci ol silni Bonjaci, Dalmaciju koji porobie, na stotine glava odsicae? Kamo tebi Kuna Asan-aga, koji mnogo odnese mejdana? Di je junak Poprenoviu, na oruju Marko Kraljeviu? Kamo li ti Babiu Asane, di li ti je Lopui emane? Kamo tebi Cukarinovii, Noinovi i Nadakovii? Di je tebi Firdusovi bee, Topalovi di ti je vitee?

Kamo li ti Zloji Omer-aga, di li ti je ari dizdar-aga? Di su sile Tataranovii, Duratovi i Tabakovii, koji svuda ete etovae, na stotine glava odsicae? Svi su ovo starinom Bonjaci, ol Bonjaci oli Hercegovci, kojino se tada isturie, kada Bosnu Turci osvojie, i ostali bez broja junaci, vitezovi starinom Bonjaci, koji vlake odsicae glave vee neg je u Primorju trave. I da si mi zdravo, Milovane! Boga moli, ostavi mejdane; sve je nita, sve e u prah poi, grihe plai, valja k Bogu doi.