Bosna ima samo jednu mahanu, najljepa je na svijetu!

SADRAJ:

UVOD 1. OSMANSKA/ORIJENTALNA ARHITEKTUR .......................................................1 1.1. Utjecaj orijentalnoislamske civilizavije na BiH........................................................2 1.2. irenja orijentalno-islamske kulture na prostoru BiH.............................................3 1.3. Utjecaj orijentalne/osmanske arhitekture na kulturu u BiH........................................4 1.4. Osmanski arhitektonski stilovi pretee bosanskog arhitektonskog sloga....................5 1.4.1. Brusanski i ranocarigradski period (XIV i XV st.)....................................................5 1.4.2. Klasini period osmanske arhitekture (1501-1703.)..................................................6 1.4.3. Period dekoracije tulipana (1703-1730.)....................................................................7 1.4.4. Period osmanskog baroka (1730-1808.)....................................................................8 1.4.5. Period osmanskog ampira (1808-1874.)....................................................................8 1.4.6. Neoklasini period (1874-1930.)...............................................................................9 2. HISTORIJSKI OKVIRI RAZVOJA SAKRALNIH OBJEKATA ORIJENTALNE ARHITEKTURE U BOSNI I HERCEGOVINI 2.1. Pojava i rasprostranjenost..........................................................................................10 2.2 Regionalne arhitektonske specifinosti.......................................................................16 2.2.1. Centralna i Istona Bosna........................................................................................16 2.2.2. Zapadna Bosna.........................................................................................................17 2.2.3. Hercegovina.............................................................................................................18 3. DAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI 3.1. Procvat Sarajeva za vrijeme Gazi Husrev-bega..........................................................20 3.1.1. Gazi Husrev beg (1480 1541)............................................................................20 3.1.2. Gazi Husrevbegova ili Begova damija.................................................................21 3.1.2.1. Karakteristike Gazi Husrev-begove damije........................................................22 3.2. Careva damija u Sarajevu.........................................................................................25 3.3. Ferhat paina ili Ferhadija damija u Banjoj Luci...................................................26 3.3.1.Ruenje...................................................................................................................... 3.3.2. Restauracija.. 3.4. Arnaudija damija u Banjoj Luci 3.4.1. Ruenje 3.4.2. Rekonstrukcija. 3.6. Karaozbegova damija u Mostaru

4. CRKVE 4.1. Crkve brvnare 4.2. Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini Stara vareka crkva. 4.3. Saborna crkva u Sarajevu. 4.4. Franjevaka crkva i samostan Gorica u Livnu. 4.4.1. Franjevaka crkva u Livnu 4.4.2. Samostan Gorica u Livnu.. 5. MEDRESE 5.1. Gazi Husrevbegova medresa sagraena 1537. godine............................................. 5.2. Karaozbegova medresa................................................................................................. 5.4. Eli Ibrahimpaina medresa........................................................................................ 5.3.Behram-begova medresa.................................................................................................. 6. Tekije 6.1. Tekija na vrelu Bune (Blagaj)......................................................................................... 6.1.1. Izgled tekije.................................................................................................................. 7. HANOVI I KARANVASARAJI 7.1. O hanu uope.. 7.2. Vrste hanova... 7.3. Hanovi u Bosni i Hercegovini. 7.3.1. Moria han... 7.3.2. Kolobara han 7.3.3. ulov han. 7.3.4. Talihan 7.4. Han i karavansaraj... 7.5. Imareta i musafirhane (zavije) 8. BEZISTANI 8.1. Bazilikalni bezistani 8.2. Bezistani u Bosni i Hercegovini. 8.2.1. Gazi Husrev-begov bezistan... 8.2.3. Brusa bezista. 9. SAHAT KULE 9.1. Karakteristike sahat-kula............................................................................................... 9. 2. Sahat-kule u Bosni i Hercegovini.................................................................................. 9.2.1. Sahat-kula u Banjoj Luci , najstarija sahat-kula u BiH................................................

9.2.2. Sahat-kula u Graanici, najmasovnija sahat-kula u BiH. 9.2.3. Sahat-kula u Mostaru... 9.2.4. Sahat-kula u Sarajevu.. 10. MOSTOVI 10.1. Mostovi u Bosni i Hercegovini..................................................................................... 10.1.1. Stari most u Mostaru................................................................................................. 10.1.1.1. Historija mosta 10.1.2. Arslanagia most........................................................................................................ 10.1.3. Most Mehmed-pae Sokolovi.................................................................................. 10.1.3.1. Historija mosta........................................................................................................ 10.1.3.1. Karakteristike mosta............................................................................................... 10.1.4. Kozja uprija u Sarajevu............................................................................................ 11. M EMORIJALNA ARHITEKTURA 11.1. Niani........................................................................................................................... 11.2. Turbeta ili mauzoleji..................................................................................................... 12. ESME I ADRVANI 12.1. esme 12.1.1 Sebilji.. 12.1.2. Sebilj u Sarajevu 12.2. adrvani... 13. HAMAMI 13.1. Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam u Sarajevu.......................................... ZAKLJUAK LITERATURA

Uvod
Bosna i Hercegovina je moja jedna i jedina domovina. Neunitiva i ponosna, poslije svakog pada dizala se iz ruevina i pepela ljepa i jaa, ako je to ikako mogue. Bosnom su vladali mnogobrojni vladari i mnogi ljudi koraali njome i svako od njih ostao je opinjen njenim blistavim bisernim i istim izvorima, cvjetnim poljima i planinama, njenim prirodnim uvarima. Ovaku sliku moje domovine upotpunjava kr i samoisklesano hercegovako kamenje. Takmiei se sa prirodnim ljepotama veina vladara i neimara je pokuala ostaviti prepoznatljiviji peat mojoj domovini. Tako su se u njoj ispreplele razliite kulture, tradicije i nacije. Najvei peat u arhitekturi ostavile su joj Osmanlije sa najveim brojem izgraenih najljepih graevina. I ba po tim graevinama moja domovima je prepoznatljiva u svijetu. Da ivim jo minimalno deset stoljea ne bih mogla nai i obii svaki steak i vidjeti lino sve njene ljepote. Zato sam se odluila za svoj zavrni ispit u u gimnaziji pisati temu Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini i bar na taj nain upoznati jo jedan djeli njene ljepote.

Bosna Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plae klobuaju kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna tiina. U tiini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo. Zimi Bosna po svu no srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca. Kad Bosanac lijee na poinak on polako glavu spusta na zemlju Da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se popne na brdo iznad pruge pa mahne mainovoi. Majka mahne mainovoi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuu. U kui ivi starica Njen smjeh je ajet o denetu. Skloni obuu kad prelazi Unu, Savu, Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je ilimom zastrta.
(Nedad Ibriimovi)

1. Osmanska/orijentalna arhitektura
Arhitektura Osmanskog carstva je u cjelini specifina i drugaija od ostalih, posebno kada je u pitanju izgradnja damija u stilu Mimara Sinana, kao Sulejmanija damija iz 16. vijeka. Gotovo 500 godina bizantska arhitektura je utjecala na izgradnju damija kao to je Aja Sofija, koja je posluila kao primjer za mnoge osmanske damije kao to je ehzada damija, Sulejmanija damija i Rustem-paina damija. Osmanlije su dostigle najvii stepen arhitekture u islamskim zemljama. Oni su posjedovali tehnike izgradnje nepreglednog unutranjeg prostora ogranienog "besteinskom", ali masivnom kupolom i uspjevali su napraviti perfektan sklad izmeu unutranjeg i vanjskog prostora, kao i sklad tame i svjetlosti. Islamska orijentalna arhitektura se sastojala od izgradnje jednostavnih zgrada sa prostranom dekoracijom, sve dok je nisu preobrazile Osmanlije kroz novi dinamini arhitektonski izraaj, koji se ogledao u izgradnji lukova, kupola, polukupola i stubova. Aja Sofija (damija Svete mudrosti) je sagraena u doba cara Justinijana u Carigradu,

u razdoblju izmeu 532. i 537. godine, i jedno od najveih graditeljskih dostignua. (slika br. 1) Damije koje su bile male i mrane prostorije sa zidovima pokrivenim arabeskama su preobraene u svetite estetike i tehnoloke ravnotee, oplemenjene elegancijom i sa nagovjetajem dotad neviene superiornosti.

1.1. Utjecaj orijentalnoislamske civilizavije na BiH

U BiH postoje mnogobrojni arhitektonski spomenici iz turskog perioda i ine veoma vaan dio kulturne batine ovih dviju zemalja. Istina je da je duh te arhitekture doao izvana, ali su same spomenike podizali, gradili, klesali i usklaivali s prilikama i shvatanjima okoline, o svome troku, sinovi tih dviju pokrajina, najveim dijelom domai ljudi, i muslimani i krani. Danas su oni za nas vani po svome kulturno-historijskom i umjetnikom znaenju. ''Padom utvrenih kraljevskih gradova Bobovca, Visokog i Jajca godine 1463. bi zauvijek zapeeena sudbina bosanskog kraljevstva. A kad jo 1482. godine pade i Herceg-Novi, posljednje uporite zemalja hercega Svetog Save, najvei dio teritorija dananje BiH ue u sklop carstva turskih sultana i pod neposredan utjecaj orijentalne kulture.''1 Privlanost orijentalnoislamske civilizacije proizilazila je iz raznih okolnosti po tome to je ona donosila vii ivotni standard, unosila je nove potroake potrebe, razvijala je estetska osjeanja, davala je maha mati to je bila prilagoena potrebama ovjeka i donosila je jednu vrstu lagodnosti i posebno po svome pozitivnom odnosu prema prirodi. Takoe je atraktivnost ove civilizacije proizilazila i iz toga to su njeni nosioci, bilo to Turci ili bosanski Muslimani, vaili kao oni iz ijih se redova birao vladajui sloj gospoda. Brojni pisani dokumenti potvruju da su osnivai tih spomenika bili pojedinci. Posebno vaan faktor koji je utjecao na razvoj ove arhitekture bio je religiozni osjeaj, kojima su bili proeti islamizirani dijelovi naih naroda. Poznato je da islam trai od svojih sljedbenika troenje imetka, kako uope, tako i u drutvene svrhe, a za to im obeava veliku nagradu. Tako sinovi ove zemlje, brojni osmanski dravnici, veziri, pae, teftedari i drugi slubenici, od svojih prihoda, koji su bili najee iz ratnog plijena, podiu po BiH razne zadubine, a u vakufu ostavljaju, za uzdravanje ili zakladu, imetak u novcu, zemlji, duanima i drugim privrednim objektima. Obini graanski stalei, trgovci i sitni obrtnici ne zaostaju za tim visokim i imunim dravnicima, a takoe ni ene iz mahale. U Sarajevu su, naprimjer, podigli svoje damije i ostavili lijepo imanje za njihovo uzdravanje po jedan buzaija, nalaija, poaija i sara, a tako su isto dvije sestre, djevojke, tkajui na stonu platno sagradile u tom istom mjestu jednu esmu koja je tu stajala sve do 1895. Upotreba turcizma je vaan dokaz o utjecajima orijentalno-islamske civilizacije na junoslaveneske narode. Orijentalista Abdulah kalji sastavio je rijenik turcizma na srpskohrvatskom jeziku i tu registrirao 6.878 pojmova sa 8.742 rijei orijentalnoislamskog porijekla. ''Ranije je narodna nonja u junoslavenskim zemljama bila sasvim orijentalna. tavie, jo u doba srpskog nacionalnog preporoda veliki kultruni reformator Vuk Karai proglasio je fes nacionalnom nonjom.''2 O intenzivnosti i zastupljenosti orijentalnoislamskih utjecaja pokazuje nam i njihov osjeaj u crkvenom graditeljstvu, namjetaju i predmetima, ureaju ikonostasa, u vezu i ukraavanju crkvenih knjiga, kao i uope u religioznom ivotu krana.

1.2. irenja orijentalno-islamske kulture na prostoru BiH

1 2

B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljee), Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996. M. Mujezinovi, Islamska epigrafika Bosna i Hercegovina, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998.

Turski utjecaj se neposredno pojavljuje u nae krajeve preko administracije kako pojedinaca tako i grupa koji su boravili u Stambolu, a i u drugim islamskim centrima i to su bili preteno janjiari, studenti, trgovci, haije i dr. To to je slubeni jezik bio turski bio je takoe vaan inilac za irenje ove kulture. Kao to smo i ranije napomenuli, vano je da su tekovine ove kulture sadrane i u samom islamu. Islamskom civilizacijom bio je duboko proet muslimanski ovjek bez obzira na njegovo etniko porijeklo.

Damija sultana Sulejmana Velianstvenog u Istambolu. Najmonumentalnije djelo osmanskog klasinog arhitektonskog stila. Najvei osmanski arhitekt mimar Sinan svoje najvee graditeljsko ostvarenje realizovao je u vrijeme najmonijeg osmanskog vladara. (slika br. 2) U popularizaciji ove kulture posredniku ulogu odigrali su bosanski Muslimani kao geografski najisturenija skupina. ''Meutim, bosanski Muslimani nisu bili obini transmiteri, jer su, kao i drugi narodi, preuzete civilizacijske tekovine obogaivali svojim udjelom u skladu sa vlastitim kulturnim tradicijama.''3

1.3. Utjecaj orijentalne/osmanske arhitekture na kulturu u BiH

E. elebi, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo Sejtarija, Sarajevo, 1999.

Jedna vrlo vana odlika islamske civilizacije nala je svoj snaan izraz takoe u bosanskoj arhitekturi, a to je bio dobro naglaen odnos prema prirodi i prema ivotu. U Bosni je arhitektura teila tome da se skladno uklopi u zelenilo pejzaa i da su stambeni i drugi objekti izloeni suncu, da se tekua voda do maksimuma iskoristi, ali se tjelesni kult takoe nije zapostavljao. Islamsko strogo monoteistiko naziranje nalo je svoj izraz u tome to je zapostavljala slikarstvo i kiparstvo, kao i oblikovanje ivih bia. Prikazivanje ivotinjskih likova u stilizovanom obliku zastupljano je i u muslimanskom vezu u BiH. Osobito ovo vai za pauka (radu), koji je, kako je poznato kod muslimana, simbol radosti, labuda na vodi, riba i jo nekih. U izradi nadgrobnih spomenika niana naena je supstitucija za plastino oblikovanje ljudskih bia. Dekorativni elementi orijentalnoislamske umjetnosti zastupljeni su i u bosanskom graditeljstvu, proizvodima umjetnog obrta, u izradama bakra, zlata, i srebra, eljeza i drugih metala, keramici, opremi knjiga i drugim, ali je sigurno da nigdje nije u istoj formi zastupljen. Upravo su dvojica Bonjaka glavni predstavnici turskog minijaturnog slikarstva, to su Visoak Nesuh Mitraki i Naka Osman. U ilimarstvu su takoe jako naglaeni orijentalno islamski utjecaj, a ono se oslanja na odreene vjerske obiaje, a i na nain ivota. injenica je da je arhitektura BiH imala karakteristike turskoislamske arhitekture, a i neke svoje odreene vlastitosti, te vlastitosti proizilazile su iz toga to su graditelji neimari i izvoai duneri bili uglavnom domai ljudi iz BiH, pa su tako u nju unosili elemente domae umjetnike tradicije. Drvo koje daje velike oblikovane mogunosti bilo je veoma zastupljeno u graevinskom materijalu orijentalnoislamske arhitekture i znamo da je to posljedica umskog bogatstva BiH.

Barokni dvorac Dolmabake (nova rezidencija) u Istambulu na Bosforu sa veoma bogatim i vrijednim umjetnikim eksponatima. Predstavlja graditeljstvo osmanskog ampira koji karakterie prodor evropskog uticaja na osmansku arhitekturu. (slika br. 3)

1.4. Osmanski arhitektonski arhitektonskog sloga

stilovi

pretee

bosanskog

Rodonaelik Turaka-Osmanlija je tursko pleme Kai koje je i prvobitno bilo nastanjeno u oblasti dananje Ankare sa hanom Ertogrulo, iji se sin Osman proglasio sultanom 1299. godine i stvorio novu tursku dravu koja se irila prema oslabljenoj Bizantiji. Selduki stilovi su se ve mijeali sa bizantijskim (uticaj Aje Sofije) i utjecali na stvaranje velikog prostora ispod jedne kupole na etiri stuba. Ovo je osnovna novost i u osmanlijskim arhitektonskim stilovima, dok ostali elementi sadravaju selduke arhitektonske stilove.

1.4.1. Brusanski i ranocarigradski period (XIV i XV stoljee)

U ovom periodu se grade ulu damije sa vie manjih kupola kao: Ulu-damija u Bursi (1399.) sa dvadeset malih kupola na toliko polja podijeljenom molitvenom prostoru. Eski damija u Jedrenu (1414.), Zindirlikuja-damija u Carigradu sa est jednakih kupola i trijemovima sa po tri male kupole. U grupu damija sa velikom kupolom iznad jedinstvenog prostora spadaju: Alaudin damija u Bursi (1326.), Zelena damija i Izniku (1378.), Firuz-agina damija u Carigradu (1491.). Grade se u ovom periodu i damije sa dvije kupole iste veliine. Damija Orhan-beja u Bursi, Murad-paina damija u Carigradu (1466.). U ovom bursanskom i ranocarigradskom stilu graene su i brojne medrese i turbeta (mauzoleji) kao to su medresa sultana Mehmeda Fatiha u Carigradu (1471.) zatim hanovi Orhan-gazi u Bursi i Kirkihan u Carigradu (1467.) i bezistani u Bursi, Ankari, Jedrenu. U periodu graeni su i hamami: Orhan begov u Busri, Mahmutpain u Carigradu (1466.) i palate: Orhanova u Bursi, sultan Fatihova u Carigradu (1458.). Ulu damija, Alaudinova damija izgraena u Bursi 1326. godine. (slika br. 4)

1.4.2. Klasini period osmanske arhitekture (1501-1703.)

Ovaj najznaajniji period u osmanskoj arhitekturi uope, obiljeila su dva graditelja, odnosno dvije graditeljske kole iji su oni rodonaelnici, a to su mimar Hajredin i mimar Sinan, najvei neimar ne samo klasinog, nego uope osmanskog arhitektonskog stila. Mimar Hajredin gradi u vrijeme sultana Bajazita II ( 1481-1512.), sa najznaajnijom damijom sultana Bajazita II (1501.). Ova damija ima prostorno rjeenje sa konstruktivnim sistemom pod utjecajem Aje Sofije i svi ostali neimari rade u mimarHajredinovom stilu. Mimar Sinan (1490-1588.) oznaava najvei uspon turske arhitekture uope. Prva mu je damija ahzade (1548.) ne velika, ali konstruktivno sjajna. Mogue da njegova njaznaajnija osobina, istoa i smjelost u konstrukciji, dola do izraaja jo u poetku graditeljske karijere. Njegova najznaajnija danija je: Sultan Sulejmanova ili Sulejmanija u Carigradu. Kau da na posjetioca ini takav upeatljiv dojam da im joj se priblie mogu uvidjeti njenu dominantnost u prostoru Bajazitova damija izgraena na Bajazitovom trgu 1506. godine (slika br. 5) Druga znaajna damija neimara Sinana je damija Selima II u Jedrenu (1569-1575.). Njemu i njegovoj koli pripisuje se preko 300 sakralnih, javnih, stambenih i vojnih gradnji u raznim krajevima ogromnog Osmanskog carstva. Most Mehmed-pae Sokolovia na Drini u Viegradu. Selimija damija u Jedrenu, druga po znaaju koju je sagradio neimar Sinan u klasinom osmanskom stilu. Ovo je najljepa i najvea damija na Balkanu. (slika br. 6) Najpoznatiji uitelj mimar Sinanove kole je Mehmed-aga, graditelj najvee carigradske Sultan Ahmedove ili Plave damije (1606-1616).

Sultan Ahmedova ili Plava damija u Istambulu. Sagradio je najpoznatiji uenik mimar Sinanove kole Mehmed-aga (1609-1616. godine). Ovo je najvea damija u Istambulu. (slika br. 7)

1.4.3. Period dekoracije tulipana (1703-1730.)

Sam naziv karakterie ovaj arhitektonski stil, jer tu nije rije o prostranim vrijednostima arhitektonskih objekata, nego samo o dekoraciji u kojoj preovladava stilizovani cvijet tulipana. Ovo je ujedno i period opadanja moi Osmanskog carstva to se odmah, po neprijed navedenoj maksimi, odrazilo na arhitekturu te se umjesto prostranih atributa kao nosioci stila pojavljuju dekorativni atributi.U ovo vrijeme Sultan Ahmet III gradi vei broj adrvana-fontana. Ibrahim-paa gradi nekoliko paviljona. Kroz navedene objekte vidan je prodor evropskih stilova i uticaj Evrope na osmansko arhitektonsko stvaralatvo. Fontana sultana Ahmeda III u Istambulu podignuta 1728. godine ispred ulaza u Saraj. Predstavlja najprezentativniji objekat arhitektonskog stila iz perioda dekoracije tulipana - lala. Objekat nema prostornih nego dekorativne vrijednosti. (slika br. 8)

1.4.4. Period osmanskog baroka (1730-1808.)

Period baroka u osmanskoj arihtekturi pada u vrijeme reformi Osmanskog carstva u kome se tada javljaju nacionalno oslobodilaki pokreti diljem Carstva. Tada na osmanske prostore prodire stil evropskog baroka, ali u formi prilagoavanja osmanskoj arhitektonskoj tradiciji. U stilu izmjenjenog baroka izgraene su Nuri Osmanlija damija u Carigradu, turbe i adrvan Abdulhamida I, kao i damija sultana Selima III u Carigradu.

Nuri Osmanlija damija izgraena u Carigradu (slika br. 9) Ovi objekti su po prostornim, konstruktivnim i ostalim rjeenjima ispod ostvarenja iz vremena klasinog perioda osmanske arhitekture, a to je vrijeme dekoracije u toj arhitekturi.

1.4.5. Period osmanskog ampira (1808-1874.)

Ovaj period oznaava prodor evropskog utjecaja, ne samo na osmansku arhitekturu, nego na civilizaciju i kulturu uope. U arhitekturi vlada eklekticizam i arhitektonski objekti sagraeni u ovom periodu nemaju nita zajedniko sa arhitektonskom osmanskom tradicijom. Iz ovog perioda potiu: Turbe sultana Mahmuta II, kola Devri Kalife, Nusretija damija i poznati barokni dvorac Dolmabake (nova rezidencija sa veoma bogatim i vrijednim umjetnikim eksponatima) u Carigradu na Bosforu.

Valide damija u Aksaraju, znaajna predstavnica perioda osmanskog ampira. (slika br. 10)

Mimar Sinan (1490-1588.) najvei graditelj i rodonaelnik klasine osmanske graditeljske kole. Bio je arhitekta 360 graevina (84 damije, 51 mesdid, 57 medresam, 22 mauzoleja, 17 imareta, 48 karanvasaraja, 46 hamama itd). Njegova tri najznaajnija djela su Sulejmanija damija (Carigrad), ahzada damija (Carigrad) i Selimija damija u Jedrenu. Poredili su ga s Botielijem i Mikelanelom. (slika br. 11)

1.4.6. Neoklasini period (1874-1930.)

Ovaj period u osmanskoj arhitekturi ini nastavak prethodnog, a zatim tei vraanju klasinom stilu u osmanskoj arhitekturi sa unoenjem modernih inovacija u sjajno klasino. No, svi ovi pokuaji nisu imali znaajnijih rezultata, jer vie nije bilo onih uvjeta koji su nastali i razvili se u tom klasinom, najznaajnijem stilu osmanske arhitekture. Sve naprijed navedene periode pojedinih razdoblja arhitektonskih stilova u ogromnom islamskom carstvu, koje se svojevremeno na vrhuncu moi, prostiralo du svih starih kontinenata, od Atlantskog okeana na zapadnu do Malezijskog arhipelaga u Tihom okeanu na istoku, klasificirali su zapadni istraivai i historiari umjetnosti. Zbog toga postoje i evidentni propusti u klasifikaciji civilizacijskih batina na tako ogromnom prostranstvu pa i nedovoljna istraenost civilizacija onih islamskih zemalja i naroda za koje zapadnjaci nisu imali naglaen interes. Nakon to se raspalo ogromno islamsko carstvo na niz manjih i veih nezavisnih islamskih drava, kako je to naprijed navedeno, za ovaj rad najvei znaaj ima nastanak Osmanskog carstva u XIV i XV stoljeu koje se iz Male Azije proirilo na itavu istonu polovinu Balkanskog poluotoka, a zatim i dalje, pa su prodori dopirali i do samog Bea. Ovim osvajanjem istoni krajevi Balkana doli su pod vlast Osmanlija, a time i pod uticaj islamske, posebno osmanske civilizacije i islamskog arhitektonskog uticaja i graditeljstva uope.

2. Historijski okviri razvoja s a k r a l n i h objekata orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini

2.1. Pojava i rasprostranjenost
Razvoj orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini poinje poslije uspostavljanja osmanske vlasti nakon pada Bosne 1463. godine, iako su neki objekti nastali i prije ove godine. Damije, svakako, spadaju meu najstarije graevine. Nije mogue uspostaviti taan redosljed pojave i gradnje damija, jer dokumentacija o njima nije potpuna. Najmanje podataka imamo o damijama iz najstarijeg perioda, odnosno iz XV stoljea, a najvie o objektima iz XVI stoljea. Pojavu i rasprostranjenost gradnje damija moemo pratiti samo globalno hronoloki, po regionima i naseljima, pratei irenje osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, Treba imati u vidu da je u vrijeme pada Bosne osmanska drava preivljavala etrnaestu deceniju svog postojanja i razvoja arihtekture. Svi osnovni arhitektonski problemi su rijeeni, a pogotovo u pogledu gradnje damija. Na osnovu bogatog arhitektonskog nasljea selduke, zatim maloazijske i vizantijske arhitekture, uz osnovnu ideju islamske religije, uspostavljen je nain gradnje damija i drugih objekata razliite namjene, kao to su: turbe, medresa, hamam, imaret, tekija, saraji. Izgraene su mnoge damije raznovrsne po obliku, od onih najjednostavnijih jednoprostranih sa ravnom tavanicom i onih sa kupolom do sloenih sa vie kupola. Od XV stoljea intenzivira se gradnja damija u evropskom dijelu drave, jer su te zemlje, osmanskim osvajanjem, prvi put dole u domen islamske kulture. U Bosni, kao pograninoj oblasti carstva, najvie su se gradile jednoprostrane damije, pa je prihvaena i primjenjivana u svim vidovima arhitektonske materijalizacije, od one najjednostavnije s drvenom munarom do najsavrenije sa kupolom. Prvi takvi objekti sa kupolom u Bosni su se pojavili krajem druge decenije XVI stoljea.4 Do tada su mnoge damije bez kupole odigrale vanu ulogu u irenju islamske arhitektura i tazvoj zateenih i novih naselja. U prvoj fazi u nekim osvojenim mjestima adaptirani su postojei objekti za potrebe damije. Negdje su to bile crkve, a negdje i dijelovi tvrave, i drugi objekti pogodni za molitvu. Zatim se ozbiljno pristupa gradnji damija. Moe se pretpostaviti da je meu tim najstarijim damijama bilo i onih sa drvenom munarom, jer je to najjednostavniji nain gradnje.

Prve damije u nekom osvojenom podruju Turci su gradili na punktovima, koji su imali strateki znaaj za uspostavljanje vlasti i dalje napredovanje, kao i u stratekim vanim
4

Prvu damiju sa kupolom u Bosni izgradio je Mustafabeg Skenderpai 1518. godine u Sarajevu u mahali koju je narod nazvao Skenderija. Poruena je 1945., a munara 1960. (M. Mujezinovi, Epigrafika I)

utvrenjima. U Bosni ih treba traiti u bosanskom krajitu, koje je postojalo oko Sarajeva od 1453. do 1463. godine.5 Narodna predaja kae da je damija u Ustikolini najstarija u Bosni i Hercegovine, a prema natpisu koji je postojao u damiji izgraena je 1446. godine, ali to ni do danas nije dokazano.6 U koliko je narodna predaja tana, ta prvobitna graevina je sigurno bila skromnija, mogue i sa drvenom munarom, jer dananja munara po svojoj formi, precizno klesanim kvaderima i stalaktnim ukrasom odgovara munarama iz XVI stoljea.

Najstarija damija u Bosni i Hercegovini, izgraena, prema narodnom predanju, u Ustikolini 1448-1499. godine (slika br. 12) Drugu damiju prije pada Bosne izgradio je krajinik Isabeg Ishakovi. Nije poznato tano kako je izgledala ta najstarija damija u Sarajevu, a S. Kemura i H. Kreevljakovi navode da je imala drevnu munaru te da je nastala 1457. godine. 7 To je stara damija koja se nalazila na mjestu dananje Careve damije, koja je pokrivena kupolom prilikom temeljite obnove 1565. godine i proirena sa dva bona dodtka 1847. godine.8 U popisu bosanskog sandaka iz 1515/16. godine naziva se damija Atik, to znai da je najstarija,9 a u drugim dokumentima iz XVI, XVII i XVIII stoljea sultan Mehmedhanova i Careva. U istim dokumentima se navodi da slubenici damije, imam, hatibi i mujezin uivaju timare.10 Ovo dokazuje da je Isabeg ovu damiju sagradio iz dravnih sredstava pa je zato dobila ime tadanjeg sultana ili naziv Careva, to je bilo uobiajno. Prema Ademu Handiu, od poetka su postojale damije za posadu u slijedeim tvravama: Zvorniku, Srebrenici, Sokolu, Srebreniku, Kulatu, Brkom, apcu.11
5

Bosansko krajite je postojalo od 1453., a moda i od 1488., pa do osnivanja bosanskog sandaka 1463. godine na podruju dananjeg Sarajeva i utvrenja Hodidjed. Spomije se i kao Vilajet Hodidjed koji je popisan 1455. godine. (H. abanoovi, Bosanski Paaluk, Sarajevo 1928.) 6 Damija u Ustikolini ima ulazni trijem sa drvenim stupovima i prostir za molitvu veliine 12,2 X 12,4 m, visine 6,3m. Graena je od lomljivog kamena, to odudara od naina zidanja munare. Ima ravnu drvenu tavanicu i etverovodni krov, koji je do Prvog svjetskog rata imao olovni pokrov, a sada crijep. (M.Mujezinovi i E. Dimitrijevi, Damija na Ustikolini, Nae starine II, 1957.) 7 S. Kemura, Sarajevske damije i druge javne zgrade turske dobe, 1908., H. Kreevljakovi, Sarajevo do Husrevbega, 1932.) 8 S. Kemura, isto 9 H. abanovi, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi Naunog drutva III, Sarajevo, 1960. 10 S. Kemura, isto Z. Faji, Stanje sakralnih prosvjetnih objekata u Sarajevu za vrijeme provale Eugena Savojskog, 1982. 11 A. Handi, isto

Meu prva utvrenja u Bosni u kojima je postavljena posada spadaju Zvornik (1460.), Srebrenica (1462.) i Kulat (1463.).12 Mogue je da je u Kulatu izgraena jedna od najstarijih vojnikih damija sa drvenom munarom u Bosni. Za nju Evlija elebija kae da je Ebul Fethova, to znai da je izgraena za vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Fatiha (14511481.).13 Utvrenje Kulat nalazi se na vrhu visoke stijene na uu rijeke Jadra u Drinjau. I danas se na toj visokoj litici nalaze ostaci tvrave i mala damija sa drvenom munarom koja je sauvala arhaian izgled. Nakon to bi bila obezbijeena granica osvojenog podruja, stvarani su uslovi za razvoj naselja u novim kulturnim uslovima. Najstarije otvoreno naselje nastalo je u Sarajevu sa damijom i zadubinama Isabega Ishakovia.

Impresivna mala drvena damija iz osmanskog vremena, na vrhu visoke stijene na Kulatu, iz 15. stoljea. U svome Putopisu spominje je Evlija elebi i kae da je sultan Fatihova damija (slika br. 13) Meu najstarije poznate damije u Bosni spadaju i one u Sarajevu i u Foi koje su izgradili namjesnici bosanskog i hercegovakog sandaka.14 U Sarajevu, to su mesdidi Mehmedbega Minetovia (146364.), Ajasbega (147076.), Jakubpae (1491.), Jahja bega (148283.), a u Foi Hamzabegov mesdid (147075.). Meu najstarije damije spada i Sinan paina damija u Mostaru iz 1476. godine.15

12 13

M. Mujezinovi, Epigrafika II Govorei o Kulatu, Evlija pie:U gradu ima Ebul Fethova damija, kue: ehajina, imamova, mujezinova.Zatim ima itnica, debhana, pet ahi topova, dizdar i dvadeset i osam prisutnih vojnika posade. (E. elebi, Putopis, Sarajevo, 1967.)
14

Sarajevo je bilo centar bosanskog sanaka, koji je osnovan 1463., a Foa hercegovakog, koji je osnovan 1470. 15 H. Hasandedi, Kulturno historijski spomenici u Mostaru iz turkog perioda, Sarajevo, 1961.

U istonoj i centralnoj Bosni i u Hercegovini, koje su osvojene nakon pada Bosne 1463. godine, svi neophodni uslovi za razvoj naselja stvoreni su ve u toku XV stoljea, tako da od poetka XVI stoljea moemo pratiti njihov jai razvoj. Bilo da se radilo o postojeem srednjovjekovnom naselju ili nekom vanom punktu gdje je trebalo okupiti stanovnitvno, damija je bila prva kulturna ustanova, kojoj se zatim dodaju i prosvjetni i privredni objekti koji treba da pospjee razvoj arije. Naselje se zatim irilo po orijentalnim pricipima tako da se u centru razvija arija, a oko nje mahale za stanovanje. Adem Handi je ukazao da je osnivanje naselja bilo rezultat osmiljene dravne politike koja se ostvarila preko institucije vakufa. Ta politika bila je uslovljena javnim potrebama, najvie strategijskim i komunikacijskim.16 Prve damije u mnogim mjestima bile su carske, dravne.17 Uloga drave odraavala se i u tome to je naselje koje je dobilo pravni status kasabe muslimansko stanovnitvo bilo osloboeno dravnih poreza.18 Time bi se mogao objasniti ubrzan razvoj naselja. U XVI stoljeu razvijaju se naselja u istonoj i centralnoj Bosni, odnosno u oblastima koje su bile udaljene od granine linije. Njihov rast se produio do XVII stoljea. Najvei uspon je doivjelo Sarajevo, sjedite bosanskog sandak-bega, koje je krajem XVII stoljea imalo 104 mahale i isto toliko damija.19 Od ostalih istiu se Mostar i Banja Luka sa 37, zatim Foa sa 17 damija, Travnik isto sa 17, Tuzla sa 12 damije.20 Damija huseina aua u Tuzli, podignuta u 17 st., graena iskljuivo od drveta (slika br. 14) U svim tim mjestima donatori grade prvenstveno sakralne, a zatim i druge objekte prosvjetne, privredne i javne. Damije se javljaju u razliitoj izvedbi i u pogledu primjenjenog graevinskog materijala i konstrukcije. Od sredine XV stoljea pa do 1518.

16 17

A. Handi, O formiranju gradskih naselja u BiH u XVI stoljeu; 1975. Handi navodi tri varijante formiranja naselja: 1. privatna (dervika), 2. vladarska (dravna), 3. privatna (feudalna).

Druga varijanta u formiranju naselja gradskih sastojala se u injenici to su se na raznim punktovima, kao prve kulturne ustanove, podizane tzv. carske damije, koje su bile faktiki dravne. Tako je kroz jedno stoljee, od 70 tih godina XV stoljea do 70 tih godina XVI stoljea, podignuto u Bosni 25 nominalnih carskih damija, kojima su bili udareni temelji slijedeim kasabama: Sarajevo i Zvornik prije 1481.; Foa, Rogatica, Srebrenica, Viegrad, Travnik, Prozor i Nevesinje prije 1512.; Kneina, Doboj, Stolac prije 1520.; zatim Jajce, Banja Luka, Tula, Bijeljina, Gradika, Blagaj kod Mostara, Jezero kod Jajca prije 1566. (A. Handi, Vakuf kao nosilac odreenih dravnih i drutvenih funkcija u Osmanskom Carstvu, 1983.) 18 A. Handi, O formiranju nekih gradskih naselja 19 H. Redi, Studije o islamskoj arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983. 20 H. Redi, isto

godine u Bosni se grade samo damije sa etverovodnim krovom. Munara je bila kamena ili drvena. U toku XVI stoljea nain gradnje damije se obogauje primjenom potkupolnih rjeenja, pa se u toku XVI I XVII stoljea jedno prostrana damija javlja u tri osnovne izvedbe: 1. damija sa kupolom 2. damija sa etverovodnim krovom i zidanom munarom 3. damija sa etverovodnim krovom i drvenom munarom.21 Pored ovih potkupolnih damija mnogo je raen i tip damije sa etverovodnim krovom i ravnom tavanicom. To je lokalno prilagoavanje ekonomskim i klimatskim uslovima i obino su to skromnije damije ija je vrijednost u uklapanju u ambijent. Meu ovim damijama ipak ima i reprezentativnih, velikih objekata, kao one u Makedoniji, a u Bosni je takva Sulejmanija damija u Travniku. Posebnu vrstu ine damije kod kojih je izvedena drvena kupola, kao to je Jahja-paina u Skoplju (1506.), Tabaica u Mostaru, Gazanferija u Banjoj Luci i damija na vrelu u ajniu. (slika br.15) Od poetka XVIII stoljea gradnja kupolnih damija gotovo prestaje u uslovima opadanja politike i ekonomske moi Osmanskog Carstva. Prema nedavnoj statistici, u Bosni i Hercegovini je evidentirano ukupno 1120 damija, od kojih je 786 ili 70% imalo drvenu
21

N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.

munaru, 259 ili 23% kamenu i 75 ili 7% bez munare, moramo imati u vidu da meu damije sa kamenom munarom spadaju i 36 damija sa kupolom.22 Sumirajui ove statistike podatke uoavamo da je najvie damija s drvenom munarom bilo u Bosni, ostale su bile prekrivene crijepom ili eramidom. Zamjena drvenog pokrova naroito je izraena krajem XIX stoljea i U XX stoljeu kada dolazi do vee upotrebe opeke i crijepa, to je ee u naseljima koja u to vrijeme biljee vei prosperitet. Ovako impozantna brojnost i izrazito velika zastupljenost damija sa drvenom munarom daju posebo obiljeje Bosni u poreenju sa ostalim pokrajinama koje su se nalazile u sastavu Osmanskog carstva.

Damija s drvenom munarom, Atik damija u Bjeljini, (slika br. 16)

Damija s drvenom munarom, Zavra damija u Livnu (slika br. 17)

2.2 REGIONALNE ARHITEKTONSKE SPECIFINOSTI

22

H. Redi, Studije o islamskoj arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983.

Kod damija sa drvenom munarom na prostoru Bosne i Hercegovine moemo zapaziti razliite specifinosti. Utom smislu moemo izdvojiti tri osnovna regiona i neka ua podruja unutar njih. Prvi region ini centralna i istona Bosna, drugi zapadna Bosna, a trei Hercegovina. 2.2.1. Centralna i Istona Bosna Geografski ovaj region moemo ograniiti rijekom Drinom na istoku i rijekom Vrbas na zapadu. Da bismo shvatili sve specifinosti u gradnji damija, moramo se ukratko osvrnuti na drutvenoekonomske i politike prilike, koje su podloga svakoj ljudskoj djelatnosti pa i razvoju arhitekture. Ovaj region je doao pod osmansku vlast odmah nakon pada Bosne 1463. godine i do 1528. godine, odnosno 1528. godine bio je prema sjeveru i zapadom ogranien Srebrenikom i Jajakom banovinom, kada i te oblasti dolaze pod tursku upravu. Nakon toga produavaju se osvajanja ne sjever preko Save i na zapad, naroito poslije zauzimanja Jajca i Banja Luke 1528. godine. Tako da je ova oblast ostala u pozadini osvajanja, to je omoguilo dug i miran razvoj u XVI stoljeu i kasnije. To je ujedno i stoljee najveeg prosperiteta Carevine, kada dolazi do urbanizacije naselja i procvata arhitektonske djelatnosti. Razvijaju se mnoga naselja sa vie damija i mahala. Od 1518. godine grade se monumentalne damije sa kupolama kao produetak ovakvih gradnji u Makedoniji i na Kosovu, gdje su ve u XV stoljeu nastala znaajna arhitektonska ostvarenja. Najvie damija s kupolom izgraeni je u XVI stoljeu u ovom regionu i u samom Sarajevu kao politikom, privrednom i kulturnom centru toga doba. Ove nevelike, ali arhitektonski znaajne damije i prisustvo poznatih neimara Carstva, koji su gradili, imali su odraza i na gradnju drugih vrsta damija i drugih poznatih objekata. Od sredine XV stoljea grade se damije sa kamenom munarom, zatim mnogo damija sa drvenom munarom u svim naseljima i veim i manjim. U ovom regionu gradi se standarni tip jedno prostrane damije sa drvenom munarom, koji ima ulazni trijem i prostor za molitvu. To su veinom damije srednje veliine sa unutrenjim prostorom od 50 90 m2, ima i malih, ali se ne grade velike damije. U XIX stoljeu je izgraena samo jedna vea damija sa stupovima u Maglaju. U centralnoj i istonoj Bosni damije imaju drvenu munaru odmjerene vitkosti koja izlazi iz krova i skladno je ukomponovana u cjelinu. Munara je ukraena letvicama, a na galeriji ima otvore, to ostavlja dojam prozranosti. Za gradnju damija primjenjuju se svi graevinski materijali kao drvo, epri, kamen i bondruk konstrukcija.23 epri se dosta upotrebljava u Sarajevu, Foi, Zenici i Tuzli.
23

Sistemu sa drvenim stubovima i erpiem kao ispunom. U ovom sluaju osim konstruktivne uloge, ovim zidovima se savladavaju nepravilnosti i veliki nagibi terena. Ovaj nain gradnje sve vie je zamjenjivao primjenu punog drveta, to je bilo karakteristino za gradnju u srednjem vijeku. To je posljedica proreivanja i nestajanja uma, a time i obilja drveta za gradnju. Meutim, masovna primjena bondruk konstrukcija u stambenoj arhitekturi nije nala tako masovnu primjenu pri gradnji damija. (H. Redi, Studije o islamskoj arhitekturskoj batini, Sarajevo, 1983.)

Tamo gdje ima vie kamena kao u Srebrenici, Koraju, Travniku i drugim naseljima damije su od kamena. Posebnu grupu ine damije od drvenih dasaka. Na oblikovane karakteristike damija veliki utjecaj ima oblikovanje krova i primjena razliitih pokrova. Za ovo podruje kao i cijelu Bosnu, karakteristini su visoki krovovi pokriveni indrom (vrsta crijepa). Meutim izdvaja se podruje oko Sarajeva i Foe, gdje su ti krovovi vremenom zamijenjeni niskim krovovima sa pokrovom od eremide. Izuzetno se kao lokalni pokrov javlja i cijepani kamen kriljac, i to samo u selima jugoistono od Srebrenice. Od XIX stoljea indra se sve vie zamijenjuje crijepom. Kreativni duh naroda Bosne najvie se dokazao na tipu skromne, male, drvene damije sa drvenom munarom. Objekat je zidan u "bondruku". Na te zidove dolazi visoki drveni krov sa jakim padom zbog snijega te drvenom munarom koja izlazi iz krova i jedva nadilazi sljeme krova. (slika br.18) 2.2.2. Zapadna Bosna Zapadnom Bosnom nazvaemo geografsko podruje koje se prostire na zapad od rijeke Vrbas, odnosno od linije koja spaja Banja Luku, Jajce, Livno. Banja Luka je osvojena 1528. godine, a osvajanjem Krajine zavreno je 1592. godine padom Bihaa, nakon ega je osnovan bihaki sandak. Zapadni dio Bosne, a naroito podruje zapadno od rijeke Une, imalo je status krajine, odnosno progranine oblasti. U nemirnim prilikama utvrenja su do kraja osmanske uprave imala veliki znaaj. Ovi posebni ulovi odrazili su se na koncepciji i arhitekturu damija. U ovom regionu Banja Luka zauzima posebno mjesto, kao granino mjesto izmeu centralne i zapadne Bosne. Banja Luka, kao sjedite bosanskog sandaka a zatim i beglerbega, doivjela je najjai razvoj u regionu. Tu su izgraene mnogobrojne damije i mnogi objekti islamske arhitekture. Veina damija je imala drvenu munaru. Po osnovnoj koncepciji damije su iste kao u Sarajevu, ali se uoavaju i razlike. Drvene munare su jednostavne bez ukrasnih detalja, galerija im je skoro zatvorena, sa malil otvorima pri vrhu. Ovakve takozvane slijepe munare karakteristine su za zapadnu Bosnu. U Jajcu, koje je takoer granino naselje, nastale su dvije posebne i jedinstvene damije sa drvenom munarom i unutranjom kamenom kupolom. Ve od Kljua prema zapadu uoavaju se znatnije promjene u arhitekturi damija. Skoro sve imaju drvenu munaru, damija sa kamenom munarom ima malo, a onih sa kupolama nema. U Bosanskoj krajini,

gdje je zastupljena gradnja damija sa standardnim rjeenjem, grade se i jednoprostrane damije sa izduenom osnovom i novim varijantama mahfila. Kako su u Bosanskoj krajini damije sa drvenom munarom, kao najei, a negdje i jedini oblik sakralnog objekta, imale ulogu glavnih damija, graditelji su nastojali da im daju odgovarajui reprezentativan izgled. To su postigli gradnjom velikih damija, te izmjenom oblika munare. Krajem osmanskog perioda pa sve do danas, kod mnogih damija u zapadnoj Bosni zamijenjene su stare munare sa pokrivenom galerijom, novom drvenom munarom sa otvorenom galerijom. Arhitektonski oblik damije se mijenja ne samo promjenom oblika munare nego i novim nainom oblikovanja fasada, koje umjesto uobiajno dva reda prozora dobijaju jedan red izduenih prozora. Pored svega navedenog, posebno obiljeje Bosanskoj krajini daju damije sa drvenom munarom u utvrenjima, koje su izgraene u sredini tvrave, uz vanjske bedeme ili iznad ulaza. 2.2.3. Hercegovina Ubrzo poslije pada Bosne, ve 1470. godine, osnovan je hercegovaki sandak, koji je u prvih sto godina imao sjedite u Foi. Ovdje se Mostar razvio u kulturni centar i najznaajnije naselje sa najvie damija, medresa i drugih javnih objekata. U Hercegovini, shodno dugotrajnoj tradiciji graenje kamenom, skoro sve damije imaju kamenu munaru. Od ono malo damija sa drvenom munarom veina ih je izgraena u podruju koje gravitira Bosni, u selima oko Konjica i u Prozoru. Damije se po tlocrtnoj konstrukciji ne razlikuju od onih u centralnoj Bosni. Imaju standardno rjeenje jedno prostrane damije graene od kamena. Regionalno obiljeje imaju neke damije oko Konjica koje su pokrivene kamenim ploama. Potkupolna damija je kod nas uspjeno prihvaena kao konani rezultat dugog razvojnog puta od selduke arhitekture, pa preko brusanskog i ranocarigradskog stila, do klasinog turskog perioda. (slika br.19)

3. DAMIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

 Spisak damija u Bosni i Hercegovini izgraenih od 15. vijeka do danas zatienih kao spomenici kulturne batine Bosne i Hercegovine.

Alada damija, Foa Arnaudija damija, Banja Luka Azizija damija, Bosanski amac Begova damija, Sarajevo Careva damija, Sarajevo arijska damija, Livno Ferhat-Paina damija "Ferhadija", Banja Luka Fethija damija, Biha Hadi Ahmet Dukatareva damija "Glavica damija", Livno Husejnija damija, Gradaac Karaozbegova damija, Mostar Osman-paina damija, Trebinje Sultan Sulejmanova - Careva damija, Blagaj kod Mostara iman Ibrahim-paina damija, Poitelj Tabhanska damija, Visoko - Restaurirana, drveni minaret Alaudinova (adrvanska) damija, Visoko Veli-dedina damija, Stolac Kalavun Jusuf-paina, Kurumlija damija, Maglaj

3.1. Procvat Sarajeva za vrijeme Gazi Husrev-bega

Najslavnije doba povijesti Sarajeva za vrijeme osmanlijske uprave je bilo u periodu stolovanja Gazi Husrev-bega na dunosti bosanskog sandak-bega (1521.-1541.). Ako se izuzmu vojni pohodi koje je poduzimaoGazi Husrev-beg je sav svoj ivot posvetio podizanju i urbanizaciji Sarajeva. Pun plemenite ljubavi za opte dobro i napredak povjerenog mu naroda iz kojeg je i sam nikao, on nesebino rtvuje svoje ogromno bogatstvo na izgradnju veleljepnih graevina razliite namjene koje tadanje Sarajevo pretvaraju u najvei trgovaki, zanatski, kulturno-prosvjetni i vojni centar na razmeu Istoka i Zapada. Svojim neimarskim poduhvatima stekao je Gazi Husrev-beg neprocjenljive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana i razvoj materijalne kulture svih stanovnika ovih krajeva. Znajui da bi njegove zasluge na bojnom polju sauvala samo historija i da je jedini trajni hajrat (dobro djelo) ono to se ponavlja u budunosti, Husrev-beg je sva svoja nepokretna i pokretna dobra uvakufio24.

3.1.1. Gazi Husrev beg (1480 1541)

Gazi Husrev-beg25 , bonjaki beg u Osmanskom carstvu u prvoj polovini 16. stoljea. Bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznaajnijim namjesnikom osmanske Bosne. Roen je u Serezu u Grkoj. Otac mu je bio Bonjak iz Trebinja, dok mu je majka bila Turkinja i kerka sultana. Gazi Husrev-beg je ratovao protiv Mleana, Maara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je odlukom carskog divana imenovan bosanskim sandak-begom. Osim vojnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je imao ogroman uticaj na razvoj Bosne, naroito grada Sarajeva. Obnovio je Carevu damiju i izgradio uvenu Gazi Husrev-begovu damiju, biblioteku, medresu, sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate zgrade. Gazi Husrev-beg je izgubio ivot u bici u Crnoj Gori 1541. godine. Njegovo tijelo je preneeno u Sarajevo i sahranjeno u haremu njegove damije. Iznad vrata na turbetu pie: "Neka svaki dan milost Boija i blagoslov na njeg pada."

Crte Gazi Husrev-bega, najznaajnijeg namjesnika osmanske Bosne (slika br.20)

3.1.2. Gazi Husrevbegova ili Begova damija

24

Uvakufljenjem se ovjek svojom voljom odrie svoga imetka i zavjetava ga za opu dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga moe skrnaviti. Tako je Gazi Husrev-beg za izdravanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji. (B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljee), Sarajevo, 1996. godina) 25 M. Mujezinovi, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1998.

Ova velika i lijepa damija predstavlja jedno od najljepih djela orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Damija je sa svih strana opkoljena uskim uliicama stare arije, sa desetinama i stotinama duana, tako da ju je odatle nemogue sagledati u njenoj punoj ljepoti i veliini. Meutim, kada se ue u njeno prostrano dvorite, sve se izmijeni. Pred oima se ukae impozantna graevina, puna mira, skladne ljepote i veliine. Ovo je ne samo najvea damija koja je uope graena u naim krajevima ve i remek-djelo arhitekture osmanlijskog vremena. Graditelj ove damije je mimar (glavni arhitekta) Turskog carstva, Adem Esir Ali26, Perzijanac iz Tabriza koji je bio zarobljen u Turskoperzijskom ratu, a kasnije, sve do svoje smrti (1538. godine) obavljao dunost glavnog arhitekte u Carigradu. Uz Mimara Hajrudina, starijeg, bio je jedan od vodeih kreatora takozvane ranocarigradske arhitektonske kole, a ova je damija jedno od najvrijednijih ostvarenja te kole izvan samog Carigrada.

Gazi Husrev-begova damija u Sarajevu, najljjepe djelo orijentalne arhitektura u Bosni i Hercegovini (slika br. 21)

3.1.2.1. Karakteristike Gazi Husrev-begove damije

26

Ovaj veliki dobrotvor, izgradio je i najdui vodovod oko sedam kilometara dug, od vrela Crnila u selu Donje Biosko do Begove damije pa i dalje do Ferhadije i Talihana. (N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.)

Gazi Husrev-begova, ili u narodu poznata kao Begova damija, po svojoj konstrukciji, obliku i dimenzijama, predstavlja djelo od posebnog interesa za izuavanje osmanskog graditeljstva u naim krajevima. Damija ima sloeno arhitektonsko rjeenje.

Gazi Husrev-begova damija u Sarajevu nastala je u koli mimar Hajruddina, Sinanovog prethodnika, koji je prije Sinana davao peat i ton ranoj arhitekturi klasinog stila u Carigradu. Sarajevska tzv. Begova damija spada u najvrijednija ostvarenja ranog klasinog stila u osmanskoj arhitekturi, to znai da njen znaaj prevazilazi i Bosnu i Balkan, gdje vai svakako za najvee i najljepe ostvarenje osmanskog graditeljstva uope. Ovo je rijedak i jedinstven objekat u naim krajevima koji pored izuzento lijepe glavne kupole znaajnog raspona sadri i bone lae sa kupolama i polukupolama, kao i veliki trijem sa nizom manjih kupola. (slika br.22)

Frontalnim dijelom damije dominiraju teki, mramorni stupovi na koje se oslanjaju lukovi damijskog trijema. Oni dijele trijem na pet kvadratnih polja, od kojih je svako presvoeno kubetom. Glavni ulaz u damiju je vanredno dekorisan krasno stilizovanim arabeskama, ornamentikom, pozlatom i mramorom. Nad glavnim ulazom u damiju nalazi se kamena ploa, veliine 120 x 60 cm, na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smjeten u est elipsastih polja oivienih sa strana i kroz sredinu arabeskama. Zahvaljujui odnosu irine prema visini, njen je graditelj uspio da postigne impresivan dojam prostornosti, dok sretno rjeenje osvjetljenja pojaava taj dojam. Sredinji damijski prostor, u temeljnim je linijama jednostavna graevna figura sa 13 m irine i istom tolikom duinom, koja se u vertikalnom profilu razvija do savrenosti. Ovaj sredinji prostor je presvoen kubetom visokim 26 metara. Sredinji prostor se naprijed nastavlja na drugi napola manji, iste irine, presvoen lukom visine 16 metara. Ovaj prostor je pokriven polukubetom27. Ulazna vrata Gazi Husrev-begove damije, (slika br. 23) U vrhu damije, tano na sredini eonog zida, u crvenoj mramornoj plohi nalazi se prekrasno dekorisani mihrab, mjesto iz koga imam predvodi vjernike u zajednikom namazu (molitvi). Desno od mihraba je mimber (propovjedaonica), podignuta od sedam vrsta mramora, odakle se petkom i na vjerske praznike (Bajrame i sl.) dre sveane hutbe (propovjedi). Enterijer Gazi Husrev-begove damije (slika br. 24)
27

Prije Gazi Husrev begove damije u Bosni i Hercegovini sagraene su samo tri damije s kubetom (potkupolne): damija Mustafe bega Skenderpaia u Sarajevu (1517) na Skenderiji, Muslihudina ekrkije u Sarajevu uvrh Baarije (1526) koja je jedina od sve prostale tri sauvana i Sinan aua damija u Livnu iz 1529. godine, takoer poruena. Znaaj ovih damija, iako prostorno ne velikih, je u tome to su to prvi sakralni objekti kod nas presvoeni kubetom (kupolom) umjesto dotadanjih drvenih stropnih konstrukcija i upravo je u tome veliki graditeljski napredak. (N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995. godina)

Lijevo od mihraba se nalaze jo dva ursa (manje propovjedaonice). Lijevo od ulaznih vrata je maksura, ograeni prostor za uzvanike koji prisustvuju sveanostima, a ne uestvuju u namazu.

Karakteristika unutranjosti damije je prekrasna stalaktitna dekoracija u uglovima ispod kubeta i u samom mihrabu, te ornamentika i kaligrafija svih zidova. (slika br. 25) Izvanredno rjeenje osvjetljenja damije sa 51 prozorom od kojih su 12 donjih pravougaonog oblika, a svi ostali imaju zavretak u obliku prelomljenog luka, to daje utisak veeg prostora. Na zidu lijevo od glavnog ulaza je levha (uramljeni citat iz Kur'ana). Ova levha je preko 120 godina stara, ispisana pozlacenim slovima, a natpis na levhi je credo Islama i u prijevodu znaci: Nema boanstva osim Jednog Boga, a Muhammed je Boiji Poslanik!

Unutranjost damije je dekorisana kaligrafski ispisanim citatima iz Kur'ana (slika br. 26) Dananja dekoracija damije je potpuno nova i uraena je u toku 2001/02. godine ostvarujui tip i kolorit ornamenata u saglasnosti sa originalnim stilom orijentalne arhitekture.

3.2. Careva damija u Sarajevu

Careva damija je jedna od prvih damija izgraenih u Bosni i Hercegovini i prva u Sarajevu. Izgraena je 1462. godine a njenu izgradnju je finansirao i omoguio osniva grada Sarajeva Isa Beg Isakovi. Meutim ova damija je izgorjela 1480. u velikom poaru. Na istom mjestu se ponovo gradi damija (po miljenju jednih iz temelja, a po miljenju drugih samo kupola damije je bila izgorjela, tako da je samo ona ponovo raena) i u dananjem obliku izgraena je 1566. godine, a njenu gradnju finansirao je Sulejman Velianstveni. U to doba glavni arhitekta Carevine bio je mimar Sinan i smatra se da je gradnju ove damije realizovao jedan od njegovih uenika ili saradnika.To je centralni tip damije sa trostranim trijemom. Poto je damija u doba molitve (naroito petkom) morala primiti veliki broj vjernika, ostavljeni su trijemovi sa sve tri strane.

Careva damija, prva damija izgraena u Sarajevu 1462. godine, izgradnju je finansirao Isa-beg Ishakovi (slika br. 26) Centralna kupola damije ima oblik polukruga u presjeku, tipino za klasini period osmanske arhitekture, a smatra se da je stara kupola eliptinog presjeka izgorjela u poaru 1480.godine. Tokom konzervatorskih radova krajem prolog vijeka (1980-te ili 1990-te) otkrivena su i parcijalno restauirana etiri sloja zidne dekoracije, i to iz XVI, XVIII i poetka XIX vijeka. Osmougaona munara, ije je erefe pokriveno stalaktitima, predstavlja jednu od najljepih starih munara u Bosni i Hercegovini. Vrijedni nadgrobni, spomenici nastali u razdoblju od XV do XIX vijeka, nalaze se u groblju iza damije. Za par arhainih niana iza mihraba pretpostavlja se da oznaavaju grob osnivaa Sarajeva Isa-bega Isakovia.

Godine 1912. arhitekta Karl Parik28 je, potujui modul, a koristei elemente koji su viani u izgradnji bosanskih kua, projektovao zgradu Ulema medlisa i uspjeno je ukomponovao u cjelinu sa Carevom damijom. 3.3. Ferhat paina ili Ferhadija damija u Banjoj Luci Ferhat-paina ili bolje znana kao Ferhadija damija je bila centralni objekat u Banjaluci. Izgraena je 1579. godine u klasinom otomanskom stilu i predstavlja jedno od najuspjenijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture 16. vijeka. Njen arhitekta je nepoznat ali je poznato da je bio uenik otomanskog arhitekte Mimara Sinana. Izgradnju damije je finansirao Ferhat-paa Sokolovi bosanski sandak beg. U kompleksu Ferhadije su se takoer nalazila i 3 turbeta: Ferhat-pae, njegove unuke Safikadune i njegovih bajraktara. Kasnije je kompleks dopunjen sa sahat-kulom izgraenom nedaleko od Ferhadije. Damija je bila 18 m iroka, 14 m dugaka, a vrh kupole je bio 18m visok. Munara je bila 43m visoka. Ferhadija je uvrtena u kulturnu batinu Bosne i Hercegovine 1950. godine, a kasnije je bila uvrtena na listi spomenika svjetske batine pri UNESCO-u (nulta kategorija kulturnog spomenika).

Ferhat-paina damija, najljepa damija u Banjoj Luci (slika br. 27) 3.3.1.Ruenje Damija je djelomino bila unitena ekplozivom detoniranim 7. maja 1993. godine od strane nepoznatih srpskih nacionalista potpomaganih od vlasti Republike Srpske, kao dio sprovoenja politike etnikog ienja Bonjaka. Nakon prvog ruenja, vlasti Republike
28

Arhitekt Karlo Parik, roen je u selu Jiin, u ekoj 1857. godine, a umro u Sarajevu, 16. juna 1942. godine. Zavrio je akademiju likovnih umjetnosti, te arhitekturu i graevinarstvo. U Sarajevo je doao sa 26 godina, gdje je djelovao gotovo 60 godina. Zalagao se za ouvanje historijskog dijela grada i predlagao izgradnju novih dijelova grada od Koeva prema Sarajevskom Polju. Zgrada Zemaljskog muzeja je najznaajnije djelo arhitekte Karla Parika.

Srpske su organizovale potpuno ruenje i ienje terena na kojem se nalazio cjelokupni kompleks damije. Ferhadija damija 1993. godine, sruena od strane etnika (slika br. 28) Ostaci ruevina su odvezeni na gradsku deponiju. Kratko nakon ruenja Ferhadije sruena je i oblinja sahat-kula. Ferhadija je bila jedna od 16 damija sruenih u Banjaluci tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dan ruenja Ferhadije - 7. maj je u Bosni i Hercegovini proglaen kao zvanini Dan damija. 3.3.2. Restauracija Islamska zajednica Banjaluke je 2001. godine dobila urbanistiku saglasnost za ponovnu izgradnju damije. Ipak pri polaganju kamena temeljca 7. maja 2001. godine dolo je do nereda i protesta od strane srpskih nacionalista. 4000 protestanata je kamenovalo i tuklo 300 Bonjaka koji su prisustvovali ceremoniji postavljanja kamena temeljca. Mnogi su sa povredama primljeni u banjaluku bolnicu, a jedan Bonjak je nakon povreda preminuo 26. maja 2001. Ceremonija je kasnije obavljena u tajnosti i pod velikim osiguranjem. Rekonstrukcija damije je i dalje kontraverzna tema u Banjaluci zbog svoje prominentne lokacije u gradu, a rekonstrukcija je dalje oteana zbog problematike njene autentine rekostrukcije. Preliminarne studije o autentinoj rekonstrukciji damije je pripremio Arhitektonski fakultet u Sarajevu.

Rekonstrukcija Ferhadije na ljeto 2007. godine (slika br. 29)

3.4. Arnaudija damija u Banjoj Luci Arnaudija damija (Hasana Tefterdara damija) je bila jedna od zadnjih 15 damija u Banjoj Luci do 1993. godine. Jedan od potpisnika Ferhad-paine vakufname, ministar finansija Bosanskog paaluka - defterdar Hasan efendija podigao je 1595. godine lijepu monumentalnu kupolnu damiju poznatu pod imenom Arnaudija ili Defterdardija, koja je bila situirana u Donjem eheru u Banja Luci, nedaleko od Ferhadije damije. Izgraena u klasinom Otomanskom stilu, uz Ferhadija damiju predstavljala je primarni dio prvobitnog urbanog centra Starog grada ili Donjeg ehera Banjaluke. Bila je izgraena kao drugi kraj Banjaluke zanatske transverzale sa Ferhadijom na suprotnom kraju ulice. Uvrtena je na listu spomenika svjetske batine pri UNESCO-u (nulta kategorija kulturnog spomenika). Arnaudija damija pripadala je svojim stilskim i tipolokim karakteristikama grupi jednoprostornih damija sa kupolom i tri kupolice. Arnaudija damija, meu prvim damijama sagraenim u Banjoj Luci (slika br. 30) Stara esma (nasuprot munarici) iz koje ve godinama voda ne tee, na ulazu u damijsko dvorite, nije sluila samo vjernicima ve i iteljima cijele mahale. Unutranjost damije je bila vrlo lijepo i bogato dekorisana. Krunski dio mihraba bio je vrlo slian onome u Ferhadiji i Alada damiji29 u Foi. U turbetu su bila dva drvena sarkofaga prekrivena zelenom ohom.
29

Alada damija (arena damija, damija Hasana Nezira) je izgraena 1549. godine u Foi te je spadala u kategoriju veih damija i prva je damija u Bosni i Hercegovini izgraena u klasinom osmanskom stilu. Gradio ju je bliski saradnik Mimar Sinana i njena najvea vrijednost je to su sve kasnije damije graene oslanjajui se na ideju Alada damije. Alada je uvrtena u kulturnu batinu Bosne i Hercegovine i na listu spomenika svjetske batine pri UNESCO-u. (Z. Kajmakovi, Konzervatorsko-restauratorski radovi na ornamentima Alade damije u Foi, Nae starine VII, Sarajevo, 1960.)

Alada damija u Foi predstavljala je jedno od najznaajnijih graditeljskih ostvarenja i bila je jedan od najbolje proporcioniranih objekata, objekat koji je imao izvorno sauvane unutarnje dekoracije, kojem se od poetka pripisivala izuzetno velika simbolika vrijednost. (slika br. 31) 3.4.1. Ruenje Tokom agresije bila je vie puta skrnavljena. Arnaudija damija zajedno sa turbetom i vitkom kamenom munarom uz njega poruena je u noi izmeu 6. i 7. maja 1993. godine, iste noi kada je poruena i najpoznatija banjaluka damija Ferhadija, a potom su joj ostaci razvezeni na razna mjesta izvan grada. Ruenje Arnaudije jo uvijek nije zvanino istraeno ali je sigurno da je ruenje poinila jo uvijek neotkrivena grupa nacionalista kao dio politike etnikog ienja Republike srpske. 3.4.2. Rekonstrukcija U junu 2003. godine poela je i odraena je obnova kompleksa Arnaudija damije to je podrazumijevalo ienje terena, radove na obezbjeenju gradilita, infrastrukture, te poetak zidanja kamenog zida i saniranje postojeeg. Takoer je obnovljena stara damijska esma i kapija. .U drugoj fazi predvieno je da se izgradi sama damija i turbe, koje se nalazilo uz munaru. Za izgradnju ovog objekta, iji e izgled biti identian starom, dobijena je potrebna urbanistika saglasnost i sva druga dokumentacija. 3.6. Karaozbegova damija u Mostaru Karaozbegova damija30 je najvea i jedna od najljepih damija Hercegovine. Nalazi se u Mostaru, u Ulici brae Fejia. Izgraena je 1557-1558., prema nacrtima slavnog osmanlijskog arhitekte Sinana. Nadzornik i glavni donator radova bio je mostarski mecena Mehmed-beg Karaoz, sinovac tadanjeg hercegovakog vezira Rustema, koji je uz damiju izgradio i medresu, vjersku kolu, kao i druge objekte u Mostaru. Karaozbegova damija je pretrpila velika i teka oteenja tokom dvostruke agresije na Mostar i Bosnu i Hercegovinu, ali je tokom restauracije Starog mosta i starog jezgra grada Mostara 2002-2004. obnovljena i otvorena u julu mjesecu 2004. godine.
30

R. Michel, Mostar 1908., Sarajevo, 2006.

Najljepa damija u Hercegovini, Karaoz-begova damija u Mostaru (slika br. 32)

4. C R K V E
4.1. CRKVE BRVNARE
Pored damija i ostale sakralne arhitekture kada je rije o sakralnoj arhitekturi orijentalnog stila za prouavanje su vane i crkve od drveta, takozvane crkve brvnare, jer odraavaju bosanski nain gradnje i imaju dosta toga zajednikog sa damijama. O arhitrktonskim karakteristikama bosanskih crkava od drveta saznajemo iz studije Petr Momirovia.31 Dosta slinosti imaju i drvene crkve u Srbiji, koje je obradio Dabroslav Pavlovi u svojoj iscrpnoj studiji.32 Govorei o Bosni Momirovi pretpostavlja da je u srednjem vijeku po ovim oblastima bilo crkava, najvie drvenih, pa se zato nije ouvala nijedna. Poznate drvene crkve u Bosni potiu iz XVIII i XIX stoljea. Mnogo crkava izgraeno je nakon austrijske okupacije, ali se uoava degradacija i opadanje. Ouvano je oko tridesetak objekata, a po jednom popisu iz 1911. godine, samo u banjaluko bihakoj eparhiji bilo je 83 drvena hrama i kapele.33

Crkave brvnare, pruaju uvid u raznovrsnost oblika, njihov historijski razvoj, inventivnostim u prilagoavanju prirodnim, politikim i drugim drutvenim prilikama.
31

P. Momirovi, Dve drevne crkve u Bosanskoj krajini, Sarajevo, 1953. U prvom redu su obraene crkve u Malom Blapku i Jelikoj kao predstavnici dva osnovna tipa drvenih crkava u Bosni kao i drvene crkve u okolini Banja Luke, Prijedora i Prnjavora. 32 D. Pavlovi, Crkve brvnare u Srbiji, Beograd, 1962. 33 Redi, Studije o islamskoj arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983.

(slika br. 33, 34)

Prema nainu gradnje i optim arhitektonskim karakteristikama, razlikujemo dva tipa drvenih crkava: 1. Prvi tip obuhvaa starije iz XVIII stoljea, kao to su crkva u Malom Blaku, hram u ljivnu, Javorima, Romanovcima i Kolima.34 To su manje graevine jednostavnije izrade i dekoracije, sa parvougaonom osnovom i unutranjim prostorom koji je otvoren prema krovu. Unutranji prostor je podijeljen na tri dijela oltar, naos i pritvor, iznad koga je redovno hor. irina crkve je oko 4m, a duina 7 9m. Ove crkve predstavljaju rad skromnog narodnog majstora. Po nainu gradnje i obradi materijala sline su obinoj seoskoj kui. Zidovi su male visine ( nii od visine ovjeka) sa malim otvorima, obino na zapadnoj strani krovoi su jako visoki i veoma strmi, pokriveni hrastovim daicama, 2. Drugi tip obuhvata crkve XIX stoljea, koje su djela razvijenog zanastva majstora. Ovom tipu pripadaju crkve u selima Jelika, Rakelii, Busnovi i Marika kod Prijedora. To su crkve veih dimenzija, irine 5 10m i duine 10 16m. Unutranjost moe biti podijeljena na tri dijela kao i kod prvog tipa. U tom sluaju u zapadnom dijelu naosa postavljaju drvene stepenice i hor u vidu galerije. Tavanica je djelimino ravna, svod moe biti cijelom duinom crkve. Kod ovih crkava poklanja se vea panja ukraavanju pojedinih dijelova. Naroito se ukraavaju unutranje pregrade sa lukovima, dovratnici i vrata. Ukraavanje je izvedeno rezbarijom, bojom, letvicama od mekog drveta i ukrasnim ekserima. Izgled vrata na crkvama brvnarama, oblik lukova na pregradama i vratima esto je islamski prelomljen ili vitiast. (slika br. 35) Uporedimo li ove crkve sa damijama u Bosni, nai emo da imaju zajednikih elemenata. Tehnika izvoenja temelja od drvenih greda, zatim dva naina izvoenja zidova od dugakih brvana, kao i konstrukcija krovova je ista, a sve je preuzeto iz domae tradicije gradnje drvetom. Razlika je jedino u tome to se kod drvenih damija u Bosni kao pokrov primjenjuje sami indra, akod crkava sitni drveni klis.
34

M. Foo, Crkve brvnare neobjavljen rad

Navedene slinosti se mogu objasniti djelovanjem domaih majstora. Jednostavne crkve bez ukrasa, koje su graene do XIX stoljea, grade drvodjelje iz naroda, pa se i one i po tlocrtnom rjeenju i skromnoj dekoraciji veu za seosku kuu. Primjeri damija i crkava od drveta predstavljaju produenje srednjovjekovne tradicije uptrebe drveta u Bosni. Ishodite primjene drveta je stara kua brvnara sa visokim krovom i pokrovom od drveta. U poetku ona je jednostavna, jednoprostorna, a zatim se razvija o po horizontali i po vertikali. Na isti nain grade se i svi ostali objekti, kao to su tale, ambari, vodenice, crkve i gornji dijelovi tvrava. iroka primjena drveta produava se i u osmanskom periodu, s tim to se proiruje na bodruk konstrukciju, veliku primjenu trijemova i gradnju damija od drveta. Tu lei objanjenje za gradnju damija od drveta, te masovnu gradnju damija sa drvenom munarom. 4.2. Najstarija crkva u Bosni i Hercegovini Stara vareka crkva Stara vareka crkva ili, kako je zovu Vareani, mala crkva, posveena svetom Mihovilu, postoji na ovom mjestu od 16. stoljea. Prema predanju, bez sigurnih dokaza, ona je ovdje bila podignuta jo u predtursko vrijeme. U velikim poarima koji su izbili u posljednjem deceniju 17. stoljea, u kojima su stradale itave etvrti Varea, izgorjela je i crkva. Uskoro je podignuta nova kojoj je 1716. godine sultan Ahmed III. svojim fermanom dozvolio da se postavi krov. Dananja stara crkva iz temelja je obnovljena 1819, o emu govori natpis u kamenoj ploi kod ulaznih vrata. Kompletan objekt konzervatorski je restauriran 1990/91. O prvobitnoj crkvi koja je krajem 17. st. izgorjela, zabiljeeno je u izvjetaju biskupa Olovia koji je posjetio crkvu 1673. godine da ima "jedan oltar potpuno opremljen, sa svim svojim nunim". Od tog oltara ostaje sauvan samo barokni koni antipendij sa slikom sv. Mihovila u sredini, oslikan u 17. st. koji se uva u Sarajevu.

Ovo je najstariji spomenik katolike crkve u Bosni i jedini sauvan iz turskog perioda. (slika br. 36)

Od 1995. godine stara vareka crkva postaje i galerija darovanih slika gdje je u stalnoj postavci izloeno oko pedeset slika od 40 razliitih autora. Posljednjih godina mala crkva je najljepa pozornica malih kulturnih dogaanja u Vareu.

4.3. Saborna crkva u Sarajevu

Saborna crkva u Sarajevu jedan je od najveih pravoslavnih hramova na Balkanu. Crkva se nalazi se u samom centru grada, pored Ekonomskog fakulteta, sa desne strane rijeke Miljacke. Saborna crkva u Sarajevu posveena je roenju Presvete Bogorodice. Dananji izgled crkve malo se razlikuje od prvobitnog. Saborna crkva je graena od kamena. U osnovi je trobrodna bazilka kombinovana sa upisanim krstom i ima pet kupola. Crkva je duga 37 m, iroka 22.5 m. Visina zidova je 15.5 m, srednje kupole 34 m, a malih 20 m. Prvobitno je bila prekrivena olovnim krovom, ali su u vrijeme Prvog svjetskog rata Austrijanci skinuli olovo, ukljuujui zvona i pokrili crkvu limom. Nakon toga je 1921. godine izvrena prva rekonstrukcija kada je u crkvu uvedena elektrina energija i kada su postavljena nova zvona teine 2.800 kg, 1.600 kg i 750 kg, te bakarni krov. Uraena je i unutranja adaptacija objekta. 1873. arhimandrit Sava Kostanovi je iz Rusije donio ikone za ikonostas koje se i danas nalaze u crkvi. Oltar, kao i prostor ispred njega je uzdignut u odnosu na ostatak crkve za tri stepenika. Uz zidove crkve nalaze se drvene stolice. Na oltaru se nalaze tri kubeta, a u ostatku crkve su jo pet, veih. Uz desni stub smjeten je pozlaeni tron za mitropolita. Unutranji zidovi ukraeni su je ornamentalnom slikanom dekoracijom. Lukovi, svodovi i apsida crkve takoe su ukraeni ornamentikom.

Saborna crkva u Sarajevo, jedana je od najveih pravoslavnih hramova na Balkanu, izgraena 1974. godine (slika br.37)

4.4. Franjevaka crkva i samostan Gorica u Livnu35 4.4.1. Franjevaka crkva u Livnu U osmansko vrijeme kranima nije bilo doputeno graditi ni najskromnije vjerske zgrade. Tek polovicom 19. stoljea i osmanska je vlast bila prisiljena olabaviti to svoje dranje i napokon dopustiti da i krani mogu podii koju crkvu. Plan za crkvu napravio je splitski graditelj Franjo Moise. Pola stoljea poslije njega, taj njegov plan bitno je nadopunio ugledni hrvatski arhitekt Josip pl. Vanca, ije je djelo i sarajevska katedrala.

Franjevaka crkva u Livnu prva i najvea crkva koja je izgraena za turske vladavine na naim prostorima. (slika br. 38) Gradnja crkve je zapoeta postavljanjem temeljnog kamena 1854. godine a zgrada je dola pod krov pet godina poslije 1859. godine. Najvee graditeljsko obogaenje crkve bio je juni zvonik, izgraen 1887-1888. g. i veliko zvono (teko 1024 kg). Nakon toga obavljena je posveta crkve 1891. g. Napokon 1903. g. odlueno je crkvi dati njezin konani oblik. Crkva je 28. oktobra 1906. g. sveano otvorena i predata na upotrebu.

35

Narodna predaja o Gorici:"Mnogi su u to vrime ili kod turskih vladara izmolit dozvolu za gradnju crkve. Svi su bili ismijavani; vraali su se bez uspjeha. Turci su strogo zabranjivali graditi i najskromniju crkvicu. Naroito su im smetala crkvena zvona; "da ne bi budila narod rano jutri." Tako se zaputi Sultanu u Carigrad (Istanbul) i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavae ga na dvoru. Poto je fra Lovro bio posebno uporan Sultan se odlui njime jo vie poigrat. I dadne Sultan fra Lovri ferman (odobrenje) na kome je stajalo da, kad ve oe makar malu crkvicu, smi napravit crkvu kolika je volunjska (volovska) koa i stavit zvono, ali ono malo, to se njime zvoni kod priesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno siti, isie volovsku kou u oputu (tanku nit), i opae pozamaan prostor njom. Na to se odma skupe turci. Kad su tili zabranit gradnju fra Lovro im pokaza defter. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je volunjska koa i da se na nju smi stavit zvono. Sultanova se naredba morala potivat i jedan turin prvi uze kramp i poe kopat temelj."

Enterijer Franjevake crkve, zidne i stropne dekoracije (slika br. 39) 4.4.2. Samostan Gorica u Livnu Gradnja Samostana je zapoela zajedno s gradnjom crkve g. 1854. Najprije je podignut zapadni dio, onaj koji gleda prema gradu. Useljen je 1858. g. Nakon pet godina (1863.) podigli su prizemlje junog dijela a neto kasnije i njegov sprat. Trea, istona strana zgrade ostala je dugo neizgraena: na njezinu mjestu su bile neugledne gospodarske zgradice. Od 1984-1985. g. izgraen je i taj, istoni, dio, prema nacrtu arhitekta Zlatka Ugljena. Uz osnovnu zadau - da bude boravite redovnike zajednice - samostan je imao i razliite pratee funkcije. U vrijeme turske vladavine, jedno se vrijeme u samostanu drala i nastava za osnovnokolce, zatim u periodu od 1889. do 1909. tu je bila smjetena i kola za bogoslove (budue sveenike). Tridesetih godina dvadesetog stoljea tu je bio i novicijat za pripravnike Franjevakog reda. Od devedesetih godina prolog stoljea ponovno je vraen novicijat na Goricu.

Samostan Gorica u Livne, gradnja samostana poeta je iste godine kada i gradnja Franjevake crkve (slika br. 40) Samostan na Gorici raspolae sa znaajnim kulturnim blagom, koje je od osobite vanosti za ovaj kraj, ali i openito za Bosnu i za hrvatski narod. To je blago smjeteno u vie zbirki: arheolokoj, etnografskoj i sakralnoj, zatim u knjinici i galeriji slika, koja u najveoj mjeri predstavlja slikarstvo Gabrijela Jurkia, koji je u ovom samostanu proveo posljednjih dvadesetak godina svog ivota.

5. M E D R E S E
Medrese su kole u kojima se sticala srednja i via naobrazba. Lako je zakljuiti da su se one razvile iz damija. Ne zna se tano da li je prva medresa bila u gradu Nejsabura ili Bagdatu. '' Sigurno je samo to, da je prvu medresu u tom posljednjem mjestu osnovao 1065. godine Nizamul - Mulk, vezir seldukih sultana Alp Arslana i Melik aha, i da je Nizamul Mulk prvi uveo plae nastavnicima i stipendije. Ta njegova medresa, koja se po njemu prozvala Nizamija36, gradio je godine 1065. do 22.IX.1607. arhitekti Ebu Seid Safi, a za njezino uzdravanje je uvakufio duane oko nje i druge nekretnine, koje su donosile godinji prihod oko 60 000 ondananjih zlatnih dinara (dukata).'' Od damije je medresa na poetku razlikovala samo po tome to je imala prostorije za smjetanje uenika (internat). Medrese novijeg tipa su se odlikovale po tome to su se odvojile od damije ali su ipak smjetene u njenu blizinu, prostorije im se niu u dva ili etiri trakta i to uglavnom oko manjeg ili veeg dvorita koji je imao adrvan na sredini. Dvorite je uvijek bilo odvojeno od vanjskog svijeta sa sve etiri strane, poploeno je kamenom i opasano je bar sa dvije strane trijemom ili arkadama. U obino jedan ili dva dua trakta su smjetene sobe za po jednog ili dvojicu suelice, a slualice glavnom ulazu je zajednika predavaonica ili dershana u kojoj sluai sjede na tlima i prave halku ili krug oko predavaa. Sultan Orhan je 1360. godine osnovao prvu medresu toga samostalnog tipa kod Osmanlija. U 15. i 16. stoljeu izgraene su u Carigradu medrese sultana Fatiha i one sultana Sulejmana, zvane Medarisiseman (osam mederesa kao osam viih i niih odjeljenja), i te se i danas smatraju najznamenitijim i u graevnom smislu najimpozantnijim na itavom prostoru bive turske carevine. Prva medresa na prostoru bive Jugoslavije nastala je u Skoplju na Vardaru. Osnovao ju je krajki vojvoda i sultanov namjesnik u Skoplju Gazi Ishak-beg 1445. godine i svojom zakladnicom od te godine odredio beriva predavau (muderisu) i stipendije uenicima od prihoda velikog broja nekretnina to je ih u tu i u druge svrhe uvakufio.'' Bosanski namjesnik Ferizbeg je izmeu 1505. i 1512. sagradio prvu poznatu medresu u Bosni. Poto je ona 1697. godine propala u poaru ne zna se od kakve je grae bila. Nalazila je se visoko u brdu i danas na nju sjea naziv tamonje etvrti Medrese. Druga poznata i danas uope najstarija medresa u BiH, sagraena je 1537. godine od ondananjeg bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega u Sarajevu. Za vrijeme turske vladavine sagraeno ih je u etrdeset i sedam mjesta neto vie od sedamdeset. Do danas su se tek dvije ouvale od starijeg doba kao odlini predstavnici te vrste spomenika na ovome tlu. Jedna je Gazi Husrev-begova u Sarajevu, a druga je iman Ibrahimpaina u Poitelju na Neretvi37.

36

Najpoznatija od svih svoga vremena je Medresa Nizamija koju je izgradio Nizamul-mulk, mudri veliki vezir seldukih sultana Alep Arslana i Melikaha. (M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.) 37 Ibrahim-paina medresa u okviru koje je djelovala i biblioteka, veoma je vana kulturno-prosvjetna ustanova iz osmanskog perioda. (M. Hamidullah, Uvod u islam, Sarajevo, 1989.)

5.1. Gazi Husrevbegova medresa sagraena 1537. godine Gazi Husrev-begova medresa na poetku nazivala Seldukija po Selduki osnivaevoj majci, a kasnije se zove Kurumlja po olovu kojim je pokrivena, graena je etiri trakta i od kamena tesanca. Podignuta je u neposrednoj blizini Gazi Husrev-begove damije ima dispoziciju kao i sve medrese osmanskog perioda. Ova medresa od svog nastanka pa kroz itav turski period razlikovala se od svih ostalih u Sarajevu jer je osniva Gazi Husrevbeg odredio da ona po onome to e se u njoj izuavati mora imati status visoke kole, a to znai prve fakultetske institucije u naim krajevima uope. Na ovoj medresi su se izuavale naune discipline: darulhadis, katedra za hadis (islamsku tradiciju), tefsir (tumaenje Kur`ana), ahkjam (erijetsko pravo), usul (institucije erijetskog prava), i sve drugo to trai mjesni obiaj.38 U ovo vrijeme poznato je da su svi evropski univerziteti osnivani i razvijali se pod okrivljem crkve, te da je izuavanje naunih disciplina u njima bilo sasvim slino, po Prema tome, Sarajevo je ve u prvoj polovini XVI stoljea imalo univerzitetsku instituciju ravnu tadanjim institucijama u Evrpoi. Druga je, ipak, stvar to se ta argumentovana injenica zanemaruje. Sve to je stvoreno pod uticajem Turaka nema vrijednosti i samo zbog toga se u ovom gradu ne uzima 1537. kao godina osnivanja Sarajevskog univerziteta. Husrev-begova medresa kroz stoljea je nosila tri imena: Seldukija, Kurumlija, Gazijina (slika br.41) U tri trakta su posve jednake kvadratine sobe presvedene kupolama u etvrtom koji se nalazio u dnu zgrade suelice je prostrana dershana. Visoki dimnjaci, koji su izvueni iz svake sobe sa iljatim zavrecima, ine je posebno arhitektonski vrijednom. (slika br.42)

5.2. Karaozbegova medresa39

38

Kur`an, Prijevod Enes Kari, Sarajevo, 1995.

Mostar je nekada imao ukupno 11 medresa koje su predstavljale visokoobrazovne institucije toga vremena. Najstarija i najpoznatija meu njima jeste Karaoz-begova medresa (KBM). Njen osniva je Mehmed (Muhamed) beg Zaim, sin Seadetov, koji je bio porijeklom iz naselja Potoci, Bijelo Polje, kod Mostara. U gradu Mostaru je poznat kao Karaoz-beg. Taj epitet, prema predaji, dobio je zbog svoje naoitosti (karaozcrnook). Iz njegove vakufname o izgradnji damije 965. (1557/8.) godine saznajemo da je bio brat velikog vezira Rustem-pae i hercegovakog namjesnika Sinan-pae. 5.3. Behram-begova medresa Behram-begova medresa u Tuzli je najstarija obrazovna institucija u sjeveroistonoj Bosni i meu najstarijim je medresama naega podneblja. Relevantni historijski izvori navode da je poela s radom prije 1626. godine. Zgrada Medrese u 19. stoljeu je sagraena u arapsko-maurskom stilu, a tokom svoje historije je vie puta restaurirana i dograivana. Behram-begova medresa u Tuzli je najstarija obrazovna institucija u sjeveroistonoj Bosni i medju najstarijim je medresama nasega podneblja. I ovaj objekat je uslijed slijeganja terenja zauvijek nestao. (slika br. 43) Prijelomni dogaaj u radu Medrese je dolazak hafiza Salih-ef. Sivevia na mjesto upravitelja 1922. godine koji uvodi znaajne reforme. Pred Drugi svjetski rat Medresa je imala ukupno dvadeset prostorija u kojima se moglo smjestiti 120 uenika. U nastavi je koriteno preko 100 udbenika, a izuavalo se 25 nastavnih predmeta. Medresa je radila i tokom rata, ali u veoma tekim uslovima. Zgrada Medrese je sruena 1974. godine. Od cijelog objekta ostala je samo porta (kapija) koja je restaurirana prvi put 1975. godine, a potom i 1990. i 1997. godine.
39

Karaoz-begova medresa osnovana neto prije 1557. godine. Izgraena je u dvoritu istoimene damije. Imala je prostorije za smjetaj uenika, biblioteku i salu za predavanja. Ispred medrese nalazili su se trijem i prostrano dvorite. Karaoz-beg je u svrhu njenog izdravanja zavjetao 100 000 dirhema koji e se iznajmljivati uz kamatnu stopu od 12%. Ta sredstva troena su za finansiranje uenika i profesora (muderisa). Muderis je imao platu 20 dirhema dnevno, uenici tri dirhema, a podvornik (loa) jedan dirhem dnevno. Podatak pokazuje kolika se panja poklanjala nauci i znanju u to doba. (M. Hadijahi, M. Tralji, N. ukri, Isam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1991.)

Nakon 44 godine prekida, rad Medrese je reaktiviran 1993. godine. Prijemni ispiti su odrani 28. augusta, a nastava je poela 6. oktobra iste godine. Medresa se preselila u restauriranu zgradu iji su prostori prilagoeni njenim potrebama. Kompleks Behrambegove medrese u Tuzli danas se sastoji od kolskih, internatskih zgrada i vakufskog objekta i novoizgraene damije. Od 1993. godine u Behram-begovoj medresi neprestano se ulau napori za poboljanje kako prostornih tako i organizacijskih uvjeta za ostvarenje to kvalitetnijih odgojno-obrazovnih rezultata. 5.4. Eli Ibrahimpaina medresa Eli Ibrahim-paina40 medresa nalazi se u Travniku u sredinjem dijelu Bosne i Hrecegovine predstavlja jedno od veoma znaajnih kulturnih bogatstava Bosne i Hercegovine koje je nastalo 1705. godine (2005. godine obiljeena je tristota godinjica postojanja). Eli Ibrahim-paina medresa je osnovana daleke 1705. godine, u periodu kada je Bosna i Hercegovina bila pod upravom Osmanskog cartsva. Njen osniva je Eli Ibrahimpaa, jedan od vezira koji su stolovali u Travniku.

U Travniku su nekada postojale tri medrese, a Eli Ibrahim-paina medresa je najstarija od njih i jedina koja je do danas preivjela. (slika br.44) Ibrahim-paa je bio turskog porijekla, vrlo dobar diplomata po emu je dobio nadimak eli-mirotvorac, a nadasve dobar vjernik i veliki dobrotvor, koji je u to vrijeme osim medrese uvakufio jo niz objekata vjerskog i privrednog karaktera koji su izdravali medresu, ali koji se nisu, osim medrese, na alost do danas odrali. Nakon zavretka Drugog svjetskog rata, po uspostavi komunistike vlasti, medresi je zabranjen daljnji rad, to je bio sluaj i sa mnogim drugim medresama u Bosni i Hercegovini. Njih je u Bosni i Hercegovini pred Drugi svjetski rat bilo 33, nakon ega je samo jednoj, Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, bio dozvoljen rad, koja i danas postoji i radi. Jo od odlaska Turaka sa ovih prostora, uspostavom austrougarske vlasti
40

Vezir na Bosni Eli Ibrahim-paa je u Travniku za svog vezirovanja podigao medresu i uz nju biblioteku u koju je uvakufio 103 rukopisne knjige. Zanimljiv je tekst peata, koji je utisnut na svaki rukopis: "Uvakufio je Eli Ibrahim-paa govorei: 'Dobra djela odstranjuju zla..."

1878. godine, te uspostavom Kraljevine Jugoslavije, a pogotovu uspostavom komunistikog reima nakon Drugog svjetskog rata, sistematski se radilo na unitavanju muslimanskog bia, izmeu ostalog i zatvaranjem medresa, kako muslimani ne bi mogli sticati vjersko obrazovanje. Tada su u Bosni i Hercegovini zatvorene 32 medrese, koje su bile centri okupljanja i opismenjavanja muslimanske omladine. Konkretan rad na ponovnom otvaranju ove medrese datira jo od 1990. godine, odmah nakon pada biveg reima, ali se do realizacije te ideje moralo ekati do 1994. godine. U tom periodu su vrene pripreme za ponovno otvaranje.

Zgrada medrese iz 1705. godine sruena je 1892. godine prilikom izgradnje pruge kroz Travnik, ali je austrougarska vlast u to doba kao nadoknadu za ruenje te zgrade sagradila dananju zgradu medrese u periodu 1892.-1895. godine, koja je vea od nekadanje. (slika br. 45)

6. T e k i j e
Tekija je bogomolja u kojoj se okupljaju, borave i vre vjerske obrede dervii (sufije).

U Bosni i Hercegovini pojavljuju se dolaskom islama u 15. vijeku, mada su neke izgraene i prije dolaska Osmanlija poput Mevlevijske tekije na Bembai koju je izgradio Isa-beg Ishakovi 1461. Rije tekija je perzijskog porijekla: tekke. Tekije su graene na ulazu u grad odnosno kasabu i esto su predstavljale prvi izgraeni objekat. Gradili su ih dervii, najee ejhovi. Sluile su i kao mjesta za odmor ili prenoite za putnike namjernike. Neke od poznatijih tekija u Bosni i Hercegovini su tekija na vrelu Bune u Blagaju i Hadi Sinanova tekija u Sarajevu. Od pada Bosanske Kraljevine do danas podignuto je vie od etrdeset tekija. Evlija elebija pie i o veem broj.

6.1. Tekija na vrelu Bune (Blagaj)

Tekija je izgradjena u 17.vijeku. unutranjost same tekije je uradjena u klasinom baroknom turskom stilu po tome je jedini takav objekat u BiH. Blagajski kraj je postojao kao ljudsko stanite u kontinuitetu od 7000. godina prije nove ere do danas kao peina, selo, ilirska utvrda, rimski castrum, feudalna rezidencija, sjedite kadiluka, grad-tvrava, i konano grad. Taj vrlo itak rukopis ovjekovog bivstvovanja na ovim podrujima pratimo od neolita u Zelenoj peini. Ilirsku gradinu iz II. i I. vijeka p.n.e. Rimljani su pretvorili u castrum.

Zgrada tekije koja je nekada bila pod kupolom, obnavljana je vie puta, a dananji izgled je dobila 1851.godine. (slika br. 46)

6.1.1. Izgled tekije

Smjetena pod visokom, orlovima nastanjenom, stijenom na mjestu gdje se Buna pojavljuje nakon 19,5 km dugog toka ispod zemlje u vidu najjaeg evropskog izvora ( godisnji prosjek 43000 litara u sekundi), tekija predstavlja znaajan spomenik kulture ranog osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su dervii obavljali i danas obavljaju zikr. Osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod Osmansku vlast (1466. god) kao misionarski, a i vojni punkt. Obzirom da je jedna povelja iz 1454. godine pominje da je tu bilo i bogumilsko svetiste, to se citav ansambl moze smatrati simbiozom bogumilstva i Islama. Ovaj objekat je uglavnom zadrao svoju tradicionalu formu, iako sa izvjesnim karakteristikama turskog baroka. Prizemlje zgrade sluilo je za okupljanje dervia, dok su se prostorije na prvom spratu koristile za obavljanje rituala i prijem gostiju. Posebnu vrijednost predstavlja hamam sa perforiranom kupolom i koritom sa ljepim ornamentima. U proelju zgrade nalazi se turbe sa dva drvena mezara prekrivena zelenom ohom, koja predstavljaju tabute legendarnog ejha tekije oko 1840. godine. Osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod Osmansku vlast (1466 god) kao misionarski, a i vojni punkt. Obzirom da je jedna povelja iz 1454. godine pominje da je tu bilo i bogumilsko svetiste, to se citav ansambl moze smatrati simbiozom bogumilstva i Islama. (slika br. 47) Tekija je pripadala raznim dervikim redovima i bila mjesto okupljanja duhovne elite. Specifinost tekije predstavlja i injenica da u njenoj okolini nikada nije bio dozvoljen lov i ribolov, iako se tu nalazi dvadeset vrsta ptica i nekoliko vrsta riba, to proistie iz osnovnog dervikog principa kojim se zabranjuje svako nasilje u blizini mjesta gdje se obavlja ritual. U bilizini tekije (oko 300 metara desno iznad izvora) nalazi se Zelena peina. Mlinice pokraj Tekije u Blagaju (slika br. 48)

7. H A N O V I I K A R A N V A S A R A J I

7.1. O hanu uope

Iz razliitih putopisa XVI I XVII stoljea znamo da je bilo razliitih hanskih zgrada. Naprostija hanska zgrada bila je slina staji. To je prizemna zgrada s osnovicom pravokutnika, zidovi su joj 2 2.50 m visoki graeni od brvnara, kamena i erpia s krovom na etri vode, prekriveni imlom. Vrata su obino u sredini jedne od dviju duih stranica i tako velika da kroz njih moe komotno proi konj pod tovarom. U zidovima je po koji malen otvor prozor, a na krovu je jedna ili vie bada. Stropa nema. Unutra je jedno, dva ili vie ognjita, gdje se vatra loi zimi, da se putnik ogrije i, ako je pokisnuo, da osui odjeu. Osim toga nalazila se i po koja klupa na kojoj je putnik spavao. Uz putnika je bio i njegov konj, ako ga je imao. U zidovima su bile ponegdje vjealice, ali je bilo hanova i bez njih, pa su ih sami putnici sa sobom nosili. Ovakvih hanova bilo je jo i u XVIII i XIX stoljeu; i o njima govori Ruer Josip Bokovi u svom dnevniku putovanja iz 1762 godine.41 Posebnu vrstu hanskih zgrada ine hanovi s jednom sobom iznad vrata, dakle soba na katu. Osim ove, mogle su biti jedna ili dvije sobe i u prizemlju. Ovo je poetak kanovima koji imaju prizemlje i sprat i u kojima se poinje polako odvajati ovjek od ivotinje. Gornji boj u hanovima razvio se skoro na isti nain kao i gornji boj u stambenim kuama. I ovdje se redaju sobe oko hodnika ( divanhane ili araluka), rasporeene uz ue strane hana, a izmeu njih je hodnik koji se ponegdje zavrava izbaenom kamarijom iznad hanskih vrata. U hanovima nema vie ognjita u prizemlju. Prizemlje slui samo kao podrum. Basamaci na sprat su uvijek unutra hana, dakle iz podruma. Pred hanovima, uz puteve, nalazila se esto sofa ili hladnjak, gdje su se prolaznici ljeti odmarali. Hanovi uz puteve nemaju nikada dvorita, dok su po varoima rjei hanovi bez dvorita. U varoima je i jedna dio dvorita natkriven. To se zove suldurma, a sluila je takoer za vezanje konja, kao i podrum. Posve su drugaije izgledali hanovi veliki trgovaki, npr. u Sarajevu. Stara bosanska arija horizontalno razvijeni obrtniki i trgovaki dio grada, ponegdje s gustom mreom uliica i mnogim malim drvenim duanima bila je centar gospodarskog rada i srce grada. I dok danas putnika privlae u neki grad prirodne ljepote njegove okoline, arhitektonski i povijesni spomenici, kulturne i prosvjetne institucije, industrija i trgovina u prijanja je vremena putnik dolazio gotovo samo u trgovakom poslu i ostajao tu dulje, kupujui i prodavajui razliitu robu. Na to ga je primoravao nedostatak pomagala trgovine i prometa. Godine 1878. bilo je u Sarajevu 50 to veih, to manjih hanova, a iz

41

Bilo je takvih zgrada samo s tom razlikom to je do vrata bila manja ili vea soba u kojoj je sjedio handika i u kojoj su noivali bogatiji putnici. U toj sobi bilo je od XVII stoljea sigurno i ognjite ili odak za peenje kafe, jer kafa u Bosni poela se piti ve u drugoj polovini XVI stoljea. Sigurno se zna da je u Sarajevu postojala kafana 1592 godine. (R. J. Bokovi, Dnevnik putovanja, 1762.)

jednog popisa sastavljenog te godine vidimo da je u njih moglo stati 2640 osoba i 1262 konja.42 Od njih bijahu po arhitekturi i veliini najpoznatiji: 1. Kolobara, vlasnitvo vakufa osnivaa Sarajeva Gazi Isabega iz 1462. 2. Talihan, vlasnitvo vakufa Gazi Husrevbega (1521 1541) 3. Novi han ili ulov i 4. drugi Novi han ili Moria han, takoer vlasnitvo istog vakufa. U velikom poaru od 8. avgusta 1879. propao je Talihan i ulov han, a ista sudbina zadesila i Kolobaru 29. decembra 1937. godine. I tako da je danas Moria han od svih naih veih hanova jedini primjer i jedini historijski i arhitektonski spomenik u Bosni i Hercegovoni, koji nam pretstavlja potpuno ouvani tip starijih hanova osmanlijske arhitekture.

7.2. Vrste hanova

Razlikujemo tri vrsta hanova: 1. Hanovi uz puteve. Sluili su putnicima za krai odmor ili konak. Putnici se u njima nisu nikada zadravali due od jedne noi, jer je svki putnik elio da to prije stigne svom cilju. U tim hanovima mogao je putnik da se zadri i po vie dana zimi, kada bi snijeg zatrpao put. Putnika je jo mogla sprijeiti i bolest na duem putu, a ima i sluajeva da je u hanu bolesnog putnika zatekla i smrt. 2. Trgovaki hanovi. Ovakvih je hanova bilo po veim trgovakim centrima. U njima su se trgovci zadravali obino po vie dana, sedmica, pa i koji mjesec, kupujui ili prodajui robu. Takvih je hanova bilo u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Kreevu i Vareu. 3. Sezonski hanovi. Ovakvim hanovima nazivamo hanove na Ilidi pokraj Sarajeva i u Kiseljaku, u koje su dolazili ljudi da se lijee ili da teferie. Osim hanova bilo je po varoima, selima i uz puteve musafirhana. To su dobrotvorne ustanove, u kojima je putnik nalazio konak, pa i hranu za sebe i svoga konja, potpuno besplatno.43

7.3. Hanovi u Bosni i Hercegovini

42

Moria han nosi svoje ime od kraja XVIII i XIX stoljea, po zakupcima Moria iz uvene sarajevske porodice. Prije toga, koliko se zna, zvao se Drugi novi han, za razliku od Novog hana, kasnije nazvanog ulov han. Po ovome zakljuujemo da je Novi han, ijeg donatora ne znamo, kao ni donatora Drugog novog hana, Moria hana, stariji od ovoga. Ime Novi han dobio je da se razlikovao od starijih hanova, Kolobare i Talihana, a ulov je nazvan tek poetkom XIX stoljea, po zakupcu Mustafi ulu. (H. Kreevljakovi, Hanovi i karanvasaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957.) 43 H. Kreevljakovi, Hanovi i karavansaraji, Sarajevo, 1957.

7.3.1. Moria han

Moria han44 je objekat Gazi Husrev-begovog vakufa koji je podignut u srcu sarajevske arije krajem XVI ili poetkom XVII vijeka. Moria han je posljednji sauvani karavansaraj na naim prostorima. Svi konstruktivni oblici koje danas vidimo na Moria hanu, uglavnom ujedno i elementi svih velikih hanova to su se nekad gradili po Orijentu i naim stranama. Tek je svaki kraj, ve prema svom bogatstvu uvjetovao graevni materijal: kamen ili drvo, a najee i jedno i drugo. (slika br. 49)

Moria Han45 je u svoje vrijeme mogao da primi na konak karavan od 300 putnika i 70 konja. Handijina soba je bila iznad samog glavnog ulaza kako bi mogao da ima slobodan pregled putnika koji dolaze i odlaze. Prizemlje hana je sluilo za smjetaj konja i robe koja se odlagala u magaze, a na spratu su bile musafirske sobe i jedna velika prostorija kao zajedniki prostor za razgovore uz kahvu. U ovoj kahvani su se esto odvijali sastanci sarajevskih prvaka kao i skuptine sarajevskih obrtnika te je kahvana Moria hana postala toliko znaajna da je ula i u sevdalinku Njegova gornja, drvena konstrukcija, istina vie je puta stradala od poara i kasnije popravljanja ili ponova graena, ali uvijek u prvotnom stilu, jer se njegova osnovna koncepcija nikada nije dala unititi. Moria han smjeten je u nekad najprometnijem dijelu sarajevske arije (u Saraima). Kao i svi veliki trgovaki hanovi, tako je i Moria han graen na sprat. Iako je po svom tlocrtu (44.70 X 38.40) upravo ogromnih dimenzija prema okolnim sitnim arijskim duanima, on se uope i ne zapaa, niti odaje utisak ikakve glomaznosti, jer se cijela graevina razvila potpuno u irinu. Sasvim se prilagodila graevnom mjerilu u ijem
44

Esnafi su u ovom objektu odravali svoje skupove punih 300 godina, a zadnji skup odran je 1930. (N. Kotovi, Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995.) 45 Kafana u Moria hanu je najvjerovatnije najstarija sarajevska kafana (otvorena je kada i Moria han). U njoj se odvijao i dio i drutvenog i politikog ivota Sarajeva. Ne samo da su esnafski skupovi dali drutveni karakter Moria hanu, nego su u prolosti i svi politiki dogaaji Sarajeva, raspravljani u ovoj zgradi. Kafana u Moria hanu bila je nekad sjecite zanatlija, trgovaca i uenih ljudi. (M. M. Baeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1968.)

sreditu stoji ovjek i ekonomija grae i prostora, i tako ini posve skladnu aglomeraciju sa susjednim duanima, ije strehe moe ovjek gotovo rukom dohvatiti. Centralno dvorite ovog hana, kao i svih drugih ovakvih hanova dobrim dijelom podvlai se pod sprat nad hrastovim stupovima i ini neku vrstu trijema, gdje su se za kinog i snijenog vremena otovarali i tovarili konji, a roba raspakivala i pakovala. Sa sve etri strane dvorita redaju se okolo naokolo duani, magaze i podrum za konje, uvijek na suprotnoj strani od glavnog ulaza. Duani i magaze izdaju se u zakup trgovcima. (slika br. 50)

Prizemne su prostorije redovito vlane i nisu prikladne za stanovanje. Zato je uvijek, kako u bosanskoj muslimanskoj kui, tako i ovdje u prizemlju smjeten gospodarski dio prostorija, dok je stambeni prostor ovdje odignut i slobodno postavljen na sistemu simetrino poredanih drvenih stupova. Ti je dakle, jo u XVI stoljeu primjenjeno vano pravilo higijene. Stambene se sobe niu s obje strane irokog i pokaldrmljenog hodnika sasvim unaokolo. Svakako da je u arhitektonskom pogledu osobito zanimljiv dio hana prostrana kafana46, to stoji na drugoj strani dvorita. Moria han, kao i sva tri druga velika sarajevska hana, imao je od davnina svoj poseban vodovod i esmu, a uz nj i bunar, kako han ne bi ostao bez vode kad se vodovod pokvari. U nekim velikim hanovima ( Talihan u Sarajevu) bio je i adrvan. Ovaj je han vlasnitvo Gazi Husrevbegova vakufa. Po zakupcima Mustafagi Moriu i kasnije njegovom sinu Ibrahimu dobio je dananje ime poetkom prolog stoljea. Zbog svog centralnog smjetaja bio je trgovcima naruniji od svih drugih sarajevskih hanova, pa je uvijek dobro posjeen.47

7.3.2. Kolobara han

46

ovjek tu sjedi na seiji, koja se protee du zidova. Pod je malo ispod horizonta i pokriven ilimima, strop od drveta je malo iznad horizonta. Pokuanstava nigdje, osim samo moda u oku sa strane ulaza, gdje je slobodno u prostor smjetena jedna kafanica (zapravo: odak). Izmeu stropa i poda je ist prostor. Mala visina prostorije ini je jo prostranijom, pa bijeli zidovi i prozori sve na dohvat ruci. Jedan je zid sav rasputen u prozore, sa seije ispred njih tereba ovjek samo da prui ruku, pa da otvori ekmu (pomini prozori) i u produenju prostora mu je slika u svijetu iva slika ograniena okvirom ovjejeg mjerila i svedena ovjeku na horizont i vidni unj. (D. Grabrijan, Arhitekturom na dohvat ruci, Ljubljana, 1957.) 47 H. Kreevljakovi, Moria han, Sarajevo, 1951.

Kolobara han je bila potpuno slina Moria hanu i po veliini i po arhitekturi, samo je hodnik na katu bio ui. Na Moria hanu je pored glavnog ulaza iz Saraa jo jedan sporedni ulaz iz ulhana, gdje je nekada stajala Firuzbegova banja, a na Kolobari su bila troja vrata, glavna iz Bezerana, a sporedna iz Kazaza i Mehmedbegova bezistana, kasnije duani. Gornji boj Kolobare i ostala drvenina u prizemlju izgorjela je u velikom poaru 1842. godine. Potpuno je obnovljena 1844. godine.

7.3.3. ulov han

ulov han bio je na mjestu zgrade Filozofskoog fakulteta. I ovo je bio veliki trgovaki han. U osnovi se neto razlikovao od gornjih dvaju hanova. Njegova zgrada zatvarala je pravokutno dvorite samo sa tri strane. Fronta ulova hana duga 58 m bila je okrenuta prema ulovoj ulici, a druge dvije strane duge 23,5 m bile su okrenute prema Saraima i na Varo (dananja Titova ulica). U prizemlju od ulagine ulice bile su magaze, a od Titove podrum. Iz ove tri ulice vodila su po jedna na svod graena vrata. Prizemlje je bilo sagraeno od kamena i sedre, a gornji sprat od istog materijala kao i Moria han.48

7.3.4. Talihan
"Talihan i Bezistan dijelili su uvijek vijerno sudbinu grada Sarajeva. U dobra i stara vremena bijae tu zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje je bilo toliko na glasu, da mu se stari putopisci ne mogoe dosta nauditi, a u crne dane, kada bi se - osim kuge - najveci dumanin sarajevski, poar, gradom razbjesnio, patili su od njega i Bezistan i Talihan." 49 Od svih graevina ove vrsta najmonumentalnija zgrada u Bosni i Hercegovini bio je Gazi Husrevbegov karavansaraj, bolje poznat pod imenom Talihan. To je bila zgrada na kat, graena od kamena i sedre, presvedema kupolama i bavastim svodovima, presvedena kupolama i bavastim svodovima, prekritim olovom.

Talihan se nalazio na mjestu gdje je bila baa hotela Evropa (slika br. 51) S istone strane stajao je bezistan istog dobrotvora i graen od istog materijala. Sagraen izmeu 1540. i 1543. godine, a pri zavretku radnje pozvatni su majstori vjeti
48 49

isto Dr. . Truhelka, Gazi Husrev-beg njegov ivot i njegovo doba,

graditelji kupola i svodova iz Dubrovnika. To je bio najizrazitiji trgovaki han, a uz nj je bio i bezistan, robna kua, duga 106.5 m, sa 52 duana.50

7.4. Han i karavansaraj

Kod nas se do sada dralo da su han i karavansaraj sinonimi za prenoite putnika. To je donekle tano. Obje te rijei uzeli su Turci iz perzijskog jezika i oni su ih donijeli u nae krajeve. Hanom se oznaava zgrada za konaenje putnika, a to isto znai i karavansaraj. Karavansaraje je sloena rije od kjarban ili karavan i saraj; prvi dio te rijei oznaava vei broj konja i kiridija, a saraj znai dvor. Razlika izmeu hana i karavansaraja je u tome to je putnik u hanu plaao konak i zimi ogrjev, dok je konak u karavansaraju bio besplatan, a za hranu i ogrjev morao se brinuti sam putnik. Osim toga, u hanu je bilo bar neto namjetaja, a karavansaraj je bio bez njega. Velike hanove i karavansaraje podizali su bogati ljudi i to hanove kao koristonosne objekte od ijih e prihoda izdravati njihove zadubine, a karavansaraje kao zadubine koje e se uzdravati prihodom od drugim uvakufljenih objekata. Prema tome han je teevno poduzee, a karavansarajje humanitarna ustanova.

Karavansaraj u Sarajevu, izgraen XVI (slika br.52)

7.5. Imareta i musafirhane (zavije)

50

Nai bezistani, Nae starine sv. II, 1954.

Meu najsimpatinije ustanove to su ih Turci donijeli u nae krajeve spadaju musafirhane i imareta. Musafirhanom se zvala zgrada u kojoj je svaki, naruito siromani putnik, mogao dobiti potpuno besplatan konak za sebe i za svog konja, obino za tri dana, a imaret je kuhinja u kojoj se spremala hrana za siromahe, ake (softe) i slubenike neke zadubine, kao i za siromahe putnike51. Ovakve ustanove organizovali su bogati ljudi kao zadubine. Za izdravanje ovakvih ustanova zavjetavali bi ili vakuf ili objekte koji nose prihode. Isprva (zakladnica), napisana povodom osnivanja zadubina, zvae se vakfija ili vakufnama, a legator vakif. U zakladionici kojiko dana moe ostati putnik u musafirhani, kako se moe hraniti itd. U toj je ispravi tano predvieno koliko e se troiti za brano, ito, riu, meso, so, drva, itd., a predvien je i broj slubenika koji e izvravati odredbe zkladionice, kao i njihova plata. Svaka ovakva ustanova imala je nekoliko soba, u kojima su putnici konaili, konjunicu ili podrum za putnike konje, kuhinju ili mutvak, ambar za ito, pekarui odunluk ili drvarnicu. Ove ustanove zapazili su evropski putnici, koji su prolazili kroz nae zemlje i o svojim putovanjima ostavili dnevnike ili putopise. Ovi ih ponekada nazivaju latinskim nazivom almonet (gostinjac), a ponekada ih identificiraju s karavansrajima i kau da se u njima nita ne plaa. Oni naruito istiu kako se u njima nalazi konak i Turin i krianin i Jevrej.52 Crte musafirhane u Jajcu s bone strane (slika br. 54) Musafirhana u Jajcu, pogled s jugozapadne strane (slika br. 53)

8. B E Z I S T A N I
51

Funkcija musafirhane u ovim prostorijama ukinuta je nakon austrougarske okupacije, a funkcija imareta se je zadrala do 1943 godine kada je ova kuhinja prestala sa radom zbog ratnih okolnosti i nedostatka sredstava. Do danas je od tradicionalnih djelatnosti imareta koje su ostale u sklopu pomenutih zgrada jedino opstao javni toalet koji Uprava Vakufa odrava i u kome zapoljava dvije slubenice na deuri i odravanju. (H. Kreevljakovi, Hanovi i karavasaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957.) 52 Dr. P. Matkovi, Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Rad CXXIX

U orijentalnoj arhitekturi bezistani spadaju meu najznaajnije graevine kako po svojoj veliini tako i po materijalima i konstrukcijama primjenjenim u njihovoj izgradnji. Oni su jedna vrsta nekadanjih robnih kua, ustvari pokrivene arije u kojima su smjetene razne zanatske i trgovake radnje. Kao i sve vrste orijentalnih graevina, bezistane su u nae krajeve donijeli Turci. Ove graevine grade se samo u veim arijama, a predstavljaju volumenski dominant u sitnom tkivu arijskih duana. U Bosni su graeni u tri vezirska grada: Sarajevu, Travniku i Banjoj Luci. Poto su poari bili glavni neprijatelji arije, bezistani su graeni od tvrdih materijala, kamena i opeke, pokrivani su svodovima i kupolama a zatvarani eljeznim kapijama. Pokriva svoda i kupola je bio od olova, bakra ili eremita. Prema tlocrtnoj i prostornoj koncepciji, bezistani su bazilikalni i potkupolni. Bazilikalni najee imaju tri broda, od njih je srednji povien i obino iri od bonih. Oni se osvjetljavaju kroz prozore u nadvienju srednjeg broda koji ima funkciju uzdune komunikacije natkrivene ulice. U bonim brodovima nalaze se duani pokriveni svodovima. Potkupolni bezistani imaju pravougaoni tlocrt izdijeljen na kvadratna polja istih veliina, pokrivena kupolama koje se oslanjaju na vanjske zidove i unutranje snane kvadratne stubove. Prelaz od kvadrata na krug kupole najee je izveden sfernim trouglovima pandantivima.

8.1. Bazilikalni bezistani

Ovaj tip graevine nisu osmanski Turci direktno uzeli sa kranske bazilikalne crkve. Ova crkva je mnogo ranije posluila kao ugled za Veliku damiju u Damasku. Arapi su od poetka kombinovali baziliku sa kupolom i ovo rjeenje rairili u carstvu. Sve prednosti bazilike isprobali su Arapi u gradnji raznih objekata. Osmanski Turci su osnivali svjetsko carstvo, u iji sastav su ule i mnoge zemlje nekadanjeg arapskog carstva. Bazilikalno rjeenje osmanski Turci su usvojili kod gradnji longitudialnih bezistana, kod kojih je srednji brod bio natkrivena ulica, a u bonim brodovima, koji nisu kontuniurani prostori, nego mali boksovi pokriveni kupolama ili svodovima, smjeteni su duani. Najpoznatiji bezistan ove vrste je Misir arija u Carigradu i Ali-paina arija u Jedrenu. Vanredan primjer bazilikalnog bezistana prua 109 metara duga gradnja Gazi Husrev-begova bezistana u Sarajevu (1540), u ijoj su izgradnji uestvovali dubrovaki klesari kojima je, sigurno, ovaj romaniki koncept bio blizak.53

8.2. Bezistani u Bosni i Hercegovini

8.2.1. Gazi Husrev-begov bezistan
53

N. Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine razvoj Bosanskog stila, Sarajevo, 1998.

Gazi Husrev-begov bezistan je kao vakufski objekat sagraen oko 1540. godine. Protee se du Gazi Husrev-begove ulice u duini od 109 m gdje se licem ove zgrade nie duan za duanom.

Iz ove ulice u unutranjost bezistana vode dva velika svodovima natkrivena ulaza te po jedan iz ulice Ferhadije i Branilaca Sarajeva . (slika 55)

Izgradili su ga dubrovaki majstori po nalogu tadanjeg bosanskog sandakbega Gazi Husrev-bega, u periodu od 1542-1543. godine, sa 52 duana poredanih u dva niza u unutranjosti objekta i treim nizom duana sa njegove vanjske strane, uz ulicu Kujundiluk. U njemu se prodavala tekstilna, uglavnom uvezena roba. Sa susjednim Talihanom inio je organsku cjelinu.

Bezistan je veoma masivna kamena graevina bazilikalnog tipa kod koje je sredinji dio unutranjeg prostora natkriven izduenim bavastim svodom. (slika br. 56)

Du centralnog prostora se sa obje strane nie ukupno 70 duana smjetenih u bavasto zasvoene prostorije okomito orijentisane u odnosu na centralni hodnik. Oskudno dnevno svjetlo u centralni prostor dolazi sa prozora koji su smjeteni u niz luneta ispod samog svoda te unutranjost mora da bude konstantno osvjetljena elektrinom rasvjetom projektovanom tako da prostor svoda ravnomjerno, poput zvjezdica, popunjavaju mala rasvjetna tijela. Sredinji zasvoeni prostor na zapadnoj strani graevine nekada je sluio kao veza sa avlijom Gazi Husrev-begovog Talihana54 koji je bio sastavni dio ovog trgovakog kompleksa.

8.2.3. Brusa bezistan

Brusbezistan je izgraen 1551. godine. Brusa-bezistan ima pravouglu osnovu (29,5 x 20,5 m), graen je od kamena i pokriven sa est kupola i dvije manje kupolice. Utemeljiva mu je veliki vezir Rustempaa55, porijeklom iz Sarajeva. Prilikom restauracije duana, kada su im kopani temelji, naeni su i stariji temelji mnogo veeg objekta, ali oni nisu bili u cjelosti sauvani, tako da se nije mogao utvrditi pravougaoni oblik bezistana, a ostali dijelovi su kod gradnje duana uniteni. Ovo upuuje na pretpostavku da ovaj stariji bezistan nije imao kupole i svodove, jer bi tim tekim konstrukcijama odgovarali jai temelji koji bi se odrali i nakon izgradnje temelja za duane. Iz ovoga zakljuujemo da je Mehmedbegov bezistan bio pokriven lakom drvenom konstrukcijom.

Prije Brusa- bezistana, malo sjevernije, na mjestu duana u sarajevkoj

54

Talihan je sagraen u isto vrijeme kad i Bezistan,oko 1540 godine, kao vakuf Gazi Husrev-bega. U poaru 1879 godine pretrpio je velika oteenja, a posljednje zidine Tali hana nestale su 1912 godine. Danas su jedini materijalni ostaci ovoga objekta veoma oteeni dijelovi kamenog zida koji se naslanjaju na Bezistan. U ostacima istonog zida nalaze se nie koje su predstavljale prostore za pei i dimnjake.

55

Sultan Sulejman je Rustem pau drao "razboritim, punim vrlina i veselog duha." Nakon slube na dvoru, postaje beglerbeg u Anadoliji i Dijarbekiru, a u Istanbul se vraa kao etvrti vezir Porte. eni se sa omiljenom sultanovom kerkom, bogatom i prelijepom Mihrimah (Sunani mjesec). Ve u proljece 1541., ovaj Bonjak biva postavljen na mjesto drugog vezira u Carskom divanu i u tom svojstvu uestvuje u devetom velikom Sulejmanovom osvajakom pohodu.

ariji, bio je izgraen Mehmed-begov ( sin Isabega Ishakovia, osnivaa Sarajeva) bezistan o ijem izgledu se nita pouzdano ne zna. (slika br. 57) Kada je Evlija elebi u XVII st. boraio u Sarajevu, opisao je samo jedan bezistan koji se nalazio u srcu sarajevske arije, dok je Gazi Husrev begov bezistan bio na njenoj zapadnoj granici. Opis ne ostavlja ni trun sumnje da se opis odnosi na jedini potkupolni bezistan u sarajevskoj ariji. Ovaj slikoviti opis glasi: U njemu ima svakovrsne skupocjene indijske, arapske, persijske, poljske i eke robe. Ovamo se donose na tovarinim konjima bezbrojnu razliitu skupocjenu robu na prodaju Dubrovnik i velika Venecija.56 Starei, Brusabezistan je siromaio unutra i spolja, a skupocjena roba zamijenjena je najrazliitijim predmetima. Duanske estice su iz vlasnitva Rustempaina vakufa prelazile u posjed malih vlasnika. Sredinom XIX st. duani u Brusabezistanu su pripadali staretinarima, a veina vanjskih duana bili su rupeni i zamjenjivani sa drvenim. Nakon austrougarske okupacije ovaj bezistan je pretvoren u magacin vojnikih uniformi, to je bilo sve do 1902. Poslije toga je izvjesno vrijeme bio van upotrebe, da bi uskoro postao trgovina manifakturne robe. Ovu namjenu je imao do 1926. godine, zatim je opet zatvoren, da bi pred II svjetski rat bio prostor u koji je smjeten parni mlin. Poslije je opet magacin, da bi na kraju svoga propadanja sluio kao trnica mlijenih proizvoda. Nakon konzervatorskorestauratorskih radova 1968. godine unutranji prostor Brusa-bezistana dobio namjenu robne kue Bosnafolklor!, to ga je opet pribliilo njegovoj historijskoj namjeni. Vanjski duani, nakon restauracije 1969. godine postali su prostor ive trgovine, zanastva i ugostiteljstva. Ta namjena je znatno prikladnija od one koju je imao prije rekonstrukcije. Tokom opsade Sarajeva 1992-95., Brusa bezistan je oteen da bi poslije obimnih sanacionih radova danas tu bila smjetana stalna postavka Muzeja Sarajeva, to ovom objektu visokih vrijednosti kulturnog naslijea ini dalji opstanak moguim. U koncepcijskom pogledu ova stalna postavka zasnovana je na hronolokom principu i izlaganje arheolokog materijala podjeljenog na tri osnovna dijela: prahistoriju, antiku (tu je izloen nastariji motiv ljiljana u BiH) i srednji vijek. Pogled sa galerije. Na galeriji bezistana su izloeni eksponati iz osmanskog perioda (izloena najskuplja oprema osmanskog ratnika) iz vremena austrougarske uprave u Sarajevu. (slika br. 58)
56

E. elebi, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo Sejtarija, Sarajevo, 1999.

9. S a h a t k u l e
Sahat-kula je kula karakteristina za bosanske arije ali i za druga mjesta koja su bila pod vlau ili uticajem Osmanlijske imperije. Naime sahat-kule su graene iskljuivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva, naroito u Bosni i Hercegovini to je bila islamska varijacija na zapadnoevropsku formu zvonika to je simbolina graditeljska osobina Bosne i Hercegovine. Sahat-kule su graene uglavnom sa velikim satom na jednom ili vie lica objekta (obino na etri lica) kako bi vei broj stanovnika odreenog mjesta mogao itati vrijeme.Sahat - kulaje arhaini izraz u bosanskom jeziku i odnosni se na specifine graevine izgraene preteno na podruju Bosne i Hercegovine. Sahat-kule su najee graene u centralnim zonama arije, i to uz damije, kao zadubine pojedinih vakifa, mada ih ima i na drugim mjestima, poput sahat-kule u Maglaju koja je podignuta u oboru maglajske utvrde, ili onih u Tenju, Gradacu ili Poitelju. Za sline graevine u svijetu, u bosanskom jeziku postoji izraz toranj ili jednostavno kula. Kule su obino dijelovi crkava ili objekata gradske uprave.

9.1. Karakteristike sahat-kula

Sahat-kule su visoke i vitke graevine, kvadratne, rjee osmougaone osnove, tvrdo zidane od kamena, ljepe otesanog na uglovima graevine, irine osnove od 3,0 - 5,50 m, a visine od 10 - 28 m. Debljina kamenih zidova kod sahat-kula kree se od 65 cm do 1,0 m. Po svom izgledu, sline su tornju romanike crkve, bez nekih njegovih elemenata, a ima ih i koje su nastale pod uticajem gotike kao neke u Hercegovini. Sve sahat-kule su pravljene na isti nain, samo se razlikuju po dimenzijama i poloaju mjesta na kojem su graene, najee u centru arije, uporedo sa urbanim razvojem dotinog mjesta, obino u blizini damija, a ima ih i unutar zidova nekih tvrava. Vrata na sahat-kulama su pravougaona ili na svod, uvijek su jednokrilna, ako su manja otvaraju se unutra, a ako su vea, naizvan, imaju svoju bravu i pravljena su ee od eljeza nego od drveta. Na fasadama sahat-kula, od podnoja pa do vrha objekta, rasporeeni su otvori - prozori koji su uglavnom u obliku pukarnica. Kroz njih male koliine svjetlosti prodiru u unutranjost objekta i osvjetljavaju ga. Krovovi sahat-kula su u obliku atora, pokriveni su drvetom ili limom, ispod krova im se nalazi vijenac, a ispod njega etiri otvora, okrugla, ili pravougaona sa lukom, okrenuta na sve etiri strane, gdje se postavljaju satovi sa napravom za otkucavanje vremena. Satovi su spojeni sa zvonom - esto trofejnim. U unutranjosti sahat-kula nalaze se obino strma drvena stepenita kojim se dolazi do satnog mehanizma. Sahat-kule su pored utilitarne, imale i sakralnu ulogu, obavjetavajui muslimansko stanovnitvo o vremenu klanjanja pet dnevnih namaza - molitvi. U starije vrijeme, satovi su pokazivali vrijeme a la turca, po kojem je zalazak sunca padao tano u 12 sati.

Popravke satova su vrili sahaije ili urari. U periodu osmanske uprave u Bosni i Hercegovini izgraena je ukupno 20 sahat-kula. U drugoj polovini 16. vijeka izgraena je u Banja Luci, a neto kasnije, tokom 17. i 18. i u mnogim drugim mjestima. Do rata 1992.-1995. godine, u BiH je bilo ukupno 19 ovakvih objekata i to: dvije u Travniku, i po jedna u Banjoj Luci, Donjem Vakufu, Foi, Gornjem Vakufu, Graanici, Gradacu, Livnu, Jajcu, Maglaju, Mostaru, Nevesinju, Poitelju, Prozoru, Pruscu, Sarajevu, Tenju i Trebinju. etiri Sahat-kule u BiH su proglaene nacionalnom spomenicima: Historijska graevina - Sahat-kula u Graanici, (FBiH), Podruje i ostaci historijske graevine - Sahat-kula u Banjoj Luci, (RS), Historijska graevina Sahat-kula u Mostaru, (FBiH) i Historijski spomenik Sahat-kula na Musali u Travniku (FBiH). Najpoznatija i po svojoj graevinskoj vrijednosti najbolja je dananja Sahat-kula u Sarajevu, sagraena u neposrednoj blizini Begove damije, nazvana Husrefbegovom. Ona je i najvia Sahat-kula u BiH, visoka 28 m. Danas se u BiH, po mojim informacijama, u funkciji nalazi pet Sahat-kula: u Donjem Vakufu, Graanici, Mostaru, Sarajevu i Tenju.

9. 2. Sahat-kule u Bosni i Hercegovini

Sahat-kule u Bosni i Hercegovini su uglavnom napravljene za vrijeme vladavine Osmanlijske imperije, a pravljene su zbog potreba obavljanja pet dnevnih namaza, pa su na kule postavljeni javni satovi. Uglavnom su pravljene nedaleko od damija i esto su bile dijelom veeg urbanog kompleksa koji je pored damije takoer esto imao i mauzoleje, hamame, adervane i zanatske radnje. U periodu osmanlijske uprave u Bosni i Hercegovini izgraena je 21 sahat-kula: Banjaluka sahat-kula Banja Luka Donjovakufska sahat-kula - Donji Vakuf Foanska sahat-kula - Foa Graanika sahat-kula - Graanica Gradaaka sahat-kula - Gradaac Gornjovakufska sahat-kula - Gornji Vakuf Jajaka sahat-kula - Jajce Livanjska sahat-kula - Livno Maglajska sahat-kula - Maglaj Mostarska sahat-kula - Mostar Nevesinjska sahat-kula - Nevesinje Poiteljska sahat-kula - Poitelj Prozorska sahat-kula - Prozor Prusaka sahat-kula - Prusac Sarajevska sahat-kula - Sarajevo Stolaka sahat-kula - Stolac Teanjska sahat-kula - Teanj Travnika sahat-kula na Muali - Travnik

Travnika sahat-kula u Gornjoj ariji - Travnik Trebinjska sahat-kula - Trebinje Vratnika sahat-kula - Vratnik (Sarajevo), (sagraena 1874. godine od drveta te sruena radi nestabilnosti i opasnosti od ruenja)

9.2.1. Sahat-kula u Banjoj Luci , najstarija sahat-kula u BiH

Banjaluka sahat-kula se nalazila u banjalukoj ariji, u neposrednoj blizini Ferhadije damije i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Spadala je u znaajne objekte i predstavljala je specifian javni objekt nezaobilazan za arhitektonsko - urbanistiki razvoj grada Banjaluke. Sahat-kula je bila bitan element prilikom identifikacije banjaluke arije nalazei se uvijek kao sastavni element svih vizura ovoga prostora. Objekat sahatkule je bio kompozicijski i koncepcijski usko povezan sa objektom Ferhad-paine damije i ostalim objektima stare arije u Banjoj Luci. Prema odreenim zapisima u vakufnami postoji vjerojatnoa da je banjaluka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini. Porijeklo i hronoloki okvir u kome je nastala ova sahat-kula jo nije sa sigurnou utvren. Najvjerojatnije je nastala u 16. vijeku, odnosno u vrijeme uspostavljanja Bosanskoga paaluka u Banjoj Luci za vrijeme Ferhat-pae Sokolovia (1574. 1588.) Sahat-kula je bila jednoprostoran objekt i u podnoju je imala skoro etvornu osnovicu. Njezini zidovi su bili neobino masivni. Imala je oblik tornja koji se postepeno suavao do visine 14,40 m, odakle je zapoinjao vertikalni dio novoizgraenoga dijela koji je nastao nakon potresa 1969.godine. Visina sahatkule iznosila je 18,89 m, a bila je zavrena etverovodnim atorastim krovom. Ulaz se nalazio sa jugoistone strane objekta i nekoliko puta je mijenjan, prepravljan i dograivan. Banjaluka sahat-kula. Pogled sa minareta Ferhadija damije (slika br. 59) Sahat-kula je bila zidana kamenom vapnencom, djelomino priklesanim blokovima u ivom vapnu. Temelji su objekta bili od veih i pravilnih blokova vapnenca, povezanih takoer ivim vapnom. Objekt je leao na nasipu visine 4 m, to je imalo za posljedicu da je kao takav, bio temeljen na drvenom rotilju, od zdrave hrastove grae. Sahat-kula je u prvo vrijeme otkucavala sate a la turca. Do poetka drugog svjetskog rata na sahat-kuli je postojalo zvono koje je odbijalo satove. Zvono je bilo iz 1501. godine. Sahat-kula je kroz vremenski period od svog nastanka doivljavala itav niz promjena, kako u svom izgledu, tako i u dimenzijama, posebno visini. Veina izmjena je nastala u toku 19. vijeka, kada su gornji dijelovi objekta ozidani opekom. U to je vrijeme objekt povean na visinu od 22 m i u svom vrhu je dobio jedan polukruni otvor, a pored ukrasnog vijenca ispod strehe

pojavili su se dekorativni elementi izvedeni u buki poput dekorativnog friza. Urbanistikim planom Banja Luke iz 1975. godine, bila je predviena njena rekonstrukcija i vraanje prvobitne namjene.

9.2.2. Sahat-kula u Graanici, najmasovnija sahat-kula u BiH

Graanika sahat-kula se nalazi u centru graanike arije, u izravnoj blizini Ahmedpaine ili arijske damije. Izgraena krajem 17. vijeka i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Sahat-kula u Graanici ima oblik tornja koji se postepeno suava prema vrhu, do visine 27,0 m. Sahat-kula je djelomino nagnuta na jednu stranu, pa je dobila i naziv "Krivi toranj" u Graanici. Zavrena je etverovodnim atorastim krovom, sa jednom badom u centralnom dijelu koja se od ostatka krovne plohe izdie za 70-80 cm. Ispod krova se nalaze etiri okrugla otvora okrenuta na sve etiri strane predvieni za satove. Ulaz u objekt se nalazi sa njegove zapadne strane i zasveden je. U unutranjosti objekta je usko drveno stubite, irine 60 cm sa podestima na svakih 1,60 metara. Svjetlost je u unutranjost objekta dovedena pomou uskih otvora koji se ire prema unutranjosti, a koji su rasporeeni od podnoja pa do vrha objekta. U prvo je vrijeme sat otkucavao sate a la turca. Do II svjetskog rata sahat-kula je sluila svojoj svrsi. Austrijske vlasti su sa nje skinule zvono i postavile na bunker da slui za uzbunu. (slika br.60) Sahat-kula je kroz historiju doivljavala itav niz promjena, najvie u svom izgledu. Prvi put je sanirana poslije poara 1812. godine o emu svjedoi jedan arapski rukopis sauvan u graanikoj medresi. Sljedea je popravka bila 1952. godine i tom prilikom je izmijenjen pokrov, popravljene su stube, izvreno je bukanje fasade i montirani su satovi. Najnovije je popravke izvrila Opina Graanica 2003. godine, kada je uraena rekonstrukcija krova, stavljen novi bakreni pokrov i popravljeno unutranje stubite. Satovi su u nekoliko navrata bili postavljani, austrijske vlasti su 1878. godine nabavili satove iz Bea, zatim 1952. godine su ponovno montirani satovi, a posljednji su

postavljeni 1970. godine, a skinuti su 1986. radi popravke i poslije toga nisu vie postavljeni.

9.2.3. Sahat-kula u Mostaru

Mostarska sahat-kula se nalazi u Mostaru i nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine. Smjetena je na lijevoj obali rijeke Neretve u Starom gradu, u mahali Brankovac u Bajatovoj ulici. Sahat-kula u Mostaru predstavlja znaajan sadraj arije. Ne zna se tano kada je sagraena niti ko je tano sagradio ovu sahat-kulu.

Prvi i najstariji poznati pisani izvor u kojem se pominje ova sahat-kula je zadubina Ibrahima aria iz 1636. godine. Na temelju ovog podatka moe se utvrditi da je ova sahat-kula izgraena prije 1636. godine i da je zadubina aria. (slika br.61) Sahat-kula je visoka 16,0 m, i ima etri etae. Stari sat bio je u upotrebi do 1926. godine, a od 1981. godine objekat je bio u svojoj izvornoj funkciji, potpuno je restaurisan i ugraen je novi sat. Mostarsku sahat-kulu sainjavaju prizemlje i tri etae, vertikalno povezane drvenim stepenitem. Kula je imala sat, smjeten na zapadnoj fasadi, odmah ispod kamenog istaka otvorene zavrne etae, da bi bio uoljiv svim graanima gledajui od gradskog centra. Sat je smjeten u otvor okruglog presjeka, naglaen kamenom profilacijom.

Objekat je raen od lomljenog kamena debljine zidova oko 75 cm. Sahat-kula je prizmastog oblika i pokrivena je etverostrenim krovom u obliku piramide. Osnovica je kvadrat sa stranicama 3,45 m i suava se malo prema vrhu. Na visini od oko 12 m od podnoja objekta pojavljuje se, po itavoj duini fasade objekta, manji kameni istak iznad kojeg se javljaju, na sve etiri strane objekta, po jedan veliki prozor zasvoen prelomljenim lukom. Lukovi su utegnuti elinim zategama. U tom prostoru je bilo smjeteno zvono. Vertikala zavrava jednostavno profilisanim kamenim vijencem iznad kojeg se nalazi krov strmog nagiba u obliku etverostrane piramide. Na sahat-kuli je izvreno nekoliko sanacija tokom historije, od kojih su poznate sljedee: 1838. godine nabavljeno je novo zvono, a brigu oko sata vodio je u zadnje vrijeme sahaija Avdaga Bjelevec. Austrougarske vlasti su 1917. godine skinule zvono s kule i upotrijebile ga u ratne svrhe, pa je sat te godine prestao raditi. U toku Drugog svjetskog rata, 1943. godine, sat je pao na susjednu kuu sa zapadne strane. Nakon rata 1945. godine na kuli su zazidana vrata, tako da je kula bila zatvorena. Na tornju ove kule 1978. godine izvreni su konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registrovana kao spomenik kulture. 1993. godine ovaj objekat je pretrpio vea oteenja stradao je limeni krov, jedan stubi sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca. Uniten je i satni mehanizam, unutranje drveno stepenite i ulazna vrata. 1998. i u prvim mjesecima 1999. godine izvrena je ponovna sanacija sahat-kule: stavljen je novi pokrov od olovnog lima, uraeni kameni ukrasi na zavretku kule, od kojih su dva originalna zadrana. Rekonstruisan je i uniteni stubi sa zapadne strane kao i dio horizontalnog kamenog vijenca na istoj strani vrha kule. U unutranjosti je uraeno novo drveno stepenite kao i ulazna vrata. Stavljen je novi satni mehanizam, uraena unutranja rasvjeta, gromobran-sistem kao i mreice za zatitu od golubova na etiri otvora vrha sahat-kule.

Mostarska sahat-kula sa novim satom (slika br.62)

9.2.4. Sahat-kula u Sarajevu Sarajevska sahat-kula je jedna od najviih, a zbog svoje vitkosti jedna i od najljepih u Bosni i Hercegovini. Sagraena je u 17. vijeku, a poslije poara 1697. godine je obnovljena kao i 1762. Poslije austrougarske okupacije dograene su gornje zone objekta, a sahat su donijeli sarajevski trgovci iz Londona. Graditelj kule je Gazi-Husrevbeg. Kula i danas pokazuje vrijeme a la turca

Uz Stari most u Mostaru najvie fotografisan motiv u Bosni i Hercegovini jeste grupni portret Begove damije i Sahat-kule, koje ve stoljeima stoje, iako arhitektonski razliite, neodvojivo jedna od druge. Sahat-kulu prvi put spominje Evlija elebija, ali je

ona nesumnivo starija, budui da je obuhvaena vakufnamom Isa-bega Ishakovia. (slika br. 63, 64)

10. M O S T O V I
Spomenici, koji su sluili prometu i trgovini svojom smjelom konstrukcijom i arhitekturom, meu njima se osobito istiu kameni mostovi ili uprije, koji i dan-danas postoje na naim rijekama i rijeicama. Ti stari turski mostovi graeni su solidno od kamena tesanca na jakim pilovima u rijenom koritu i prema sredini su uzdignuti radi breg otjecanja vode sa kolovoza. Na naim prostorima su graditelji tih kamenih mostova bili iz raznih krajeva, iz Carigrada, Dalmacije, Bosne, Hercegovine i ak Italije. Meu tim graditeljima svakako je bio najvjetiji i najuzoritiji Koda Mimar Sinan57, koji je, uostalom, i zapoeo graditeljsku karijeru slinim poslom, izgradnjom triju velikih laa za prijevoz vojske preko Vanskog jezera u istonom Anadolu u danima vojnog pohoda na Perziju. Pojedini kameni mostovi turskog perioda istiu se pravim majstorskim oblikom i izradom. Takva je jednoluna Kozja uprija na Miljacki nie Sarajeva na starom Carigradskom drumu, koja i danas stoji gore potpuno ouvana i koje nam je prvi poznati spomen sauvao mletaki putopisac Katarina Zeno 1550. godine. Vrijedna je i eherehajina ili eherija uprija u Sarajevu koja je premostila Miljacku sa pet okana (danas ih ima etiri, a peto, ona na lijevoj obali, zasuto je 1897. godine), i koju je sagradio eherehaja (naelnik grada) Hadi Husejn 1620. godine. Njoj je i po obliku i po umjetnikoj izradi slina, dalje, dananja Latinska uprija s etiri okna na istoj rijeci i u istom mjestu. Sagraena je 1798. godine trokom sarajevskog trgovca Abulahage Brige, koji je u tu svrhu pred svoju smrt oporukom ostavio treinu svoga imetka za izgradnju toga mosta pozvan je iz Ljubinja neimar Risto i njegovih 20 majstora. Risto, meutim, nije doao i gradnju je izveo neimar Jovan za 76 dana s klesarima Grgom, Trifkom i Ahmedom i brojnim zidarima. Iz 16. stoljea je vrijedan i most u epi na rijeici epi, uprija na rijeci Bosni u Sarajevskom polju na Trebinjici kod Trebinja je bio Arslanagia most, na njemu je se nalazila i kapi-kula, na rijeci Buni u Hercegovini je ih bilo i sa vie okana. No, pored svih ovih mostova najvrijedniji i najuveniji su Stari
57

Mimar Sinan (na turskom takoer zvani Koca ili Aga; roen 15. aprila 1489., preminuo 17. jula 1588.) je bio glavni Osmanlijski arhitekta (na turskom mimar) u slubi sultana Selima I, Sulejmana Velianstvenog i Murata III. Njegovo remek djelo je Selimije damija u Edirnama mada je najpoznatiji po Sulejmanovoj damiji u Istanbulu. Sinan je najvjerovatnije bio roen 1490. godine. 1511. godine doao je u Istanbul kao derviki regrut i sluio je veziru Ibrahim Pai kao poetnik u Palatskoj koli.

most u Mostaru i uvena uprija Mehmed-pae Sokolovia u Viegradu. Ova dva mosta opjevana su u oduljim narodnim pjesmama. Stari most u Mostaru premostio je korito iroke Neretve jednim jedinim smijelim lukom, kojega raspon iznosi 29,40 metara. Most je visok nad razinom vode upravo 21 metar, a irina mu je 4,30 metara. Graen je hidretske godine 974., a to odgovara naoj 1566/67. godini. Graditelj mu je turski neimar Hajrudin iz kole Koda Mimara Sinana. Sokoloviev most u Viegradu premostio je brzu Drinu s jedanaest iljastih lukova u ukupnoj duini 179,43 m. Graditelj ovoga Sokolovieva mosta bio je Koda Mimar Sinan, to nam pokazuje i pisani podatak u Popisu graevina. Vrijeme graenja ovoga mosta pokazuju dva natpisa, po jednom je to 979. hidretska godina (1571/72). Pored kamenih mostova na naim rijekama su graeni i drveni mostovi, ali je sasvim razumljivo da su oni odavno propali. Jedan takav drveni most opisuje putopisac Evlija elebija sa divljenjem i nalazio je se na Drini na Brodu, a drugi je se nalazio na rijeci Prai, lijevoj pritoci Drine, nie dananje eljeznike stanice Meii Rogatica, na vrlo starom putu iz Rogatice u Gorade i Gornje Podrinje. U gradnji mostova posebno su se isticali sljedei ljudi sa naeg prostora: Mehmed Karaoz, sagradio je tri mosta od poetka marta 1570. godine, i to: na Buni blizu Blagaja, na Litici u Blatu i na Neretvi na Konjicu. Sinan-beg gradi mostove na rijeci Limu u Priboju, nekoliko na rijeci Janjini kod ajnia. Ferhad-paa Sokolovi podie mostove u Banjoj Luci i drveni preko Vrbasa, kameni preko rijeice Crkvine. Hadi Balija u sedamnaestom stoljeu je izgradio dva mosta na rijeci Neretvi, jedan u Konjicu, drugi u nahiji Glavatievo. Sve ove graditelje je nadmaio bosanski vezir Mehmed-paa Kukavica, on je svojim trokovima prije 21.VII. 1758. podigao pet velikih mostova: dva u Foi (jedan na Drini a drugi na ehotini) i po jedan na Limu kod Prijedora i jedan na Drini u Goradu i na Bosni u Visokom.

Prekrasni mostovi na Miljacki u Sarajevu (slika br. 65)

10.1. Mostovi u Bosni i Hercegovini

10.1.1. Stari most u Mostaru

Stari most je uveni most preko rijeke Neretve u Mostaru. Sagraen je izmeu 1557 1566. godine, djelo turskoga graditelja Hajrudina. Dana 9. novembra 1993. godine HVO je sruio Stari most. Nakon obnove 2004. godine Stari most je uvrten na popis svjetske kulturne batine UNESCO-a. Poznat je kao glavni simbol Mostara i Hercegovine. (slika br. 66) Ko duga, on je svijen nad vodom! Obrvica pod elom: pod plavim neba svodom! S dvije krenu strane, smiren na sredini! Sedef-bea na puini! Ko labud, on svoja krila iri nad rajskim mavi vrelom, ispred planina sivih! (iz pjesme Tarih za Stari most, Demaludin Lati) 10.1.1.1. Historija mosta Prije izgradnje Starog mosta taj dio Neretve je ve bio spojen mostom. Ovaj most i sam Mostar se prvi put spominje u pismu jednog Dubrovanina vijeu svog grada u kojem

pie da je Vladislav Hercegovi, sin Hercega Stjepana, odmetnuo od oca i da mu je zauzeo Blagaj i dvije kule i most na Neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Turci su osvojili ovo podruje 1466. godine, i gradi pored mosta je postao sve vei i znaajniji ba zbog njega. Ne zna se tano kad je bio izgraen ovaj prvi most ali zna se da je sluio sve do vladavine Mehmeda II Osvajaa u petnaestom vijeku kad je bio izgraen novi. Ipak, ovaj novi je takoer bio loeg kvaliteta. atib elebi, osmanski zemljopisac iz 17. vijeka je napisao da je most drveni, istroen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od straha prelazei ga. Zato nije iznenaujue da su graani Mostara zamolili Sultana Sulejmana velianstvenog da izgradi novi kameni most. Projekat mosta je bio dat Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i ueniku uvenog Mimara Sinana. Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego to su podizane skele, iz straha Sulejmana velianstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuen na smrt ako bi se luk mosta ikada raspao. Meutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most.

Stari most u Mostaru 1930. godine (slika br.67) Umjesto Hajrudina, izvoda gradnje mosta je bio Mehmed Karaoz. Radovi su zapoeti 24. oktobra 1557. godine. Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 aki (tadanji novac Osmanskog carstva). Kamen je bio uveni tenelija kamen, vejrovatno dobiven iz

kamenoloma smjeten otprilike pet kilometara juno od grada. Radnici su uglavnom bili iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo, koji su bili poznati tesari i kamenoresci. Rad je bio zavren devet godina kasnije 1566. godine. Treba se napomenuti da je Mostar ime grada zbog uvara lokalnog mosta, Mostara. Sam most je u historiji bio zvan "Novi", "Sultana Sulejmana", "Veliki" i "Stari". Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine, Most je djelomino oteen od strane srpskih snaga i JNA. Dana 9. novembra 1993. HVO je sruio Stari most kao dio kampanje granatiranja i terorisanja Mostara. Dan ranije, 8. novembra 1993. HVO je zapoeo sa kampanjom ruenja Mosta ispaljujui na desetine projektila u luk i kule Mosta, to je okonano 9. novembra 1993., njegovim konanim ruenjem.

Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004.g. Meu donatorima su najbrojnije turska i talijanska vlada. (slika br. 68) Stari Most je srce Mostara i njegova obnova znai da se ivot polako ali sigurno vraa u normalu u jednom od najljepih gradova u Bosni i Hercegovini. Jula 2005. godine, Most je uvrten na listu UNESCO-vih zatienih spomenika kulture.

Ulaz na Stari most s zapadne strane (slika br.69)

10.1.2. Arslanagia most

Arslanagia58 most na rijeci Trebinjici je podigao Mehmed Paa Sokolovi59, a otvoren je 1574.godine. Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (dananji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva), preko njega je ila skoro sva trgovina, najvie so. 1687. Mleani su zauzeli Novi to je izazvalo povlaenje bogatog muslimanskog stanovnitva prema Trebinju, i most je izgubio na znaaju. Jedan od muslimana iz Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak da naplauje mostarinu, napravio je kuu odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se zvalo Arslanagii, pa se i most poeo nazivati Arslanagia most, po njenom mostaru. Krajem Drugog svjetskog rata most su minirali etnici u oajnikom pokuaju da zaustave partizane. Mine nisu u potpunosti eksplodirale pa je oteeno samo lijevo krilo mosta. Na fotografiji se vidi Arslanagica Most na svojoj prvobitnoj lokaciji, a snimak je napravljen u toku ili prije II svjetskog rata, ali ne i prije 1928 godine, jer se u pozadini vidi zeljeznicki most puten u saobracaj te godine, dok se na samom Mostu ne vide tragovi velikih otecenja izazvanih miniranjem od strane etnika 1944. godine. (slika br.70) Drugo oteenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odluile na tom mjestu praviti hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na oblinjem polju vie godina. Legenda kae da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinu mosta, od kojih je najkonkretnija dola iz Kanade. Ipak, godine 1970. je poelo premjetanje i nakon dvije godine slaganja (kameni blokovi su bili obiljeeni brojevima i transportovani amcima) most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara nie, u trebinjskom naselju Gradina. Selo Arslanagia most je svojim veim dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kua koje iznad nivoa jezera.
58

Korjeni familije Arslanagic dolaze iz Herceg-Novog, a racuna se da su na podrucje Trebinja, tacnije dananjeg sela Arslanagica Most, stigli krajem 17. vijeka, poslije zauzimanja Novog od strane Mletaka 1687. godine. Uglednije porodice i ljudi dobijali su od Turaka posjede, i to najvie u okrugu Trebinja, Slanog, Skadra i dr. mjestima. 59 Mehmed-paa Sokolovi (1505. ili 1506., Viegrad - 1579., Istanbul) je jedan od velikih osmanskih vojskovoa bosanskog porijekla. Mehmed-paa je podizao brojne zadubine i vakufe irom Carstva, a u svom je rodnom selu Sokoloviima kod Rudog izgradio damiju.

Novi epilog oko Arslanagia mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni i Hercegovini. Naime, odlukom tadanjeg gradonaelnika Trebinja, Boidara Vuurevia, naziv mosta je promijenjen u Perovia most, navodno, tvrdei da su Arslanagii postali od porodice Perovia. Takoer je promijenjeno i ime sela u Perovia most. Danas, cijelih jedanaest godina od zavretka rata u Bosni i Hercegovini, koja je ureena Daytonskim sporazumom, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim originalnim imenom: Arslanagia most.

"U naoj zemlji malo je mostova koji se ljepotom linija i matovitocu oblika mogu s njim uporediti. Viegradska uprija na Drini je mnogo vea i za ekonomsku istoriju znatno znaajnija, uveni most na Neretvi u Mostaru vidno je smjeliji u konstrukcijii kao duga vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji po oblicima, slikovitiji. U istoriji naeg graditeljstva on ima vrlo ugledno mjesto, a poseban znaaj u balkanskoj arhitekturi XVI vijeka" (iz lanka "Na Trebinjici most" od Dr V.Djuria) (slika br. 71)

10.1.3. Most Mehmed-pae Sokolovia

Most Mehmed-pae Sokolovia (Stari most u Viegradu) nalazi se u gradu Viegradu blizu granice izmeu Bosne i Hercegovine i Srbije i predstavlja jedno od najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. vijeka u Bosni i Hercegovini. Most Mehmed-pae Sokolovia je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. 10.1.3.1. Historija mosta Most je izgraen u periodu od 1571. do 1577. godine, na mjestu gdje je put povezivao Bosnu sa Carigradom iznad rijeke Drine (tzv. "Carigradska dada"). Izgradnja mosta povjerena je najveem turskom graditelju, Koda Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i vrhovnom graditelju Carstva, jednom od najveih arhitekata svijeta. Za ovaj most se zna da je popravljan oko 1664. godine, zatim 1875., 1911. i 1939. te 1940. godine. Pri povlaenju Austrijanaca iz Viegrada 1914. godine, razoreno je jedno okno, a slijedee godine srpska vojska prilikom naputanja Viegrada je razorila jo jedno. Takvo stanje mosta se zadralo do 1939. godine kada je doveden u ispravno stanje. Od 1915. do 1939. godine na poruenom dijelu mosta stajala je eljezna konstrukcija preko koje se odvijao saobraaj. Prilikom povlaenja Nijemaca 1943. godine i taj je dio razoren. Koda Mimar Sinanu, dvorskom arhitekti i vrhovnom graditelju Carstva, jedan od najveih arhitekata svijeta. Zadubina je Mehmed-pae Sokolovia, velikog vezira trojice sultana ( 1565.-1579. godine ) Sulejmana Velianstvenog, Selima II i Murata III. (slika br.72) Sredina mosta, nazvana kapijasofa, je bila proirena i ubrzo je postala popularno sastajalite za ljude iz Viegrada i okolice, jedno relaksirano stanje koje je jo uvijek tipino za dananju Tursku i veinu Balkana.

Stari most u Viegradu oko 1890. godine (slika br.73)

10.1.3.1. Karakteristike mosta Dio mosta preko rijeke ini jedanaest lunih otvora, od kojih je krajnji otvor uz desnu obalu oslonjen na dva podzida sa najmanjim rasponom od 5,20 m. Ostalih deset lunih otvora raspona su od 10,70-14,80 m. Most lei na devet velikih kamenih stubova irine 3,50-4,00 m i duine oko 11,50 m. Na lijevoj obali krajnji otvor se oslanja na ugao mosta kojim prelazi u rampu. irina kolovoza na mostu iznosi 6,00 m. Ogradni zidovi su debljine 60 cm, i njihova duina iznosi 179,44 m. Pristupna rampa je iroka oko 6,60 m sa ogradama i duine je oko 120,00 m. U rampi su etiri luna otvora, jedan vei na uglu (irine 4,50 m) i tri manja iznad potoka koji se ulijeva u Drinu. Lukovi su klasini prelomljeni lukovi sa relativno malim ekscentricitetom centara. Kamen za zidanje mosta sjeen je u mjestu Banja, oko 5 km niz desnu obalu rijeke Drine. Na sredini ovog mosta stajala je drvena kula za koju se ne zna vrijeme nastanka, a koja je poruena 1886. godine. Kula je predstavljala straarnicu ispod koje je bio prolaz, a koji se zatvarao jakim hrastovim vratima sa obje strane. Stubovi, svod i eoni zidovi izvedeni od sedre sa lokaliteta majdan Viegradske banje. Pojedini kameni blokovi vezani su eljeznim klamfama zalivenim olovom. Nad eonim zidovima, u ravni nivelete kolovoza, je profilisani vijenac (od sedre visine 30 cm) na kojem lei masivna kamena ograda. esti stub je sa plastinom obradom. Na uzvodnoj strani, sa trokutaste osnove prelazi stepenasto u pravougaono proirenje, koje nosi slijepi portal sa tarihom-natpisom. Na nizvodnoj strani su poligonalne osnove stepenasto prelaze u pravougaono proirenje na kojem je sofa za sjedenje. Slui namjenjenoj svrsi do danas. Most Mehmed-pae Sokolovia je trenutno najugroeniji nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Stabilnost mosta ugroena je neispunjavanjem uvjeta sadranih u zapisniku Komisije za tehniki prijem Hidroelektrane Viegrad i nezakonitim radom hidroelektrane. (slika br. 74) Rad hidroelektrane je izazvao rast nivoa vode rijeke Drine koja je poveala optereenje na nosive stubove mosta dok erozija dijela mosta ispod vode prijeti ruenju cijelog mosta. Zbog nedostatka finansijskih sredstava nije bilo redovnih opravki mosta u zadnjih nekoliko decenija. Most Mehmed-pae Sokolovia je takoer upisan i na listu 100 najugroenijih spomenika svjetske batine od strane World Monuments Fund (Fond svjetskih spomenika) organizacije .

10.1.4. Kozja uprija u Sarajevu

Kozja uprija nalazi se u kanjonu rijeke Miljacke nekoliko kilometara istono od starog centra grada Sarajeva. Put na kojem je premoavala rijeku je uveni carigradski drum, tj. put kojim se, u doba Osmanlijske vladavine, iz Sarajeva ilo ka istonim dijelovima Carstva, sve do Carigrada. Kozja uprija je jedan od etiri stara mosta na podruju Grada koji su jo uvijek sauvani. Ostala tri mosta su eher-ehajina uprija, Latinska uprija i Rimski most (most na Planditu kod Blauja). Ova uprija ima jedan luk sa dva kruna otvora. Duga je 42 m, a iroka 4,75 m. Raspon svoda joj je 17,5 m. Zidana je od krenjaka i sedre. U osmanlijsko doba Bosne Kozja uprija je bila mjesto na kojem su se doekivali carski namjesnici veziri. Svakom novom veziru pravio bi se doek na mostu. Pred njega bi izali svi vieniji ljudi u Sarajevu, a skupio bi se i obian narod poto je to bio jedan od znaajnijih dogaaja. Spominje se jo i to da bi u ast novog vezira neki od hrabrijih momaka skakali s uprije u Miljacku, a on bi ih darivao novcem (to skakanje predstavlja podvig za divljenje, jer Miljacka na tom mjestu i nema neku dubinu, a visina mosta je zaista velika). Postoji narodna legenda o nastanku Kozje uprije. Ona kae kako je siromani pastir uvajui koze primijetio da se one neuobiajeno dugo zadravaju oko nekog grmlja na rijeci. Kada je i sam malo bolje pogledao ispod tog grmlja je pronaao up pun zlatnika. Tim novcem je sebi platio kolovanje, a nakon dosta godina, poto je postao ugledan i bogat podanik Carevine, odluio je da sagradi most na Miljacki, i to na istom onom mjestu gdje su mu koze ukazale na zlato. (slika br. 75) Danas se smatra da je ovaj most nastao prilikom velike akcije sreivanja putne mree, u doba Mehmed-pae Sokolovia (veliki vezir 1565-1579.). Danas Kozja uprija predstavlja mjesto na koje Sarajlije mogu doi da se opuste i da uivaju u okolnoj prirodi.

lanak Muhameda Hadijahia o Kozijoj upriji objavljen 1. augusta 1935.godine u listu Novi behar (slika br.76)

11. M E M O R I J A L N A ARHITEKTURA

Muslimanski nadgrobni spomenici ine brojnu i vrlo vrijednu vrstu spomenika orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Najee su to snijeno bijeli kameni niani ili baluci, potom kameni oklopi, kubure i mnogovrsni mauzoleji ili tzv. turbeta. Ljepota tih spomenika ogleda se uglavnom u dotjeranim oblicima, klesarskoj tehnici i irokoj i bujnoj konbinatorici ornamenta. Muslimanska groblja su oduvijek bila smjetena u samim sredinama naseobina. Zbog sjeanja na mrtve i zbog posjeivanja muslimanskih groblja, radi poklanjanja Fatihe mrtvima, ta groblja su se nalazila ondje gdje se kreu ljudi i to uz damije, prometnije puteve, ak i uz same kue usred ivota ovjeka. '' Pojedini spomenici veli arhitekt Josef Pospili u lanku o muslimanskim grobljima u Bosni ine se na prvi pogled tako slini, da ovjek pomisli, kako su jednaki... Tek kad ih izbliza promotrimo, otkrivamo razlike, koje su upravo tolike, da oni svi zajedno ne budu dosadno jednolini.''

11.1. Niani
NIANI su kameni stupci razliitih veliina i oblika. Obino po dva njih obiljeavaju grob, jedan vie glave, a drugi nie nogu, na grobu esto stoje sami ili sa santraem i duguljastim tesancima, koji prave rub groba u obliku etverokuta.

Niani su bili razliitih oblika i veliina, a kamen od kojeg su klesani, bio je najee vapnenac, siga ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju i glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se ovaj zadnji nije klesao u Bosni, nego je obraen uveen. (slika br.77,78, 79,80)

TIPOVI, dakle mogla bi se odrediti ona priblina i najvidljiva tipizacija, a to je podjela niana na tzv. muke i enske i po pojedinim razvojnim epohama, zatim po zanimanjima ljudi i po pojedinim klesarskim kolama. Za razliku izmeu mukih i enskih niana

moe se kazati, da su muki u svim epohama i klesarskim kolama graeni u obliku etverokutne ili osmokutne prizme, a prednjak usto prelazi gore u tanki vrat i zavrava se isklesanim turbanom, kakav je pokojnik nosio. Za razliku od ovih enski niani su redovito plosnati i veinom su oba jednako oblikovana i gore zavravano u vidu iljastog luka. Najvei poznati nian u Bosni je nian na grobu Omerage Baia kod Baia mosta na putu izmeu Glamoa i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je toliki i opseg turbana. Kada su se etrdeset godina prologa vijeka u Bosni poele provoditi vojne reforme, turski vojnici i ostali graani, osim sveenstva, po tim reformama, umjesto turbana nose od 1832. godine fesove, a oblik ove kape poinje se javljati i na nianima. Takoe je zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se izvodilo raznim oblicima turbana. KLESARSKE KOLE, ili klesari pojedinih regiona bili su daljni inbenici, koji su dovodili do raznolikosti naih niana. Centri ovih regiona bili su jeftini i dobri kamenolomi, kao Sarajevo, Mostar, Foa, Vlasenica, Jajce i Biha. Sarajevski, foanski i mostarski klesari ili taije klesali su niane od vapnenca, vlaseniki od zelenog andezitnog tufa, jajaki od lakoobradive sige, a bihaki od posebne vrste vapnenca, koja uprkos svemu uvijek ostaje bijela, vrlo otporna. Neki niani su uvozeni sa strane, kao iz Makedonije gdje su se nalazili kamenolomi mermera, i nazivani su po turskom imenu Skoplja, uupskim. Oni su svi bili dugi i tanki, kvadratinog presjeka s osnovicom od 10 cm. U Bosni je sauvano oko tridesetak ovakvih niana i to u Sarajevu, Prai, Banja Luci i drugim mjestima. DEKOR naih niana je vrlo raznolik i dosta bogat. Upotrebljavani motivi se oslanjaju na stare domae tradicije, orijentalnu ornamentiku ali ima ih i esto orginalne invencije. Na nianima iz prve godine turske vladavine su esti mladi mjesec s vrhovima prema gore, ma, sablja krivosjeklica, koplje, luk sa strijelom, topuz, omaga (kijaa) i balta. Ostali muslimanski nadgrobni spomenici u Bosni su oklopi i turbeta. U mjestima zapadne Bosne se posebno istiu ti oklopi. To je prizmatini sarkofag, ija se donja ploha neto vea od povrine groba. Sastavljen je od kamenih i pomno obraenih ploa, pri dnu ima postolje, a s gornje strane je obino otvoren i, na enskim grbovima zasaen sitnom regetacijom. U krajevima gornje plohe usaeni su niani, a postrane su ispunjene ornamentima i izrekama na arapskom jeziku. ''Svakako najljepi primjer takvih spomenika i, ujedno, starijih niana na naem tlu nalaze se u Banjoj Luci u maloj nekropoli glasovitog vojskovode i klikog sandaka Malko-bega (umro 1565.) i njegova sina Daferbega (1560.).

11.2. Turbeta ili mauzoleji

TURBETA ili mauzoleji su uglavnom podizana nad grobovima paa, ehova i drugih imunijih i istaknutih osoba. Pojedine su gradili pojednci sami za sebe, a druge su opet podizali nasljednici ili tovatelji pokojnika. Danas na prostorima BiH postoji oko pedesetak ovakvih spomenika, mada se smatra da ih je bilo duplo vie. Uglavnom postoje tri tipa: kupolasti zatvoreni, kupolasti otvoreni i obini, drveni tip. Prvi tip u tlocrtnoj emi ima uvijek pravilan i priblino pravilan oktogon, a uvijek je zidan od tesana i nebukana kamena, obino sedre ili sige. U okolnim zidovima se nalazi po tri prozora s demirima i dva su nasuprot jednom drugome, a naprama treeg se nalazi ulaz u turbe koji je lijepim lukom nadsvoen. Veliki zidovi prelaze u kamenu i olovom prekrivenu kupolicu preko trompa, ali ponekad i preko pandantiva. Na sredini unutranjeg osmokutnog prostora je grobnica, i uvijek je obiljeena raznim drvenim sarkofagom ili kuburom. Kubura na gornjem djelu ima otri hrbat, i sva je prevuena zelenom ahom. Vie uzglavlja je drveni ili kameni stakal i na njemu se nalazi od naravnog materijala turban, to ga je pokojnik nosio. Ova turbeta nisu tako zastupljena na naem tlu i gradila su se samo u esnaestom stoljeu.

Najbolji i nastariji predstavnici prvih turbeta graenjnih u BiH su: turbeta Gazi Husrev-bega (umro1541.) i Murat-bega Tardia, poekog sandaka i prvog mutevelije Gazi Husrev-begova vakufa (umro1545.). Oba su situirana jedan do drugoga s lijevu stranu Gazi Husrev.begove damije u Sarajevu i oba imaju natpise. (slika br. 81)

Meu najstarija turbeta ubrajmo jo jedno omanje u Prai i sedam u Banja Luci. Od tih banjalukih u graevnom su smislu svakako najljepe Ferhat-paino, koje je sagradio sam Ferhat-paa neto prije 1587. (slika br. 82)

Drugi tip turbeta ima obino u tlocrtu isti kvadrat. Ono je otvoreno sa svih strana, a kupolu im nosi kolonada od etiri ili osam stupova, sa vrlo pomno obraenim bazama, kapitelima i lukovima. Sve je od tesana kamena. Neka turbeta ovoga tipa i nemaju masivne kamene kupole. Lagana iana mrea, upeta u okolni zid imitira njen vanjski oblik. Unutranja povrina je u razini same okoline, ili malo uzdignutija, ili malo uzdignutija, ili je tu visoki podi, na kojem se nalazi kameni oklop. Najstariji poznati i ouvani predstavnik toga tipa u Bosni jeste vrlo elagantno turbe s kamenom kupolicom kraj Alade u Foi, u kojem je pokopan Ibrahim-beg (umro izmeu 17. i 20.VI. 1550.), sin osnivaa Alada Hasan-elebije Nazira. Potpuno je istog oblika, samo s visokim postoljem i turbe kraj poznate Sinanove tekije u Sarajevu, u kojem poiva sam Hadi Sinanaga (umro 1639.) i njegova ena Sakina, ki Hadi Muhamedova (umrla 1619.). Druga dva takva turbeta u Sarajevu na alifakovakom groblju nastala su za itav vijek kasnije i mnogo su starije izrade. Oba je o svome troku podigao sarajevski kadija Ahmed-efendija Jahja-zade, porijeklom Turkua, i to jedno na grobu sina Mehmeda Jusufa (umro 1780.), a drugo Jusuf-pai, zagonetnom bjeguncu iz Carigrada (umro izmeu 1747. i 1757.). Dva turbeta toga tipa sagraena su i u Mostaru, a oba su s osam stupova i s ianom kupolom. Jedna je uz oe Havade damiju, a u njemu su pokopani Hadi Muhamedaga Kreho i, vjerovatno, njegova ena.

Jo su ovakva etiri turbeta sa ianom mreom sagraena i u vezirskom Travniku. Bosanska turbeta treeg tipa su sasvim razliite konstrukcije. Osnovica im je kvadrat ili paralelogram, a graeni su od mjeavine erpia, kamena i drveta. Nemaju kupole i prekriveni su daanim krovom na etiri vode. To su kao kolibe, a podizao ih je narod najnunim sredstvima nad grobovima dervia kao znak potovanja.

12. e s m e i a d r v a n i
12.1. esme
U Bosni i Hercegovini i u ostalim zemljama Balkanskog poluotoka je u 15. i 16. stoljeu izgraena sila vodovoda i esmi. Oni su graeni po gradovima i selima, a takoe i na putevima izmeu gradova i sela. Prvi vodovod je u Bosni sagradio Gazi Isa-beg u Sarajevu neto prije 1462. godine, a nakon toga se ovi objekti grade u svim krajevima BiH. Sarajevo je za vrijeme zadnjih godina turske uprave imalo 68 samostalnih vodovoda u ukupnoj duini od 55 km. Duinom takvih vodovoda je prema njihovoj jaini graeno jedan ili vie izlijevnih objekata, a meu njima su najbrojnije esme. esme su graene u svim mahalama i oko damija. Dok su jedne podizate uz zidove drugih veih objekata druge su bile posve samostalno situirane. (slika br. 83) Te samostalne su bile monumenti naroite vrste: kameni kubus sa krovom na jednu, dvije ili etiri vode i veliko kameno korito u podnoju toga kubusa, iz kojeg tee voda na jednu ili vie izlijevnih mjesta ili lula. Korita su uvijek klesana iz cijelog kamena. Neki su nastali od srednjovijekovnih steaka. U starije vrijeme esme su pored uloge da opskrbljavaju ljude vodom, imale i jako arhitektonski monumentalno djelovanje. inilo je se kao da je graditeljima tih esmi pred oima lebdjela misao da te minijaturne monumente dovedu u to vei sklad s niskim mahalskim krovovima i djevojkama, koje su u ibricima nosile vodu s tih esama. Ovakve esme su sauvane i danas u mjestima kao Sarajevu, Travniku, Foi i Banja Luci. Kao zadubine esme su graene od pojedinaca i po usamljenim planinskim putevima.

12.1.1 Sebilji
Postojale su i tzv. sebilji, to su bile esme na kojima je se edni prolaznik mogao napiti vode i tu je uvijek stojao poseban slubenik i punio kove i besplatno pojio prolaznike. Posljednji takav sebilj je bio u Sarajevu, a sagradio je ga ondanji bosanski namjesnik Mehmed- paa Kukavica60 1755. godine. Ovaj spomenik je poruen 1891. godine, ali je
60

Mehmed-paa Kukavica je bio bosanski valija tokom XVIII. stoljea. Istakao se odlunim mjerama za jaanje drave i gradnjom mnogih poznatih objekata meu kojima se istiu: Sebilj u Sarajevu 1754. godine, damija u Travniku 1757. godine, damija i medresa u Foi 1752. godine i drugi. Vladao je u tekim vremenima kada je mo turske carevine slabila, u Bosni su bile stalne pobune, a neprijatelj je stalno prijetio oruanom agresijom.

ponovo bio tu sagraen, a 1913. godine je prenesen na dananje mjesto. S ovim spomenikom nestalo je kod nas starijih sebilja.

12.1.2. Sebilj u Sarajevu

Sebilj ili Sebil je arapska rije u znaenju "put", ali kao termin oznaava dobrotvornu, vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika na trgovima, na kojoj je sebiljdija tasom zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao edne. Sebilj na Baariji je jedini objekat te vrste u Sarajevu, izgraen 1891. godine, vjerovatno po projektu Josipa Vancaa61. Sebilj, kojeg je podigao 1754. godine bosanski vezir Mehmed-paa Kukavica, izgorio je u poaru 1852. godine, a nalazio se neto nie od dananjeg.

Ko se u Sarajevu vode napije - nikad Sarajevo ne zaboravi... Jedna od glavnih karakteristika Sarajeva i Baarije su javne esme od kojih je Sebilj najznaajniji. Sebilj kakvog ga danas vidimo na Baariji izgraen je u austro-ugarskom periodu odnosno 1891. godine po projektu arhitekte Aleksandra Viteka.62 (slika br. 84)

12.2. adrvani
61

JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na bekoj Akademiji. Od 1885. do 1921. ivio u Sarajevu, gdje je bio na elu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjednitvo, biskupska rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspjeno kombinirao elemente tradicionalne bosanske gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zatitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i prvi dirigent prvoga javnog pjevakog drutva u Sarajevu (Mnnergesangverein, 1887.) 62 Aleksandar Vitek (1892-1893.) je rekonstruirao u maurskom stilu Sebilj u Sarajevu, kao kopiju kamenog sebilja iz Konstantinopolja.

adrvani slue za iste svrhe kao i esme, samo su oni graeni u javnim kupatilima i dvoritima damija, medresa i tekija, karavansaraja i drugih veih objekata. Meutim, njihova prvenstvena zadaa je da daju vodu veem broju ljudi za isto vrijeme za obredno umivanje, a pored ovoga oni takoe djeluju plastino i dekorativno u svojoj okolini koja je sasvim razliita od mahale. adrvani se bitno razlikuju od esmi. Kameni bazen s vie unaokolo poredanih izljeva ili esmi je osnovni elemenat adrvana. Neto manji i uzdignuti kameni kvader je pred svakom esmom i na njima stoji onaj koji uzima abdest. Okolo toga se nalazi niska i lagana bolustrada, a s unutranje strane te zgrade poredane su drvene klupe za odmor. Iz sredine bazena se uzdie manji ili vii kameni stup i tu voda tee odozdo prema gore. Stup nosi jednu, dvije ili tri vanredno oblikovane kamene ake, koji se redaju prema gore i bivaju sve manje i plie. Krov je kod adrvana u obliku kupole, prekriven olovom ili je obini strmi atorasti krov od kamenih ploa na est ili osam voda, a ti su osobito u Hercegovini. Perzija je domovina adrvana, od njih su ga poprimili Arapi i Turci su ih proirili na Balkanski poluotok. '' Do danas su se odrala dva u Mostaru, u dvoritu Karaozbegove i Koski Mehmedpaine damije, i po jedan pred glavnom damijom u Sarajevu, ajniu, Jajcu i Banja Luci. U Sarajevu je nastao najljepi spomenik te vrste u ovim stranama. To je adrvan u dvoritu Begove damije. Dananji oblik potie iz godine 1892. i kau, da je vjerna kopija adrvana na Uludamiju u Brusi, ali je na tom istom mjestu stojao adrvan jo od godine 1530., a podigao je ga gazi Husrev-beg.''63 Gazi Husrev-begov adrvan, pored izrazito dekorativne, ima i svoju funkcionalnu namjenu jer se voda iz adrvana moze koristiti za uzimanje abdesta (ritualnog pranja lica, ruku i nogu prije odlaska na molitvu). Prvobitni, originalni adrvan izgraen je 1530. godine od domaeg kamena, bosanske miljevine. Tada je voda do adrvana dolazila iz vrela Crnilo (Donje Biosko) sa udaljenosti od 7 kilometara, a kroz Sarajevo je bila razvedena pomou cjevovoda napravljenog od cijevi iz peene gline. Ovaj stari adrvan je temeljito obnovljen 1772. godine po uzoru na originalnu izvedbu. Ovako obnovljeni adrvan je krajem 19-tog stoljeca, zbog jakih sarajevskih zima i estih zamrzavanja, bio gotovo potpuno oteen, pa je na mjestu starog, 1893. godine izgraen novi od mramora sa otoka Braa (Dalmacija). Tri oteena korita starog adrvana mogu se vidjeti pored zapadnog ulaza u harem. (slika br.85)

13. H A M A M I
63

D. Grabrijan, J. Neidhart, Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana, 1967. godina

Monumentalna graevima sa mukim i enski odjelom (ifte hamama) jedna je od najvrednijih potkupolnih kompozicija klasinog osmanskog arhitektonskog stila kod nas. U centru kako mukog tako i enskog odjela bili su adrvani oko kojih se moglo sjediti i voditi razgovori, tako da su i hamami, osim osnovne funkcije kupanja imali funkciju okupljanja graana.64 Muslimanska vjera kako zahtjeva od svojih pripadnika peterokratno umivanje, poznato je da zahtjeva i bar jednom tjedno pranje tijela. Od poetka Islama se za ove potrebe grade banjice u svim muslimanskim kuama a takoe se grade i javna kupatila i to u svim naseljima i to su tzv. hamami: Sarajevo jo u esnaestom vijeku ima, osim brojnih kunih banjica, sedam javnih kupatila. U tome istom stoljeu imaju u Bosni javna kupatila i mala Praa i Kladanj, Blagaj na Buni, Rudo, Kostajnica i Jasenovac i druga isto tako omanja mjesta, a do kraja sedamnaestog vijeka sagraeno je pedeset i est takvih kupatila u etrdeset i dva mjesta u samoj BiH. Vatra i voda su bila najpotrebnija svakom hamamu, i zbog toga su svi izvedeni od samog kamena. Mnoga panja je se poklanjala i likovnom izrazu takvih objekata, pa im je unutranjost obloena bogatim dekorom, a cio objekt je pokriven kupolom, kupolicama, a naravno im to daje posebno privlanu dra. Unutranji prostor hamama je se dijelio na vie prostorija. Kada se ulazi prvo se ulazi u adrvan, bila je to najvea prostorija hamama s odjelcima za presvlaenje i adrvanom na sredini po kome je dvorana i dobila naziv. Ta prostorija je predstavljala prostor za ekanje, odmor i zabavu poslije kupanja. U manjim hamamima je se odmah iz adrvana ulazilo u prostoriju za kupanje ili halvat, a u veim je se iz adrvana ilo u omanju prostoriju zvanu kapaluk, koja je sluila za svlaenje preko zime, a odatle dalje na mejdan, meuprostor, gdje je se obavljala masaa, i nakon toga u halvate. U toplim halvatima, kojih je bilo vie u veim hamamima, u po dva ili tri ugla stajale su niske kamene estrade, a izmeu njih mala kamena korita ili kurne, ureene su vanrednim klesarskim dekorom, a tu je u njih iz zida tekla hladna i topla voda, a potom se odatle grabila voda posudom i razlijevala po tijelu. Hamami su preteno graeni za mukarce ili za ene, ponekad i za obadvoje, ali u razne dane, ili u razno doba dana (mukarci do podne, a ene poslije podne). Hamami koji su graeni dvostruko, kojim se sluila istodobno oba spola bila su manje zastupljena. Na vanjski izgled je to bila obina zgrada, ali unutranji prostor je potpuno bio podijeljen na muke i enske odjele i pruale su se posve simetrino nanizani du podune osi.

64

Poznato je da ta drutvena uloga kupatila vodi porijeklo iz starog Rima, a Arapi su preuzeli i dalje razvijali civilizacijske antike tekovine. Zna se da su u najveim rimskim kupatilima postojale sofe na kojima se moglo prilei a da bi se lake zaspalo pod je poploavan ploicama na kojima su prikazavani talasii. (H. Kreevljakovi, Stari bosanski gradovi, Nae starine I, Sarajevo, 1953.)

Unutranji ureaji i arhitektonski dekor je kod nas bio jako bogat i ukusan i to se najbolje na vidjelo adrvanu. Naokolo su bili poredani jastuci i seije, u veim hamamima su bile i posebne galerije na kolonadi stupova koji su povezivali lagani lukovi u izrezbarenom drvetu, dokle vidi se da bi se posjetioc tu dobro osjeao a to je najvanije i dobro odmorio. Ovaj ugoaj je posebno podsticala i visoka kupola i mlazovi bistre vode, to su pljutali na sredini dvorane. Odmor je se u ovakvim dvoranama znao pretvoriti i u prave teferie. Prvi poznati hamam u Bosni sagradio je Gazi Isabeg u Sarajevu neto prije godine 1462. na mjestu dananje banje kod Careve damije. Od kasnijih hamama bili su kao graevni spomenici osobito vrijedni dva u Mostaru i po jedan u Stocu, Poitelju i nekim drugim mjestima, ali svojom tehnikom i veliinom, bez sumnje, sve nadkriljuje Gazi Husrevbegov hamam u Sarajevu, nastao neto prije 1557. godine.

Svi u BiH hamami su usljed materijalnih okolnosti potpuno propali i mnogima se ne zna ni za trag, ali Gazi Husrev-begov kao jedini je ouvan i predstavlja tip starih orijentalnih zatvorenih kupatila u Bosni i Hercegovini. (slika br. 86)

13.1. Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam u Sarajevu

Isa-begov hamam, poznat i kao Carev hamam, je najstarija javna banja u Sarajevu koju je dao izgraditi trei beg Osmanlijske pokrajine Bosne i glavni osniva Sarajeva i Novog Pazara, Isa-beg Ishakovi. Podignut je u neposrednoj blizini Careve damije. Hamam se spominje ve 1462. godine. Vremenom je zgrada hamama oteena, a potpuno je sruena 1889. godine. Banja je ponovo sagraena1891. po nacrtu arhitekte Josipa Vancaa. Jedan dio zgrade je uraen po uzoru na stari hamam, dok je drugi dio moderno kupatilo zapadnog tipa.Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini zgrada hamama je teko oteena granatama, te mu prijeti opasnost potpunog propadanja, jer nisu preduzeti nikakvi sanacioni zahvati poslije rata. Isa-begov, Carev, hamam u Sarajevu (slika br. 87)

Stari nacrti Isa-begovog hamama arhitekte Josipa Vancaa (slika br.88)

LITERATURA

Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini

Baeskija, M. M., Ljetopis, Sarajevo, 1968. Beirbegovi, Madida: Damije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1990. Biko, Mato: " Konzervacija objekata u kompleksu Ferhadije damije u Banjoj Luci", Nae starine VII, Sarajevo, 1960. Bokovi, R. J.,Dnevnik putovanja, 1762. elebi, Evlija, Putopis o Bosni i Hercegovini, Sarajevo Sejtarija, Sarajevo, 1999. eli, emal: " Utjecaji Turaka na materijalnu kulturu jugoslavenskih naroda", Enciklopedija Jugoslavije, knjiga 8, str. 402-7. eli, emal, Grabrijan i Sarajevo (Prilozi za prouavanje Sarajeva), Sarajevo, 1970. Faji, Z., Stanje sakralnih prosvjetnih objekata u Sarajevu za vrijeme provale Eugena Savojskog, 1982. Foo, M., Crkve brvnare neobjavljen rad. Goodwin, Godfrey: A History of Ottoman Architecture, Thames and Hudson, London, 1971. Grabrijan, Duan i Juraj Neidhardt: Arhitektura Bosne i put u savremeno, Ljubljana, 1957.

Hadijahi, M, Tralji M., ukri N., Isam i muslimani u BiH, Sarajevo, 1991. Hadimehanovi, Refik: " Ljetopis tuzlanskih damija", Takvim, Sarajevo, 1982. Hamidullah, M. Uvod u islam, Sarajevo, 1989. Handi, A. O formiranju gradskih naselja u BiH u XVI stoljeu, 1975. Hasandedi, H. Kulturno historijski spomenici u Mostaru iz turkog perioda, Sarajevo, 1961. Imamovi, Mustafa, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1998. Kajmakovi, Zdravko: Konzervatorskorestauratorski radovi na ornamentima Alade damije u Foi , Nae starine VII, Sarajevo, 1960. Kemura, S. Sarajevske damije i druge javne zgrade turske dobe, 1908. Kotovi, N. Sarajevo izmeu dobrotvorstva i zla, Sarajevo, 1995. Kreevljakovi, H. Sarajevo do Husrevbega, Sarajevo 1932. Kreevljakovi, H. Stari bosanski gradovi, Nae starine I, Sarajevo, 1953.) Kreevljakovi, H. Hanovi i karavansaraji, Sarajevo, 1957. Kreevljakovi, H. Moria han, Sarajevo, 1951.

89

Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini Krzovi, Ibrahim: Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878-1918., Katalog, Sarajevo, 1987. Krzovi, Ibrahim: Utjecaji islamske umjetnosti na evropsku umjetnost od 11. do 17. stoljea, Zbornik radova Behrambegove medrese, Tuzla, 1999. Kur'an, Prijevod Enes Kari, Srajevo, 1995. Kurto, Nedad: Arhitektura Bosne i Hercegovine razvoj bosanskog stila, Sarajevo, 1998. Matkovi, Dr. P., Putovanja po balkanskom poluotoku XVI vieka, Rad CXXIX Michel, R. Mostar 1908., Sarajevo, 2006. Momirovi, P., Dve drevne crkve u Bosanskoj krajini, Sarajevo, 1953. Mujezinovi, M. i Dimitrijevi, E. Damija na Ustikolini, Nae starine II, 1957. Mujezinovi, Mehmed: Islamska epigrafska Bosne i Hercegovine, knjiga I, II i III, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1998. Redi, Husret: Studije o islamskoj arhitektonskoj batini, Sarajevo, 1983. Pavlovi, D. Crkve brvnare u Srbiji, Beograd, 1962. abanovi, H. Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi Naunog drutva III, Sarajevo, 1960. traus, Henry: Iran of the Master Builders, Editions Sigma, Geneva, 1972. 90

Truhelka, Dr. . Gazi Husrev-beg njegov ivot i njegovo doba, Zlatar, Behija Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljee), Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996. Zlatar, Behija, Ganibegovi M., Gavranovi ., ujo V., Opina Stari grad (Sarajevo), Sarajevo, 2006. Internet: http://www.bascarsija.info http://hr.wikipedia.org http://www.muzejsarajeva.ba http://www.ghbibl.com.ba http://archnet.org http://virtualnosarajevo.com.ba http://www.aneks8komisija.com.ba http://www.vakuf-gazi.ba

Orijentalna arhitektura u Bosni i Hercegovini

91