HELENISTIČKO-

RIMSKA
FILOZOFIJA
URADILI:
ARMIN MACIĆ
N E J R A P L JA K I Ć
AMILA REKIĆ
Šta je helenizam?
•Pod pojmom helenizam
podrazumijevamo period svjetske
historije, posebno historije starog svijeta
koji će nastati i razviti se u grčko-
maloazijskom svijetu u vrijeme nastanka
velike države Aleksandra Makedonskog i
njegovih neposrednih nasljednika koji će
trajati nakon njega, sve dok na tim
prostorima nije svoju dominaciju
uspostavio Rim.
•Glavno pitanje filozofije nije više bilo:
•„Šta je stvarnost?“, već „Koji je najbolji način da se stvarnošću ovlada?“
•Filozofija se okrenula praktičkim i etičkim sadržajima, dok su metafizička i fizička
istraživanja potisnuta u drugi plan da bi služila samo kao uvod u etiku
•Izmjena odnosa između duhovnih disciplina
•Stapanje filozofije i religije
•Oštrije razgraničenje nauke od filozofije – što je doprinijelo diferencijaciji i
razvoju nauke
•Helenizam je kulturno-historijsko razdoblje u kojem je došlo do miješanja
naroda, kultura i tradicija unutar države Aleksandra Makedonskog
•Njegova država se prostirala od granica Indije i Afganistana, pa do Libijske
pustinje (uključujući Egipat i Mezopotamiju)
•U filozofskom i duhovnom smislu bilo je to proširenje prvobitnog grčkog duha i
cijele grčke kulture na istočni Mediteran
Aleksandrovo carstvo
•Osnovu kulture nove države činilo
je grčko shvatanje ljudske prirode i
princip slobode koji je bio
imanentan Grcima i njihovom
shvatanju čovjeka
•Također na novo-osvojenom
području dolazi do sudara
perzijskih i grčkih principa
•Perzijski princip je bio suprotan
grčkom, a to je bio princip slobode
jednog i ropstva svih ostalih, tj.
princip despotije (prema Hegelu)
•Jedini pojedinac koji je bio
slobodan bio je vladar, a svi ostali
su bili njegovi podanici i sluge i
njemu se se klanjali kao božanstvu
•Ovaj perzijski princip je Grcima bio
nezamisliv jer su oni njegovali
princip ljudske slobode
Osnova grčke civilizacije bila je traganje za znanjem i bavljenje filozofijom i umjetnošću, čiji
je cilj bio usavršavanje duha, a samim tim i usavršavanje života

Temelje i duh grčke civilizacije Aleksandar Makedonski je proširio na prostor svih zemalja
koje je osvojio i učinio sastavim dijelom svog velikog carstva

U cijelom tom svijetu su se proširile grčka civilizacija i kultura, miješajući se sa zatečenim

lokalnim kulturama i njima svojstvenim duhovnim oblicima, a nastali su i novi centri
kulture i obrazovanja kao npr. Aleksandrija
Aleksandrija
•Aleksandrija je upravo stekla
slavu zbog toga što je
postala centar nauke i
umjetnosti starog svijeta
•Znamenitost Aleksandrije je i
čuvena biblioteka koja je
centar jedne civilizacije i
kulture koja predstavlja spoj
orijentalnog i grčkog duha
Aleksandrijska
biblioteka
•Unatoč svom sjaju i utjecaju, helenska kultura nije uspjela dostići onaj nivo grčke
kulture koji je nastao u zlatnoj eri grčkog stvaranja i nadahnuća
•Vrlo je važno spomenuti da je u helenskom razdoblju započela i stagnacija
filozofije, a i razvile su se nauke kao što su: historija, geografija, gramatika,
geometrija i matematika
•Nove nauke su se razvile kao posljedica stapanja grčkog pronalazačkog duha sa
starim znanjima naroda Egipta, Mezopotamije, Perzije i Indije
•Stagnacijom filozofije se mijenjao bit i korijen filozofije, a to je grčka ideja
slobode, koja je polako nestajala zbog širenja grčkog duha i novog carstva, te
nastajanja slobodnih grčkih država – polisa
•Kao posljedica toga i Grci su postali podanici makedonskih vladara
•Helenizam predstavlja simbiozu orijentalnog i grčkog duha, koja je u prostor
mišljenja unijela i druge elemente, koji su se čak i suprotstavljali filozofskom
načinu razmišljanja
•Uticaj istočnjačke kulture kao i jevrejske doveli su do toga da je podjednako bilo
važno pitanje o tome šta je u osnovi svega i kako se to spoznaje (filozofsko
pitanje), ali i pitanje o Bogu (teološko pitanje)
•Pitanje o bitku bilo je pomiješano sa pitanjem o Bogu
Stoicizam
• Stoička škola osnovana je 4. stoljeća p.n.e.
•Osnivač je Zenon Kipranin
•Stoici u svom proučavanju stvarnosti polaze od teorije
saznanja
•Čitavo saznanje se zasniva na čulnom opažanju, jer:
1. Ne postoji ni apstraktno (prema Platonu) ni kontretno opće
(prema Aristotelu)
2. Već je istinito pojedinačno
•Duša je tabula rasa (prazna ploča) u koju se utiskuju opažanja
•Mjerilo istine je slaganje duše sa opažajem
•Vjeruju da postoje dva pra-uzroka svega:
1. Aktivan
2. Pasivan
•„Pasivan je beskvalitetna supstanca – materija, a aktivan je logos koji je u njoj –
bog. On je sam vječan i sam sobom proizvodi svaku stvar.“ – Zenon
•Bog je:
1. Tvoračka vatra
2. Imamenta svemiru
3. Prvobitan izvor iz koga su potekli elementi koji čine svijet
•Vrlina je usavršenost ljudske prirode
•Najznačajnije sokratovske vrline su: razboritost, hrabrost, umjerenost i
pravednost
•Rimski stoici razlikuju tri stepena vrijednosti:
1. Moralno dobro
2. Bezvrijedno (indiferentno) – bolje - (zdravlje,
ljepota), totalna indiferentnost, lošije - (bolest,
ružnoća)
3. Zlo (porok)
• Shodno tome, razlikuju i tri karaktera:
1. Mudrac
2. Onaj koji napreduje
3. Ludak
•Samo mudrac (primjer Sokrat) ujedinjuje u sebi sve vrline i
samo je on slobodan
•Ideal mudraca
1. Način na koji postiže duhovni mir
2. Živjeti u skladu sa logosom (logos je sve, um, udes, nus)
3. Posjedovanje vrline
• Vrline:
• Ataraksija – duševni mir, konačni cilj, stanje bez afekata (strasti), besstrasnost, ravnodušnost
(čak apatičnost)
• 4 Platonove vrline: umjerenost, hrabrost, mudrost, pravednost – kozmopolitizam – jednakost
svih ljudi, ideja građana svijeta (svi smo jednaki po tome što smo pod vlašću logosa) – mudracu
je domovina čitav svijet
Kinička škola
•Predstavnik Diogen iz Sinope
•Osnovna karakteristika škole – težnja ka kranjoj jednostavnosti u životu, pa je ime dobila po
imenu psa
•Život pseće jednostavnosti
•Diogen je živio oskudno, jednostavno, govorio je da mu nije potrebno ništa od ljudskih kulturnih
izuma
•Kiničko učenje je izražavalo stav nužnosti svođenja ljudskih ptreba na najniži stepen onog
apsolutno neophodnog što je nužno za održavanje života, jer svako usložnjavanje potreba dovodi
do komplikacija u ljudskom životu i odnosima među ljudima
Epikurejci
-Osnivač Epikur sa Samosa (341-271)
•Kao kod stoičara, smatra se da su od najvećeg interesa sljedeće discipline:
1. Gnoseologija, kao uvod u fiziku
2. Fizika, kao uvod u etiku, koja je krajnji cilj sveobuhvatnog bavljenja filozofijom

• Za kriterijum istine postavljaju tri stvari:

1. Čulno opažanje (kao Demokrit)
2. Pojam (slika ne iščezava odmah već se poredi sa drugim slikama i uopštavanjem se formira pamćenje,
predstava i mnjenje)
3. Osjećanja (zadovoljstvo je mjerilo onoga što je saglasno sa prirodom – dobro koje vodi sreći)
•Epikur je preuzeo i razvio Demokritov atomizam:

1. Ništa ne nastaje iz ničega

2. Sve što postoji sastoji se od atoma i praznog
prostora, koji omogućava kretanje, spajanje i
razdvajanje, te nastanak pojedinačnih tijela
3. Atomi se osim po veličini, obliku, položaju,
razlikuju još i po težini
4. Nedjeljivi su i beskonačni po broju
• Postoje tri vrste kretanja atoma:
1. Prirodno (prirodan pad usljed težine)
2. Nasilno (sudari koji proizvode stvari)
3. Deklinacija (minimalno i neizvjesno skretanje od vertikale)

• Svrha života je zadovoljstvo, tj. blaženstvo

• Svako zadovoljstvo je dobro, ali nije svako vrijedno izbora
• Treba izabrati nepokretna i trajna, a ne pokretna i trenutna zadovoljstva
Skepticizam
•Negacija ranijeg filozofiranja, uslijed potrage za novim univerzalno važećim pretpostavkama
•Osnivač skepticizma je Piron (360-270 g. p.n.e.) iz Elide
•Njegov sljedbenik Timo, kasnije Agripa i Sekst-Empirik napisao je Pironove postavke iz kojih i
poznajemo skeptičko učenje
•Pored Pironove postojala je i skepsa Platonove akademije u kojoj su poznati: Arkesilaj i Karnead
(postavio teoriju „vjerovatnoće“ suprotstavši se Pironu
•Pokazivali su dvije strane jednog predmeta
•Umjesto dijalektičkog zaključivanja (jedinstvo suprotnosti), zbog njihove protivriječnosti, ostali
suzdržani od svakog suda
•Smisao skeptičkog filozofiranja bio je usmjeren na to da čovjek postigne svoj mir
i sreću time što će se postaviti indiferentno prema problemu
•Teorijsku indiferentnost slijedila je i praktična:
1. Nema ničega po prirodi dobrog, lošeg ili indiferentnog, nego svako o tome
iskazuje ono što mu se čini
2. Razni običaji, navike, tradicija i zakoni daju primjere relativnosti normi i
etičkih principa
3. Ne negira se postojanje pojma, nego važenje pojedinačnog pojma
4. Čulno saznanje ne može biti kriterija jer:
1. Čovjek nije objektivno mjerilo stvari
2. Ljudi različito osjećaju
3. Različitim čulima različito osjećamo (vid, sluh, dodir)
4. Čovjek je sklon da povjeruje u optičke varke