You are on page 1of 13

Rade Drainac

Pesnik,apa i profet, Don Kihot,poroni ljubavnik i stihotvorac kakvog ova zemlja ula nije, Karnevalski princ,vagabunda oko ije glave petrolejska lampa sja: Eto to sam ja!

Pijanac,kockar,ali i nean brat, Prijatelj to u srcu uva Orionska Sazvedja, Slabi igra na konopcu morala,ali zato izvrstan ironiar i pljuva, Na stolu kao supa ljubav je moja sva: Eto to sam ja!

Neprijatelj Akademija,Crkava i Muzeja, Pobornik trgova i pisoara, Dirigent telegrafskih ica iznad bolnica i bordela, U hajdukom liku sa lavovska oka dva: Eto to sam ja!

Tigar i ovca, ongler to noem u srce gadja, Rapsod kome domovina na elo nije udarila prosvetni ig, Pesnik krvave istine i ovekovog prava, Upamtite: To sam ja!

Intermeco

Ja kaem san, Vi kaete sloboda; Jedno i drugo je Tihi okean I pena iza parobroda.

Samo hlebovi na svetu Ne kriju lice iza paravana;

sve drugo je - ptice u letu I lie sa grana .

Pismo

iv sam i zdrav, Samo stanujem visoko. Kroz krov stakleno oko Gleda na Dunav.

Voda je pepeljasto - siva, U podne od oblaka polilej, U suton ladja se u vrbak skriva to iz Bakua za Nirnberg nosi petrolej.

Inae...jesenje boje u spektru dana, A uvee krupna,zvezdana slova: No je kao rana, No je Ana Pavlova.

Koji put okno zatresu kie Kao bezbroj utih leptira, Tad na krovu din neki pone da die I oluja na oluku zasvira.

Glavno je da sam iv i zdrav, Mada stanujem visoko. Samo jedno:ko ree da je Dunav plav Kao kravlje oko?....

Kina ptica

Sve to se danima i noima u me utkiva i slae,

to koavom struji kroz krvotok i pore, Ne bi moglo ni onda da se iskae, Taman da svu duu iznesem iznad gore, Na suenje... I tad bi neko vrenje, Moda vetrova ili svetlosti, Prostrujalo mnome kao uborenje I jezivo bi,ogoljene,na zemlji zakripale moje kosti.

O kada bi bilo moguno pokupiti sva komadanja Iza zaboravljenih koraka I do Sirijusa,visoko,napraviti oveka od sanja, Bila bi to udovina kina ptica to leti ispred oblaka, Ukleta i sama.

****

Koga ja ovde traim, I zbog ega dodjoh ovamo? Vazda je ovek na svetu sam. Kao u kraju drevnih ruevina Detinjstvo mi blista kao hram.

No i ono me danas vredja, Kada se niemu ne nadam boljem Uprtio sam djavola na ledja, s kojim se neprestano koljem.

Teko sam se umorio od ivota I klonuo od neke patnje iznenadne Kao suncokret iza plota. Ali svaka no koja padne Iz neznanih daljina, Zasvetli na mojim dlanovima Kao lice harlekina.

I sumnje me tad omame kao greh, Te poverujem da je na svetu i najvea zbilja Samo jedan prezrivi smeh.

Rodni breg

Na peskovitoj padini njiu se tuje; Pod njima bujni mravinjaci. esto,ovuda,neujni koraci Gluvih noi do kolena gaze. A koji put,kad dunu oluje, Zelenom dolinom,sve do planinskog drela, Glas neke kobne ptice zoru pomrauje.

Neki krupan crveni cvet Raste ispod mrkih senika, Kao kandila umskom bogu. Sa toga sam brega,davno,odlutao u svet, Te ne znam da li jo u kojoj brezi ivi slika Mog prozeblog detinjstva, Svetakih i bosih nogu?....

Klasine strofe Bio bi mi potreban razmak od sto leta Da saznam kakvim sam strahotama savremenik bio. ta je propast Mikene pod kojom limun cveta, Pad Troje i ruenje Pergama, Iza ijih se zidina krvavi Danajac krio? Ne prokunite me ako me vidite sama Gde hodam daleko od ljudi Drumovima uz koje glogovi procvetae! I neka vas nita ne zaudi Vidite li me zagledanost u zvezdano nebo S ove crne zemlje nae!

O bolje, bolje uopte da se nisam rodio Pre no to svetom minu zli vetrovi ljudske krvi! Bio bih tako srenik prvi Koji se od svoje sudbine sakrio U vatrenu volju bogova koji se javljaju samo Kad ele do u beskraj da otkriju svoja uda. Ali ko zna od nas zato se raamo i kuda lutamo. U najveem bolu sveta, nemi kao Buda?

EPITAF NA MOME GROBU Prijatelji, izvrite pesnikovu poslednju volju, Kad me sa ubretom na jutarnjim ulicama smetlari mrtvog pokupe Ne recite "Bog da prosti!" Jer ja sam prosio za koru hleba i Bogu pokazivao tabane i pete U rupu za mrtvu paad strpajte moje kosti - Tako e pravedno biti sahranjeno dobro dete. Ne alite me: ja sam za ivota kao plana vrba proplakao za sobom Moje je sve u ovom testamentu to danas piem: Ako jedna gospa bude elela da spava naporedo s mojim grobom Okrenite joj glavu ka mome srcu Vie moje glave ni ploe ni poprsja, Kad budem silazio niz stepenice pakla ili neba Ne treba asti skitau Koji je celim ivotom udeo samo aicu ljubavi i koru hleba. Uarenom iglom po mojoj koi zapiite ove rei: "Spavaj prvi put mirno, drue Draine Veliki na putnie" I nita vie!

NAA LJUBAV No me ta u mladosti stie, Pa mi u srcu spava da ne ozebe! Videste li pseto koje ovek tera od sebe, A ono mu i dalje ruke lie? Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje. Kada se osamim zaogrne me ogrtaem snova. I mada mi davno ree sve, Uvek je za me nova. Danima se koljemo kao hijene I jedno u drugom vidimo kugu, A opet izvan te kobne ene U mojoj dui nema mesta za drugu. Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo, I ve sam od toga kao mesec ut, Pa se opet neobjanjivo sastanemo Da zajedno produimo put. Ne znam vie da li je to ljubav, Ili zagonetni ulni mrak; Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav O reni brzak.

Nirvana umne noi ko javori sinji Tamom grobnom lee mi na dlanu. Bolestan sam mnogo, mnogo: Jedinu zvezdu u ovoj pustinji Vidim svoju ranu. Pritisla me stidna alost Ko olovna ploa Nigde jedan vedar dan. Slomila me tuna malaksalost Na ljubav, ivot i san.

Da mi je samo u rodni kraj da odem to pre I umrem tamo Zaboravljajui sve. Pa kad me put groblja ponesu volujska kola Kao nekad u mladosti Nada mnom da zaplau od istinskog bola Bele breze tune od starosti. To su zadnji snovi u noima umnim ko javori sinji Otvoreni kao rane Koje u ovoj pustinji Gnojem kaplju na protekle dane.

"Glad mi je beskrajna, a ruke veito prazne."

Bandit il pesnik Priznajem da sam idiot i genije bio I da su mi dani proli nakrivljeni kao toranj u Pizi. Zato se urim u krmu kao u operacionu salu. Pa neka! 15.000.000 graana ove zemlje Ako me ne upoznaju po poeziji upamtie Me po Skandalu. I ni briga me nije to u dnu srane aorte kroz dugu jesenju no Pesnik sa banditom boj bije!

Meteori tuge Sutra jesenjim inama sa enjom mrtvom za ljubav i stihove Opet u poi umoran od sudbine i gladan kao pas! Teturajui gradovima i vremenom Pozdraviu svaku zoru to bedu otkucava u beo

mesec kao u stari gong. Tako tuan ivotopis da se stvori, Jadni moj pesnie, Danas kad krv tvoja umesto tebe govori! Oh, kako je simbolino moj ivot oznaen truleima tuberkoloznog novembra! Zvukom sa staroga klavsena boli me ta senka skitnike mladosti moje, U meni nedostina tuga peva nevinom belinom snenoga decembra. U jutro kad izdahnem sa ime u se besmrtno vezati? Ne valjda sa poezijom jednoga neurastenika kao gradske svetiljke zanihane na mrazu? Kad ovako mislim ivot mi biva neprohodna uma iz koje srce moje laje kao farmerski pas iz stepe na mesec ut... Odista! toliko modrih zvezda na bolnim zavesama osamljene noi... egarski ivot ulazi u mrak kao crni voz u beskonani tunel! Drue, ujete li me? Umire jedno dete: Noas, raskono, u daleki okean padaju blistavi meteori Sa moje ivotne komete.

UOBRAENJE Voleo sam nekad bez potrebe da zamrsim stvari, Kao to naopako u cirkusu klovnovi konje jau, Ali u krmi,gde kiseli duvanski dim zidove garavi, gde se oveku svata u glavi javi, - Zato u ivotu nijednu ja ne razbih au? Mnoge sam noi u krmi probdio, Kui da ne dospem, esto sam do zore pio Da iz ae ni kap ne prospem.

Vino za mene ne bee ko za nitariju drugu Pohlepna navika sebe da unitavam, U njemu sam mnogu svoju tugu Umeo tiho da uspavam. Samo mi jedno nikada ne uspe, makar i da se posrne, Alkoholom da izbriem udan lik jedne ene I oi njene crne, Nekom tekom tugom bolno ukoene. Na dnu ae taj lik me je progonio, I sve je zalud bilo! Uzalud se ludo i krvniki pilo, crn se pogled na dnu ae krio!... Ako bi tada neko, ma i sluajno au razbio, U srcu bi mi grdnu otvorio ranu. Zbog toga zamalo jednom da nisam ubio Neku bitangu pijanu.

OTROVAN SAN Bejah tada admiral Meu katarkama na kojima bukti po jedan meteor, Imaah samo jedan al, Cipele stare I pod skutom paket sanja, A juni vetrovi, ko panske gitare, Obmotavahu moja putovanja. O to udno i ludo detinjstvo moje, I te neustraive oi zanesene! Ta spazma i nadzemaljske boje, to mi u svakoj luci, na krilu, Donee ene! esto mislim na jedan balkon ispod tamarisa, Pod kojim se u fosfornom snu ljulja luka, Sa kog mi punu aku mirisa I zvezda baci jedna bela ruka.

Te ne znam da li je to java bila, Ili se pijanom morskom vuku Priinilo da umoran albatros, oputenih krila, Spava na meseevom luku.

MA BOHEME Ukorak, mesec, senka i ja, sa snom to na mansardi trune. O ulice, kafane, jesenji kini bulevari! Male dragane za uglom u kvadratnoj senci fasade jedne banke, Dunje ranke, kruke karamanke! I tap teak, roeni moj drug, niz dugi trotoar buni se u baritonu; Prezriva serenada boleljivog kaljucanja ispod bogatakih zastrtih prozora! A gore tri laka oblaka u zlatnom tonu Senkom paukove mree krstare iznad rodnih gora. I sat kalje sa tornja katedrale, O draga, oi moje nezaspane! Zadremao je stari svira na bolesnoj violi i zadnji boem izaao iz kafane; Mrane su stepenice uz nebo ka sanjivoj mansardi. O tuni zidovi to opominju na ludo ubijane dane Sa beskunim drugarima, areni kao leopardi! To kandilo gori u vratarevoj sobi i dete jedno plae no da rasani, Dani, moji dani, kao lie razvejani! Mesec je na krovu na kome u molu cvile telegrafske ice; Na otvorenim prozorima dru zvezdana kola, udno je, udno, noas bledo moje lice Izoblieno od potucanja i bola! A na stolu pesme, na utim marginalijama novina rasturene stoje, enje za daljinom, Romantine ljubavi moje! I kao jedini portre na zidu visi stari kaput i velurske pantalone; Divna garderoba vagabunde iz mladalakih dana, Jeseni Pariza, noiju Firence, Sa udnim srcem gordog Peladana! A stara strieva violina pokidanih struna

Spava uz uzglavlje nemim zvukom meseine sa dalekih straduna! I tu na podu kopne razbacane karte istonog ostrvlja, Stari uput mornarske astronomije, Indeksi brodova to svake subote kinoga novembra polaze iz Liverpula, Jedna ispijena boca rakije I beli kiobran moje odbegle drage to sada slui umesto abaura. A ta je najbolnije, Za vratima gde stoji lavor i slovenaki krag Trune mrtav moj lirski san na ostrvu Fidi i Melanezijski arhipelag! Kao u grobnici egipatskih kraljeva na plafonu u sanjarijama ispisan je ivotopis moj. O kada bi znao da ita sve ljubavi to su tu probdijene, Daktilografkinje, nervozne i male, kapriciozne ene; Seanja na dom izgubljen u lirskoj bici kao Vaterlo, Kao adsko jezero oseanja ista, Video bi da je tu godine proveo pesnik koji nije trebalo nikad nita da napie, U Adamovom kostimu bez smokvina lista. O ne! ivelo se sa refrenom venim iz nenadmane poeme. Drue, Draine! zatvori prozor na srcu i na mansardi, Veliko jutro to dolazi sa umrljanom zorom kao ifonsko platno Zatei e smrt tvoju kao mrlju prave linije Koju je podvuklo nadvremensko klatno.

1927.

POETIKA Poezija je traktor koji zemlju ore Negde ispod Urala. - Otvorite prozore I rairite ruke! Ptica je posustala to leti iz gore.

Pesnik je Faust koji preobraava svaki lik, Sa srcem u kom potoci umore. - Dovoljno je da pokrenem jezik, Da se svi prozori u gradu otvore. Sveano rasparah sve avove poezije, Preda mnom je gola Dama! Na bistrom nebu Polinezije Uplaen mesec kao lama. O vi, Kojima srce nikad nije bilo kiobran za gromobran, Praznoglavci na kockarskom ruletu istorije, Upamtite! Pribliio se veliki dan Kada poezija u psiho - fizikoj hrani sveta Preuzima ulogu kalorije.

ODGOVOR NA MAJINO PISMO Majko, ja nisam zaboravio kraj tvoje marame, natopljen suzama Ni stari klen uz vodenini jaz, Mada danas kao beskunik lutam pustim ulicama; Majko, ja nisam zaboravio votane tvoje obraze i blago krilo, Ni rei proste to miriu na gorsku travu, I sve mi je jasno kao da je jue bilo. Jo tebe jedino nisam oskrnavio u svom ivotu propadanja. Zato prostim jezikom tumaim sada Koliko te volim iako si rodila u meni Nenadmanog pesnika i kralja stradanja. Nisam zaboravio, majko, dom i jasla u kojima sam se rodio, Ni kolevku punu slame u kojoj si me uspavljivala, Iako sam svoje srce u krmi propio

Dok si ti tamo, pod lozom i starim tremom, o mojoj srei snivala. Nisam zaboravio, majko, ni kad su me pljuvali ni kad su me veliali, Iako su u gradu opoganili rei moje, Ja ljubim tvoje uljevite dlanove koje imaju svi ponieni i mali, Pa ako sam sve prokockao Majko, sauvao sam komadi neokaljanog srca za dlanove tvoje.

You might also like